Na Zagrebačkom velesajmu, 29. rujna 1991. godine tadašnji pomoćnik ministra MUP-a Tomislav Merčep osnovao je postrojbu, kasnije poznatu pod skupnim nazivom "merčepovci". "Merčepov eskadron smrti", kako su je uskoro počeli nazivati mediji, tragove zločina ostavio je u svim dijelovima Hrvatske u kojima se našao, od Pakraca, Gospića, Vukovara do Zagreba.
Ovih dana, 19 godina kasnije, pripadnicima postrojbe- Damiru Kufneru, Davoru Šimiću, Pavlu Vancašu, Tomici Polettu, Željku Tutiću i Antunu Iveziću počinje iz početka suđenje za ratne zločine na području Marina Sela kod Pakraca pod optužbom da su mučili i ubijali preko dvadeset srpskih civila. Postupak je pokrenut tek nakon što je Tužiteljstvo Haaškog suda 2006. godine Državnom odvjetništvu u Zagrebu dostavilo materijale prikupljene u istrazi protiv Tomislava Merčepa.
Međutim, kao i u slučaju smaknuća zagrebačke obitelji Zec, i u slučaju Marina Sela izostavljeno je pitanje zapovjedne odgovornosti šefa postrojbe, pa je tako Tomislav Merčep i dalje poštovani član zajednice, predsjednik jedne od najvećih braniteljskih udruga, obiteljski čovjek i dovoljno bitan politički faktor da se nesuđeni predsjednik RH Bandić naslikavao s njim za vrijeme predizborne kampanje. Sadašnji predsjednik, nakon imenovanja na dužnost, pozvao ga je na sastanak u Banske dvore, ali su u protokolu brzinski shvatili kakvu bi to poruku odaslalo pa je poziv brže bolje povučen.
Četrnaest tisuća stranica istražnog materijala prikupljenih od strane haškog suda Državnom odvjetništvu izgleda i dalje nije dovoljno dobar razlog da optužnica protiv Merčepa napokon podigne, a jučer održani okrugli stol pod nazivom "Merčepovci: Put zločina", u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava, jedan je pokušaja da se ta tema nametne javnosti.
"Za sve svinjarije koje je država radila do 1990. godine, mogli smo reći da nismo odgovorni, uspostavljanjem demokratskih izbora postali smo odgovorni za koga glasamo. Mi kao građani smo upleteni jer su ljudi koje smo mi izabrali činili takva nedjela“, rekao je Žarko Puhovski na skupu, objašnjavajući da se neprocesuiranjem "zločin socijalizira i postaje naš zločin, kao građana ove države“.
Na okrugom stolu mogli su se čuti i ispovijesti žrtava. Đorđe Gunjević iz Pakraca još jednom je prepričao svoju ratnu priču čovjeka koji je osmislio i proveo krajnje rizičnu operaciju evakuacije pakračke bolnice koja se nalazila 200 metara od ratne linije i bila na izravnom nišanu vojske JNA. Za "nagradu“ za taj veliki humanitarni čin, samo nekoliko dana nakon uhitili su ga "merčepovci“ i držali ga u zatočeništvu u Pakračkoj Poljani, gdje je, treba li reći, bio vrijeđan, mučen i ponižavan, skupa sa ostalim "sumnjivim“ Srbima. Nije pomoglo što je u tome vrijeme bio povjerenik hrvatske Vlade za zdravstvo i socijalnu skrb, dapače, svjedoči kako mu je upravo ta činjenica odmogla, pa ga je u trenutku uhićenja dočekala rečenica "jebemo mi Vladu koja Srbina-četnika imenuje za pomoćnika povjerenika“. Đorđe Gunjević imao je sreće i preživio je pakao Pakračke Poljane, a nakon rata dobio i službena državna priznanja, za razliku od brojnih drugih manje sretnih, čijem je besmislenom pritvaranju i sam svjedočio, a nedavno je svoje dnevničke zapise dokumentirao u knjizi "Evakuiran u Pakračku poljanu“ koju je izdala nevladina organizacija Documenta.
Foto: Radio Slobodna EvropaIako se i dalje osjeća nesigurnom svjedočiti svoju priču, Radojka M. iz Vukovara prepričala je okolnosti u kojima je prije početka ratnih sukoba njezin muž uhapšen i od tada mu se izgubio svaki trag. U to vrijeme ni ona i suprug nisu vjerovali da će do rata uopće doći, a tog kobnog dana njezin muž je prema izjavama svjedoka, prinuđen da uđe u auto bez registracija, ispred dućana u koji je svratio na povratku s posla po kruh i mlijeko. Ono što njezinu priču čini bitnom jest otvaranje još jedne duboko traumatične teme, a to su zločini nad vukovarskim Srbima u rano ljeto 1991., prije samog početka ratnog sukoba. Za razliku od Pakračke Poljane i ubojstva članova obitelji Zec koje su se "uspjele prošveracati“ u središte pažnje javnosti, kako to kaže Puhovski, zbivanja u Vukovaru još su daleko od procesuiranja, iako postoje svjedočenja i dokazi da su ubojstva povezana upravo s Merčepom, koji je 1991. imenovan za sekretara Ureda za narodnu obranu Općine Vukovar. Izvlačenjem te teme na dnevni red moglo bi se shvatiti kao opravdanje agresije na Vukovar, što nikome nije namjera. "Radi se o klasičnoj logičnoj pogrešci, kaže Puhovski, "svi će se bojati da će se time opravdavati napad na Vukovar, ali ostaje činjenica da se radi o odvojenim zločinima."
inicijativa_mladih.jpg
Raspravu na temu "merčepovaca“ u Kući ljudskih prava skoro do samog kraja strpljivo su slušala i trojica bivših pripadnika te postrojbe da bi u trenutku "pucanja“ jedan od njih se digao na noge i uzrujano rekao: "I ja sam "merčepovac“, evo pogledajte životinju“. "Svaka žrtva i svaki zločinac ima svoje ime“, nastavio je, objašnjavajući da se već dvadeset godina osjeća prozvanim za nešto s čim nema veze, samo zato što se uvriježio kolokvijalni naziv "merčepovci“ za sve članove te postrojbe, iako svi nisu činili zločine. "Imam djecu koja stalno moraju po novinama čitati o tim "merčepovcima“, prozivajući govornike na skupu da ni ne znaju koliko je ta postrojba imala članova, a kamoli sve ostale okolnosti.
Upravo zbog ovakvih frustracija je očito nužno napokon duboko se baciti u sav mulj koji postaje sve dublji i iz kojeg ovo društvo ne može nikako izaći, iako je prošlo već dvadeset godina od ratnih zbivanja i ratnih zločina. Vrijeme u kojem će svaka strana pričati o zločinima na svojoj strani nikako da nastupi, a u tome zasigurno ne pomažu stalne sudske peripetije koje prate ovakve slučajeve. Ukoliko uopće dođe do pokretanja suđenja, nastupaju česta poništavanja suđenja, smanjivanje kazni ili pak proceduralne pogrešake, poput one nezamislive u slučaju obitelji Zec kad su počinitelji priznali zločin, ali su oslobođeni jer priznanje navodno nije bilo izrečeno u prisustvu odvjetnika. Epilog- za ta monstruozna ubojstva nikad nitko nije odgovarao, iako svi o svemu sve znaju.
Isto tako, voli se zaboravljati na zločine u Sisku za koje također nitko nikad nije niti priveden. Prema službenim policijskim podacima radi o četrdesetak srpskih civilnih žrtava, ali pojedini izvori, poput Zajednice Srba u Hrvatskoj, govore o brojci od preko 600 ubijenih od strane policijskih, vojnih i paravojnih postrojbi tijekom 1991. i 1992. godine.
Svojim nedjelovanjem Državno odvjetništvo ostavlja tako preveliku odgovornost upravo na medijima koji i dalje više ili manje sustavno pišu o onome što bi svi voljeli što prije zaboraviti. Zadnji takav primjer vezan je upravo za Merčepa koji je nedavno tužio novinara HRT-a i tjednika Novosti Sašu Kosanovića, koji se zbog toga nije pojavio na okruglom stolu na kojem je trebao biti jedan od govornika.
