Psihoterapijom do pravednijeg društva

Povodom nedavnog obilježavanja Svjetskog dana prevencije suicida istražili smo društvene aspekte tog problema i razgovarali s organizatorom nedavne akcije poticanja javne svijesti o suicidu, predsjednikom Udruge Životna linija Tinom Pongracom. Osnovana 2013. godine, udruga je dvije godine održavala besplatnu telefonsku liniju na koju su se javljali ljudi u slučaju suicidalnih misli. Međutim, zbog izostanka financija linija je ukinuta, a njeni se članovi odonda bore za njenu ponovnu uspostavu. U međuvremenu osvještavaju javnost o tom problemu i vode grupne terapije za osobe koje imaju emocionalne i psihičke poteškoće.

Pongrac je diplomirao studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a posljednjih se pet godina školuje za psihoterapeuta na Institutu za grupnu analizu u Zagrebu, čime se aktivno bavi i u sklopu Udruge. Naime, svaka se suicidalna osoba može javiti na mailove pomoc@pomoc.hr ili info@zivotnalinija.hr i dogovoriti besplatnu grupnu terapiju u kojoj sudjeluju on, drugi stručnjaci i volonteri. Na upit o tome što volonteri rade, Pongrac odgovara:

"Volonteri sudjeluju u grupama za emocionalnu potporu gdje razgovaraju s osobama u potrebi i uzajamno si pomažu. Mi ne gledamo terapiju kroz prizmu primatelja i davatelja pomoći, već onu međusobnog rješavanja problema i nadopunjavanja. Ponekad se netko osjeća stabilno pa pomaže drugome, a katkad vrlo ranjivo pa zatraži pomoć. Taj se model pokazao sjajnim jer nema nijedne osobe koja bi pomoć isključivo samo tražila ili primala. Mnogi volonteri nam se javljaju jer su i sami u potrebi, a istodobno žele pomoći drugima. Na taj se način rješavaju potencijalnog straha od psihijatrijske ustanove, a pomaganje drugima ih može ispuniti smislom kojeg ne bi osjetili da su samo primatelji pomoći."

Budući da im je besplatna telefonska linija ukinuta, Pongrac se trudi obavijestiti javnost da postoji broj Centra za krizna stanja i prevenciju suicida na Rebru - 01 2376 478 - koji ljudi mogu nazvati u bilo koje doba dana. Međutim, taj broj nije pamtljiv kao što je nekoć bio njihov, i nije besplatan 0800, nego fiksni. Također, nije javno oglašavan, može se vidjeti samo na internetskoj stranici bolnice, a predsjednik udruge smatra da se namVeća nejednakost povećava osjećaj socijalne evaluacije i anksioznosti koja njome dolazi, a zbog toga primijećujemo značajno veći broj slučajeva mentalnog oboljenja u nejednakijim društvimajerno drži nepoznatim kako se ne bi moralo zaposliti nove ljude i povećati kapacitet linije, što znači da država štedi na suicidalnima.

Što se metoda odgovaranja od samoubojstva tiče, predsjednik udruge ističe:

"Univerzalno najbolji način je aktivno slušanje suicidalne osobe, bez propovijedanja. Ta se metoda primjenjuje na svim profesionalnim linijama i sačinjava 90 postp psihoterapije. Druga važna metoda je ponuditi osobama smisao jer ga u suicidalnim krizama ne vide. Za neke to može biti altruizam, za druge putovanja, a psihoterapeut mora razvijati znatiželju kod pacijenta i usmjeravati ga, bez nagovaranja i obvezivanja. Forsirajuće metode su štetne jer uzrokuju povlačenje u sebe. Štoviše, nametanje vlastitih ideja od strane roditelja često potjera njihovu djecu u depresiju."

Na upit o kvaliteti Hrvatske u suočavanju s navedenim problemom, Pongrac odgovara:

"Hrvatska je u gornjoj trećini, a po nekim istraživanjima i u gornjoj četvrtini po broju suicida na 100 tisuća stanovnika, što je vrlo nepovoljna stopa i poziv na djelovanje. Susjedne države; Slovenija, Mađarska i Srbija, imaju razvijeniji sustav pomoći i državne strategije za prevenciju suicida, koja u Hrvatskoj izostaje. Djecu je potrebno vrlo rano obrazovati o osnovama mentalnog zdravlja i napraviti niz kampanja koje bi osvijestile ljude i destigmatizirale taj problem."

Udruga se zalaže za kombinaciju lijekova i psihoterapije, a Pongrac navodi da je to dokazano najbolji način liječenja svih emocionalnih i psihičkih poteškoća.

"Nažalost, u suvremenoj psihijatriji postoji trend prema isključivoj primjeni lijekova, to je ta biološka psihijatrija, ali lijekovi samo uklanjaju simptome. Ljudi na taj način ne rješavaju dubinski problem koji se ponovno javlja kada dođe sljedeća kriza. Autodestruktivne misli, toksični međuljudski odnosi u razredu, na poslu ili u obitelji se nastavljaju, a osoba zbog lijekova naprosto utrne, bez da aktivno mijenja sebe i navedene odnose. Druga problematična tendencija u psihijatriji je odbijanje svih lijekova uopće. Takva praksa može dovesti do suicida jer se iz iznimno teških slučajeva depresije nemoguće izvući sȃm. Antidepresivi mogu kemijski olakšati problem, izgraditi stabilan temelj na kojem se naknadno, pomoću psihoterapije, mogu krenuti rješavati dubinski problemi."

Udruga Životna linija ističe i demografske podatke o suicidu. Recimo, od 566 osoba u Hrvatskoj koje su prošle godine podlegle samoubojstvu čak ih je 38,5 posto brojalo 65 ili više godina. Ta nas je brojka posebno zainteresirala jer smo nedavno istražili temu o socijalnim problemima starijih osoba kao što su male mirovine, visoka stopa rizika od siromaštva, nasilje u obitelji i nedostupni domovi za starije. S obzirom na iznimno teške financijske i egzistencijalne okolnosti u kojima starije osobe tavore, nije začudno što u tolikom broju podižu ruku na sebe.

Činjenicu da su siromašniji ljudi skloniji suicidu vrijedilo je istražiti dalje. U SAD-u je provedena studija koja je proučila živote 20 982 mladih osoba koje su izvršile suicid između 2007. i 2016. godine. Analiza je pokazala da mladi u županijama koje su imale stopu siromaštva od 20 posto stanovništva ili više, 37 posto češće podliježu samoubojstvu od mladih u županijama sa stopom siromaštva ispod 5 posto.

Izvrsna meta-analiza pokazuje da gotovo sve od 18 studija koje su proučile odnos između izvršenih samoubojstava i siromaštva pokazuju pozitivnu korelaciju, a njih 20 koje problematiziraju vezu između suicidalnih misli i siromaštva, također.

U posljednje se vrijeme mogu čuti kritike sve učestalijeg prekarnog rada, odnosno onog tipa radnog odnosa u koji nisu uključeni plaćeni godišnji odmori, bolovanje, mirovina, roditeljski dopust, ugovori na neodređeno i niz drugih beneficija za koje se radnička klasa kroz povijest izborila. Istraživanja pokazuju da se u EU, pa i u Hrvatskoj, broj prekarnih radnica i radnika povećava, a uzajamnost prekarnog rada i suicida donosi nam korejska studija Precarious employment and the risk of suicidal ideation and suicide attempts u kojoj je sudjelovalo preko 50 tisuća participanata, koja je pokazala da su prekarne radnice i radnici u znatno većem riziku od samoubojstva od radnika sa sigurnim zaposlenjem. Dakle, osim siromaštva, nesigurna osnovna egzistencija je također snažan preduvjet za suicid.

Navedeni nam podaci ukazuju da je osim kombinacije psihoterapije i biološke psihijatrije, potrebno istaknuti važnost socijalne psihijatrije. Dok biološka psihijatrija smatra da je ljudska psiha suštinski fiziološka, odnosno da se emocionalne i psihičke poteškoće rješavaju direktnom izmjenom Siromaštvo, a ne genetika, uzrokuje stres roditelja, manjak volje i vremena za odgajanje, a posljedično i bihevioralne probleme djece, što znači da eliminacijom siromaštva stvaramo psihički zdravije društvohormona u tijelu, a psihoterapija liječi aktivnim slušanjem, razgovorom i poticanjem osjećaja smisla, socijalna se psihijatrija između ostalog bavi analizom socijalne politike i načinima kako ona dovodi do psihičkih problema.

Dobar primjer za to je istraživanje profesorice Jane Costello koja od 1993. izučava mentalno zdravlje mladih ljudi južno od Great Smoky Mountainsa. Svake godine u istraživanju sudjeluje 1 420 djece (sada već odraslih ljudi) koja iznova rješavaju psihološki test, a kumulativni su rezultati pokazali da djeca koja odrastaju u siromaštvu imaju više bihevioralnih problema od ostale djece. Međutim, Costello postavlja pitanje što je uzrok, a što posljedica. Odnosno, jesu li neki roditelji genetski nepodobniji pa zato žive u siromaštvu i odgajaju neodgovornu djecu ili je siromaštvo to koje čini roditelje, pa zatim i njihovu djecu, sklonijima lošijem mentalnom zdravlju i bihevioralnim problemima?

Costello je dobila odgovor kada je na tom području otvoren casino koji je upumpao novac u indijansku zajednicu i kolektivo ju obogatio. To je pružilo izvrsnu priliku za odgovoriti na nametnuto pitanje jer je četvrtina njene testne grupe pripadalo plemenu Cherokee, od kojih je polovica živjela ispod linije siromaštva. Profesorica je brzo nakon otvorenja casina primijetila poboljšanje zdravlja njenih subjekata. Bihevioralni problemi poput maloljetničkih zločina i korištenja droge i alkohola među djecom koja su izvučena iz siromaštva smanjili su se 40 posto, što ih je dovelo na razinu njenih dobrostojećih vršnjaka, a isto se dogodilo s ocjenama u školi. Konkluzija istraživanja je da siromaštvo, a ne genetika, uzrokuje stres roditelja, manjak volje i vremena za odgajanje, a posljedično i bihevioralne probleme djece, što znači da eliminacijom siromaštva stvaramo psihički zdravije društvo.

Odlična studija izdana u obliku knjige The Spirit Level Richarda Wilkinsona i Kate Pickett pokazala je da izraženije nejednaka društva imaju više društvenih patologija od jednakijih, a osim veće stope ubojstava, korištenja droge, inkarceracije i niza drugih patologija, jedna od njih su i mentalne bolesti.

Metoda kojom studija mjeri nejednakost je razlika između 20 posto najbogatijih i 20 posto najsiromašnijih u određenoj državi. Što je razlika u kupovnoj moći među njima veća, to je nejednakost zastupljenija. Autori ističu da nejednaka društva stavljaju veću važnost na socijalni status jer postoji veća razlika između financijske moći pojedinaca. Kako će vas promatrati članovi obitelji, prijatelji, poznanici i kolege ovisi o vašem profesionalnom i financijskom statusu, što čitavo društvo, a pogotovo one koji primaju niske plaće, čini iznimno anksioznim. Dakle, veća nejednakost povećava osjećaj socijalne evaluacije i anksioznosti koja njome dolazi, a zbog toga primijećujemo značajno veći broj slučajeva mentalnog oboljenja u nejednakijim društvima.

U kontekstu razgovora s Tinom Pongracom možemo zaključiti da su nam tri navedene znanstvene grane iznimno potrebne za društveni napredak. Psihijatrija da pomoću lijekova eliminiramo patnju i omogućimo kvalitetniju terapiju. Psihoterapija kako bismo pacijentu ponudili osjećaj smisla i naveli ga da prepozna toksične odnose koji ga okružuju i socijalna psihijatrija koja, proučavajući način na koji socijalni problemi poput siromaštva i nejednakosti utječu na zdravstvene poteškoće, ukazuje na okvir u kojem je potrebno politički djelovati kako bi strukturalno smanjili broj suicida i došli do pravednijeg društva.