25 FPS je jedinstveni festival koji svake godine zagrebačkoj i riječkoj publici predstavlja recentna ostvarenja svjetskog eksperimentalnog filma. Donosi djela nekomercijalnog predznaka koja otvaraju nove prostore istraživanja samog medija, filmskog jezika i naracije, a nastaju miješanjem granica dokumentarnog, igranog i animiranog roda.Vrijedi istaknuti da je Komljen u pobočnom programu predstavio svoj predivni dugometražni film Svi severni gradovi (2016), jedan od najupečatljivijih debitantskih filmova ikad snimljenih na ovim prostorima
Bez obzira na stalnu potrebu za inovacijom, ona ipak ostaju neraskidivo vezana uz dugu tradiciju, a to nam najbolje otkrivaju pobočni programi festivala koji donose klasike eksperimentalnog roda (program Ode filmu ove je godine donio, među ostalim, i genijalne Jutarnje utvare Hansa Richtera). Natjecateljske programske blokove festivala uvijek obilježava potpuna raznovrsnost, pa ispada da je svaki film jedna nova avantura za gledatelja.
Više nego solidna posjećenost publike koja iz godine u godinu posjećuje prostore zagrebačkog Studentskog centra, pokazuje da postoji aktivna i znatiželjna publika koja pristaje na takva, drugačija pravila gledanja. Program 12. izdanja festivala bio je solidno ujednačen, s nekoliko dobro poznatih imena (Ben Rivers, Jodie Mack, Amit Dutta) te nekoliko jakih favorita za nagrade, ali smo ipak na kraju ostali zakinuti za neki pravi dragulj kakvih se uvijek znalo naći u programskim blokovima 25 FPS-a.
Žiriji su ove godine apostrofirali četiri rada iz šarolike hrpe od dvadesetak naslova raspršenih kroz više tematskih programa. Glavni žiri činili su američka umjetnica i filmašica Deborah Stratman, britanski umjetnik i kustos George Clark te srpski redatelj Dane Komljen. Vrijedi istaknuti da je Komljen u pobočnom programu predstavio svoj predivni dugometražni film Svi severni gradovi (2016), jedan od najupečatljivijih debitantskih filmova ikad snimljenih na ovim prostorima.
Zanimljivo je da je Glavni žiri dodijelio nagrade zajednički, za razliku od dosadašnje prakse da svatko izdvoji po jedan film. Posebno priznanje dodijelili su filmu Grad Maja (2016) Andresa Padille Domenea, dok su Grand prix nagrade dodijeljene Dnevniku starog psa (2015) Shumone Goel i Shai Heredie, filmu Kako izvana tako i iznutra (2016) Manuele de Laborde, te animiranom filmu Nered (2016) Petera Burra, koji je pak osvojio i nagradu Žirija kritike koji su činili filmski i likovni kritičari iz Hrvatske i susjedstva.
Digitalno animirani Nered, nastao u suradnji američkog filmaša Burra s autoricom alternativnih video igara Porpentine, zasluženo je dvostruko nagrađen. Vizualno izuzetan, film preuzima i izokreće motive znanstvene fantastike u misteriozno tkanje ideja, slika i glazbe. Nered iz naslova je nekakav postapokaliptični prostor, parafraza Zone braće Strugacki i Tarkovskog, dočaran iskrzano ekspresivnom, dobrim dijelom monokromnom animacijom.
Naša junakinja šeta Neredom, snolikim prostorom u kojemu priroda prisvaja nekadašnje artefakte civilizacije. Kako se njezina začudna zapažanja otkrivaju u tekstualnom obliku, djelo na fascinantan način spaja grafičke elemente avanturističkih video igara osamdesetih i devedesetih. Stvoreni svijet postepeno se pak, u drugoj polovici filma, rastvara u divlji vizualni ples u kojemu autor pokazuje interes u istraživanju monokromnih tekstura, slično kao u svom upečatljivom filmu Sam s Mjesecom (2012), prije koju godinu također prikazanom na 25 FPS-u.
Prostor Nereda otvara se poput Escherove litografije, u mirijadu iskričavih razina i linija, praćen zaigranom elektronskom glazbenom pozadinom, da bi u zadnjem kadru ipak potvrdio moment ljudskog iskustva koji se provlači kroz film. Nije samo Nered labirint, već i unutarnji život naše junakinje.
Indijski Dnevnik starog psa Shumone Goel i Shaija Heredie, novi je film autorica koje su prije par godina na festivalu nagrađene za lijepi filmski esej Ja sam mikro (2012). Novi je uradak crno-bijeli impresionistički dokumentarac fokusiran na ugođajnost, koji preko asocijativno montiranih fragmenata predstavlja život i djelo avangardnog indijskog umjetnika Francisa Newtona Souze.Nered iz naslova je nekakav postapokaliptični prostor, parafraza Zone braće Strugacki i Tarkovskog, dočaran iskrzano ekspresivnom, dobrim dijelom monokromnom animacijom
Smjenjuju se kadrovi prirode i svakodnevnog života, sve praćeno tekstualnim slikarevim dnevničkim zapisima i delikatnom ambijentalnom glazbenom pozadinom. Zrnate teksture slike (snimljen superosmicom i 16-mm kamerom), film je diskurzivna biografija o važnom umjetniku, ali i kratki hermetični filmski esej o društvu u kojemu je živio.
Kontemplativni Kako izvana tako i iznutra meksičke redateljice Manuele de Laborde, izuzetno je formalno precizan i strog film. Sastoji se od ipak predugih dvadeset i pet minuta polaganog izmjenjivanja različitih skulptura i rekvizita od anorganskih materijala, praćeno prigušenim, klaustrofobičnim ambijetalnim šumom. Misterioznost i tenzija otkrivaju se u linijama prikazanih oblika koje se snima pažljivim korištenjem međuigre boja, svjetla i sjene. Vizualno hipnotičan, autoričino istraživanje materijalnosti svijeta postepeno, u stiliziranim crvenim i plavim nijansama, te pretapanjima i višestrukim ekspozicijama, otkriva onostrano, pronalazeći kozmičku auru u fizičkome.
Posebno priznanje Glavnog žirija osvojio je odlični meksički Grad Maja, angažirani eksperimentalni dokumentarac o grupici mladih Maja, autohtonih stanovnika Meksika, koji na svojstveni način progovaraju o vlastitom osjećaju gubitka identiteta. Kao čin otpora, oni održavaju projekt noćnog skeniranja i mapiranja arheološkog grada Maja, za koji će se na kraju ispostaviti da je umjetno napravljen u turističke svrhe.
Taj je ''grad Maja'' simulakr u kojemu su aspekti autohtone povijesnog i kulturnog naslijeđa ugušeni principom tržišta i dominacije narativa većine nad pričom manjine. Polaganog ritma, film na izuzetno atmosferičan (pogotovo noćne scene skeniranja), slojevit i topao način, progovara o temi predstavljanja doživljaja Drugih.
Angažiran je i brazilski film E (2015, Helena Ungaretti, Miguel Antunes Ramos, Alexandre Wahrhaftig), kojega je zasluženo nagradila publika. Riječ je vizualno dobro promišljenom, ironičnom dokumentarcu u kojemu se autori, prikazom različitih parking lokacija (nadrealna je scena parkiranja u hodniku kata zgrade), bave problemom zagušenosti São Paula automobilima.
Urbani svijet E–a prikazan je većinom u statičnim kadrovima, s tim da je gotovo potpuno lišen ljudi, pa u tom distopijskom krajobrazu automobili praktički caruju. Intervjui u off-u pak donose raspršena svjedočanstva ljudi koja suptilno pokazuju na koji je način ljudsko iskustvo prepleteno sa samim prostorom grada.Program 12. izdanja festivala bio je solidno ujednačen, s nekoliko dobro poznatih imena te nekoliko jakih favorita za nagrade, ali smo ipak na kraju ostali zakinuti za neki pravi dragulj kakvih se uvijek znalo naći u programskim blokovima 25 FPS-a
Nagradu koju dodjeljuje tim samog festivala, Green DCP, pripala je hrvatskom animiranom filmu Pokretni elementi (2016) Marka Tadića, sjajnom uratku koji na inovativan i zaigran način nudi sintezu zlatnog perioda animirane škole Zagreb filma. Kao refleksija toga naslijeđa, film pokazuje hrpu različitih stilova i animacijskih postupaka, u kojemu se neobične vizualne ideje neprestano transformiraju, čineći film zaista pravim vizualnim vatrometom.
U skladu s istraživačkom naravi samog festivalskog programa, za kraj treba istaknuti da su programi Prošireni film na ovom izdanju bili izuzetni. Fascinantno je bilo prikazivanje Tetraplana (1981), filma kultne slovenske OM produkcije, a koje je u kinu SC-a istovremeno projicirano sa četiri 16-milimetarska projektora. Fenomenalan je bio i nastup bas-saksofonista Jasona Sharpa uz Engram povratka (2015), novi film starog gosta festivala, Daïchija Saïta.
Gledati takva ''proširena'' djela na velikom platnu, u mraku kinodvorane, predstavlja sasvim uranjajuća, hipnotička iskustva. Hvala 25 FPS-u na takvim jedinstvenim doživljajima, vidimo se dogodine!