Najnovije haaške odluke urušile su zamišljenu premisu o podijeljenoj odgovornosti, što je potpuno (takav se dojam stvara čitajući tamošnje medije) izbezumilo Srbe, koji su sada ostavljeni na čistini kao "osnovni krivci" za Miloševićeve ratove
"Nakon ovakvih presuda Gotovini i Haradinaju, Haag bi sada trebao pustiti i sve Srbe", mišljenje je srbijanskog predsjednika Nikolića kojim zapravo daje sukus raspoloženja (većine) tamošnje javnosti koja je zgrožena oslobađajućim presudama za hrvatske i kosovske ratne zapovjednike. "Oluja je jedan od najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata", kazao je srbijanski premijer Ivica Dačić, inače bliski suradnik Slobodana Miloševića u vrijeme ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. "Hrvati će za svoje zločine proći nekažnjeno. Govorit ću pred UN-om sve što Srbiji leži na duši. Prebrojat ću koliko su Srba Hrvati pobili još od Drugog svjetskog rata", kazao je povodom oslobađajuće presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču, predsjednik Nikolić, koji je pak, bio dobrovoljac u paravojnim "šešeljevskim" postrojbama u Hrvatskoj. Srbijanska javnost još uvijek je zgrožena, frustrirana, ošamućena, uvrijeđena i bijesna zbog toga jer je Haag oslobodio hrvatske generale. Srbija je suđenje dvojici generala shvatila kao suđenje Hrvatskoj, te najmanje kao podjelu krivnje za rat u Hrvatskoj ili skidanje dobrog dijela bremena i stigme krivnje za rat i zločine sa Srbije i Srba. Suđenje Gotovini i Markaču nikada nije gledano kao na suđene toj dvojici konkretnih ljudi, nego kao na presudu akciji Oluja i hrvatskoj strani rata.
Poratno pomirenje na prostoru bivše Jugoslavije zamišljeno je, u dijelu međunarodne zajednice koju je formulirala haška tužiteljica Carla del Ponte, na osnovama podijeljene krivnje za rat. Pa su, na svakoj od zaraćenih strana, detektirani događaji koji će to i potvrđivati - recimo Vukovar da, ali ne i Škabrnja. Takvu preraspodjelu u Srbiji su (nevoljko?!) uglavnom prihvatili, pristajući podijeliti odgovornost s drugima i kao dio politike vlastitog iskupljenja za ratove te za raspad Jugoslavije.
oluja.jpg
Ostali, pak - Hrvati, Kosovari, Bošnjaci - na čijim se teritorijima ratovalo, to su, uglavnom smatrali nepravednim i nametnutim postulatom, jer su Srbi tamo označeni kao začetnici rata, odnosno agresori. U Srbiji često proglašavaju Slovence i poglavito Hrvate kao krivce ili "inicijalnu kapislu" za "krvavi raspad Jugoslavije", ali treba priznati da se ta država nije raspala samo zbog "separatističkih" i "nacionalističkih" težnji u tim dvjema bivšim republikama, nego i zato jer je Srbija željela prekrojiti Jugoslaviju prema vlastitoj mjeri i potrebama, koje nisu odgovarale drugima, pogotovo Hrvatima i Slovencima. Jednostavno, vizija nekakve zajedničke budućnosti bila je različita, a onda i nemoguća. Isto je i s pogledom na ratove. Recimo, kritike na račun ratnog warlorda Miloševića koje se čuju u Srbiji, u Hrvatskoj i BiH, izazivale su često neodoumicu jer nije bilo uvijek jasno - napada li se Milošević zato što je začeo ratove ili pak što ih je izgubio. A to je velika razlika.
Sada kada su najnovije haške odluke urušile tu zamišljenu premisu o podijeljenoj odgovornosti potpuno je (takav se dojam stvara čitajući tamošnje medije) izbezumilo Srbe, koji su sada ostavljeni na čistini kao "osnovni krivci" za Miloševićeve ratove.
Kao što nije točno da je ovakva presuda amnestirala Grubore i Varivode, tako je činjenica da Srbi nikada nisu prošli katarzu vlastite odgovornosti i krivnje za ratove na prostoru bivše Jugoslavije
No, kada se gledaju sadašnje reakcije u Srbiji, ispada da se cijeli rat u Hrvatskoj svodi samo na par dana vrelog kolovoza 1995 godine, odnosno na Oluju, i to isključivo kao krimen Hrvata koji su "iz čista mira protjerali tamošnje mirno srpsko stanovništvo". Na tragičnu "bežanijsku" traktorsku kolonu Srba iz "krajine" koju su "Hrvati planski organizirali zbog protjerivanja Srba". Kao da je Oluja "pala s neba", kao da ničega prije nije ni bilo, niti se išta događalo i išta počinilo prije njenog starta. Kao što nije točno da je ovakva presuda amnestirala Grubore i Varivode, tako je činjenica da Srbi nikada nisu prošli katarzu vlastite odgovornosti i krivnje za ratove na prostoru bivše Jugoslavije, gubeći najviše vremena u pokušajima izjednačavanja krivice, što je "zamagljivalo" i odgađalo pokušaje suočavanja s prošlošću.
Gledati na cijeli rat samo kroz prizmu "dvodnevnog egzodusa", koliko god on bio tragičan za ljude iz te uboge kolone, treba vidjeti što je tomu prethodilo i koji su politički i drugi razlozi te ljude natjerali u evakuaciju. Naime, "bežanija" je bila planirana. Ona je bila izazvana strahom od odmazde (za ono što je susjedima rađeno četiri godine), izazvanim dugogodišnjom propagandom i određenim političkim i strateškim razmišljanjima beogradskih i krajinskih vlasti. Oluja, ponovimo, nije pala s neba, kao što se ni o Drugom svjetskom ratu ne može govoriti polazeći iz perspektive (nepotrebnog) savezničkog bombardiranja Dresdena ili pak samo iz vizure silovanih isprepadanih Nijemca (uz svu suosjećajnost za njihov bolan usud) u Berlinu od strane izbezumljenih crvenoarmejskih oslobodilaca. Strašno bombardiranje Dresdena nikada nije i ne može biti opravdanje, ni zamjena za Auschwitz i sve ono što je nacistička Njemačka pokrenula, radila i počinila od 1939. godine, a i ranije. Koliko god imamo zamjerki (a imamo puno) na Tuđmana, on je ipak posljedica Slobodana Miloševića, a ne obratno. Tuđman je, sa svim svojim ratnim manama, izrastao na frustraciji i strahu Hrvata od euforičnog "događanja naroda". Očajnička i tragična izbjeglička kolona Srba iz Krajine već je bila "predviđena" i ima svoju razornu uvertiru. Zapravo, ona je tek zaključak ili summary od pojave Miloševića do tada.
Naravno, sve navedeno nije opravdanje za Pakračku Poljanu. I da se pravimo kako su Grubori rupa u našem pamćenju. To su sramotani činovi
Nukleus te kolone već je bio određen u užarenim, entuzijastičkim i sladostrasnim povicima koji su izazivali zebnju i strah: "'Oćemo oružje", "Srbija je tamo gdje su srpski grobovi", sedam godina ranije. Ima na njoj i ranojesenjeg cvijeća koje su Beograđani zanosno bacali na tenkove koji prijeteće tutnje ka Vukovaru. U epici tragedije Ovčare. U dimu Straduna i oholim najavama o Nikšiću na moru. U činjenici da je na području "krajine" protjerano svo nesrpsko stanovništvo i da je rezime martićevske vlasti stotine ubijenih Hrvata na tom području. Njihove spaljene kuće. U slavodobitnim i podsmješljivim prijetnjama Šešelja, Paroškog, Miloševića prema Hrvatima i visokomjernom dociranju o granici na liniji Karlobag - Karlovac - Virovitica, o Hrvatskoj koja će se obuhvatiti pogledom sa zagrebačke katedrale. A onda se lako i ovdje našlo onih koji su spremno prihvatili ratnu retoriku.
Možda ipak na tim kolonama ima patine i barutnog praha onih koji su u trijumfalističkom pijanstvu isprovocirali rat, koji su željeli "amputirati" Hrvatsku. Bila je ta kolona obilježena četverogodišnjim gotovo svakodnevnim neselektivnim artiljerijskim napadima po Zadru, Šibeniku, Županji, Osijeku, Vinkovcima, Gospiću, Sisku, Karlovcu, Slavonskom Brodu, čiji su stanovnici svo to vrijeme živjeli po podrumima, često bez vode, struje i komunikacija. Zato je teško od Hrvatske i Hrvata, nakon takvog ratnog iskustva, očekivati da u ime regionalnog pomirenja Oluju gledaju kao na nelegitimnu akciju i fokusiraju je samo na "izbjegličku kolonu". Zato se Hrvati (netaktično) čude Srbima da o tome nište ne znaju i prave se Toše, kao što su Srbi zgroženi da Hrvati mogu biti tako neosjećajni prema toj epskoj tragediji ljudi iz olujske kolone. Jedni vide samo jedno, drugi drugo.
No, naravno, sve navedeno nije opravdanje za Pakračku Poljanu. I da se pravimo kako su Grubori rupa u našem pamćenju. To su sramotani činovi. Isto tako govoriti o Oluji samo kroz prizmu "izbjegličke kolone" koja, budimo otvoreni, nije bila ni neplanirana, ni na vrat na nos, nego dobrim dijelom dogovorena i planski i strateški osmišljena u Beogradu.
Sve su to teška pitanja naše zajedničke nedavne prošlosti, na koju ćemo ipak gledati različito jer nam je doživljaj onoga što smo proživjeli različit
U toj koloni bilo je oko 200 tisuća ljudi, od kojih se prema podacima SNV-a vratilo od 60 do 70 tisuća, a svi izbjegli, koji su to tražili, dobili su hrvatske dokumente i mogu glasovati na hrvatskim izborima. U Hrvatskoj i dalje živi veći broj Srba nego je izbjegao. Te kolone su upečatljive, tužne i tjeskobne, ne treba nad njima likovati kao što ni bilo čija patnja ne smije biti alibi za uzvratnu patnju drugoga. Kao što se Hrvati moraju pitati "Kako je to biti Srbin u Hrvatskoj" i kakva je perspektiva tog naroda u vlastitoj domovini, tako se, recimo u Beogradu, mogu zapitati zašto u njemu danas živi, navodno, tek desetak posto prijeratne populacije Hrvata. Ili što je polovicom hrvatskog stanovništva Vojvodine kojih više tamo nema. Što je s činjenicom da na području Republike Srpske danas živi tek 10 posto prijeratne populacije Hrvata i Bošnjaka.
Sve su to teška pitanja naše zajedničke nedavne prošlosti, na koju ćemo ipak gledati različito jer nam je doživljaj onoga što smo proživjeli različit. Teško da će Srbi i Hrvati imati isti pogled na zajedničku nam povijest, pogotovo kad je rat u pitanju, ali to čak nije ni sporno, jer i sami Hrvati nemaju iste poglede na vlastitu povijest. I svoj usud u njoj. No, to ipak ne znači da nekakav konsenzus ne bi mogli naći, a da ne mislimo da će ozlojeđenost Srba zbog oslobađanja Gotovine izazvati agresivnost, a toliko opiti Hrvate da zanemare sudbinu Aleksandre Zec.
