Prodani park

Zagrebačka Dubrava ušla je u tramvajsku mrežu grada 1942. godine, za vrijeme okupacije. Odluka da se tramvajska pruga proširi vezana je uz činjenicu da je upravo u to vrijeme građeno pokazno naselje novoga, fašističkog, režima, na prostoru Donje Dubrave. Nakon tzv. Janekovićeve parcelacije u Gornjoj Dubravi, tako nazvane po inženjeru Vladimiru Janekoviću koji za investitora iz Slovenije, Rudu Hribara, prostor 1935. godine parcelizira, NDH-ovsko naselje u Donjoj Dubravi prvi je planski  iskorak na prostoru koji će administrativno postati dijelom Zagreba tek nakon Drugog svjetskog rata tj. kada je istočna granica grada pomaknuta s potoka Štefanovca na potok Trnavu. Gornja i Donja Dubrava - koje dijeli Avenija Dubrava - danas se u mnogučemu razlikuju. Dok je Gornja dominantnije obilježena planskim urbanizmom i većim i značajnim modernističkim zahvatima na kojima se mogu pratiti i varijacije pristupa od tridesetih godina 20. stoljeća do danas, Donja je uglavnom primjer organičkog urbanizma, mreže spontano nastalih malih ulica s obiteljskim kućama. Dio je to Zagreba koji je popunjen u vremenu snažne industrijalizacije, kada je doseljavanje bilo na vrhuncu. Modernizaciju grada nije u svim segmentima pratila urbanistička regulacija. Pred planerskim vizijama stoji stvarnost koja insistira na sebi. Posljedično, jedna od karakteristika Donje Dubrave - a Dubrava je svoje ime dobila po šumi koja je tamo nekad rasla  - izostanak je javne infrastrukture poput odgovarajućih javnih parkova ili zona značajnijeg javnog zelenila. Iznimka je Perivoj Ivane Brlić Mažuranić (tako nazvan recentnije i to unatoč činjenici da u gradu odavno postoji velika ulica Ivane Brlić Mažuranić, a i pojam „perivoja“ teško da odgovara omanjem gradskom parku.)

Osim spomenutog parka, Donja Dubrava ima još jedan manji park sa sportskim igralištima oko barake mjesne samouprave u Vinodolskoj ulici. Upravo taj i takvi mali parkovi označju izuzetno važne točke, one koje legitimiraju grad u kvartovskom mjerilu - onome koje je mjerilo svakog drugog urbaniteta. Taj je bezimeni park predmetom kontroverzne odluke Grada da dobar dio parka prepusti privatnom investitoru za gradnju. Takva praksa Grada je ne samo štetna, već i antidemokratska s obzirom da se lokalnim stanovnicima oduzima javni park bez da je pronađena alternativa, čime se ionako izuzetno niski standard zelenih javnih površina Donje Dubrave radikalno, ne samo smanjuje, već i doslovno briše. Sadašnji parkovni potez uz Vinodolsku ulicu uključuje sjeverni, najzeleniji i krajobrazni dio s dječjim igralištem, središnji s barakom mjesne samouprave i južni s još jednim dječjim igralištem i dva sportska igrališta, za nogomet i košarku.

Parcela koja zauzima sjeverni, krajobrazni, dio javnog parka isprva je denacionalizirana da bi potom bila prodana za izgradnju, umjesto da je parcelu za kvartu nužni park Grad otkupio budući da se u naravi tamo desetljećima nalazi. Ni GUP prostor parka ne vrednuje, što je incijalni promašaj planerskih službi koje su morale prepoznati potrebu zelenih zona u gradskoj četvrti koja je, malo je reći, deficitarna s upravo takvim javnim sadržajima. Odluke koje su uslijedile u osnovi su podsljedica te prvotne pogreške i zadaća koju bi neki novi GUP svakako trebao prepoznati i ispraviti – ukoliko park do tada preživi. Neovisno, krajnje je neobična odluka Grada da otkupi tek parcelu s objektom mjesne samouprave, ali ne i pripadajući parkovni prostor uokolo. Da je prostor bio prepoznat GUP-om kao javni park, a ne građeviska zona što je formalno sad, i u slučaju denacionalizacije novi stari vlasnici parcelu bi najlakše prodali Gradu ili eventualno zamijenili za neku drugu. Doduše, praksa otkupa ili zamjene zemljišta od strane gradske uprave gradonačelnika Milana Bandića često je dubiozna. Dovoljno je prisjetiti se Savice ili Borovja, u oba slučaja gradska uprava nastupa protivno javnom interesu, ali i nailazi na građanski bunt koji taj interes brani kao zadnju liniju obrane javnog dobra.

I u slučaju Vinodolske, jedina brana nestajanju značajnog dijela parka je građanska pobuna koja se i dogodila 2020. godine. Lokalna incijativa, sada pod nazivom "Ne damo Mjesnu!", zapravo je započela kao reakcija na prometni kolaps koji je svakodnevna situacija na spoju Osječke ulice i ulice Trnava, na točki Branimirova. Ta vrlo važna veza traži znatno prometno poboljšanje, što, međutim, izostaje. Kritična masa okupljena oko tog komunalnog problema, otvorila je i mogućnost većeg angažmana oko parka. Taj je problem prepoznat od javnosti u trenutku kada je park već prodan. Sada kada je izbrisan iz javnog vlasništva (ali se kao javni kontinuirano koristi), može ga spasiti samo podizanje vidljivosti problema i upornost lokalnih stanovnika, korisnika parka, što je u ovom trenutku i jedina prepreka nesmetanoj izgradnji i svođenju ionako malog parkića na tek dva sportska igrališta. No, i sudbina tog najjužnjeg dijela parka također je neizvjesna, budući da Grad ni tu parcelu nije otkupio. 

Da stvar bude još bizarnija, i lokalna se samouprava u čitavom slučaju postavila kontaproduktivno i podržala prodaju. Tragično je se za takve poteze u lokalnom vijećnicima pronalazi saveznike u uništavanju ostvarenog standarda, tj. kada sami vijećnici koji stanuju u istom tom kvartu glasaju da im kvart izgubi park. Naime, pitanje malog parka i održavanih i uređenih igrališta je i javnozdravstveno pitanje, u ovom slučaju i za jedan veliki dio Zagreba. Međutim, i ranije i danas, Grad to mjesto sustavno ignorira, pa i zato jer više nije u javnom vlasništvu. Igrališta su zapuštena, podloge je odavno trebalo zamijeniti novima. Čini se da je sve protiv parka, osim onih koji ga svakodnevno koriste i baš oni bi ga mogli spasiti. Pritom, građani ne brane samo jedan mali park, već zapravo brane - grad.  

Problem javnih površina u Donjoj Dubravi je akutan. Gradska je to četvrt koja nema trg, nema pješačku zonu, de facto nema centar. I u Dubravi općenito prostori primjereni za takve namjene zadnjih su godina, umjesto strateški privedeni javnoj svrsi, prepušteni drugim sadržajima. U slučaju malog parkića u Vinodolskoj također se najavljuje novi sadržaj: stambena zgrada, no razlika u odnosu na spomenute propuštene prilike je u tome što taj park već postoji. Paralelno, od zahtjeva lokalne samouprave 2017. godine, u tijeku je i incijativa za  kupnju privatne parcele na području Donje Dubrave uz Aveniju Dubrava koja je u GUP predviđena za javni park (u naravi je to divlje parkiralište neposredno uz Aveniju). Razlika je, naime, u tome da je postojeći park u Vinodolskoj u zoni mješovite, stambene, namjene, što znači da se prostor može lakše eksploatirati. S druge strane, oni koji izgrađuju prostorne dokumente u Zagrebu, za zonu parkovne namjene proglasili su potpuno neprimjernu parcelu.  S obzirom na jaki promet na Aveniji Dubrava, kvalitete tog eventualnog budućeg parka ni u teroriji ne mogu biti visoke. Lokacija je zapravo besmislena za park, dok je ona u Vinodolskoj gotovo idealno pozicionirana i ima svoj historijat. Upravo je to razlog više da se parcela za postojeći park otkupi i ostavi kao park. Imperativ je park spasiti, a potom čitav potez primjereno urediti i održavati. Donja Dubrava treba imati isti odnos prema javnim površinama kao i bilo koji drugi dio grada. Preduvjet tome je da gradske službe u javnom parku vide opće dobro. To za sad nije slučaj i svaki ishod ovisi o upornosti i glasnosti građanskog bunta protiv onih koji su javni interes dužni braniti.