Rastemo. Ostvarili smo rast BDP-a od tri posto. Ponavljam, tri posto. Raste zaposlenost, smanjuje se nezaposlenost. Pogotovo za vrijeme turističke sezone.A što karakterizira prekarni i nesigurni rad? Pa to što, uostalom, i samo ime kaže – nesigurnost, nedostatak zaštite, nemogućnost sindikalnog organiziranja (odnosno lakša mogućnost otpuštanja), između ostaloga
Raste broj zaposlenih, ali pritom ne pričamo o broju onih koji su se odlučiti odseliti iz Hrvatske. Raste broj zaposlenih, ali pritom ne pričamo o tipu zaposlenosti, rastućem postotku ljudi zaposlenih tijekom turističkih sezona, na ugovore na određeno, koji rade u tzv. netipičnim oblicima rada.
Ne govorimo o sve većem broju ljudi koji otvaraju paušalne obrte i rade s jednim te istim poslodavcem (s kojim su prije vjerojatno bili u radnom odnosu), ali sada si sami plaćaju (manje) doprinose, u nesigurnijem su i izloženijem položaju te nemaju ista prava kao da su zaposleni na ugovor o radu (godišnji, porodiljni, beneficije, veće doprinose). Ne govorimo o tome što će s tim ljudima biti za 20 ili 30 godina.
Prema Eurostatovim podacima, u drugom kvartalu 2019. godine 13,6 posto radnika, tj. 26 milijuna radnika u dobi od 15 do 64 godina bilo je zaposleno na ugovore na određeno. Prema istim podacima, zemlja Europske unije koja ima najveći postotak radnika s ugovorima na određeno je Španjolska, dok se Hrvatska nalazi na petom mjestu.
Isti podaci također navode kako su mladi najviše i najčešće zaposleni na ugovore na određeno: u drugom kvartalu 2019. godine gotovo osam milijuna mladih (u postocima to je 42,8 posto) u dobi od 15 do 24 godine bilo je zaposleno na takav tip ugovora.
Izvor: Eurostat
Hrvatska i Srbija pak bilježe pad stalnog, a porast privremenog zapošljavanja. Kako piše Dora Levačić u tekstu na Biltenu, udio privremeno zaposlenih u Srbiji je u 2019. godini iznosio 22,9 posto, a u Hrvatskoj 19,9 posto, što obje države smješta daleko iznad europskog prosjeka od 14,2 posto. Obje zemlje od 2014. pokazuju i veliki trend povećanja privremenog zapošljavanja.A pitanje ostaje i muči, kopka – kako će si mladi u ovakvom, sve hostilnijem društvu, uspjeti riješiti osnovna egzistencijalna pitanja? I ako uspiju kada će to biti? I gdje – ovdje ili u Irskoj ili Njemačkoj?
Kako dalje piše Levačić, prema duljini trajanja privremenih poslova, u Hrvatskoj je u 2019. godini 32 posto privremenih ugovora bilo sklopljeno na period od tri mjeseca.
A što karakterizira prekarni i nesigurni rad? Pa to što, uostalom, i samo ime kaže – nesigurnost, nedostatak zaštite, nemogućnost sindikalnog organiziranja (odnosno lakša mogućnost otpuštanja), između ostaloga.
Uz sve navedeno, pojavljuje se novi problem – sve je veći postotak ljudi izložen siromaštvu uz činjenicu da rade. Njihov postotak je trenutno 9,4 posto. Što to znači u praksi? Pa, da uz brojku o smanjenju nezaposlenosti (što je u teoriji dobra stvar) treba gledati i samu strukturu rada. Ako uz rad ne možete pokrivati osnovne životne troškove, onda imamo problem.
Kako nezaposlenost, ugovori na određeno i opća nesigurnost utječu na ljude?
Stalna nesigurnost, konstantno mijenjanje poslova, konstantni hustle, nemogućnost planiranja života, ma kakvog života, idućeg tjedna ili mjeseca, sve to utječe i na psihičko stanje pojedinca. Prema Eurostatovim podacima, u drugom kvartalu 2019. godine 13,6 posto radnika, tj. 26 milijuna radnika u dobi od 15 do 64 godina bilo je zaposleno na ugovore na određeno. Prema istim podacima, zemlja Europske unije koja ima najveći postotak radnika s ugovorima na određeno je Španjolska, dok se Hrvatska nalazi na petom mjestu
Psihologinja Mia Kosović objasnila nam je kako nesigurnost ovakvog tipa može utjecati na mentalno zdravlje pojedinca. Kosović kaže da, kako bismo shvatili utjecaj na mentalno zdravlje pojedinca, trebamo prvo krenuti od definicije što ono jest, a to je "stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoj potencijal, može se suočavati s uobičajenim životnim stresom, raditi produktivno, ostvariti rezultate te pridonijeti svojoj zajednici" (WHO, 2001).
Kosović dalje navodi kako se društveno-gospodarski faktori kojima smo izloženi – poput straha od nezaposlenosti, vrsta ugovora o radu, sigurnost posla i prohodi – "dovode u usku vezu s nesigurnošću posla, točnije, percipiranom bespomoćnošću da zadržimo željeni kontinuitet u ugrožavajućoj radnoj situaciji". Ukratko, to dovodi do onoga što nazivamo radnom nesigurnosti.
"Niz istraživanja ukazuje da opetovana izloženost nezadovoljavajućim uvjetima rada dovodi do psihološke neravnoteže, zamjetne u polju narušenog mentalnog zdravlja (depresivnost te emocionalna iscrpljenost, tjeskoba, poteškoće spavanja, pad samopoštovanja, lošija kvaliteta života), ali i aspektu samih organizacijskih rezultata (slabija produktivnost na radnom mjestu, učestalo izostajanje s posla, nizak moral među zaposlenicima)", objašnjava Kosović.Ivana se bori s problemom koji muči veliki broj mladih u Hrvatskoj, a i šire. Iako i ona i dečko rade, ne mogu dignuti kredit kojim bi si mogli riješiti stambeno pitanje. Zbog tog problema već je dugo pod stresom
Nezaposlenost ne utječe na nas samo u smislu da nam posao služi kao izvor prihoda, već i zadovoljava neke druge ljudske potrebe poput održavanja socijalnih kontakata, strukturira naš dan i daje osjećaj društvene korisnosti. Nezaposlenost time narušava naše mentalno zdravlje.
"U razdoblju od prvih par tjedana pa do tri mjeseca nakon ostanka bez posla zamjetan pad raspoloženja, tjeskoba, osjećaj besperspektivnosti, tendencija socijalnoj izolaciji, pad samopoštovanja te nezadovoljstvo životom. Istraživanja također govore u prilog značajnih dobnih i spolnih razlika: posljedice više osjećaju žene, dok je ranjivost najveća kod osoba srednje životne dobi (30-59)", kaže Kosović.
O tome kako nezaposlenost, nesigurnost, ugovor na određeno ili nemogućnost rješavanja osnovnih životnih potreba utječu na život razgovarali smo s nekoliko sugovornica. Prva je zaposlena na SOR-u u jednoj državnoj firmi, dok druga već godinama frilensa kao prevoditeljica te samim time nema "formalnog" radnog staža – radi se o novom tipu zaposlenosti, gdje radiš, a nemaš "pravi" posao.
Izvor: Eurostat
Potraćeno vrijeme i snovi o osamostaljenju
Maja (imena sugovornica su promijenjena, a podaci su poznati redakciji) je nakon završetka fakulteta posao tražila oko godinu dana. Naposljetku je završila na SOR-u u jednoj državnoj instituciji jer nije mogla naći ništa bolje. Kaže nam da, iako posao sam po sebi nije loš i iako je naučila dosta stvari, zbog cijelog tog procesa traganja za poslom počeo ju je mučiti osjećaj manje vrijednosti jer je "završila humanističke smjerove koji se kod nas, ali čini mi se i u društvu općenito, omalovažavaju i gledaju kao bezvrijedne"."Niz istraživanja ukazuje da opetovana izloženost nezadovoljavajućim uvjetima rada dovodi do psihološke neravnoteže, zamjetne u polju narušenog mentalnog zdravlja (depresivnost te emocionalna iscrpljenost, tjeskoba, poteškoće spavanja, pad samopoštovanja, lošija kvaliteta života), ali i aspektu samih organizacijskih rezultata (slabija produktivnost na radnom mjestu, učestalo izostajanje s posla, nizak moral među zaposlenicima)", objašnjava Kosović
U jednom je trenutku došlo do toga da je Maja pomislila kako je u potpunosti potratila godine svog života na studij i kako je trebala studirati nešto "isplativije", iako stvarno voli ono što je studirala. "Na takvo te razmišljanje, u takvoj situaciji, natjera ta atmosfera koja vlada u društvu, činjenica da društvo općenito tvoj rad i tvoje zanimanje ne poštuje jer oni nisu IT ili STEM. Zbog cijele te situacije oko posla i zbog činjenica da sam uspjela naći jedino SOR, dosta me znala hvatati malodušnost i bezvoljnost", kaže nam.
Trenutačno je u potrazi za novim poslom, jer SOR ubrzo završava, a nju – kao ni vojsku mladih radnika koja je kroz mjeru prošla – na kraju tunela ne čeka zasnivanje "pravog" radnog odnosa u firmi u kojoj je SOR odradila.
Govori nam kako zbog SOR-a ne može ništa planirati, djelomično zbog niskih financijskih sredstava, djelomično zbog toga što zna da će "zaposlenje" trajati određeni period i onda kreće nova potraga, te se zbog te činjenice ne može u postupnosti osamostaliti. To je dosta brine i opterećuje.
Maja je svjesna svoje, na neku ruku "privilegirane" pozicije. Privilegirane u smislu što uopće može raditi na SOR-u i pritom živjeti s partnerom u stanu koji unajmljuju. Kaže nam tako kako "mjesečni iznos koji ljudi koji rade na SOR-u primaju nije ni blizu dovoljan za samostalan život, pogotovo ako se u obzir uzme vrlo visok najam stanova i opća skupoća života u Hrvatskoj". Kaže i da ima sreću što živi s partnerom koji radi te joj on i roditelji, uz naknadu od SOR-a, pružaju financijsku podršku. No, zbog svega toga se ne osjeća kao samostalna osoba.
Drugi problem koji spominje je to što joj je budućnost u potpunosti neizvjesna: što nakon SOR-a, što s potencijalnom kupnjom stana, što s dugoročnijim zaposlenjem? Ništa ne može planirati.
Zbog svega toga postala je tjeskobna, pa kaže kako je u posljednje vrijeme "muče i tjeskobni napadaji, za koje vjeruje[...] da su dijelom posljedica i takve situacije. Kao da se u tim trenutcima to opće stanje neizvjesnosti reflektira i na [njeno] mentalno stanje: u takvim se trenutcima osjeća[...] jako nemirno, skoro pa panično, ne zna[...] kud bi sa sobom i dosta se treba[...] potruditi kako bi se smirila". Također vjeruje da puno ljudi danas ima takvih problema.
Nemogućnost rješavanja stambenog pitanja – konstantni stres
Ivana se bori s problemom koji muči veliki broj mladih u Hrvatskoj, a i šire. Iako i ona i dečko rade, ne mogu dignuti kredit kojim bi si mogli riješiti stambeno pitanje. Zbog tog problema već je dugo pod stresom. Radi kao freelance prevoditeljica i iako svaki mjesec ima primanja i veća od hrvatskog prosjeka, za banke je ona – nepoželjan klijent. Njen partner koji ima stalan posao s ugovorom na neodređeno, pak, ima dosta niža primanja i zbog toga ne može dignuti dostatan kredit kojim bi si mogli priuštiti nekretninu u Zagrebu.Uz sve navedeno, pojavljuje se novi problem – sve je veći postotak ljudi izložen siromaštvu uz činjenicu da rade. Njihov postotak je trenutno 9,4 posto. Što to znači u praksi? Pa, da uz brojku o smanjenju nezaposlenosti (što je u teoriji dobra stvar) treba gledati i samu strukturu rada
Kombinacije su razne, ali u konačnici neuspješne. Niti jedno od njih ne može dignuti dovoljno velik iznos kredita koji bi pokrio nevjerojatno visoke cijene nekretnina u Zagrebu, neke banke im ne daju kombinaciju stambenog i nenamjenskog kredita, a očaj u njima polako raste.
Kako se Ivana osjeća u toj situaciji? Kaže nam kako je stalno pod stresom. Smatramo kako cijeli citat o tome treba ostaviti čitateljima na uvid.
"Nisi pod stresom baš 24 sata na dan, ali neprestano ti je u glavi to da ne znaš gdje ćeš biti i završiti za 15, 20, 30 godina i hoćeš li imati krov nad glavom i kako ćeš živjeti s 2000 kn mirovine (ako ćeš je uopće imati). S tim katkad ideš spavati i s tim se budiš. Nešto si priuštiš (i ne mislim na put po Europi i svijetu, sitnice neke) pa se sjetiš da trebaš to cijeniti sad jer tko zna što će biti poslije. A istodobno si podijeljen u sebi pa se u takvim trenutcima i sjetiš da ima i puno gorih situacija i da trebaš biti zahvalan jer si zdrav, imaš (premda tuđi) krov nad glavom i nisi nikomu ništa dužan i misliš si da će se stvari nekako posložiti, ali već si prešao tridesetu i pitaš se kad.Stalna nesigurnost, konstantno mijenjanje poslova, konstantni hustle, nemogućnost planiranja života, ma kakvog života, idućeg tjedna ili mjeseca, sve to utječe i na psihičko stanje pojedinca
Iz istog razloga nemaš ni dijete jer se bojiš da ćeš s njim završiti na ulici jer je sve teže naći stan ako imaš djecu zbog zakona prema kojem obitelj s djetetom ne možeš izbaciti iz stana ako ne plate režije ili unište stan, pa ljudima s djecom ne daju ni šansu. Nisi sretan jer u godinama kad bi trebao nešto stvarati i odgajati dijete, stojiš na mjestu i samo radiš za osnovne životne troškove. Uštedjeti je nemoguće. Teško je to objasniti roditeljima koji su te jedva poslali na fakultet misleći da će njihovom djetetu uz visoko obrazovanje biti lakše nego njima jer kad su oni bili u našim godinama, ti i brat već ste išli u školu, a oni su već imali sigurne poslove."
Ivana iz svog položaja izlaza ne vidi – traži razne kombinacije, razmišlja, duma – hoće li to biti i stan van Zagreba, negdje drugdje u Hrvatskoj? Želi si riješiti stambeno pitanje, ne želi odseliti iz Hrvatske.
A pitanje ostaje i muči, kopka – kako će si mladi u ovakvom, sve hostilnijem društvu, uspjeti riješiti osnovna egzistencijalna pitanja? I ako uspiju kada će to biti? I gdje – ovdje ili u Irskoj ili Njemačkoj?
