Sretan vam Međunarodni dan mira, 21. rujna/ septembra. Sretan nam svima. Mira unutrašnjeg i vanjskog svima nam treba. Eto izrekao sam to, bez velikog grča u želucu. Onoga grča kad izgovarate floskule, kao da predajete prekrasan buket cvijeća, a u njemu nema cvijeća, kada radite nešto naizgled u redu, a nije.Mirovni rad je otpor moćnijima. Otpor počinje postavljanjem pitanja. Izgradnja mira je suradnja. Suradnja počinje pažljivim slušanjem sugovornice s "druge strane". Sve ostalo su floskule
Da li se i kome uopće čestita Dan mira? Kako se to čestita ? Tako da zaželimo nekome sreću s mirom ili joj zaželimo mir pa je onda ona sretna? Ima li smisla čestitati Međunarodni dan mira?
Pitam se što mi to smeta oko Međunarodnog dana mira. Kako odgovoriti na to pitanje bez spominjanja genocida nad Rohinđama, bjesomučnog razaranja u Siriji, najvećeg zatvora na Svijetu u Gazi, izuzetno razvijene industrije proizvodnje oružja svugdje pa i kod nas, nadziranja ljudi koji to naravno odobravaju, klimatskih promjena koje nas već dolaze glave, itd.
Ne treba ići daleko, kako ste danas? Jeste li imali neugodnih iskustava danas? A jučer? Ili ste ih izbjegavali, niste rekli susjedu da vam smeta buka, niste rekli šefu na poslu da je nekompetentan, niste pomogli pripravniku jer nije nitko ni vama, kaznili ste dijete zbog loše ocjene u školi, možda vam se i brak raspada, a ne stignete popričati o tome?
Obrasci izbjegavanja svuda oko nas, izostanak konfrontacija, mržnja prema drugome, a ne prema onome drugačijem, meni iritirajućem kod njega, otpor prema promjeni, bijeg u ugodu, bijeg.
"Kako to, pedeset godina nismo imali sukoba, a onda odjednom rat?", pita se starija žena na otvorenju izložbe fotografija Rona Haviva, u Novom Sadu 2002. u sjajnom dokumentarcu Vivisect. Sve je rekla. Ne može se "nemati sukoba" godinama i očekivati dobar život. Ne znate za to? Naravno, jer to nije važno. Tu dolazimo do mirovnog Murphyja : Važnost neke mirovne akcije obrnuto je proporcionalna njenom medijskom pokrivanju
Kao što se ne može živjeti ovako kako mi živimo i očekivati da će "sve biti na kraju dobro". Neće. Nije samo u pitanju uništenje Uljanika ili Agrokora, koliko god da su obje priče različite. Tisuće neizvjesnih sudbina, problematična uloga države (konkretnih ljudi koji rade u njenim institucijama), ljudska pohlepa , poricanje problema, su zajednički. Nije niti sad već primjetno iseljavanje, uhljebljivanje, iživljavanje na slabima, a protežiranje jakih , niti korupcija, nepotizam, uhljebljivanja. Svega je toga bilo i biti će, u različitim intenzitetima.
Odsustvo odgovornosti je problem. Zvuči tako izlizano zar ne? I meni, kada se ovako kaže. Probajmo opet: Odsustvo odgovornosti. Nema je. Niti u tragovima. Netočno, ima je u tragovima, od Vratite magnoliju nadalje. U tragovima. Odgovornost – što je to? Jasno mi je da nam je svima nejasno, isprana nam je riječ i značenje, kao što nam je cijeli sustav vrijednosti koji počiva na odgovornosti izbrisan. Engleska riječ pomaže: reponsibility. Response – Ability. Odgovor/ uzvraćanje i sposobnost/ vještina. To je to.
Nedostatak sposobnosti da odgovorimo. Otišla je. Potrošila se. Zato nas je, između ostaloga, tako lako vratiti u 90e. Tada smo odgovarali, mnogi, oni koji se nisu dogovarali no to je druga tema. Kada se danas kaže da su "devedesete naš sjajni period", nije to skroz laž, ima istine. Tada smo mogli, djelovali, odgovorili na napad, na nepoštenje, na zlo. Zato se dijelu naših sugrađana zacakle oči, ne (samo) od zaslijepljenosti domoljubnim kičem, ne. Od sjećanja na samoga sebe.Odsustvo odgovornosti je problem. Zvuči tako izlizano zar ne? I meni, kada se ovako kaže. Probajmo opet: Odsustvo odgovornosti. Nema je
Tada sam imao muda, bio čovjek, imao svoje ja. Poslije? Poslije su me kupili, malo sam se sam prodao, malo nisam shvatio da su se vremena promjenila, nisam ni sanjao da me najviše iskorištavaju oni što me tapšaju i onda bijeg. U alkohol, u mržnju, u sebe i od sebe, od istine s kojom se nisam mogao nositi, od ideje da bih mogao/ trebao/ morao izdati suborce koji su neku svoju pravdu istjerivali. Bijeg od sebe najviše. To nisam više onaj ja.
Kakve veze imaju Međunarodni dan mira i bijeg ? Nažalost izravne, jake, opipljive. Danas ćemo pobjeći, od razmišljanja, od sebe, od "ružnih stvari", od rata, jedni od drugih. Kako bijeg nikada nije nešto uzvišeno i divno, tako ćemo ga i mi zapakirati. Pažljivo ćemo se truditi da svi vide naše suosjećanje, dobrotu, zabrinutost, tugu za žrtve i radost kada mali kikići iz vrtića počnu mahati zastavicama na kojima su bijele golubice.
Savršen je dan za simbole mira, maslinove grančice, smiješak na licu, ispruženu ruku kao formu, a ne sadržaj, pjesmu koja je prigodna, a nije uznemirujuća - kako je lijepo rekla naša ugledna HRT-ova voditeljica kada je trebalo otpjevati himnu škole o dvije mlade djevojke koje su zatvorili, mučili i ubili fašisti.Obrasci izbjegavanja svuda oko nas, izostanak konfrontacija, mržnja prema drugome, a ne prema onome drugačijem, meni iritirajućem kod njega, otpor prema promjeni, bijeg u ugodu, bijeg
Danas ćemo, ipak ne svi, ali bar mi kojima je odgoj posao ili izgradnja mira misija, obilježiti Međunarodni dan mira. Biti će tu više ili manje uspješnih pokušaja da naglasimo kako je mir nezamjenjiv, a rat grozan. Biti će kreativnih, hrabrih akcija poput one udruge Luč iz Berka kada su u Dunav bacali poruke mira prema komšijama u Srbiji, ne neki bezlični mirovni aktivisti nego domaći seljaci, jučerašnji prognanici. Ne znate za to? Naravno, jer to nije važno. Tu dolazimo do mirovnog Murphyja : Važnost neke mirovne akcije obrnuto je proporcionalna njenom medijskom pokrivanju.
Ne vjerujete? Podijelite par stotina kila jabuka i dajte djeci u školi da ih danas poklone jedni drugima. Pozovite Đorđa Gunjevića da vam ispriča svoju životnu priču. I tada počinje vaš mirovni rad – postavljanje pitanja. Što je medijski atraktivnije? Kakva je to poruka s jabukama i uputom da ih treba pokloniti? Kakve veze ima patnja Đorđa Gunjevića s mirom?
Povezanost nam se šeta po toplicama ovih dana, Tomislav Merčep ima njegu i okruženje kakvo bi mu mnogi pozavidili. To se sve zove stvaranje društvenog okruženja. Neki bi rekli da to ulazi u izgradnju države (state building), meni je to čista izgradnja mira (peace building). Okruženje jako djeluje na nas, naše ponašanje, čak i na stavove.Kakve veze imaju Međunarodni dan mira i bijeg ? Nažalost izravne, jake, opipljive. Danas ćemo pobjeći, od razmišljanja, od sebe, od "ružnih stvari", od rata, jedni od drugih. Kako bijeg nikada nije nešto uzvišeno i divno, tako ćemo ga i mi zapakirati.
Znate, to je ono kada se hvalimo da su "naši ljudi" cijenjeni kao radnici u Njemačkoj. Tamo plaćaju poreze, parkiraju aute na za to označenim mjestima, a smeće bacaju u košaru za otpatke, naravno otpad razvrstavaju. Ovdje, kod nas, posebno nas zgroze stranci kada bace smeće na ulicu. E, to se zove okruženje. Na neki način se svi nastojimo uklopiti. Biti poput drugih, više ili manje.
To je možda glavni problem (odsustva) mira kod nas. Uzori su nam loši. Šetaju se po toplicama. Prepisuju diplomske. Kupuju skupe službene aute. Uzimaju mito. Gaze ljude autima i gliserima. Lažu. Kradu. Ubijaju. Na Boga se pozivaju. Uzori nam nisu Nenad Boban, tihi čovjek, branitelj koji je neki dan umro. Ja do jučer za njega nisam čuo. Nije niti general Luka Džanko, možda baš zato jer je sa sebe skinuo sumnju Tribunala u Haagu.
Nije ni Josip Reihl Kir, niti Krunoslav Sukić. Ipak, nisam u pravu. Ima nas ne mali broj kojima oni jesu uzori. Možda smo previše tihi, previše samozatajni, premalo vidljivi, premalo hrabri?
Mirovni rad je otpor moćnijima. Otpor počinje postavljanjem pitanja. Izgradnja mira je suradnja. Suradnja počinje pažljivim slušanjem sugovornice s "druge strane". Sve ostalo su floskule.