Već neko vrijeme mogu se vidjeti izvjesne osobe koje na stageu stvaraju zaglušne zvukove. Ili pak režu aute po festivalima. Podizanje zida buke može biti
ograđivanje od najezde bezličnih i trivijalnih pjesmica kojima je mainstream do vrha pun. Performansom rezanja auta autori kritiziraju simbolički značaj automobila, poigravaju se sa potrošačkim imperativom, uspostavljaju trend dekonstrukcije, istovremeno ga ironizirajući... No prije svega, to je performans iskri, vatre i industrijskog ludila.
Eto razgovora sa Krunom Joštem i Denisom Mikšićem, autorima ovih projekata, članovima udruga UKE i Domaći, organizatorima i sudionicima EEII konferencija, Multimedijalnog kampa, Nepokorenog grada i raznih drugih festivala, inicijatorima i članovima mreže slobodnih Internet radija Stanica MIR, GentleJunke kolektiva, sudionicama Impronedjeljka te raznih drugih projekata/aktivnosti s područja urbane kulture.
Organizirali ste EEII konferenciju, osnovali Zid.buke, sad režete i aute. U svim tim manifestacijama se pojavljuje pored promoviranja eksperimentalne glazbe upravo buka. Da li je to središnja točka vašeg rada na području zvuka? Ustvari, kakvo značenje buka ima za vas?
K: Buke i noise nisu isto mada postoji tendencija da ljudi poistovjete pojmove. Noise kao termin u svijetu zvuka stvoren je u vrijeme prvih radija kada je šuštanje (white noise) između dvije radijske stanice nazvano noise što proizlazi iz riječi nause, što je u stvari mučnina koju su moreplovci doživljavali na brodu prilikom nemirnog mora. Buka, ili noise u našem je slučaju objašnjiv na više načina: estetika glazbe je dovedena na minimum te se bez ritma i melodije vraća osnovi glazbe - zvuku. S druge strane industrija glazbe ne može prodati noise kao glazbu. Zid.buke tjera taj princip do krajnosti sa dvije dogme: nikada nemamo probe, ne želimo publiku, a ako je došla želimo je otjerati. S druge strane u bilo kojem od noćnih klubova gdje zvučnici pršte od buke domaćih i bratskih hitova ima velika količina buke, no to nije noise.
Performans rezanja auta je ustvari već pravi serijal. Ovo bi bio četvrti. Kad je bio prvi, i gdje? Gdje ste sve i kad pilili aute? I kakve aute? Da li ste to prepoznali kao vašu misiju na ovom svijetu, ili motivi ipak ne sežu toliko daleko?
K: Ovo je naša misija na svijetu i ne stajemo dok ne prerežemo sve aute koji postoje. Do sada smo ih izrezali par u Labinu, nešto po Zagrebu i Karlovcu.
D: Nulto rezanje bilo je u Karlovcu, na Baniji. Tamo smo brat i ja rezali Zastavu 101, i to na komade 1x1 metar. Godinu dana kasnije u Labinu je odrađena praizvedba nazvana TEST1: Dekonstrukcija konstrukcije. Krajem srpnja 2006., ponovno u Labinu, na Multimedijskom kampu 06. odradili smo dobar posao na kojem nam se pridružio talijanski industro noise dvojac ODRZ koji su nas ozvučili, a zvuk procesuirali tako da smo imali i prigodan soundtrack. TEST 3 održan je u okviru festivala Nepokoreni grad 06, a prigodno je preimenovan u Signali nad gradom, prema istoimenom filmu iz 1964. snimljenom prema istinitom događaju kad su partizani ušetali u grad prepun njemačkih i talijanskih vojnika, ustaša i domobrana u nastojanju da oslobode svoje ranjene kamerade. Taj put smo se malo odmakli od uobičajene prakse i rezali smo Peugeot 504. TEST4 se dogodio na Velesajmu kulture #3 u zagrebačkom SC-u u kolaboraciji s Draganom Pajićem - Pajom te modnim dizajnericama Tanjom Topolovec i Katarinom Pohl. Što se tiče misije ne bi se moglo reći da nam je jedina misija rezanje no zajednički projekti s drugim multimedijskim umjetnicima su mogući, a neki su već i u planu.
Zanimljiv je naziv Trend dekonstrukcije ili Dekonstrukcija trenda. Izgleda kao poigravanje cijelim značajem performansa, ali i kao nadopuna modnim događanjima na Velesajmu kulture. S druge strane, naziv Dekonstrukcija trenda se može shvatiti i kao ironiziranje upravo tog modnog dijela. Vidite li i vi to tako ili...?
K: Vidim.
D: Naslov performansa na Velesajmu kulture promijenjen je upravo zbog toga jer je lajt motiv cijelog događanja bio svojevrsni modni vremeplov kroz proteklih 50 godina. Tako je i vozilo koje se demontiralo predposljednjeg dana došlo iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Dakako, i ovaj put se radilo o Zastavi 101, simbolu cijelog jednog vremena. Zastava 101 bila je svojevremeno predmet snova većine stanovnika bivše države, usporedivo s VW bubom, Renault 4, Citroen Dianom ili kasnije VW Golfom, solidnim narodnim vozilima koja su davala i sigurnost i udobnost, a opet bila jednostavniji i realniji izbor od luksuznijih marki. Ovom prilikom na sceni su se pojavile djevojke u modernim modelima, refleksijom cyber punk kulture čime je kontrast prošlosti i sadašnjosti bio još vidljiviji. Na ruinama prošle, nestale industrije stajali su modeli nalik onima iz virtualnog svemira, SF literature, filmova ili video igara.
Za vrijeme performansa čuli su se različiti komentari, od fascinacije do izjava tipa ma kakav je to art? Redovito se postavlja pitanje: Ok, ali to nije to. Treba skupi auto naći i onda njega prepiliti. Tvoje mišljenje nije ni blizu tome...
K: Ljudi kažu da im je performans fantastičan, no da bismo trebali prepiliti skuplji auto. To je indikacija koliko smo željni spektakla. Šta bi u cijelom ovom performansu značilo da režemo skupi auto? Postavljamo trend? Pitali su me ne bih li pilio skuplji auto da ga imam. Ne bih. Prodao bih ga i kupio više jeftinijih da mogu više pilit. Volim pilit aute, posebno pred raznovsnom publikom diljem svijeta. Pitali su me ne postavljam li ovaj koncept zato što ne mogu doći do skupljeg auta. Odgovor je: mogu doći tako da dignem kredit i plaćam ga sljedećih 20 godina, ili da nađem sponzora u BMW ili Mercedesu. Oba puta nisu potrebna da bi se reklo ono što se performansom i kaže.
D: Od samih početaka dobivamo najrazličitije sugestije, pa tako i priče oko skupocjenog automobila. Tako smo trebali razrezati i prestižne Jaguar XJ i Maybach no što bi time dobili?! Napravili bismo još jedan cirkus/spektakl kakvih ionako ima dovoljno. Pogledajte samo naše komercijalne TV programe, da ne pričam o onome što možeš vidjeti putem satelita. Nasljeđe ovog prostora je upravo Zastava, a ne nikakav Mercedes, Audi ili BMW. Zastava je upravo simbol prohujalih vremena, simbol prestiža jugoslavenske automobilske industrije, narodsko vozilo, nešto kao nekoliko gore navedenih modela, svakog u svojoj državi.
Od nedavno je i Pajo uključen u performans. Od kada on sudjeluje i kakvi su vam zajednički planovi? Oko Testa je gotovo uvijek prisutna ekipa koja se muva i oko Zida.buke, i jedno i drugo kao da ispituju zvuk i njegove upotrebne mogučnosti. Da li se radi o istome, o proširenju Zida.buke, ili jedno s drugim nema veze?
K: Da, Pajo sudjeluje od piljenja u Karlovcu na festivalu Nepokoreni grad. Planiramo prepiliti auto na otvorenju Muzeja suvremene umjetnosti. Originalno je rezanje auta trebalo ići pod projekt Zid.buke, ali smo uvidjeli da u principu ima dosta toga različitog u ova dva nastupa.
D: Kolaborativni projekti su zanimljivi jer svaki puta daju nešto novo, i nama i gledateljima, ne dozvoljavaju da zapadnemo u shemu ponovljene predstave. Paaajo, kojemu je ovo bio drugi nastup se sjajno uklopio u cijelu priču. Iako je Dekonstrukcija u startu krenula kao paralelni projekt Zida buke ne namjeravamo to pretjerano spajati, bar ne što se tiče zajedničkog brendiranja. Iako je i u Zid buke i u Dekonstrukciju uključena ista ekipa radi se o dva potpuno različita koncepta: dok u Zidu buke Kruno i ja, te Bachteria i povremeni gosti prvenstveno podižemo zvučni zid, u Dekonstrukciji dajemo naglasak na scenskom izričaju, elementu vatre, iskri i industrijskog inferna, a uključenjem Paje, odnosno ODRZ-a svemu dajemo i zvučnu kulisu. S druge strane sprega Zida i Dekonstrukcije postoji jer se radi o gotovo istoj ekipi.
Pajina uloga u performansu rezanja je na licu mjesta semplirati zvuk i onda ga odmah pod efektima prerađenog vraćati u izvedbeni prostor. S tim u vezi zanimljiv je odlomak iz jednog teksta o Zidu.buke: Često koristi ili semplira već snimljene materijale sa popularnih medija. Na taj način Zid.buke predstavlja svijet kojim je okružen. Iako zvuk brusilice očito nema ničeg sa popularnim medijima, Pajina djelatnost u performansu odgovara ovom opisu. Da li s tim aspektom izvedbe sugerirate kako je današnji realitet nešto distorzirano, poremečeno?
K: Ne, mi distorziramo trenutno kako bismo ga izobličenog vratili nazad. Iako bi netko mogao povući takve paralele, sugeriranje današnje realnosti kao distorzirane nam nije primarno.
Osim sa zvukom, radite na mnogo drugih projekta kao sto je Stanica MIR ili MM kamp. Kakvi su vam budući projekti? Na čemu trenutno radite?
K: Trenutno radim na projektu piratskog radija i osposobljavanja ljudi da samostalno obavljaju posao medija koji su postali toliko dosadni da nam nema druge nego da sami primimo stvar u svoje ruke. Pored toga radim na spajanju kulture Brazila i Hrvatske kroz razmjenu slobodne kulture. Nadamo se ove godine na ICOMMONS SUMMITU koji se događa u lipnju 2007. u Dubrovniku otvoriti brazilski kulturni centar u Hrvatskoj. Pored toga tu su i druge umjetničke razmjene i novomedijski projekti koji se tiču video umjetnosti, dokumentarnog videa, improvizirane glazbe na IMPRONEDJELJCIMA.
Sad nešto drugo. Što mislite, da li će se dogoditi još kakva velika umjetnička revolucija prije nego nas sve zajebu alijeni?
K: Umjetnička revolucija se događa svako malo, a alijeni su nas sjebali već odavno.
D: Alieni?! Zemljani će se prije sami sjebati. Za tako nešto alieni nisu potrebni. Situacija je i onako alarmantna, životima, pa tako i mainstream kulturom upravljaju mediji odnosno multikorporacije, a na stvari je masovni brainwashing pa se prema sljedu događanja može zaključiti da će prije ili kasnije reakcija eskalirati. Sumnjam da će dostići tu razinu da se može nazvati revolucijom, no na valu onoga što komercijalni mediji zovu antiglobalizacijskim pokretom doći će mnogo, za današnje prilike neobičnih i neočekivanih, a opet već viđenih, recikliranih stvari. Da ne pričam o strelovitom razvoju novih tehnologija koje pružaju neslućene mogućnosti.
Ekskluzivni dodatak: Rakunovo piljenje Yugo-a u New Yorku
