Stjepan Mesić, predsjednik Republike na odlasku, prekinuo je svoj zadnji predsjednički interview, 11. veljače 2010.s Ivanom Brkić za RTL, možda i potaknut time kako ga je gentlemenski pustio Aleksandar Stanković u Nedjeljom u dva 31.01.2010. Stanković je pitao Mesića od kuda mu pravo da one koji uspiju doći do njega spaja s nekim drugim u državi do kojega oni sami nisu uspjeli doći. Primjerice, zašto je čelnika poduzeća SMS doveo u vezu s direktorom jedine hrvatske državne banke (onoga koji izgleda tako kao da mu brijača plaća Marko Škreb, bivši guverner HNB koji je odobrio prodaju hrvatskih banaka, ali ne zato da ex-guverner uravnoteži vlastitu „nulericu" direktorovima tustim pramenovima i zulufima kao natopljenima briljantinom nego zato da dokaže kako je odobrenjem prodaje banaka bio u pravu, jer direktor već svojom frizurom - koja nije pravo prispodobiva niti filmom o mafiji nego samo stripom kakav je Alan Ford - poručuje da hrvatska država nije sposobna imati u vlasništvu niti jednu jedinu banku). Mesić je odgovorio da u takvim slučajevima čini dobro a ništa protuzakonito, jer ne traži od državnog dužnosnika da gospodarstveniku dade novac nego samo da ga sasluša.
Nemoćnik?
Mesić je tako svoj posao prikazao još mnogo manje utjecajnim nego što je svoj prikazao predsjednik SAD-a Lyndon Johnston (1963.-69.). Potonji je, naime, bio kazao da on nema nikakvu vlast ili moć, jer je sve što radi to da povazdan razgovara sa svojim brojnim posjetiocima, uvjeravajući svakoga ponaosob da bi, da zna to što on zna, učinio upravo to što on - predsjednik SAD - kaže da treba učiniti.
Serviser?
Zna se da je u RH prosječnim građanima, uključiv gospodarstvenike, nemoguće doći do državnih dužnosnika, nerijetko zbog toga što potonji imaju interesa samo za one poslove u kojima očekuju korist za sebe osobno a ne za državu
Pravnička pak uzrečica, koju Stanković kao diplomirani pravnik i iskusni novinar zna ili može i treba da zna, kaže: „Devedeset posto prava je postupak, a pedeset posto postupka je dostava". Koliko je dostava važna, gledatelj američkih filmova o odvjetnicima, tima današnjim kaubojima, vidi svako malo, kad sudski dostavljač, kao u igri lovice, gurne sudsko pismeno u ruke onoga kojemu je upućeno i uzvikne da ga čuju svi u blizini: You are served, sir! (doslovno: „Posluženi ste gospodine!", kao da je primaocu netom servirao dugo i željno očekivanu večeru, a ne poziv na sudsko ročište u kojemu može izgubiti imanje). Ostale vrste dostave manje su slikovite, baš kao što su to i pravni postupci u kojima se dostava čini. Najvažniji su pregovori, koji se vode zato da završe ugovorom. Pritom, ma kako pregovarali, da bi ugovor nastao, pregovarači moraju jedan drugom dostaviti ponudu i prihvat ponude. Ako jedna strana ne dostavi, ugovor nije nastao.
No, vrijedi i obratno: ako jedna strana uspije izvanrednim putem drugoj dostaviti svoj zahtjev koji redovitim putem ne bi bio niti zaprimljen, izgledi da zahtjev bude povoljno rješen neusporedivo su veći nego da je zahtjev poslan redovitim putem. Tako i gospodarstvenik kojega direktor državne banke ne bi niti saslušao ima neusporedivo veće izglede da od direktora dobije kredit ako ga na nečiju preporuku, primjerice onu predsjednika Republike, direktor sasluša. Kazati da je predsjednik Republike pritom samo dostavljač nije pogrešno, nego promašeno, jer bitno podcjenjuje ulogu dostavljača.
Ustavobranitelj?
Tko jamči da Predsjednik Republike neće od dostavljača postati kum - mafijaški, dakako?
Mesić bi se mogao braniti, s jedne strane, činjenicom da su državni dužnosnici redovitim putem nedostupni, a s druge Ustavom, po kojemu se Predsjednik Republike brine „za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti". Tako se dolazi do pitanja: Kako treba da djeluje Predsjednik u redovitim okolnostima (kad nije ratno ili slično stanje) nakon što zaprimi prigovor da je određeni dužnosnik nedostupan? Treba li Predsjednik ispitati da li dužnosnik inače uredno djeluje i, ako nađe da ne, zatražiti putem nadređenoga (u pravilu Vlade) da poduzme potrebne opće mjere? Ili se, naprotiv, Predsjednik treba zauzeti za svakoga pojedinog žalitelja koji ga uvjeri da mu treba veza? A evo sada i ključnog pitanja: ako je drugi od dva odgovora ispravan, tko jamči da Predsjednik Republike neće od dostavljača postati kum - mafijaški, dakako?
Nakon što se Stjepan Mesić, predsjednik Republike na odlasku, u Nedjeljom u 2 31.01.2010. lako otarasio pitanja što ga to ovlašćuje da one koje mu se obraćaju spaja s državnim dužnosnicima koji su im redovitim putem nedostupni, vrijedi pogledati kako bi Mesićeva predsjednička praksa mogla izgledati u izvedbi nesuđenog predsjednika Republike i gradonačelnika Zagreba, Milana Bandića, te novoizabranog predsjednika Republike, Ive Josipovića, koji, za razliku od Mesića, nije pravnik za privredno nego kazneno pravo, nije bio privredni neko glazbeni rukovodilac te je, štoviše, umjetnik ne samo politike, ako taj umjetnik doista bude, kako je najavio, unaprijeđena inačica, a ne nešto poprilično različito od svog prethodnika.
Umjetnik
Zdravo, Miki, čujem da je kod tebe bio direktor Muzičkog biennalea Zagreb da mu iznajmiš Arenu za završni koncert ali da ste ga i direktor Arene i tvoj dogradonačelnik i ti sam odbili?
Nego što. Upravo za dane toga vašeg bijenala pregovaramo tri Cecina nastupa.
Josipović: Gle, Miki: Biennale je, a ne cajke, prvorazredni kulturni događaj za grad i državu.
Bandić: Uzeo si mi Državu, sad hoćeš i Grad? Pa ja tu delam i trčim, dok se ti luftiraš i foliraš na Pantovčaku te mi hoćeš nabiti troškove a onda sa mnom ispirati usta da ne vodim računa o recesiji.
Josipović: Nitko ti ne pokušava nabiti troškove, jer će završni koncert Biennalea, za 40 klavira i light show, biti izvanredno posjećeni europski kulturni događaj godine! Sve što se od tebe traži jest da grad pokrije možebitni mali manjak, a vjerojatnije je da će nešto zaraditi
Josipović: Miki, nitko ti ne pokušava nabiti troškove, jer će završni koncert Biennalea, za 40 klavira i light show, biti izvanredno posjećeni europski kulturni događaj godine. Sve što se od tebe traži jest da grad pokrije možebitni mali manjak!
Bandić: Zaraditi? Ivo, pa ti nisi normalan, baš kao niti taj tvoj tip od bijenala. Direktor Arene ga je pitao kakav razglas i rasvjetu treba, a tip je odgovorio da ne treba nikakve, jer da će publika slušati unutarnjim uhom i gledati unutarnjim okom, tako da će se uštedjeti i na struji, jer će se koncert sastojati od četiri sata sjedenja u potpunoj tišini u mrklom mraku u kojemu se niti klaviri neće vidjeti, a kako je svibanj, neće trebati niti grijanje. No, tražio je da Grad kupi za koncert svih četrdeset glasovira i oboji ih u zeleno, koji su, kao, potrebni muzičkim školama. Koliko se šminkera može skupiti na takvom happeningu? Tri? Tridesetitri? Pa, Arena se ne isplati ako nema barem 5.000 posjetitelja! Da bi se isplatili i glasoviri, trebalo bi napuniti novi stadion na Kajzerici od 100.000 mjesta, za koji još niti referendum nisam raspisao!
Josipović: Slušaj, Miki, nisam ti to nikada htio reći, no sad moram: ti si primitivac koji ne razumije umjetnost, pogotovo suvremenu. Taj kojega nazivaš „tipom od bijenala" vodeći je transdisciplinarni teoretičar umjetnosti koji će napraviti performance bez premca. A to malo klorofilnih klavira možeš darovati djeci u prstenu Zagreba, da se glazbeno razvijaju, jer ako možeš davati sav onaj novac Crkvi i Međugorju, možeš dati nešto i za muzičku kulturu.
Bandić: Ivo, sad još i vrijeđaš. Da si mi tu, pozvao bih direktora Čistoće da te njegovi dečki odstrane kao fekaliju. Ako ne možeš sam ponuditi financijska jamstva za pokriće gubitaka, traži si neku drugu budalu koja hoće.
Uskočica
Bandić: Ivo, sad još i vrijeđaš. Da si mi tu, pozvao bih direktora Čistoće da te njegovi dečki odstrane kao fekaliju!
Josipović: Imam jamstva, i to jaka: tvoja. A kad ti fekalije već izlaze iz usta, moglo bi te zanimati da upravo čitam obavještajno izvješće o onome tvojemu kumu koji je Gradu Zagrebu zaračunao bateriju zahoda po 11 tisuća eura kvadrat, što je onome tko zna pakovati tek početak priče, pogotovo ako na njega uspije navezati fekalije koje putuju gore-dolje po slično preplaćenome novom mostu preko Save od 300 miliona eura. Fekalije su ti baš šlagvort, kaže se u kazalištu. Sad mi stiže doktorandica iz USKOK-a da pogleda kako se ta priča dade razviti. Djevojka je sjajna, igrala je u Montažstroju, još uvijek im je ko-scenarist, magistrirala je kriminalistiku u Freiburgu, već je napravila 400 stranica komparativnog uvoda disertacije, sad joj nedostaje još samo studija nekoliko jakih hrvatskih slučajeva korupcije povezivih s istim hrvatskim političarem, razumije se, takvim kojega se može, i poželjno je dirati. Danas se teorija, praksa i poezija najtješnje prožimaju, ne samo u mojoj osobi profesora, predsjednika i skladatelja: prvo će te teorijski obraditi u disertaciji, pa praktički u sudu i napokon poetski u Lepoglavi. A ti mi baš za to, upravo kao i sve većem broju kolega, izgledaš sve više obećavajuće. U religijskoj se književnosti kaže: kao žrtveno janje. Počinjem razumijevati zašto se sve više odaješ religiji, iako su te na Fakultetu političkih znanosti i u osnovnoj organizaciji SK učili da je religija opijum za narod.
Josipović: Kad ti fekalije već izlaze iz usta, moglo bi te zanimati da upravo čitam obavještajno izvješće o onome tvojemu kumu koji je Gradu Zagrebu zaračunao bateriju zahoda po 11 tisuća eura kvadrat...
Bandić: A je li?!? ......... Hm! ....... Ma Ivo, .... kume moj, ..... Kume Jedini .... nisam se dobro izrazio, pogotovo glede fekalija i Čistoće! ...... Ta ljudi smo, dogovorit ćemo se! ..... Ma ne, ne treba gospodin profesor transdisciplinarne umjetnosti s Akademije gubiti vrijeme na dolaske, znam kako čovjeka opterećuje tako odgovorna dužnost kao što je vođenje Biennalea, poslat ću mu dogradonačelnika i direktora Arene, a i direktora Čistoće za slučaj da profesorovoj gospođi treba iznijeti zaostali krupni otpad iz podruma i tavana, to sam i mislio reći, a i sam ću pomoći nositi. I rukoljub Tvojoj Milostivoj Gospođi Profesor, Supruzi, te Joj, molim, prenesi da već premještamo tramvajsko stajalište bliže Vašem stanu u centru, da Joj bude bliže, i da ćemo do Nje voziti samo niskopodne tramvaje, da ne mora pri ulasku dizati Nogu...
Josipović: Nismo rekli premjestiti...
Bandić: Dakako, ne premjestiti! Ma naravno: ukinuti tramvaj Jurišićevom, a ako treba i Draškovićevom, Branimirovom i Zrinjevcem, jer buči, smeta kad Vi Umjetnički i Politički, a Gospođa Profesor Znanstveno i Pravno Stvara! Oprostite što već nisam, nesmotreno me zanijela pomisao da Vas ne može smetati, jer i Vi sami kad Skladate Slušate samo Vašim Unutarnjim Uhom. Evo, ukidam tramvaj: caf! caf! .... I kad god nešto treba, molim najljepše, samo Javite, dovoljno je da me Vaša Tajnica nazove na broj koji ima samo moja žena, za koju Ste ispravno Kazali da sam je razveo i opet oženio, ne trebam Vam broj niti ostavljati, Vaša Tajna Služba ga ionako stalno Prisluškuje, Vaš sam dužnik, znate kako mi Zagrepčanci kažemo: serbus!
Josipović: Drago mi je, mladi kolega, da ste ipak počeli učiti. Nadam se da ćete ispravno protumačiti i narav ovog razgovora.
Bandić: Dakako da ispravno: samo ste mi, kako se i priliči strarijem kolegi, dostavili podatke o prvorazrednome kulturnom događaju od interesa za Zagreb u njegovome religijskom ozračju, a da pritom od mene niste ništa tražili, Kume Republike.
Dr. Ivan Padjen redoviti je profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i Pravnog fakulteta u Rijeci. (op. ur.)
