Pravo na kazalište

Većini kazališnih zaljubljenika dovoljno je izabrati kazalište, predstavu i termin izvedbe. Da bi ta vrsta kulturnog sadržaja bila dostupna gluhima i slijepima na isti način na koji je dostupna drugima, moraju se zadovoljiti brojni tehnički, organizacijski i financijski uvjeti. Oni se moraju nadati da će neki izolirani entuzijast(i) povremeno progurati kakav projekt te da će "lobirati" za ono što bi trebalo predstavljati već odavno utvrđeni civilizacijski doseg. Moraju se nadati da će financijska pripomoć biti dovoljna da im se osigura dostojno praćenje slučajne kazališne predstave, da Vitomira Lončar: "Pogledajte stranicu bilo kojeg europskog kazališta koje drži do sebe i vidjet ćete da je u najavi predstave prije premijere uvijek naznačeno kada će biti audio predstava ili predstava sa simultanim prijevodom na znakovni jezik. Mi jednostavno ne prepoznajemo drugačije" se izbjegnu površna tehnička rješenja. Također, nužno je i da gradska kazališta budu dovoljno susretljiva da u publiku prime i one čije je uživanje u tom umjetničkom produktu uvelike otežano. O praćenju predstave po izboru i spontanom odlasku u neko od gradskih kazališta nema ni govora.

Omogućavanje jedne izvedbe svake predstave za gluhe i slijepe osobe na razini Zagreba nije prepoznato kao projekt vrijedan financiranja. Zadnji medijski trag o toj temi je članak iz 2011. objavljen na portalu Zagrebancija. U njemu piše da bi prilagođavanje zagrebačkih kazališnih predstava tim manjinskim populacijama moglo zaživjeti do 2012. godine. Vitomira Lončar iz nezavisnog kazališta Mala scena aktivirala se po pitanju toga da gradska kazališta slijede praksu Male scene i uvedu predstave za gluhe i slijepe. Objašnjava nam da je taj prijedlog odbijen u Gradskoj skupštini. "Gradski uredi morali bi surađivati i poticati građane da razmišljaju o integraciji, o inkluziji, ne o ekskluziji. Pogledajte stranicu bilo kojeg europskog kazališta koje drži do sebe i vidjet ćete da je u najavi predstave prije premijere uvijek naznačeno kada će biti audio predstava ili predstava sa simultanim prijevodom na znakovni jezik. Mi jednostavno ne prepoznajemo drugačije", ističe Lončar.

Ravnatelj kazališta Planet art Marko Torjanac u suradnji s Teatrom EXIT postavio je predstavu Plemena čije su izvedbe bile popraćene prijevodom na znakovni jezik. Predstava je i tematski, između ostalog, orijentirana na gluhoću. Torjanac je također skeptičan u vezi položaja publike sa slušnim i vidnim poteškoćama unutar kazališnog sustava. "Naše je kazalište previše zaokupljeno samo sobom tj. kadroviranjem i vlastitim klijentelizmom, umjesto publikom. To je dio općeg odsudstva svijesti o tome da se kazalište treba razvijati u svakom smislu, pa tako i u smislu osjetljivosti i razvijanja ponude za one koji su drukčiji", govori nam Torjanac.

Govoreći o kvaliteti praćenja predstava za slijepe osobe, Vojin Perić, ravnatelj Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život ističe da je kazalište "živi organizam" te stoga smatra da je audiodeskripcija nedovoljno adekvatna metoda. "Skloniji sam ideji slušanja čiste predstave, pri čemu Marko Torjanac. "Kazalište treba razvijati u svakom smislu, pa tako i u smislu osjetljivosti i razvijanja ponude za one koji su drukčiji" vam narator objašnjava ostalo što je potrebno, na način da je sluh slobodan jer slušalice zatvore osobu. O audiodeskripciji najbolju odluku mogu donijeti slijepe osobe", mišljenja je Perić. Po njemu rješenje ne bi bilo da slijepi i slabovidni imaju zasebni termin predstave. "To je svojevrsna getoizacija. Za slijepu osobu je bolje da, koliko god može, ostane među drugima", dodaje.

Također smatra da nije dobro kada se koraci preskaču. Bitnim pitanjem smatra i ono o pristupačnosti kazališnih dvorana slijepim i slabovidnim osobama. Kao pozitivan primjer spominje dvoranu Vidra kazališta Kerempuh. "U suradnji s Hrvatskim savezom slijepih i kazalištem Novi život napravljena je traka koja pomaže slijepima da se lakše snađu te brojevi sjedala na brajici", pojašnjavaju nam iz uprave Kerempuha stanje u vezi dvorane koja je u vlasništvu Hrvatskog saveza slijepih. Kada je riječ o glavnoj dvorani kazališta Kerempuh, gluhima i slijepima te predstave ostaju nedostupne.

Nije jednostavno ni osigurati kvalitetne uvjete za potpuni kazališni doživljaj gluhih osoba. Dorijana Kavčić, prevoditeljica za znakovni jezik, upozorava na to da prevoditelj mora biti u vidnom polju gluhe osobe. Na taj način pojedinac može pratiti prevoditelja kao i ono što se događa na sceni. "Najčešće se prevoditelj postavi sa strane scene, time se zadovolji forma te se opet sve svodi na polovičnu informaciju", smatra Kavčić.

Prevođenje predstave na znakovni jezik mentalni je i fizički napor koji zahtjeva visok stupanj koncentracije. U idealnom obliku, na predstavi bi trebalo raditi više prevoditelja. Norma je dvadeset minuta prevođenja za jednu osobu, nakon čega je potreban odmor. "Tako bi trebalo biti prema pravilima struke, no s obzirom na manjak kadrova, naši prevoditelji rade i po nekoliko sati što svakako nije dobro", objašnjava nam Mirjana Juriša, defektologinja i izvršna direktorica Saveza gluhih i nagluhih grada Zagreba.

Na pitanje o razlozima nepostojanja predstava za gluhe i slijepe osobe u gradskim kazalištima Višnja Fortuna iz Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom dala nam je odgovor koji to nije. Spomenula je Zagrebačku strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom ali iz primjera koje je spomenula u nastavku vidljivo je da ne postoji smišljena strategija kao ni pokušaji konačnog reguliranja tog pitanja. U odgovoru je naveden projekt Slušam, dakle vidim- kazalište udruge ZAMISLI koji je financijski podržao grad Zagreb kao i prijevod predstave Plemena na znakovni jezik, ali riječ je o izoliranim slučajevima, a ne o trajnoj praksi. Isto tako, Fortuna je u svom odgovoru spomenula Dorijana Kavčić: "Prevoditelj se najčešće postavi sa strane scene, time se zadovolji forma te se opet sve svodi na polovičnu informaciju" predstavu Prava stvar koju izvodi Mala scena, a Vitomira Lončar rekla nam je da u prilagođavanju te predstave gluhima i slijepima nisu imali financijsku pomoć Grada. Na kraju, to što Grad pruža podršku udruzi Kazalište, vizualne umjetnosti i kultura gluhih DLAN jest pozitivno, ali nema veze s ovom problematikom. Ta udruga, naime, izvodi predstave na znakovnom jeziku i omogućuje gluhim osobama kreativno izražavanje što nije isto što i ravnopravni pristup kulturi.

Ipak, moguće je izdvojiti tri grupacije aktera čije je zalaganje potrebno da predstave koje su dostupne svima na razini grada Zagreba budu više pravilo nego iznimka. To su udruge koje okupljaju ovaj dio populacije, gradska (i privatna) kazališta i Grad Zagreb. Da bi odgovorne osobe u gradskim kazalištima mogle davati veću važnost ovom pitanju, nije dojam koji se nameće samo na temelju riječi pojedinaca iz privatnih kazališta." Obratili smo se dopisom na sva gradska kazališta, a samo Gavella nam je službeno odgovorila i kod njih smo proveli dio plana aktivnosti projekta", objašnjava nam Svjetlana Marijon iz udruge ZAMISLI situaciju u vezi projekta Slušam, dakle vidim- kazalište. Gavellina predstava Leda bila je prva koja je praćena putem opreme za konferencijsko povezivanje slijepih u publici i glumca naratora, a osigurani su titlovi i prevoditeljica za znakovni jezik", dodaje predsjednica te udruge.

Tajana Uzun iz Hrvatskog saveza gluhoslijepih DODIR smatra da se ovaj slučaj mora riješiti na razini Grada ili eventualno Ministarstva kulture. "Udruge mogu napraviti pritisak, kampanju po tom pitanju i tražiti da se nešto napravi", dodaje.

"Ako ne kažemo što nam treba, nitko to ne može znati, a sve dok šutimo podržavamo one koji bi trebali, a ništa ne poduzimaju. Svi trebamo preuzeti dio odgovornosti za stanje kakvo je danas", zaključuje Svjetlana Marijon.

^{Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).}