Povodom prvog rođendana Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM) i skorog otvaranja toga centra za širu javnost, razgovarali smo s jednim od njegovih pokretača, Viktorom Koskom. Osim što je jedan od istraživača Centra, Koska je znanstveni novak i asistent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu na kojem predaje kolegije "Politički sustav Hrvatske i Hrvatska politika: akteri i procesi". Magistrirao je na sveučilištu u Oxfordu, a danas dovršava doktorat na doktorskom studiju "Komparativna politika" s temom "Rekonceptualizacija integracije kroz izbjeglička iskustva: Slučaj hrvatskih Srba u Vojvodini". U razgovoru za H-Alter, Koska govori o migracijama, ilegalnim migrantima te posljedicama europskih migracijskih politika.
CEDIM je osnovan na inicijativu mladih istraživača s Fakulteta političkih znanosti koji su slijedom dobivenog projekta FP7 beEUcitizen smatrali da bi bilo korisno iskoristiti trenutak sudjelovanja fakulteta u velikom europskom istraživačkom projektu kao poticaj za uspostavu istraživačkog centra koji bi omogućio kvalitetniju diseminaciju projektnih rezultata, ali i institucionalni okvir za proučavanje istraživačkih tema pri Fakultetu političkih znanosti. Cilj je da se na fakultetu otvori vidljivo mjesto u kojem postoji slobodna razmjena ideja i istraživačkih rezultata među istraživačima, studentima, ali i šire zainteresirane javnosti za teme državljanstva, etničnosti, rodnih studija, migracija i azila. Ideja pri osnivanju centra bila je razumijevanje državljanstva u njegovom širem teorijskom i praktičnom određenju, što uključuje istraživanja fokusirana na procese integracije, pitanja vezana uz različite kategorije marginaliziranih skupina, ali i preispitivanje dominantnih vrijednosti mainstream društva. Također žele uključiti što veći broj zainteresiranih studenata kroz program volontiranja, ali i omogućiti krajnjim korisnicima konkretne usluge poput tečaja hrvatskog jezika za azilante.
Centar se, između ostalog, bavi migracijama. U posljednje vrijeme sve veći broj kritika se upućuje na račun europske migracijske politike, a tako i hrvatske. Što je po Vašem mišljenju najproblematičnije?
Teško je govoriti o migraciji, a ne upasti u antropološki optimizam ili pesimizam koji na kraju vodi do banalizacije same teme. Ako pogledate Veliki dio problema nastaje nakon što se tražiteljima azila odobri status, jer Hrvatska nema pripremljeni sustav integriranja tih ljudi u društvo stavove radikalne desnice i način na koji ona analizira te nameće okvir za promatranje problematike migracija, on je uvijek vezan uz pitanja poput sigurnosti, ekonomije, socijalnog sustava, povećanog nasilja i nezaposlenosti. Također se u tom kontekstu migracije predstavljaju kao prijetnja postojećoj kulturi i dominantnom identitetu društva prihvata. To su naravno opasne banalizacije za koje se mogu pronaći pojedinačni primjeri u stvarnom, svakodnevnom životu, ali sigurno ne mogu biti jedino uporište za legitimiranje restriktivnijih politika i postavljanje većih barijera na logične posljedice djelovanja slobodnog tržišta. Ako postoji slobodno kretanje novca, roba i kapitala, sasvim je logična posljedica da će takva kretanja pratiti i pojačana kretanja ljudi u potrazi za poslom. Iz više razloga, čini se da je što se regulacija tiče, danas prihvatljiva samo restrikcija posljednjeg kretanja.
Upravo je jedan od najjačih argumenata za Europsku Uniju bio slobodan protok robe i ljudi, a svjedočimo periodu sve većih restrikcija po pitanju rada i života u pojedinim članicama. Koliko je u tom kontekstu sloboda kretanja stvarna?
Profesor Stephen Castles ima zanimljiv pristup analizi uloge državljanstva u suvremenim migracijskim kretanjima. On uvodi koncept hijerarhijskog državljanstva, po kojem ukazuje da u globalnom svijetu postoji jasna hijerarhija među mobilnim pojedincima, koja je primarno determinirana putovnicom, odnosno pripadnošću državi čiju putovnicu posjeduju. Pored formalnih prava koja proizlaze iz posjedovanja uvjetno rečeno "bolje" putovnice, tu su i socijalni stereotipi koji se vezuju uz uspostavljenu hijerarhiju. No, važno je uočiti da restriktivne politike migracija, uključujući i one koje restrikciju vrše prema najpotrebitijima, izbjeglicama, redovito isključuju iste socijalne kategorije migranata. Dok s jedne Osnovno je načelo poštivanje ljudskih prava. U tom bi slučaju adekvatna pravna zaštita trebala biti informiranje neprijavljenih ljudi o njihovim pravnim mogućnostima, tj. o pravu apliciranja za azil strane postoje migracije relativno dobro obrazovanih osoba i visokog ekonomskog statusa koje gotovo da nitko ne problematizira, socijalna konstrukcija zbilje u društvima prihvata najčešće isključuje one etiketirane kao nepoželjne, gdje se kroz stereotipe ta nepoželjnost primarno definira kao pretpostavljena nekompatibilnost stilova života sa zapadnjačkom kulturom, ili u gorim slučajevima, kao potencijalna sigurnosna prijetnja, izvor terorizma i sl., a ne kroz stvarne mogućnosti ekonomske integracije takvih pojedinaca.
S jedne strane se potiče multikulturalizam, a s druge strane imamo njegovo dokidanje.
Da, ali ne trebamo ići toliko daleko. U Hrvatskoj imamo vlastitu inačicu strahova i možemo vidjeti kako se taj diskurs manifestira tijekom svake turističke sezone. Kada krene turistička sezona, novine njeguju priču o turistima kao izrazito poželjnoj kategoriji migranata budući da država uglavnom ima ekonomske koristi od njih. Međutim, već unutar ove kategorije, postoji jasna hijerarhija među turistima koji su poželjniji i onih koji su manje poželjni. Ta hijerarhija ne mora biti determinirana isključivo ekonomskim faktorima. Na primjer, dok se s jedne strane kroz velike medijske kampanje prate jednodnevni posjeti svjetskih celebritija Hrvatskoj i ističe kako su se mladi Amerikanci lijepo zabavili na Zrču, ti isti mediji plasiraju iznimno negativne stereotipe o našim prvim susjedima, tj. o turistima iz Bosne i Hercegovine. Iako i turisti vikendaši stvaraju određenu ekonomsku dobit za lokalnu zajednicu, uz zanemariv trošak, negativni stereotipi pojačani putem medija dovode do percepcije da se i ova skupina percipira kao manje poželjna.
Spomenuli ste medije. Posljednjih nekoliko mjeseci u hrvatskim medijima sve više su prisutne vijesti o ilegalnim prelascima granica iako su prema podacima MUP-a ti prelasci smanjeni. Npr. jedan dnevni list je imao naslov Ilegalci navalili u Hrvatsku. Kako to komentirate? Do čega može dovesti takva medijska slika?
U tome dolazimo do tog drugog aspekta poželjnih, tj. dobrovoljnih i prisilnih migracija. Diskurs kojemu svjedočimo po pitanju "ilegalnih" miVeliki broj "ilegalnih" migranata najvjerojatnije ima pravo na azil jer je često riječ o de facto izbjeglicama granata i problema šverca ljudi je fenomen koji je već postao dugoročna medijska praksa u zapadnim državama, a u Hrvatskoj možda postane kroz neko buduće razdoblje. Brojke tzv. ilegalnih migranata i azilanata u Hrvatskoj su još uvijek srazmjerno male, budući da se Hrvatska još uvijek percipira kao tranzitna zemlja, a ne zemlja trajnog odredišta. Međutim, način kako se predstavlja problematika tzv. ilegalnih migranata posebno je zabrinjavajuća iz barem dva razloga. Prvi je taj da veliki broj tih migranata najvjerojatnije ima pravo na azil jer je često riječ o de facto izbjeglicama. S druge strane, s obzirom na nepovoljne uvjete i prisilni karakter njihove migracije iz zemlje porijekla, tim pojedincima često ne ostaju druge opcije osim uključivanja u mreže organiziranog kriminala i krijumčarenja ljudi. Time se dodatno ugrožava njihova sigurnost i zaštita temeljnih prava, a etiketa "ilegalca", jednom kada su otkriveni, sasvim sigurno ne doprinosi poboljšanju njihovog statusa i mogućnosti zaštite prava i dostojanstva.
Kako čovjek uopće može biti ilegalan? I sami ste rekli da sam naziv ilegalno ukazuje da je riječ o krivičnom djelu pa ih se posljedično i pritvara u detencijske centre do njihove deportacije. To jest legalno jer je u skladu s donesenim zakonima, ali je li legitimno?
Pitanje je vrlo kompleksno i ne bi se smjelo upadati u jednostavne klasifikacije legitimno, ne legitimno. S jedne strane, dolazak stranca predstavlja veliki izazov postojećem društvu, no s druge strane postoje hijerarhije određenih vrijednosti koje društvo treba zadovoljiti ako želi biti slobodno i demokratsko. Osnovno je načelo poštivanje ljudskih prava. U tom bi slučaju adekvatna pravna zaštita trebala biti informiranje tako uhvaćenih ljudi o njihovim pravnim mogućnostima, tj. o pravu apliciranja za azil. A onda dolazimo do pitanja kakve su restriktivne politike i kakva je praksa. U Hrvatskoj se tek razvija azilni sustav zaštite i treba tražiti primjere dobre prakse. Ako danas razgovarate s osobom koja je dobila azil u Hrvatskoj, veliki dio problema nastaje nakon što im se odobri status jer Hrvatska nema pripremljeni sustav integriranja tih ljudi u društvo. Možda je najveći problem što ne postoji adekvatna obuka za jezik jer bez njegovog poznavanja teško možete raditi, a nakon što vam istekne Kada krene turistička sezona, novine njeguju priču o turistima kao izrazito poželjnoj kategoriji migranata budući da država uglavnom ima ekonomske koristi od njih. Međutim, već unutar ove kategorije, postoji jasna hijerarhija među turistima period pružanja pomoći ste prepušteni sebi samima. Te se osobe jednostavno gleda kao azilante i ljudi zanemaruju informaciju da su to ljudi koji su potrebiti, koji su izvori jako dobrih informacija i znanja. Naravno da postoje slučajevi zloupotrebe azilne zaštite, ali zbog toga ne treba diskreditirati cijeli sustav niti cijelu kategoriju azilanata. Nažalost, mediji imaju tendenciju činiti upravo ovo posljednje. Uzmimo samo primjer vijesti iz crne kronike. Kada silovanje počini hrvatski državljanin, rijetko ili nikada nećete imati prigodu pročitati naslov tipa – Hrvat silovao Hrvaticu, dok se etnička dimenzija itekako ističe u incidentima povezanim uz azilantsku populaciju kao da je tendencija činjenja kaznenih djela specifična za određenu etničku kategoriju ili da je to potencijalna bolest, prijetnja javnom moralu i sigurnosti. O tome svakako treba provoditi kvalitativna istraživanja kako bi se razumjela perspektiva izazova integracija u društvo s oba aspekta, tj. s jedne strane društva koje prima te ljude, a s druge pojedinaca koji traže egzistencijalni minimum od društva.
