Što nam se dešava sa školstvom? Ništa novoga, konstantno urušavanje ili prva, prava roditeljska pljuska Ministarstvu obrazovanja? Značajno, manje od pet posto djece krenulo je u nižim razredima u školu jučer, gledajući po županijama. Prevedeno, u odijeljenima od 20 učenica, jedna se pojavila.Izlazak države iz obaveze u vrlo osjetljivom segmentu odgoja djece, šalje jasnu, no zabrinjavajuću poruku – ne oslanjajte se na državu, sami odlučujte o svom zdravlju
Možda roditelji i ne mare za sadržaj kurikuluma, no stalo im je do zdravlja djece, moguć je, već izrečen, zaključak. Svega tu ima, nejasnih, kontradiktornih poruka s vrha, prebacivanja odgovornosti na niže razine, no teško se oteti dojmu da je u pozadini naprosto degradacija školstva. Ono što nazivano prebacivanjem odgovornosti, u praksi ne mora biti loše, ima smisla da niže razine donose odluke ovisno o situaciji u svom okruženju. Ima jedna 'kvaka' u tome - takav način delegiranja traži logiku, konzistentnost, povjerenje.
Županijske razine tjednima su, na dnevnoj razini, čekale upute s vrha, što smijemo, a što ne, nismo ni osvijestili koliko nam se centralizirao način donošenja dnevnih odluka, ne ulazeći sad u zakonitost, ustavnost. U danima kada se sve određuje s vrha, iz Stožera do jučer zaboravljene Civilne zaštite, za koju nismo ni sigurni bili postoji li još ili se utopila u koncept Domovinske sigurnosti.
I tada, najvažnija odluka, ona koja se izravno tiče sve djece u državi, glasila je nejasno, promjenjivo, nije se mogla uhvatiti ni za glavu ni za rep. Upakirana, navodno dobronamjerno, ali apsolutno pogrešno u brigu za obitelji gdje su oba roditelja zaposlena! Teško je ne vidjeti cinizam u tome, ako ne radite, onda možete "brinuti" o djeci doma. O djeci se ne brine, djecu se odgaja, roditelji to rade kako znaju i umiju, dio su odgoja delegirali državi, djeca obavezno idu u školu. Ili nije obavezno?
Izlazak države iz obaveze u vrlo osjetljivom segmentu odgoja djece, šalje jasnu, no zabrinjavajuću poruku – ne oslanjajte se na državu, sami odlučujte o svom zdravlju. Može se to meni osobno sviđati, mojim prijateljima anarhistima još i više, no posljedice teško mogu biti dobre za ikoga. Ako ne možemo vjerovati državi, sustavu, u pitanjima zdravlja djece, zašto bi joj vjerovali u manje važnim stvarima?Mi ne želimo participativnu demokraciju, niti želimo kvalitetne škole u koje će djeca željeti ići jer im je tamo jako zanimljivo, inspirativno, prepuno igre
Odluke nisu lake, kritizerstvo je luksuz dokonih, sagledavanje stvarnosti nas mora zanimati. Najlakše se ljutiti ovih dana, s pravom, ostaviti djecu doma, no pitanje je zašto nemamo kvalitetnih, najboljih, jasnih odluka. Znamo li kako se donose odluke? Vjerojatno tako da su sve škole umrežene internetom pa se konzultacije mogu napraviti unutar par sati, jednog dana najviše. Danas je to moguće, za razliku od škola u koje su išli čitatelji ovih redaka. Svaka škola lako okupi predstavnike Školskog Vijeća i uprave škole, naravno konzultacije samo na razini ravnatelja nisu dovoljne, osigura se široka baza zainteresiranih da se dobije relevantna slika stanja i raspoloženja.
To se lako izvede jer su najbolji ljudi u Ministarstvu, koji razumiju sustav, poznaju ljude u školama i sam rad u školi, vole učiteljski posao i cijene ga. Cijene ga toliko da stalno, svaki dan lobiraju na svim mogućim mjestima i zagovaraju dosizanje i održavanje visoke reputacije školstva. Zašto? Uopće ne zato što 'tako treba' ili zato što je 'reputacija važna' - organizacija odgoja i obrazovanja nije baratanje floskulama. To je najizravnije ulaganje u budućnost. Kako danas rade škole tako ćemo živjeti za manje od dvadesetak godina, budućnost uvijek dolazi brzo.
Istina je da je sve ovo materijal za roman znanstvene fantastike, što je čak prihvatljiva šala. Puno grublja je etiketa 'samoupravljanje' koja neće ništa reći o samom pojmu, ali će u ideologiziranom društvu, sigurno prouzročiti negativnu reakciju. Radi se o participativnoj demokraciji. Kakvoj? Onoj koja u donošenje odluka uključuje sve zainteresirane, ne reda radi, stvarno uključuje. To je bila ona demokracija koju smo vidjeli prvih dana Nacionalnog Stožera Civilne Zaštite. Kažem vidjeli, ne kažem da je takva bila, i tada su članovi bili iz jedne stranke, no mislili su za opće dobro,Teško je ne vidjeti cinizam u tome, ako ne radite, onda možete "brinuti" o djeci doma. O djeci se ne brine, djecu se odgaja, roditelji to rade kako znaju i umiju, dio su odgoja delegirali državi, djeca obavezno idu u školu. Ili nije obavezno? vođeni, na iznenađenje, znanošću i znanjem a ne sitnim, dnevnim interesima. Tako smo mislili da gledamo neku drugu demokraciju, koja donosi dobro društvu, ne samo strankama. Poslije su krinke na naše razočaranje pale, no to je ionako bio kratak, iznenadan i prijeteći period.
Mi ne želimo participativnu demokraciju, niti želimo kvalitetne škole u koje će djeca željeti ići jer im je tamo jako zanimljivo, inspirativno, prepuno igre. Kroz igru se najbolje uči, zato je i nema u školama, opasno je djecu, buduće odrasle učiti da se u zajednici može živjeti i kroz igru, ples, slikanje, kvalitetnu glazbu koja neće navoditi samo na rezanje žila i stavljanje pancete na čelo. Nisam u pravu, samo sam (pre)strog, svi želimo takvu školu ili bar većina, no ne vjerujemo da je to moguće. Ipak ima izuzetnih škola, Forum Mirotvorna Škola pri osječkom Centru za mir okuplja dvadesetak takvih škola iz cijele Hrvatske, broj stalno raste. Naravno da djeci škola nedostaje ovih dana, socijalizacija je njena glavna funkcija, koliko joj god zamjerki možemo naći, no i to se mijenja nabolje.
Vratimo se na 'pljusku' koju je Ministarstvo jučer dobilo, masovnim ostankom djece doma. Koliko je povezano s nedavnim, najvećim i najdužim, učiteljskim štrajkom kojeg pamtimo? Naravno da jeste, dvije su važne karike u sustavu školstva poslale državi jasnu poruku: Mora bolje od ovoga! Školstvo nije u domeni Ministarstva. Ponavljam, nije, koliko god mi svi mislili da jeste. Ministarstvo je samo najodgovorniji dio školstva, koji osigurava preduvjete da se ono provodi na cijelom teritoriju države, kvalitetno provodi.Koliko će naša škola biti Zelena, usmjerena odgovorima na klimatske promjene, solidarnosti među ljudima, poštovanju ljudi, ne novca, ne moći, ne ideologija?
Školstvo čine učiteljice, školska osoblja, uprave, agencije, sindikati, različite razine – nadajmo se uskoro, integrirane, lokalne zajednice (osnivači !), roditelji i eureka – učenici. Shvatimo li to svi, što prije, promjena će nam biti brža i lakša. I Crkva se vidi kao dio školstva, zajedno s udrugama i mnogima drugima. Pitanje je samo tko se vidi kao stvarno odgovoran za boljitak ovoga (zapravo svakoga) društva, jer škole to jesu – tvornice naših budućnosti, a tko misli samo na svoj dio kolača, interesa, svoj boljitak.
Proizvodnja budućnosti nam šteka, teško nam je i zamisliti kako su vrtići, niži i viši razredi osnovnih škola, srednje škole, fakulteti – zajedno, u školi bez bez zidova. Imamo mi znanja i ljudi, mnogi od njih na različitim razinama rade najbolje što se može, nije to problem. Ili jeste? Što ako ti ljudi jednoga dana preuzmu školstvo u svoje ruke? Naprave školu, naše oblikovanje poželjnih smjerova budućnosti, onako kako želimo da nam djeca, unuci, žive? Škola s dijalogom, koja odgaja slobodnomisleće ljude, škola koja će čuti što nam govori koronavirus, klimatske promjene? Jedina škola koja može donijeti nadu da će opstanka života biti i da će imati smisla.
Kako do toga? Izbori su na ljeto, sada. Pitajmo, tražimo, zahtijevajmo očitovanja. Koliko će naša škola biti Zelena, usmjerena odgovorima na klimatske promjene, solidarnosti među ljudima, poštovanju ljudi, ne novca, ne moći, ne ideologija. Oblikujmo sada, budući sastav Sabora, postavljajmo im prava pitanja u kampanji. To je logičan nastavak ove pljuske, odaziva od 3-4 posto naše djece u sadašnjoj školi. Tada glasajmo za promjenu.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
