Je li se kultura političke komunikacije našla u krizi? Ako jest, kada je ona započela? Bi li pojave u politici i društvu trebalo uvijek nazivati pravim imenom, kadšto to činiti i oštro, ili uljuđeno komuniciranje pod plaštom civiliziranog licemjerja i dalje nema alternativu? Milanovićevu retoriku mnogi povezuju s birtijaškom, pivničkom kavgom, dok drugi pak pivnice, one bavarske iz kojih su se prije osamdesetak godina orile nacističke budnice, povezuju s HDZ-om i partnerima. Pravila i običaje u javnoj komunikaciji na prilično zabavan način protumačio je za H-Alter docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu dr.sc. Krešimir Petković, koji se bavi političkim teorijama i javnim politikama.
Za početak nam objasnite što bi, prema nekoj politologijskoj definiciji, bila kultura komuniciranja u političkim odnosima. Koje glavne elemente ona mora sadržavati da bismo mogli reći da je neki razgovor na zadovoljavajućoj razini kulture dijaloga ili komuniciranja?
Pojam kulture ne potiče iz politologije, ali je dosta političan. Zbog toga bih spomenuo jednu poznatu izreku koja veli: Kad čujem riječ kultura, U situaciji kada ljudi ima manje i kada su sve stariji, naprosto se osjećamo ugroženijima, i to je onda situacija u kojoj se traže žrtveni jarci. Gleda se tko je drukčiji. Oni koji se ne uklapaju u većinski model reprodukcije naprosto postanu žrtveni jarcimašim se za pištolj. Izreka se pripisuje nacističkom ministru propagande, dr. Josephu Goebbelsu, no izvorno pripada nacističkom dramatičaru i poeti, Hannsu Johstu. Uglavnom, kultura se najčešće definira kao niz ideja, vjerovanja, vrijednosti koje dijele pripadnici nekog društva, a jedna od zgodnih metafora je i ta da je kultura nacrt za življenje.
Kada govorimo o kulturi komuniciranja zdravorazumski možemo reći da nije dobro ako ljudi komuniciraju agresivno. S druge strane, ako komuniciraju umjereno, to ne mora značiti da su neodlučni. Imamo jedno načelo koje je razvio američki filozof Daniel Dennett, a zove se načelo milosrđa. Čini se kao da to načelo nema veze s politikom, jer se smatra da politika mora biti borba u areni, da se treba pokoškati kako bi se došlo do boljeg ishoda, da političari ne bi trebali biti mrtva puhala, ali zapravo taj princip milosrđa mi se čini kao nešto što bi bilo dobro upotrijebiti u političkoj komunikaciji. Ideja je da ne reagiraš odmah agresivno na poziciju protivnika, nego da vidiš što se iz nje može spasiti, kako da ju najbelevolentnije tumačiš. Dakle, načelo govori da se ne treba odmah uhvatiti za neku krivo izrečenu riječ, nego da izvučeš najbolje iz te pozicije, a onda to kritiziraš. Takav pristup u osnovi pokazuje uvažavanje sugovornika, u ovom slučaju druge političke strane. Osim toga, ne bi trebalo odmah "sasječi” sugovornika jer onda čovjeka dovedeš u onu najbanalniju antropološku situaciju da se brani, a tada se sukob zaoštrava. To bi bio neki minimum političke kulture uvažavanja premda znam da to ponekad Ne radi se o tome da se Orešković jezično najbolje ne razumije sa svojim partnerima u vladi, već se radi o potpuno različitim političkim figuramamože zvučati naivno.
O kulturi javnog komuniciranja ponovno se počelo govoriti nakon onog famoznog "Ili mi, ili oni” tadašnjeg premijera Zorana Milanovića. Njegove kasnije izjave kako je "HDZ hajdučija puna kriminalaca i fašista” te da je predsjednica "šaka jada” već su ušle u antologiju političkih izjava. Je li to stvar stila na koji ima pravo svaki političar, pa podnosi račune biračima, ili je premijer prešao granice primjerenog ponašanja, što u konačnici, kažu neki, može uznemiravati javnost?
Kada bilo koga nazovemo šakom jada nije lijepo, a kamoli kad govoriš o političkoj instituciji s demokratskim legitimitetom. Takve izjave ne pomažu suvislosti političkog života. Međutim i tu možemo citirati neke poznate sentence, kao što je ona francuskog prirodoslovca Comte de Buffona, koji je rekao: Stil je čovjek. Naravno da trebamo tolerirati različite stilove. Imali smo Račanov stil, Sanaderov, Milanovićev… ima prostora za različite stilove. Netko može biti otvoreniji, oštriji, to je sve u redu, ali ako se neka granica prijeđe, to nije dobro. Karamarko nastupa kao netko s političkom težinom koji voli baciti tešku ideološku političku bombu i uglavnom izražava pritiske koji dolaze iz njegove strankeKao ono što se kaže - Dokaz pudinga je u jedenju, tako se i u politici svemu na kraju sudi po učinicima. Naprosto, ako nešto ima destruktivne, polarizirajuće efekte, onda to nije dobro političko djelovanje. Ponajprije nije dobro za samog aktera, no s tim psihološkim viškom gube i svi ostali. Osim toga, nije važno samo što se kaže, već i kojim tonom se kaže, koje su ekspresije prisutne. Neki ljudi imaju malo ironičan stav, ali su neki naprosto oličenje suvišne agresivnosti koja nikome ne pomaže. Konkretno kada govorimo o Milanoviću, on, kao u tenisu, čini neiznuđene pogreške.
Trenutno bijesni verbalni rat između SDP-ovih članova, odnosno onih koji podržavaju Komadinu te onih koji su uz Milanovića. Riječi se ne biraju, često su uvredljive i vulgarne, a sve se odvija putem facebooka. Ispada da neki prvaci SDP-a žele da hrvatska javnost sve čuje i vidi. Trebaju li građani, pa i na takav način, možda ipak znati znati kakvi su ljudi koji nam u nekom trenutku vode državu?
S jedne strane imamo diskurs cijenkanja i jasno je da se u politici interesno dogovara iza zatvorenih vrata. U nekom pluralističkom kontekstu, političari nisu tek klika koja zastupa svoje vlastite interese, nego interese društvenih grupa. Drugim riječima, dogovaraju se kako bi sklopili deal Kad slušam Oreškovića, uvijek mi padne napamet misao austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina koji veli: Da lav govori, ne bismo ga mogli razumjeti koji odgovara društvenim skupinama. Nasuprot tome, imamo diskurs poticanja kada ljudi izađu pred pristaše u javnost i prezentiraju ono što je dogovoreno.
Međutim, problem je što su ovi novi mediji u nekakvoj sivoj zoni, između privatnog i javnog. Zamutili su te granice. Naime, razvila se egzibicionistička kultura koja je vezana uz društvene mreže i internet. Jasno je da to što se govori na facebooku funkcionira kao javni status što mediji mogu prenositi. To je uostalom postalo i neko glavno sredstvo komuniciranja, pa i u politici. Međutim, kada ljudi tako komuniciraju, moraju znati da će to doći u širu javnost.
Ljudi bi se tu morali ograničiti, ne u smislu autocenzure, nego da budu svjesni da javna riječ koju izgovaraju kao političari imaju posljedice. Mi privatno možemo razgovarati i šovinistički, odnosno ne paziti na svaku riječ, dapače, ali ako netko unutar stranke spominje živopisne metafore poput rektalnog alpinizma, mora biti svjestan da će to ući u javnost i ostaviti neku sliku o stranci. Time si rade štetu. Kod Bože Petrova se vidi jedan evanđeoski, moralistički nastup kod kojeg se može primijeniti ono što je izrekao teoretičar sociologije Max Weber: kršćanin djeluje prema pravilima koja mu vjera nalaže, a rezultat prepušta BoguMožda i nije loše da javnost vidi kako neki od njih nemaju taj tip političke prudencije, ali bi trebali biti pametni pa pripaziti i na formu.
U HDZ-u kipti jednako intenzivan sukob, ali se on vodi iza zatvorenih vrata, što su priznali sami HDZ-ovci. Trebaju li se unutarstranačke rasprave voditi relativno javno poput SDP-ovih ili ih treba namjerno do kraja intimizirati pa odluke i stavove stranke kontrolirano komunicirati na van?
Slažem se da bi stranke trebalo demokratizirati, otvoriti. Ta tendencija je u redu. No za normalnost političkog diksursa ipak je dobro da se ljudi dogovore, konflikte koliko-toliko zadrže unutar stranke i onda iziđu prema van s određenim politikama. Jer ako se jednom pomaknu te koordinate političkog diskursa, onda je to utrka prema dnu. S jedne strane, sve se to može činiti kao farsa, nekakvo prepucavanje, koje ne moraju imati ozbiljne posljedice, no nekada se sukobi znaju zaoštriti. Isprva se stvari ne moraju činiti ozbiljnima, no dodaj teškim riječima neke kontekstualne varijable poput birtije i pijenja, i ljudi se na kraju mogu pobiti. Osim toga, ako se koriste jezične figure poput "ili mi ili oni”, ili, "rat protiv ove ili one nemani”, one naprosto zaoštravaju konflikt pa se taj metaforički rat može kapilarno preliti i na društvo. Ljudi to mogu preozbilno shvatiti pa možemo dobiti stvarni konflikt, začarani krug loše vrste.
Međutim, nasuprot tome imamo izjave koje su fino, staloženo i civilizirano iskomunicarane, ali su njihove poruke i sadržaj potencijalno Kada se ljudi trude, makar površinski uvažavati druge, zadržati formu, to ipak govori donekle da su odnosi normalni. Ideja je da je bolje i to nego da si svi odmah skoče za vrat. Ukratko, licemjerje može imati pozitivne učinkezastrašujući. Tomislav Karamarko je još ranije izjavio kako u svojoj sobi i kući možemo misliti što hoćemo o Tuđmanu, Šušku i Domovinskom ratu, ali na javnoj sceni sigurno ne. Predsjednik sabora i akademik Željko Reiner historiološkim argumentima se trudio objasniti kako naziv Hrvatski državni sabor nema veze s NDH. Potpredsjednik sabora, Ivan Tepeš već se po drugi put morao ograditi od proustaških ekscesa. Što će nam sva ta sila kulturne komunikacije kada se iza toga valja najvulgarnija ustašizacija i totalitarizam?
Poznati autor maksima, Rochefoucauld je objašnjavao licemjerje kao zloću koja odaje vrlinu. Iz toga proizlazi i ideja o civilizirajućoj snazi licemjerja, nešto slično Hegelovom lukavstvu uma. Znači, ipak kada se ljudi trude, makar površinski uvažavati druge, zadržati formu, to ipak govori donekle da su odnosi normalni. Ideja je da je bolje i to nego da si svi odmah skoče za vrat. Ukratko, licemjerje može imati pozitivne učinke. Za aktere koje ste spomenuli možemo pronaći i izjave koje su date u drugim svojstvima pa onda znamo što konkretna osoba doista misli. Primjerice, netko ima nastup koji je uglađen, a onda ga čuješ u nekom intervjuu gdje vrlo izravno iskazuje prijezir prema nekoj osobi ili ju dehumanizira. Tada možemo o govoriti o dvostrukom govoru. Dobar primjer su Thompsonove pjesme. Njegove pjesme recimo mogu biti posvećene braniteljima, ali na drugoj razini čujemo stihove poput "zbog njih zora sviće, dan se budi”, što ima sasvim drugu konotaciju. Mnoge Mnoge političke izjave mogu djelovati kao šifrirane poruke, ali njih opet treba suditi po učincima koje proizvedupolitičke izjave mogu djelovati kao šifrirane poruke, ali njih opet treba suditi po učincima koje proizvedu.
Kako ocjenjujete dosadašnju komunikaciju između triju glavnih aktera vlade, Oreškovića, Karamarka i Petrova?
O retoričkim vještinama Karamarka se mnogo govorilo i on stvarno nema nastup koji bi bio uvjerljiv. Stoga, Karamarko više nastupa kao netko s političkom težinom koji voli baciti tešku ideološku političku bombu i uglavnom izražava pritiske koji dolaze iz njegove stranke. S druge strane, Orešković i Petrov su mi puno zanimljiviji. Kod Bože Petrova se vidi jedan evanđeoski, moralistički nastup kod kojeg se može primijeniti ono što je izrekao teoretičar sociologije Max Weber: kršćanin djeluje prema pravilima koja mu vjera nalaže, a rezultat prepušta Bogu. Međutim, Petrov ne djeluje s anđelima, već s ljudima i kadrovima koji su takvi kakvi jesu, pa takav pristup politici može imati nekad i loš učinak.
Orešković je još zanimljiviji u ovoj konstelaciji moći. Kad njega slušam uvijek mi padne napamet misao austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina koji veli: Da lav govori, ne bismo ga mogli razumjeti. Naime, htio je reći da je lav drugi oblik života, koji se ne može shvatiti. Za Oreškovića Problem s migrantima je prevažan i neće samo tako nestati. Baš zato nam je potreban državnički nastup nekoga koji se ne boji narodami se čini kao da je došao iz drugog svijeta, visokog menadžmenta, gdje se vrti veliki novac, i na našu političku scenu je upao kao vanzemaljac. Meni se sve ovo čini kao podjela rada. Znači, ovi će se baviti ideološkim pitanjima, a Orešković je tu koji će komunicirati s vanjskim interesentima za ekonomska pitanja, kresanje javnog sektora i slično. S njima će odlično surađivati jer se međusobno odlično razumiju. I tu se ne radi o tome da se Orešković jezično najbolje ne razumije sa svojim partnerima u vladi, već se radi o potpuno različitim političkim figurama.
Općenito govoreći o vladi, činjenica je da je ona stalno na rubu pucanja i to su odnosi koji se još nisu do kraja iskristalizirali. Još uvijek imamo ispipavanje i odmjeravanje snaga. To se čini preko medija, što je zapravo i uobičajeno.
Čini se da ova vlada, kao uostalom i sve bivše, mnoge teme koristi kao probne balone. Od lustracije i registra izdajnika se očito odustalo, barem u trenutnoj strukturi vlasti. Sramežljivo se ide i s obveznim vojnim rokom. Zašto se otvoreno ne najavi javna rasprava Na koncu, za nas u akademskoj zajednici mogu reći da nešto meljemo, da trošimo javni novac kako bismo kvarili mladež nekakvim teorijama koje zapravo nisu u javnoj funkciji dobrog života kakav većina vidi. Zato političari moraju biti mudri da ne zaoštravaju situacijuo nekom pitanju, već se čini da se one stalno podmeću?
Politika je kod nas, kao i na Zapadu, izgubila viziju. A kad nemaš viziju, u smislu građenja nekog novog društva, onda tražiš neke žrtvene jarce, nekoga koga ćeš kazniti. Nema nikakve utopističke, državničke doze u politici, nego se poručuje: ajmo naći tip zločina nad kojim se svi zgražamo pa se idemo oko tog angažirati. Baš to što se puštaju probni baloni po meni je dokaz nedostatka vizije. Najbolji primjer je migrantska kriza. Pitam se zašto čelnici pojedinih država Europe nisu postupili državnički? Zašto nisu jasno postavili stvari i rekli: imamo masu ljudi koji dolaze iz tih i tih razloga, hoćemo li ih primiti, koliko ćemo ih primiti i kako ih ih ćemo integrirati u društvo pa onda ta pitanja dati na nacionalne referendume ili na sve europske referendume. Samo bi to predstavljalo demokratsko odlučivanje. Kada toga nema, onda su ljudi naravno skeptični i razočarani. Često čujem ljude kako su nezadovoljni, da ih nitko ne pita ni o čemu i da se osjećaju ugroženo. Problem s migrantima je prevažan i neće samo tako nestati. Baš zato nam je potreban državnički nastup nekoga koji se ne boji naroda. U međuvremenu, stalno se osjeća ta shizofrenija. Nitko ne zna što bi s tim ljudima. Netko ih pozove, pa ih onda ne bi, pa ljudi stalno stradavaju na tom svom putu, sotonizira ih se. Nitko nije pokazao čvrstinu, odgovornost i viziju u rješavanju tog problema. Umjesto toga imali smo izjavu premijera Milanovića - šaraj malo brate. Da se drugačije postavio možda bi izbori završili drugačije jer birači dobrim dijelom glasuju protiv.
Krešimir Petković: "Pitam se zašto čelnici pojedinih država Europe nisu postupili državnički u izbjegličkoj krizi? Nitko nije pokazao čvrstinu, odgovornost i viziju u rješavanju tog problema."
Kako biste ocijenili opće stanje javne komunikacije u Hrvatskoj? Pritom mislim na medije, sindikate, udruge i slične organizacije. Jesmo li se naučili suočavati s argumentima ili se javnost radikalizirala?
Mislim da je društvo postalo isključivije, a razlog tome je jednostavan - novca imamo sve manje, a i nas kao stanovnika ove zemlje je sve manje. Kada bi netko išao analizirati našu situaciju izvana, bojim se da bi se objašnjenje svelo na političku ekonomiju i demografiju. Ljudi se recimo glože oko toga što je Vilim Ribić putovao biznis klasom. To dakako nije u redu, ali i takve situacije postaju problem jer novca nema pa se određen broj ljudi bori za sve manju količinu novca. Drugi problem je demografija. U situaciji kada ljudi ima manje i kada su sve stariji, naprosto se osjećamo ugroženijima, i to je onda situacija u kojoj se traže žrtveni jarci. Gleda se tko je drukčiji. Oni koji se ne uklapaju u većinski model reprodukcije naprosto postanu logični žrtveni jarci. Na koncu, takvima možemo biti proglašeni i mi iz akademske zajednice. Mogu za nas reći da Pastoralna moć je moć vođenja duša, i tu vrijede drugačija pravila od političkog diskursa. Kako smo vidjeli kroz povijest, mnogi predstavnici religijskih denominacija morali su biti oštriji kako bi trgnuli ljude, kako bi izazvali određene promjene u čovjekunešto meljemo, da trošimo javni novac kako bismo kvarili mladež nekakvim teorijama koje zapravo nisu u javnoj funkciji dobrog života kakav većina vidi. Zato političari moraju biti mudri da ne zaoštravaju situaciju.
Na tren bih izašao iz hrvatskih okvira, i to zbog pape Franje. Naime, ovaj papa slovi kao osoba koja često kaže što misli i pritom ne bira riječi. Posljednje koje je papa Franjo prozvao su donatori Katoličke crkve koji dolaze iz miljea krupnog kapitala te im poručio: Crkva ne želi da joj ljudi doniraju prljavi novac zarađen izrabljivanjem slabo plaćenih radnika. Odnesite svoj novac, spalite ga, taj novac je đavolja balega. Uz kriterije koje bismo primijenili na hrvatske političare, možemo li reći da papa Franjo pri toj izjavi nije kulturno komunicirao?
Još iz antike baštinimo nešto što se zove iskreni govor, kada nekome baciš istinu u lice bez uvijanja, kada tiraninu kažeš - ti si tiranin. Time stavljaš sebe u rizik, ali to je dio tih odnosa. Nekad tako i treba govoriti jer je to važno za demokraciju. Michel Foucault u analizi tipova povijesnih moći govori o tzv. pastoralnoj moći pa jasno odjeljuje: zapadni suveren je cezar, a zapadni pastor je Krist. Pastoralna moć je moć vođenja duša, i tu vrijede drugačija pravila od političkog diskursa. Kako smo vidjeli kroz povijest, mnogi predstavnici religijskih denominacija morali su biti oštriji kako bi trgnuli ljude, kako bi izazvali određene promjene u čovjeku. Papa si, stoga, može dozvoliti neke stvari koje si političar, u kontekstu kulture komuniciranja, ipak ne može dozvoliti.
Ovaj članak je nastao u sklopu projekta "Dosta je mržnje!", uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Za sadržaj članka isključivo je odgovorna Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora.
