Mnogo volim pisati putopise, ali ovoga ljeta krajem srpnja još uvijek visim u Zagrebu. Zagreb ove godine nije zaglibio u sezoni kiselih krastavaca jer se gradska uprava načinom upravljanja približila više zemljama Trećeg svijeta nego Europskoj uniji o kojoj se toliko priča, pa se bar novinari imaju čime zabavljati. Dakle, da bih tražila afričke scenarije u malom ne moram potegnuti do Afrike. Kako je jednom netko pametan rekao, onaj tko zna pisati, napisat će putopis o vlastitoj sobi i svi će ga željeti pročitati. Nisam baš toliko napredna, ali umjesto vožnje recimo rikšom po Indiji kao novost ovoga ljeta izabirem vožnju u policijskoj marici, a umjesto Bombaya obići ću Prvu policijsku postaju u Zagrebu.
Vozač naglo koči pa smo letjeli maricom, ali inače stižemo u jednom komadu do Prve policijske postaje na Zrinjevcu
U ovoj zemlji možete uništiti banku, na primjer, i nećete se voziti u marici, možete poslati bagere da kopaju pješačku zonu i nećete završiti u Prvoj policijskoj, možete ne provoditi odluke Gradske skupštine i nećete biti poslani sucu za prekršaje, možete istući ženu i velika je vjerojatnost da ćete se lako izvući, možete... Dakle, kako da napišem svoj putopis u ovakvoj maloj zemlji velikih sloboda?
Potrebna predradnja uključivala je da sjednem na pločnik u pješačkoj zoni zajedno s nekolicinom drugih građana koji su imali prijavljeno javno okupljanje u navedenoj ulici 29. srpnja 2010. godine u 12 sati. S takvim kriminalnim sklonostima policija nije imala drugog izbora. Poslali su tri opremljena mrka momka koja su me podigla, jedan za svaku ruku i jedan za noge. Okrenutu leđima uguravaju me u maricu gdje me prihvaćaju dva druga kršna momka. Izleti mi „hvala" i kršni momak odgovara „molim".
Tako su ukrcali nas jedanaest u jednu maricu. Zovem urednika i obavještavam ga je propustio akciju. Ima problema s biciklom, kaže. U ruci mi je još uvijek fotoaparat pa škljocam kako u maricu uvlače Svena. Vozač naglo koči pa smo letjeli maricom, ali inače stižemo u jednom komadu do Prve policijske postaje na Zrinjevcu.
Prostorija u kojoj smo smješteni slijedećih šest sati ima redove spojenih drvenih stolica na preklapanje i nekoliko rasparenih ormara. Namještaj datira iz vremena negdje prije mog rođenja, ocjenjujem po stilu. Na jednom ormaru prvo je neki davni posjetitelj nalijepio naljepnicu neke slovenske avio-kompanije, a potom neki drugi uhićenih ispisao preko nje crnim flomasterom „Gay". Na povišenom dijelu stoji stol i govornica, hrvatski grb i nekoliko nalijepljenih sličica Gospe Sinjske.
„Zeznut ćete nam statistiku za ovu godinu. Samo smo onaj put kad su dolazili Englezi igrat utakmicu u Zagrebu imali povećan broj upotrebe tjelesne sile", žali se policajac koji nam uzima podatke. On sjedi na postolju, a mi poput djece u školi. Kroz prozor gledamo park na Zrinjevcu, majke šeću s kolicima ne razmišljajući kako će svijet izgledati kad njihova djeca odrastu, susjedi šeću pse između parkiranih policijskih automobila.
Uopće se ne čudim što kriminalistica J. koja me ispituje o mojim kriminalnim radnjama kaže: „Ja se tebe sjećam iz škole u Bjelovaru."
Uopće se ne čudim što kriminalistica J. koja me ispituje o mojim kriminalnim radnjama kaže: „Ja se tebe sjećam iz škole u Bjelovaru."
Gimnazija Bjelovar je u vrijeme kad sam ju pohađala bila vrlo staromodna poštovana ustanova. Djeci se njome prijetilo u osnovnoj školi. Još uvijek se smatralo da trebamo znati nazive svih biljaka na latinskome napamet, da je povijest učiteljica života, upotreba fraza u školskoj zadaćnici zaslužuje skoro pa prekršajnu prijavu, a markiranje blisko kriminalu najvišeg ranga.Ipak, 29. srpnja smo se nas dvije, obje produkt obrazovne ustanove u kojoj se nije markiralo, našle na suprotnoj strani stola u Prvoj policijskoj postaji. Za moja zlodjela dakle, nemojte kriviti školu.
Bjelovar me slijedi kuda god odem, pokušavam pobjeći od njega, ali mi ne uspijeva. Čak ni u policijskoj postaji. Kad sam jednom pozvonila na vrata hrvatskog konzulata u Istanbulu otvorio mi je momak i rekao: „Ja se tebe sjećam iz škole iz Bjelovara". U Vladu ni ne pokušavam ući, barem dok su tamo Adlešićka „ja se nje sjećam iz Prve osnovne", Bajs, Jandroković, Popijač.
Kasnije su mi izdali zabranu prilaženja Varšavskoj ulici i dijelu Gundulićeve od Ilice do Masarykove na rok od osam dana. Uzdahnuvši nanovo zrak slobode prepustila sam se čitanju tiska i saznala da su zabranu prilaska izrekli ovih dana i tajnom agentu iz Bjelovara koji je istukao ženu, 50 metara od stana.
Razmišljam si da li sam ja i ostali prosvjednici istukli Varšavsku? Ili to čine bageri?
Uhićena sam zbog sumnji u kršenje Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira po dva članka, član 23. o neudaljavanju iz skupine koju je ovlaštena službena ili ovlaštena vojna osoba pozvala da se raziđe, te članka 13. u svezi s člankom 23. koji kaže da se odnosi na onoga „tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir."
„Ne date nam da idemo na godišnji", zafrkavaju se policajci. Istina, prosvjednici iz Varšavske nisu otišli na godišnji odmor, najveći san svakog Hrvata, kao što se većina medija udružila da servira javnosti
Nekoliko kamera snimalo je cijeli događaj te se lako može provjeriti da smo i ja ostali uhićeni sjedili i šutili kao ribe.Kazna za kršenje oba navedena članka je od 50-200 DEM, čita mi iz Zakona kriminalistica iz Gimnazije Bjelovar. Malo sam se iznenadila što naš zakon određuje kaznu u nepostojećoj valuti, njemačkoj marki, ali barem ne kasne samo ormari u Prvoj policijskoj za svojim vremenom.
Ostaje mi nejasno na temelju kojeg prekršaja nas je ovlaštena osoba zvala da se raziđemo.
Zadržavaju nas do sedam navečer bez nekog posebnog razloga. Svima su ispunjeni zapisnici i zabrane prilaska Varšavskoj nekoliko sati ranije. Odvjetnici su došli, branili smo se šutnjom, sve je popisano i zapisano. Na Prekršajni sud nismo odvedeni. Doći će nam poziv na kućnu adresu. Pitam policajca kada bi to moglo biti. Ne zna. Kaže svi su na godišnjem, a moraju još riješiti onih 150 uhićenih od prošli put.
„Ne date nam da idemo na godišnji", zafrkavaju se policajci. Istina, prosvjednici iz Varšavske nisu otišli na godišnji odmor, najveći san svakog Hrvata, kao što se većina medija udružila da servira javnosti. Gradonačelnik je pak čini se, negdje otišao točati noge, jer nije sproveo u djelo odluke Gradske skupštine od 20. srpnja, radovi na radovi na iskopavanju velike rupe u pješačkoj zoni su nastavljeni iako čak ni imovinsko-pravni odnosi nisu riješeni i nije poznato hoće li se ikad ta rupa spojiti s garažom.
Policija pak, neometano stvara presedan, uhićuje mirne prosvjednike na prijavljenom javnom okupljanju, što više ni medije ne uzrujava baš previše. Propisuje im zabrane slobodnog kretanja gradom. Čitam da su u Burundiju uhitili nekog našeg sugrađanina jer je fotografirao katedralu. Mene su uhitili jer sam sjedila u pješačkoj zoni. Put od Zagreba do Burundija je kraći nego što sugerira zemljopis.
