Pitanje koje izaziva gorak smijeh

Hrvatski ogranak UNICEF-a  prošlog je tjedna objavio da će Udrugu osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije, jedinu na području Banije koja pruža podršku djeci s teškoćama i njihovim obiteljima, pomoći s 367 tisuća kuna kroz narednu godinu dana. Tu pomoć obrazlaže iznimnom važnošću rada ove udruge kojoi se odvija na području razorenom potresima, pa će novčana pomoć biti usmjerena na nastavak njezina terapisjkog rada.

U trima grupama radne terapije trenutno sudjeluje pedesetoro djece s teškoćama u razvoju. Četrdesetoro djece, navedeno je dalje u obrazloženju UNICEF-a, dolazi i u privremeno izmješteni prostor za terapiju senzorne integracije koji je, nakon potresa, iz Siska premješten u Petrinju.  Korisnici usluga su djeca i mladi iz svih područja Sisačko-moslavačke županije. Najveći broj ih je iz Siska i Petrinje, a na tjednoj bazi udruga radi i s djecom iz Hrvatske Kostajnice, Popovače, Sunje, Martinske Vesi, Gline i Novske. O položaju osoba s invaliditetom i djece s posebnim potrebama u Hrvatskoj, posebno na potresom pogođenoj Baniji, razgovaramo s predsjednicom Udruge osoba s invaliditetom SMŽ-a Dijanom Smajo.

UNICEF je prošli tjedan  objavio vijest da udruzi na čijem ste čelu, uslijed problema koji su nastali s potresom, pruža pomoć u iznosu od 367 tisuća kuna. Ističu pritom iznimnu važnost vašega terapijskog rada, te potrebu njegova nastavka i jačanja. Kako je potres utjecao na vaš rad?

Danom potresa izgubili smo prostor u Sisku, jedini prostor na području naše županije u kojem su djeca s teškoćama u razvoju imala terapiju senzorne integracije te radnu terapiju. Našu Sobu čuda gradili smo skupa sa zajednicom jer sami nikada ne bismo uspjeli te je gubitak prostora još Smatram kako osobni asistenti i pomoćnici u nastavi trebaju postati zanimanje, preuzeti bi ih trebala država, i da taj oblik podrške ne bi trebao ovisiti o projektima i sposobnostima pojedinih udruga i saveza da ih prijaveteže pao za sve nas.

Kako bih vam približila značaj tog prostora mogu reći kako do unazad četiri godine djeca s teškoćama u razvoju s područja grada Siska nisu imala apsolutno nikakvu sustavnu podršku osim fizioterapije koju su dobivali kroz zdravstveni sustav. Ništa drugo nije postojalo. Često u krugovima roditelja djece s teškoćama, a i van njih, čujemo rečenice prve tri su najvažnije, rana intervencija i slično. No u praksi, pogotovo u manjim sredinama rana intervencija sustavno nije osigurana. Ona ne postoji. U Sisku je zaživjela onog trenutka kada su roditelji preuzeli inicijativu, samostalno zatražili sastanak s gradonačelnicom te nam je grad dodijelio na korištenje prostor na super lokaciji, odmah pokraj autobusnog i željezničkog kolodvora, ali jako devastiran i koji smo uz pomoć Grada i cjelokupne zajednice uredili, kroz to vrijeme educirali troje stručnih ljudi za provođenje senzorne terapije. U prosincu smo proslavili 4. rođendan Sobe čuda, a potres samo par dana kasnije, 29. prosinca, teško je oštetio zgradu, koja je ujedno i pod zaštitom Ministarstva kulture, a naša djeca su ostala bez prijeko potrebnih terapija koje im pomažu rasti i razvijati se, napredovati što je više moguće, a sve kako bi kasnije imali što kvalitetniji život u skladu sa svojim mogućnostima.

Nakon početnog šoka koji smo svi mi proživjeli postali smo svjesni da naša djeca opet nemaju kuda, a da troje mladih ljudi, naših zaposlenika su tog trenutka ustvari djelomično na cesti jer mi smo neprofitna organizacija bez stalnih izvora prihoda te njihova radna mjesta ovise o projektima te participacijama roditelja. Naša djeca ne mogu dobivati nužno potrebnu terapiju, a ujedno mi bez njihovog rada ne možemo kroz projekte pravdati njihove plaće. Odlučili smo tada spasiti što se spasiti da, te smo izvukli opremu koja je izuzetno vrijedna, a sve terapije prebaciti u Petrinju u naš objekt Male kuće. Bez obzira što smo tamo prostorno puno ograničeniji, pogotovo za provođenje senzorne terapije u duplo manjem i skučenijem, a samim tim i neadekvatnom prostoru uspjeli smo sve "posložiti" u kratko vrijeme i uspostaviti psihosocijalnu podršku upravo zahvaljujući Unicefu.

Unicef nam se samoinicijativno javio, na čemu smo im iskreno zahvalni, te nam je pružio ogromnu podršku kroz financiranje i sufinanciranje Iskreno govoreći, civilne osobe s invaliditetom su u mnogo čemu diskriminirane (u odnosu na ratne invalide), stalno moraju raznim vještačenjima dokazivati svoju invalidnost te imaju manju rehabilitacijsku podrškuplaća stručnog tima, a sve za dobrobit naših najmlađih korisnika t.j. djece s teškoćama u razvoju. Dodatno smo, uz njihovu financijsku podršku, u ovim teškim uvjetima omogućili i zapošljavanje još jedne mlade nezaposlene osobe, fizioterapeutkinje, te smo uspostavili i kabinet za fizioterapiju, a njenu plaću slijedećih godinu dana u punom iznosu financirat će Unicef.

Kakve ste programe realizirali u Sobi čuda?

Ideju Sobe čuda razvili smo upravo zbog izuzetno velike potrebe naših najmlađih za rehabilitacijskom podrškom koja nije postojala unutar naše Županije. Do tada su sva naša djeca morala ići u Zagreb, pretežno u Centar za rehabilitaciju Silver ili na Goljak. Sat vremena vožnje zbog 45 minuta terapije te sat vremena nazad. Roditelji većinom uz dijete s teškoćama imaju i djecu urednog razvoja koja vrlo često ostaju uskraćena za pažnju i vrijeme provedeno s roditeljima ako za sve moramo putovati. Uz to su svima i povećani troškovi prijevoza jer socijalne usluge ne prepoznaju putne troškove. Npr ako dijete vodite na Goljak koji je zdravstvena ustanova dobiti ćete putne troškove od HZZO, a ako ga vodite u Silver koji je pod sustavom socijale onda putne troškove nitko ne pokriva.

Vodeći se time odlučili smo ustrajati u tome da izgradimo svoje mjesto pod suncem kako bi djeca naše Županije imala nužno potrebnu terapiju u svojoj sredini. No, nažalost, potres je učinio svoje te smo bez tog prostora ostali.

Jedini izbor bio je voditi se mišlju kako su djeca prioritet te smo odlučili kompletnu Malu kuću prilagoditi trenutno terapijskom radu i našoj djeci.

Ono što je bitno reći jest to kako naša udruga djeluje na području Sisačko-moslavačke županije. Sjedište udruge je u Petrinji, te osim sisačke Sobe čuda imamo urede u Glini i Novskoj. Ljudi često misle kako je ustvari Mala kuća jedna, a Soba čuda druga udruga. No to su ustvari samo objekti kojima smo zbog njihove namjene i prepoznatljivosti, mogu reći, brendirali imena kako bi ih zajednica prepoznala. U Maloj kući, koja je bila središnji objekt udruge, do sada smo imali dva kabineta za radnu terapiju, igraonicu koja je po potrebi postajala i učionica jer već dugi niz godina kroz natječaje Ministarstva znanosti i obrazovanja provodimo projekt Male škole kao pripreme djece s teškoćama za sustav obrazovanja, Civilne osobe s invaliditetom i ratni vojni invalidi imaju iste potrebe, ali su civilne diskriminirane u odnosu na HRVI. Sve ono što sam rekla o ograničenjima njegovatelja civilnih OSI, ne odnosi se na HRVIte pomoć u učenju. Unazad dvije godine u tom prostoru naši mladi s teškoćama i invaliditetom, pogotovo oni koji su izašli iz sustava obrazovanja, imali su sate "odmora od skrbi" kroz aktivnosti domaćinstva, prerade bilja i povrća, kuhali su, pripremali predstave te uzgajali povrće kao pripremu za jedan od naših najnovijih projekata Inkluzivne farme u Hrastovici kraj Petrinje, koju trenutno gradimo partnerskim odnosom s Društvom za socijalnu ekologiju Zeleno zlato. Osim toga unutar prostora Male kuće u jednoj prostoriji smo uredili šećernicu u kojoj smo zaposlili jednu osobu s invaliditetom na pakiranju ugostiteljskog šećera.

Činjenica je da su sada, "useljenjem" svih terapija u Malu kuću, naši mladi ostali bez svog prostora, ali već imamo neke naznake kako ćemo uspjeti urediti prostor dnevnog centra u sklopu Inkluzivne farme u Hrastovici i onda će ono postati središnje mjesto njihovog okupljanja.

Jednako tako, u suradnji s Gradom Siskom, pokušati ćemo od temelja graditi novu Sobu čuda. Mi od naše djece nikada nećemo odustati jer oni su naši pokretači.

Od 29. prosinca svakodnevno s različitih se aspekata odvaguje reakcija države na potres, organiziranje civilne zaštite, humanitarne pomoći, stambenog zbrinjavanja stanovništva i prvih koraka oko obnove. Je li država u dosadašnjih 6-7 tjedana nakon 29. prosinca iskazala osjetljivost za specifične probleme osoba s invaliditetom i roditelja djece s posebnim potrebama?

Iskreno mi je žao što čitatelji ne mogu čuti moj smijeh trenutno.

Osim što sam predsjednica udruge na volonterskoj bazi, prvenstveno sam roditelj njegovatelj mojoj petnaestogodišnjoj kćeri s višestrukim Nemamo prostora za resocijalizaciju, a nakon godina brige i njegovanja rijetko tko je sposoban isti tren pronaći posao. Zbog čega se takav prostor daje ministrima, saborskim zastupnicima i dužnosnicima? Da se snađu? teškoćama. Podršku države, vlasti, sustava ili koga već nisam osjetila kroz ovih 15 godina, a kamoli sada. Sve što imamo izborili smo sami. Nakon godina brige oko djeteta koje zadnjih godina ima terapijski rezistentnu epilepsiju i svakodnevno proživljava i do stotinjak epileptičkih napada mogu slobodno reći kako me je potres slomio. Uz sve čitave zidove našeg stambenog prostora, urušila sam se u trenutku psihički. Još mogu naglasiti kako sam sretna jer nisam samohrani roditelj nego imam ogromnu potporu supruga. Taj osjećaj nemoći, saznanje kako nam se urušila bolnica i razmišljanje što ako nam zatreba hitna medicinska pomoć me slomila.

Spasio me odlazak u Split, psihijatrijska podrška po dolasku, te obitelj i ljudi iz prijateljskih udruga u Splitu. Trebalo je oporaviti mene kako bih stabilno mogla dalje brinuti o djetetu.

Prva osoba koja je kontaktirala našu udrugu s pitanjima kako smo i kako nam mogu pomoći bila je Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, a potom i Đurđica Ivković iz Unicefa. Kontaktirale su nas mnoge prijateljske udruge i savezi raspitujući se za nas, članove i pretrpljenu štetu. Danima smo bili izgubljeni i trudili se povratiti snagu za rad. Imam saznanja kako je dio naših roditelja primilo pozive mobilnog tima ministarstva, ali većinu članova nitko osim nas nije kontaktirao. Moram reći kako ne osuđujem naše socijalne radnike koji su poput nas pogođeni potresom, a neki i ostali bez domova. Smatram kako je Ministarstvo ovaj put trebalo staviti sve svoje resurse na raspolaganje za svoje korisnike, nazvati te obići sve osobe s invaliditetom, provjeriti jesu li adekvatno zbrinuti i koja im vrsta pomoći treba. Ako me nitko nije obišao u 15 godina, iluzorno bi bilo za očekivati da će to učiniti sada. A vjerujem kako je sada bio najpotrebniji trenutak za pomoć i podršku.

Prve naše obitelji koje su zbrinute kamp kućicama su zbrinute preko naših privatnih poznanstva i kanala. Prvi agregati su jednako tako stigli. Mislim kako slobodno mogu reći da sustav nije učinio ništa u ovoj krizi.

Naša udruga već dugi niz godina željno iščekuje potpisivanje ugovora za ulazak u mrežu pružatelja usluga u sustavu socijalne skrbi kako bi naša djeca imala putem uputnica centara pravo na besplatnu i dugotrajno osiguranu terapiju kod nas koja ovoga trenutka isključivo ovisi o projektima i platežnim moćima pojedinih članova obitelji. Do sada za nas u Sisačko-moslavačkoj županiji nije bilo novca, volje ili načina da nam se to U cijeloj SM županiji još uvijek ne postoji niti jedan centar za odgoj i obrazovanje u kojem bi djeca s teškoćama u razvoju imala i obrazovanje i rehabilitacijsku podršku omogući. Od četiri ministrice udruga je dobila već četiri odbijenice s istim odgovorom, "nema dovoljno financijskih sredstava u državnom proračunu da se proširi mreža pružatelja". S druge strane, svake godine, neka od udruga dobije ugovor. Činjenica je da su takva ugovaranja neravnomjerno raspoređena po županijama, pa tako u našoj županiji nemate niti jednog ugovorenog pružatelja psihosocijalne podrške za djecu s TUR, dok u nekim županijama postoji nekoliko ugovorenih pružatelja. Ne znam hoće li sada ova katastrofa dodatno potaknuti ministarstvo da možda odvoje novac u proračunu kako bi i naša djeca konačno imala besplatne usluge u svojoj sredini. Ili da se svi odselimo!?

Sisačko-moslavačka županija "otkrivena" je nakon potresa kao izuzetno siromašan kraj, čija su značajka etnička mješovitost i nedovršena socijalna rekonstrukcija nakon rata 1991.–1995. Što ta činjenica znači za položaj ranjivih skupina, pogotovo ako se problemi multipliciraju – recimo ako je netko istodobno majka djeteta s teškoćama u razvoju, nezaposlena, Romkinja, a sad još i bez krova nad glavom? Imate li takve situacije?

Žalosno je što je tek ovaj potres otkrio siromaštvo naše županije koja se s druge strane opet nalazi blizu najrazvijenijeg područja, Grada Zagreba. Sama ta činjenica govori o tome kako su osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju u neravnopravnom položaju u odnosu na razvijenije sredine. Naprimjer, u cijeloj županiji još uvijek ne postoji niti jedan centar za odgoj i obrazovanje u kojem bi djeca s TUR imala i obrazovanje i rehabilitacijsku podršku (Dubrava, Centar za autizam, Slava Raškaj i sl.). Kad je riječ o obrazovanju u sklopu posebnih odjela pri redovnim školama problem je nedostatak djelomične integracije i zdravstvenog kadra te na svom primjeru mogu reći kako moje dijete trenutno ima nastavu u kući jer zbog učestalih napada, a kako nema unutar škole zaposlenog zdravstvenog djelatnika, drugog izbora nemamo što je na neki način opet socijalno isključuje.

Istovremeno, pri redovnom obrazovanju ograničen je izbor posebnih zanimanja što također utječe na zapošljivost osoba s invaliditetom, a Činjenica je da su ugovaranja neravnomjerno raspoređena po županijama, pa tako u našoj županiji nemate niti jednog ugovorenog pružatelja psihosocijalne podrške za djecu s TUR, dok u nekim županijama postoji nekoliko ugovorenih pružateljanedifiniran status pomoćnika u nastavi u srednjoškolskom obrazovanju očit je problem. Što se tiče nacionalnih manjina u našoj udruzi su svi dobrodošli, pa tako i Romi koje ste spomenuli, koji su i do sada koristili i još uvijek koriste naše terapijske usluge. Nevezano za nacionalnu manjinu, u udruzi smo proveli mapiranje svih potreba naših članova kako bi utvrdili stanje nakon potresa te smo onima koji su izrazili potrebu za pomoći omogućili povezivanje s donatorima koji su izrazili želju za ciljanim donacijama. Ovo vrijeme je izazovno i za naše članove i za naše zaposlenike udruge obzirom da smo svi skupa pretrpjeli velike emocionalne strahove i materijalne štete.

U drugoj polovici 2019. godine suorganizirali ste dva prosvjeda roditelja-njegovatelja i njegovatelja, na kojem ste od Ministarstva za socijalnu politiku zatražili poboljšanje njihova socijalnog statusa. Sredinom 2020. uslijedile su promjene Zakona o socijalnoj skrbi kojima je povećana naknada za roditelje njegovatelje s 2500 na 4000 kn. Smatrate li to uspjehom?

Naravno da smatram uspjehom. Može li itko danas preživjeti s 2500 kn? No taj uspjeh je djelomičan jer i dalje nije riješeno pitanje što u slučaju bolesti njegovatelja.

Svakako je bitno reći kako nisam nikakav suorganizator nego sam suborac, ako to tako možemo reći. Prosvjed njegovatelja pod nazivom "Radnici, a ne socijalni slučajevi" organizirala je Udruga Sjena iz Zagreba, a kako smo mi roditelji jako umreženi logično je bilo podržati ovakvu inicijativu. Jedan od motiva organizacije prosvjeda bio je vezan uz samohranu majku njegovateljicu koja je trebala ići na operaciju, a njezin sin s teškoćama je trebao biti izmješten iz obiteljskog okruženja i stavljen u udomiteljsku obitelj ili u instituciju. Činjenica je kako udomiteljske obitelji nemaju kapacitet za djecu s višestrukim teškoćama, kao što je činjenica da institucije nemaju smještajnog kapaciteta. Emocionalan aspekt u našim slučajevima nitko ne prepoznaje. Jer naša djeca su najsigurnija i najsretnija u poznatom obiteljskom okruženju. Pokušajte zamisliti zdravo dijete koje netko smješta u ustanovu jer mu roditelj treba hospitalizaciju. Koji bi roditelj to dopustio?

Jedan od zahtjeva je bio upravo taj da se nama mora osigurati zamjena u slučaju bolesti, a to je moguće jedino ako nas stave pod Zakon o radu. Od četiri ministrice udruga je dobila već četiri odbijenice s istim odgovorom, "nema dovoljno financijskih sredstava u državnom proračunu da se proširi mreža pružatelja"Ministarstvo kaže kako je to nemoguće. Mi kažemo da nema volje i da smo im nebitni.

U mom slučaju, da se razbolim, moj suprug nema pravo uzeti bolovanje jer ja koristim pravo na status roditelj-njegovatelj. Moje dijete bi, kao i dijete samohranog roditelja, jedino moglo biti izmješteno.

S druge strane, jedan od zahtjeva je bio i da naknada postane plaća. Realni troškovi života uz teškoće bilo koje vrste su ogromni. Prostori se godinama prilagođavaju, medicinski kreveti puno više koštaju od običnih. Proširuju se vrata, uređuju kupaonice. Većina ljudi takve stvari radi kreditiranjem banaka. No, mi njegovatelji nemamo pravo na kredit jer primamo naknadu, a ne plaću. I koliki god da je iznos, banke ne daju kredite na osnovu naknade, nego plaće.

U slučaju smrti njegovane osobe, isti dan završavamo na cesti. Nemamo prostora za resocijalizaciju, a nakon godina brige i njegovanja rijetko tko je sposoban isti tren pronaći posao. Zbog čega se takav prostor daje ministrima, saborskim zastupnicima i dužnosnicima? Da se snađu?

Zajedno sa suprugom podržala sam prosvjed, odlučili smo tada podijeliti našu privatnost kako bismo dočarali javnosti kako živimo.

Jednako tako, naša udruga je dala podršku prosvjedu, jer postojimo zbog naših članova i vodimo se uređivanjem nekog humanijeg društva za one zbog kojih postojimo. Upravo zbog nedostatka socijalnih usluga te njihove neravnomjerne rasprostranjenosti, te vezanjem statusa za roditelja ili supružnika, stavljeni smo u položaj da je status jedino što nam preostaje. Ravnomjerno moramo širiti usluge kako bi roditelji imali pravo na rad, a djeca na uključenost u društvo.

Činjenica je da se dio udruga osoba s invaliditetom protivio izmjenama zakona, tražeći izjednačavanje s njegovateljima HRVI-ja. Smatrate li njihov zahtjev opravdanim? Kako biste odredili položaj "civilnih" osoba s invaliditetom u odnosu na položaj ratnih vojnih invalida?

Zaista nemam saznanja koje su se to udruge protivile ovim zahtjevima, jer sve udruge s kojima surađujemo su pružile otvorenu podršku. Što se Ako me nitko nije obišao u 15 godina, iluzorno bi bilo za očekivati da će to učiniti sada. A vjerujem kako je sada bio najpotrebniji trenutak za pomoć i podrškutiče izjednačavanja statusa njegovatelja s njegovateljima HRVI mislim kako se već odavno netko iz našeg tadašnjeg ministarstva socijalne politike mogao dosjetiti kako mogu pokucati na vrata u istoj zgradi i pitati kako su oni to uredili. Nije na nama da odrađujemo posao za koji netko prima plaću. Sve ono što sam već ranije rekla o ograničenjima nas njegovatelja civilnih OSI ne odnosi se na HRVI.

Njegovatelji HRVI primaju plaću, koriste bolovanje i imaju pravo na zamjenu, koriste godišnje odmore, mogu dići kredite.

Zamislite dvije osobe jednakih preostalih mogućnosti, jedna ima pravo odabrati njegovatelja i njegovatelj mu može biti bilo tko tko zadovoljava određene kriterije o zapošljavanju, a drugoj osobi njegovatelj može biti isključivo roditelj, bračni drug. Imaju iste potrebe, ali su civilni diskriminirani u odnosu na HRVI. Njegovatelj je njegovatelj. No HRVI ima svoje Ministarstvo koje je očito imalo veću volju za urediti njihov status.

Iskreno govoreći, civilne OSI su u mnogo čemu diskriminirane, stalno moraju raznim vještačenjima dokazivati svoju invalidnost te imaju manju rehabilitacijsku podršku. Dvije osobe jednakih oštećenja moraju imati jednaka prava po osnovi invalidnosti bez obzira na koji način su stekli invaliditet.

Nedavno smo na H-Alteru pisali o prekarnim uvjetima rada njegovatelja i asistenata te o inicijativi za osnivanje sindikata u cilju poboljšanja uvjeta njihova rada. Mislite li da bi se njegovatelji i asistenti trebali sindikalno uvezati?

Svako povezivanje smatram korakom bliže nekom cilju, ali ne mora to biti nužno sindikalno povezivanje. Pomoćnici u nastavi su se povezali te osnovali Udrugu pomoćnika u nastavi koja zastupa zajedničke stavove u rješavanju problema i vidljivi su već svojim djelovanjem. Smatram kako Prve naše obitelji koje su zbrinute kamp kućicama su zbrinute preko naših privatnih poznanstva i kanala. Prvi agregati su jednako tako stigliosobni asistenti i pomoćnici u nastavi trebaju postati zanimanje, preuzeti bi ih trebala država, i da taj oblik podrške ne bi trebao ovisiti o projektima i sposobnostima pojedinih udruga i saveza da ih prijave. Zadnji natječaj za osobne asistente pokazao je više potreba od odobrenih podrški, a time i problem rada komisije pri Ministarstvu koja je prekidom rada na neki način diskriminirala određeni broj osoba koje imaju jednaka oštećenja, a ne ostvaruju jednaka prava. Ograničeno trajanje podrške jednako stvara probleme i nesigurnost onima i koji pružaju i koji primaju uslugu osobne asistencije. Vrlo često svjedočimo kako je teško pronaći osobu koja bi radila taj posao upravo iz gore navedenih razloga, t.j. rad na određeno vrijeme bez kontinuiteta, niska primanja i slično. Ako asistent ide na bolovanje ili godišnji, ne postoji mogućnost zamjena, a osobama s invaliditetom nužna je stalna podrška.

Administrativno nasilje u EU-fondovima - II

Na H-Alteru smo prije nekoliko mjeseci objavili dva članka u kojima članice vodstva nekoliko udruga progovaraju o pretjeranom formalizmu u postupku provođenja ESF-programa, koji za posljedicu ima smanjeni učinak ulaganja ESF-ovih sredstava u hrvatsko društvo. Pošto je Udruga osoba s invaliditetom Sisačko moslavačke županije također korisnica ESF-a, možete li nam reći kakva su vaša iskustva? Smatrate li da u realizaciji vaših projekata postoji neopravdano birokratsko opterećenje?

"Od prilike do prijetnje"  - organizacije civilnoga društva svoje prilike za financiranje najčešće traže u okviru Europskog socijalnog fonda, Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Međutim, ovaj je program sve samo ne operativan. Višegodišnje kašnjenje objave natječaja, neobjavljivanje natječaja, dugotrajan proces objave rezultata, a potom ugovaranja i čišćenja proračuna, visoko birokratizirana administracija i komunikacija s brojnim, pa i apsurdnim pravilima i procedurama, svakodnevica je koju žive organizacije civilnog društva.

Sustavno neobjavljivanje natječaja i administrativno nasilje koje se vrši kroz EU projekte najjači efekt ima upravo na udruge koje zbog Pretjerani zahtjevi na natječajima ne muče samo udruge, nego se to odražava na cijelu državu. Hrvatska je po korištenju novca iz europskih fondova među najlošijim zemljama Europske unije toga otežano mogu planirati svoje aktivnosti i proračune, pa fokus svog djelovanja sve više usmjeravaju na vlastitu egzistenciju, umjesto na djelovanje zbog kojeg postoje.

Zbog visoke birokratiziranosti procedura u provedbi moraju zapošljavati i obučavati administratore ili se postojeće osoblje rasteže izvan svih mogućnosti pri čemu ponovo najviše pate njihove primarne aktivnosti, korisnici i ciljevi zbog kojih su osnovani. Radnici u organizacijama civilnog društva kontinuirano rade pod neizvjesnošću, a udruge dodatno slabe kroz fluktuaciju kadrova i izgaranje upornih.

Svaki put kada se potpisuje ugovor, mi ga potpisujemo s grčem u želucu, jer tada slijedi vječita bitka s administracijom, borba za priznavanje troškova, hoće li se nešto priznati ili neće, administriranje svaka tri mjeseca, dok je to u Europi dva puta u tri godine.

Financiranje udruga iz javnih izvora je neizvjesno, a većina udruga ne stvara profit i nema financijskih zaliha s kojima može preživjeti loša vremena.

Donijeli smo odluku da moramo stvoriti novčani fond za crne dane ako želimo provoditi EU projekte, a ne da želimo nego moramo ako želimo opstati i pružiti našim članovima ono što država nije.

Kad se javljamo na natječaje traži se dokumentacija koju je moguće pronaći na web stranicama raznih registara, i državnih institucija (FINA, Porezna uprava, Registra udruga…). Također ti svi dokumenti po njihovim pravilima ne smiju biti stariji od mjesec dana, onda izmjene pravila natječaja, produže rokove za prijavu natječaja i mi moramo ispočetka skupljati svu dokumentaciju s novim datumima.

Na nekoliko dokumenata traže iste podatke i potvrde o ispravnosti. Također traže da šaljemo printanu i skeniranu dokumentaciju što je u Administrativno nasilje koje se vrši kroz EU projekte najjači efekt ima upravo na udruge koje zbog  toga otežano mogu planirati svoje aktivnosti i proračune, pa fokus svog djelovanja sve više usmjeravaju na vlastitu egzistenciju, umjesto na djelovanje zbog kojeg postojedanašnje vrijeme kad se jako puno pažnje posvećuje ekologiji nelogično i nesavjesno.

Sporno je i to što moramo dostavljati platne liste zaposlenika i ugovore o radu s aneksima, za godinu dana retroaktivno prije potpisa ugovora o provedbi projekta, kako bismo dokazali iznos mjesečne plaće kao dokaz da taj isti iznos možemo isplatiti i na projektu na kojem je osoba angažirana, čime se mogu otkriti niz privatnih podataka o zaposlenicima, te se tako izlažemo kaznenom progonu zbog nepoštivanja Zakona o GDPR.

Na žalost prinuđeni smo prihvatiti njihova pravila igre jer se tako financiramo. Nameću nam provedbu javne nabave iako nismo obveznici javne nabave. Kasne izvješća vezana za kontrolu jave nabave pa onda dođemo u situaciju da sklopimo ugovor o nabavi, a ugovorno tijelo kasni s kontrolom te nam tek nakon godinu dana odobre dokumentaciju. Što da to nismo odradili dobro, tko snosi posljedice, naravno udruga jer se oni od svega ograđuju. Mi nemamo kapacitete da možemo pokriti sva područja poslovanja, potrebna nam je njihova pomoć u provedbi. Smatramo da je ugovorno tijelo partner i da nam treba uvijek biti na raspolaganju, no međutim to često nije tako. Kad postavimo neko pitanje vezano za provedbu uglavnom dobijemo odgovor - "Provedba projekta je isključiva odgovornost provoditelja". To nije partnerski odnos.

Pretjerani zahtjevi na natječajima ne muče samo udruge, nego se to odražava na cijelu državu. Hrvatska je po korištenju novca iz europskih fondova među najlošijim zemljama Europske unije. Dobar dio odgovornosti za takvo stanje snosi državna administracija koja bespotrebno komplicira natječaje za dobivanje europskog novca.