Polovicom 1996. godine Franjo Tuđman je nenajavljeno, gotovo u tajnosti kojoj se naučio za partizanskih dana, posjetio memorijalno područje Jasenovac, a okolnosti toga nisu ni do danas sasvim jasne. U svakom slučaju službeno nisu objavljene. Bilo je to vrijeme kada je on doživljavao teške kritike iz zemlje i inozemstva zbog čudačke zamisli da se u Jasenovac prenesu i kosti domobrana i partizana, uključujući čak i one s Bleiburga.
Bila bi to kruna njegove ideje "pomirbe" partizana i ustaša, ordinarnog copy-pastea propale Francove ideje, ali on je bio uvjeren da joj može vratiti život tako što će zaustaviti ljute prepirke partizana i ustaša, time što će se reći da su se i jedni i drugi, svaki na svoj način - borili za Hrvatsku. U prvo vrijeme oštro i przničavo, kako je samo on znao, odupirao se kritičarima, a neke od njih, dvojicu urednika i novinara Feral Tribunea, čak je dao i sudski goniti nakon što su se narugali tom njegovom jasenovačkom "miksanju kostiju".
Ali, kako kritike nisu jenjavale, a i suđenje Feralovcima otišlo je drukčijim pravcem nego što je očekivao, na kraju je prestao drviti o toj pomirbi, iako je se javno nikada nije odrekao. I onda je došao taj njegov neočekivani posjet Jasenovcu, što je valjda trebalo biti nekakvo podvlačenje crte, iako nitko nije znao pod što. Na prvi pogled izgledalo je da je otišao priznati grešku, tj. prihvatiti Jasenovac u simboličkoj optici koja je dotad vrijedila (naravno bez mahnitanja brojevima pogubljenih i prema dolje i prema gore).
No, svi koji su ga bolje poznavali, znali su da to ne sliči na njega. I zbilja, pokazalo se da je otišao u logor na Savi i zato da pokuša spasiti zadnje krpice svoje inicijative, pa je ondje rekao da je došao odati počast svim hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata. Izbjegao je precizirati kojima, a ni slovom nije spomenuo ostale. Ukratko, on ondje jeste unekoliko pokopao barem dio svoje ideje o pomirbi, ali pokopao je i nade njegovih kritičara da se došao pokajati i priznati poraz. Drugim riječima, vuk možda jest bio mrtav, ali ni ovce nisu ostale na životu.
Zašto ovoliki uvod s Tuđmanom kada on nema neposredne veze s našm temom - posjetom zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića Jasenovcu, prvom što ga je neki hrvatski kardinal ikada poduzeo. Pa, jednostavno zato što problemi koje je Tuđman imao s Jasenovcem navlas sliče, pogotovo formom, na problem kojeg je s njim imala i Problemi koje je Tuđman imao s Jasenovcem navlas sliče, pogotovo formom, na problem kojeg je s njim imala i Katolička crkva. Ni on ni ona nisu htjeli u Jasenovac dok se javno ne usvoji slika koju su oni stvorili o njemu Ali, na kraju su i bez toga bili prisiljeni otići onamo, istinabog svaki sa svojom figom u džepu. Katolička crkva. Ni on ni ona nisu htjeli u Jasenovac dok se javno ne usvoji slika koju su oni stvorili o njemu. Ali, na kraju su i bez toga bili prisiljeni otići onamo, istinabog svaki sa svojom figom u džepu.
Tuđmanovu figu već smo spomenuli, a kakva je ona Crkvina dalo se naslutiti prilikom proljetošnjeg posjeta Jasenovcu novog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije Marina Srakića. Tamo je on hrabro rekao da je ovaj logor "paradigma zločina", ali nije precizirao tko ga je počinio, a kako je pledirao da se "sazna istina" o Jasenovcu, vrlo je vjerojatno aludirao na poznatu crkvenu tezu, koja nikada nije potvrđena, da je logor "radio" i poslije 1945. Kako bilo, Srakić je samim dolaskom u Jasenovac napravio krupni iskorak, jer se njegov prethodnik na čelu HBK, Bozanić, ni u cijela dva mandata to nije usudio napraviti. A i ovim Srakićevim posjetom stavljen je pred gotov čin.
Problemi koje je Tuđman imao s Jasenovcem navlas sliče, pogotovo formom, na problem kojeg je s njim imala i Katolička crkva. Ni on ni ona nisu htjeli u Jasenovac dok se javno ne usvoji slika koju su oni stvorili o njemu
Novi čelnik HBK samo ga je obavijestio što je naumio, dakle nije se s njim o tome prethodno konzultirao, tako da je Bozaniću ostalo samo da se s time složi. I nasmrt prepadne. Boga mu poljubim, pa sada će i on morati onamo, a plašljivi zagrebački nadbiskup nikada nije volio ovako velike odluke. I doista kada su ga zatim u jednoj zagrebačkoj školi pitali hoće li sada i on u Jasenovac, odgovorio je, u pozi umornog mudraca, da hoće, ali "sve u svoje vrijeme". Ipak, nitko bolje od njega nije znao da je baš vrijeme zadnje što sada radi za njega, i dva mjeseca kasnije konačno je najavio posjet Jasenovcu i Staroj Gradiški.
Ali, kakav već jeste, zamislo je to kao dio "svećenićkohg hodočašća", u sklopu kojeg će posjetiti i novu crkvu u Petrinji, izgrađenu na mjestu stare, koja je srušena u Domovinskom ratu. Da mu se, nedaj bože, ne bi predbacilo da je zaboravio za čije duše je zadužen, tj. kojem je nacionalnom stadu postavljen za pastira. Ovo je stara muka Josipa Bozanića.
Kada je na čelu Zagrebačke nadbiskupije naslijedio starog konzervativca Franju Kuharića, govorilo se o mladom, relativno liberalnom prvosvećeniku koji će Crkvi dati novi moderniji duh i iščupati je iz revizionističke zakopanosti u prošlost. Ali, brzo se pokazalo da taj bojažljivi crkvenjak nije u stanju nositi ni desetinu tog tereta. Štoviše, ispalo je da je Kuharić, osiguran štitnicima provjerenog katoličkog domoljuba, mogao i ono o čemu se Bozanić ne bi usudio ni pomisliti (oštra kritika Tuđmanove politike u BiH, ograđivanje od zločina u ratu 1991.-95. i na hrvatskoj strani). Ukratko, bilo je iluzorno očekivati da će Bozanić moći iznijeti mučno breme tema iz Drugog svjetskog rata, i tu se vidjela velika razlika i između njega i Tuđmana. Ovaj drugi bio je izraziti pragmatičar i te je teme podredio jasnom cilju spomenute pomirbe (što se jasno vidi iz toga što je broj žrtava u Jasenovcu i na Bleiburgu praktički izjednačio, smještajući i jedne i druge u rasponu 30-40 hiljada).
Bozanić je, naprotiv, u to ušao tako punih gaća da je ta tema njime mlatarala kao krpom na vjetru. Tako je 2007. godine otišao na Bleiburg i premda je održao solidnu propovijed, praktički je dao legitimitet neoustaškim tezama o stotinama tisuća pogubljenih pripadnika "Hrvatske vojske", koji su morali umrijeti "samo zato što su Hrvati". S druge strane, neodlaskom u Jasenovac dao je i legitimitet tvrdnjama istih da je ondje stradalo jedva nekoliko hiljada ljudi, a i to samo zato što su bili "protivnici hrvatske vlasti", dok je sve ostalo, biva, samo krivotvorina "komunističke propagande".
Bozanić je u Jasenovcu propao do koljena u blato relativizacija, izjavljujući da žrtve ustaškog režima neće dobiti puni pijetet dok se ne popišu i sve žrtve komunističkog režima, dok se Jasenovac ne prestane koristiti kao navodni dokaz genocidnosti hrvatskog naroda, dok ne prestane demoniziranje Katoličke crkve kao suradnice NDH
I naravno da onda kada se Bozanić napokon pojavio u Jasenovcu stvari nisu mogle ispasti dobro. Naprotiv, ispale su jako loše, što se vidjelo već u Staroj Gradiški gdje se pomolio samo za svećenike žrtve komunističkih vlasti poslije 1945. godine, dok na druge nije potrošio ni slova. Bože na nebesima, može li se jadnije od toga?! U Jasenovcu je bilo nešto bolje samo utoliko što je kardinal prvi među hrvatskim katoličkim crkvenjacima decidirano rekao da ondje leže žrtve ustaškog režima. Ali onda se upustio u subinteligentne konstrukcije koje su dovele u pitanje zašto se taj čovjek ondje uopće pojavio.
Rekao je, naime, da se žrtve Bleiburga ne mogu opravdati zločinima u Jasenovcu, i ajde neka bude tako. Ali je zatim sam propao do koljena u blato takvih, i gorih, relativizacija, izjavljujući da žrtve ustaškog režima neće dobiti puni pijetet, dok se ne popišu i sve žrtve komunističkog režima, dok se Jasenovac ne prestane koristiti kao navodni dokaz genocidnosti hrvatskog naroda, dok ne prestane demoniziranje Katoličke crkve kao suradnice NDH. Poslije ovog, bilo je sasvim izlišno kada je kazao da on nije došao u Jasenovac da se ispriča u ime Crkve.
Naravno da nije. On je ondje došao da praktički izdiktira uvjete pod kojim je Crkva spremna pokloniti se jasenovačkim žrtvama, što implicitno znači da im dade onaj pijetet koji daje bleiburškim. Bože na nebesima, može li skandaloznije i bogohulnije?! I onda se više ne postavlja samo pitanje zašto se Kaptol desetljećima nije pojavio u logoru na Savi, nego i ima li zbilja smisla da se ondje i ubuduće pojavljuje.
