U društvenoj klimi koja je uslijedila nakon napada na SAD, mučenje je postalo uobičajeno mjesto mainstream kulture. Riječ je o antipolitici u kojoj su pravda i odgovornost prema drugima zamijenjeni retorikom straha, nacionalne sigurnosti i rata, što je Amerikance učinilo suučesnicima u tiranskom i terorističkom državnom aparatu.

U trenutku kad prelaze iz državne politike u domenu filmske kulture, prizori mučenja sadrže "odjek nečeg pornografskog kroz maksimizaciju uživanja u nasilju"

Građani Sjedinjenih Američkih Država žive u vremenu u kojem je "politički neprijatelj" postao eufemizam za ukidanje zabrane ciljanih ubojstava, mučenja, otmica i pritvora na neodređeno vrijeme. Pod izrazito elastičnim pojmom "trajnog rata" i korištenja orvelijanskih etiketa poput "terorista", "neprijateljskih boraca", "neprijatelja države" ili sveobuhvatnih zlikovaca, Sjedinjene Države su mučile zatvorenike u Iraku i Guantanamu više od jednog desetljeća, kao što su tijekom istog razdoblja otimale osumnjičenike za terorizam, podvrgavajući ih mučenju u tajnim zatvorima CIA-e. U potonjem slučaju, radi se o "praksi privođenja osumnjičenih u američke ili druge pritvore bez sudskog procesa.....i nerijetko.....izručivanja tih pojedinaca zemljama koje prakticiraju mučenje". 1

Prema novom izvješću fondacije Otvorenog društva pod nazivom Globalizacija mučenja, nakon 11. rujna CIA je navodno otela i mučila više od 136 ljudi, te je u ovoj odvratnoj praksi bila potpomognuta od strane 54 druge države.2 Sve je ovo rađeno u tajnosti. Kad je praksa na koncu razotkrivena, Obamina administracija odbila je pokrenuti optužnice protiv vladinih dužnosnika koji su počinili užasne povrede ljudskih prava, signalizirajući tako vojnim i drugim institucijama kako neće biti sankcionirani zbog ovako nečuvenog i nezakonitog ponašanja. Ideja da su mučenja, otmice i ubojstva američkih građana bez propisanog prava na suđenje nelegitimi postupak bilo koje države, pa tako i SAD-a, pretrpjela je na taj način sudbinu Ženevske konvencije, koja je očigledno previše zastarjela da bi se njome ravnalo.

Praksa mučenja, okrutnog i neuobičajenog kažnjavanja, tajni pritvori i kršenje građanskih sloboda nisu samo duboko ukorijenjeni u američkoj povijesti: oni su također postali normalizirani fenomeni u popularnoj kulturi, ali i u politici američke vlade. Na primjer, mučenje i njegovu glorifikaciju imali smo priliku gledati u zloglasnoj televizijskoj seriji 24 ili u recentnom, cijenjenom hollywoodskom filmu, Zero Dark Thirty.3

Dok su popularizirani prikazi mučenja i drugih ilegalnih praksi prije 2001. bili dominantno sagledavani kao očajnički aktovi psihički neuravnoteženih pojedinaca ili nestašnih vlada, u društvenoj klimi koja je uslijedila nakon napada na SAD mučenje je postalo uobičajeno mjesto mainstream kulture, bilo da je riječ o akcijskim filmovima, televizijskim dramama ili komedijama. U trenutku kad prelaze iz državne politike u domenu filmske kulture, prizori mučenja sadrže "odjek nečeg pornografskog kroz maksimizaciju uživanja u nasilju".4

Spektakl nasilja imitira novu vrstu njegovog novog poremećenog oblika koji je zahvatio američko društvo; mučenje je sada potporni stup nečeg što bi se moglo nazvati karneval okrutnosti s državnim odobrenjem

U ovom slučaju, spektakl nasilja imitira novu vrstu njegovog novog poremećenog oblika koji je zahvatio američko društvo; mučenje je sada potporni stup nečeg što bi se moglo nazvati karneval okrutnosti s državnim odobrenjem, dizajniranim da oduševljava i uzbuđuje, dok je u stvarnom životu besramno amenovan kao vojna nužnost i državna politika. U isto vrijeme, mučenje, nasilje i kultura okrutnosti su uklonjene iz diskursa etike, pravosuđa, odgovornosti i ljudskih prava.5

Ovo izuzimanje moralne odgovornosti mnogo je više od pukog političkog neuspjeha i perverzne pobjede onih koji se zalažu za prihvatljivost nečeg što se nekad smatralo nezamislivim u demokraciji; fenomen  signalizira pojavljivanje neke vrste antipolitike, koju obilježava uništavanje politike u kojoj su pitanja moći, pravde, upravljanja i društvene odgovornosti neraskidivo povezani s demokratskim institucijama, zakonima, vrijednostima i obrazovanju. Suprotno tomu, riječ je o antipolitici u kojoj su pravda i odgovornost prema drugima zamijenjeni retorikom straha, nacionalne sigurnosti i rata, što je Amerikance učinilo suučesnicima u tiranskom i terorističkom državnom aparatu. U takvim okolnostima, kritički projekt demokracije, ako ne i politike same, je zamijenjen kolektivnim strahom i implementacijom kulture, društva i države izvandrednog stanja koja "uništava političke slobode, demokratske procedure i legalnost kao takvu". 6

django.jpg django.jpg

Pomak ka autoritarnoj i distopijskoj državi - izuzetoj od morala i političke odgovornosti - omogućen je i zahvaljujući sveprisutnom pristajanju da se tekuće povrede građanskih sloboda - kao temelj vladine politike, militarizacije društva, mainstream medija i općenito popularne kulture - previde, ako ne i prihvate kao legitimno ponašanje. Mainstream kultura obiluje beskonačnim prikazima individualaca, vladinih dužnosnika i pripadnika policijskih snaga koji djeluju s one strane zakona, predstavljajući takvo ponašanje kao legitimni oblik zadovoljavanja pravde i opravdanja za kršenje ljudskih i ostalih prava. TV serije poput Dextera i Person of Interest, kao i brojni hollywoodski filmovi kao što su Gangster Squad i Django Unchained donose spektakl bezakonja i nasilja - lišenog etičkih razmatranja - koji se opravdava potragom za plemenitim ciljevima.

gangster_squadwide.jpg gangster_squadwide.jpg

Kultura nasilja, straha i ponekad proizvedenog terora uzima politički i etički danak u bilo kojem demokratskom društvu, posebice tamo gdje postane dominantni i najpopularniji oblik spektakla. Nažalost, linija između fikcije i realnosti - zajedno sa sferama politike i političkog upravljanja - urušila se i sve je teže razlikovati ove dvije krajnosti. Oblici nasilja i povrede građanskih prava, koji bi u demokraciji trebali biti nezamislivi, sada su pozdravljeni kao potrebne i učinkovite taktike u ratu protiv terorizma i kao takvi rijetko podliježu kritičkom propitkivanju. Takvo ponašanje posebno je vidljivo u jednoj sramotnoj izjavi bivšeg potpredsjednika SAD-a Dicka Cheneya. U intervjuu za NBC-evu emisiju Meet the Press, Cheney je kazao voditelju Timu Russertu kako će Busheva administracija morati "djelovati....na tamnoj strani". Slična je izjava Johna Brennana iz 2006. godine, u kojoj je dotični tvrdio da moramo "skinuti rukavice" u nekim aspektima vladavine, kako bi mogli voditi rat protiv terorizma. I dok je mučenje odbačeno od aktualnog predsjednika Baracka Obame, njegova administracija pronašla je nove temelje za kršenje građanskih prava i promicanje nasilja nad ljudima.

cheney-russert.jpg cheney-russert.jpg

Dopis pod nazivom Bijela knjiga, nastao od strane Ureda pravnog savjetnika pri Ministarstvu pravosuđa, dokazuje kako predsjednik Obama  provodi politiku koja je toliko ekstremna i brutalna da je aktualna administracija samu sebe pomjerila u paradoks legalnih nezakonitosti. To je djelomično evidentno temeljem tvrdnje Obamine administracije - uredno zabilježene čak i u mainstream medijima - da se može ubijati američke građane bilo gdje na svijetu.

Pojavljivanje takve prakse ima ponajmanje dodirnih točaka s legitimnom potrebom promicanja nacionalne sigurnosti i pravom države na samoobranu. Upravo suprotno, ovakve politike predstavljaju američko otklizavanje u barbarizam, koje je postalo toliko vidljivo i iz činjenice da su dužnosnici odgovorni za uvođenje ovakve prakse dobili promaknuća na najviše položaje u američkoj vladi, umjesto da su sankcionirani. Na primjer, upravo svjedočimo nominaciji Johna Brennana za direktora CIA-e. Štoviše, Obamina administracija u ovom trenutku provodi institucionalizaciju suludog nasilja do krajnjih granica, što svjedoči činjenica da nekolicina visokopozicioniranih vladinih dužnosnika ima moć odlučivanja o tome koji Amerikanci i stranci mogu biti ubijeni kao neprijatelji SAD-a.

Kritički projekt demokracije, ako ne i politike same, zamijenjen je kolektivnim strahom i implementacijom kulture, društva i države izvandrednog stanja

Recentna objava Bijele knjige, potvrda imenovanja Johna Brennana na mjesto šefa CIA-e i objava publikacije Otvorenog društva pod nazivom Globalizacija mučenja: Tajni pritvori CIA-e i nezakonita izručenja7, pružaju snažne dokaze da se za vrijeme Busha, i sada Obame, odvija napad na američku demokraciju, kao i uspostavljanje kulture u kojoj strah i kažnjavanje vladaju nesmetano, dok je zakon na strani zastrašujućih antidemokratskih praksi i običaja. Ovi fenomeni otkrivaju, pak, društvo u kojem teror postaje totalizirajući u jednakoj mjeri u kojoj iz društva nestaje bilo kakva etička i politička odgovornost. Ova su saznanja više od same činjenice da SAD gubi moralni kompas ili da se krše građanske slobode i ljudska prava, iako se ni to ne smije zanemariti.

Ono što ovakve opservacije nedovoljno naglašavaju odnosi se, naime, na količinu prijezira kojeg Obamina administracija prakticira prema demokraciji samoj, u tolikoj mjeri da stvari poprimaju konture autoritarne države. Bijela knjiga, na primjer, otkriva način vladanja, provođenja politike i prakse koje su duboko antidemokratske zbog propisane mogućnosti da se koristi i legalizira smrtonosna - a ipak legalna - sila protiv američkih građana bilo gdje na svijetu.

U trenutku kad tajnost zamjenjuje pravosudni nadzor, a nekontrolirana predsjednička moć može služiti za ubojstva američkih državljana, iznimno je teško prepoznati SAD kao demokratsku državu. Evocirajući orvelijanski jezik kojim se legitimira ubojstvo Amerikanaca bez suđenja, Bijela knjiga opravdava atentate na američke građane ako su oni "viši operativni vođe al-Qaede ili pridruženih sila", odnosno u slučaju da takvi pojedinci "predstavljaju neposrednu prijetnju nasilnih napada na SAD", odnosno ako je "njihovo privođenje nemoguće".8

Ovaj orvelijanski jezik funkcionira u mrtvoj zoni moralnosti i pravosuđa. Štoviše, potonji diskurs postaje besmislen u svjetlu tvrdnji Obamine administracije da uporaba tako širokih ovlasti i djelovanja ne treba sudski blagoslov, odnosno da se mogu obavljati u tajnosti, daleko od javne sfere, bez prikupljanja dokaza za suca, prije ili nakon planiranih akcija.9 No, uistinu šokantna činjenica jest ta da američki državljanin temeljem ovakve odluke može biti označen kao meta za atentat, bez da je američka vlada prije toga na bilo koji način dužna dokazati njegovu krivnju, dok je takav pojedinac lišen prava dokazivanja vlastite nevinosti. Radi se o praksi koja je puno više od pukog napada na ustavna i ljudskih prava; ovo je kapitulacija prema autoritarizmu. Kako kaže Glenn Greenwald u svom pronicljivom komentaru:

Oblici nasilja i povrede građanskih prava, koji bi u demokraciji trebali biti nezamislivi, sada su pozdravljeni kao potrebne i učinkovite taktike u ratu protiv terorizma i kao takvi rijetko podliježu kritičkom propitkivanju

"Najekstremnija snaga koju bilo koji politički vođa može uvrditi jest moć targetiranja vlastitih građana za egzekuciju bez ikakvih optužnica ili pravnih procesa, daleko od bilo kakvog bojišta. Obamina administracija ne samo da je potvrdila narav takove moći u teoriji, već ju je sprovela u praksu... Definicija mentaliteta ekstremnog oblika autoritarnosti 'krasi' one koji slijepo vjeruju da su vladine optužbe istinite bez ikakvog dokaza ili prilike za osporavanje takvih optužbi. Ovaj dopis (Bijela knjga, op.prev.) - i cijela teorija koja opravdava Obaminu listu za odstrel - oslanja se u potpunosti na autoritarnom stapanju vladinih optužbi i vladinih dokaza za krivnju. Ove kategorije nisu iste niti su ikada bile. Politički vođe koji odlučuju o nečijoj krivnji u tajnosti i bez ikakvog nadzora, neizbježno podliježu greškama i/ili zlouporabi ovlasti. To je razlog zašto je pravo na suđenje ustavno zajamčena kategorija i zašto je sudski nadzor vladinih optužbi temelj zapadnog poimanja pravde još od Magna Carte: zato što se političkim vođama ne može povjeriti zadatak da samostalno okrivljuju pojedince te ih kažnjavaju, bez ikakvog dokaza ili sudskih procesa. To je prastara logika protiv koje Obama i njegova administracija trenutno vode rat".10

Zbog retorike Obamine administracije koja zaziva legalnost i prakse koju takva retorika legitimira, SAD sve više nalikuje na okrutne latinoameričke diktatorske režime iz 1970-ih godina, koje su funkcionirale na principima paranoje, straha i uporabe leksika legalnosti kojima su se pravdali barbarski činovi atentata, mučenja i otmica građana. Publicistkinja Isabel Hilton pravilno podsjeća na ovaj represivni dio povijesti, u kontekstu onoga što ta povijest govori o aktualnoj administraciji Baracka Obame. Ona piše:

"Zabluda da izvršna politika zna bolje od zakona je profesionalni rizik moćnih i onih koji su posebno skloni imperijalističkom načinu razmišljanja. Kontrola i odmjerenost - ustavno podupiranje demokratske ideje da se niti jednom pojedincu ne može povjeriti neograničena moć - postoje upravo zato da bi se takove zablude držale pod kontrolom... Kad je 'nestanak' građana postala praksa latinoameričkih režima u 70-im godinama, demokratske države reagirale su s gnušanjem na takve poteze, upravo iz razloga jer je temeljno načelo legitimne vlade da niti jedan državi dužnosnik ne može pritvoriti ili ubiti drugo ljudsko biće bez da za takvo nešto odgovara pred zakonom".11

Ovakve politike predstavljaju američko otklizavanje u barbarizam, koje je postalo toliko vidljivo i iz činjenice da su dužnosnici odgovorni za uvođenje ovakve prakse dobili promaknuća na najviše položaje u američkoj vladi, umjesto da budu sankcionirani

Ne samo da je Obamina administracija odbacila principe pravde, pravnog poretka i međunarodnog zakona u svom naumu da ubija Amerikance bez ikakvog sputavanja, već se takvim ponašanjem otvoreno razmeće, što je suštinsko definiranje SAD-a u svijetu poslije 11. rujna. Nedavna odluka da se objavi pravno obrazloženje za ubijanje američkih građana bespilotnim letjelicama donesena je jedino iz razloga da "se smanji pritisak na Johna Brennana, arhitekta strategije bespilotnih letjelica, uoči njegovog saslušanju u Senatu, gdje bi trebao biti potvrđen kao direktor CIA-e".12 Kako bilo koji Amerikanac uopće može govoriti o životu u demokraciji u kojoj predsjednik tvrdi da on i nekoliko visokorangiranih državnih dužnosnika imaju pravo i "moć....da izvrše ubijanje američkih građana koji se nalaze daleko od ratišta, čak i u slučaju kad nisu optuženi za zločin i kad ne predstavljaju nikakvu trenutnu prijetnju u bilo kojem smislu te riječi."13?

Uistinu šokantna činjenica jest ta da američki državljanin može biti označen kao meta za atentat, bez da je američka vlada prije toga na bilo koji način dužna dokazati njegovu krivnju, dok je takav pojedinac lišen prava dokazivanja vlastite nevinosti

Građani u demokraciji imaju ustavna prava, a ograničenje djelovanja neodgovorne vlade osigurava se preko trodiobe vlasti, pa se u takvom političkom ambijentu vlast više pridržava ljudskih prava nego li ih svojim postupcima otvoreno ismijava. Političko upravljanje i vođenje u takvim sustavima ne služi za promicanje opasnih politika, nego za ispravljanje nepravdi nakupljenih u prošlosti i sadašnosti te za odbacivanje patriotskog militarizma kojim se opravdavaju nelegalne činidbe u ime permanentnog rata protiv terorizma. No, ovdje su ulozi znatno veći od pukih poziva na transparentnost, ljudska prava i odbacivanje vlade koja pritvara i prisluškuje američke građane ili ih ubija bez optužnica i suđenja. Radi se i o dužnosti demokratski odabranog vodstva da provodi odgovornost i ispravi politike i prakse koje ukazuju na dugu povijest mučenja kojeg je provodio SAD; povijest koja se proteže od genocida nad prastanovnicima Amerike i porobljavanja milijuna Afrikanaca i njihovih potomaka pa do ubojstva 21 tisuće vijetnamskih stanovnika pod egidom zloglasnog CIA-inog programa Phoenix. Svrha ove povijesti nije u tome da izaziva sram, već da se preko nje shvati kako su ovakvi zločini bili legitimirani preko tadašnjih politika i političkih uvjeta, zbog čega se danas moraju izgnati iz američke vanjske i unutarnjopolitičke prakse, ako ne želimo da se prošlost ponovi u budućnosti.

Ono što nedostaje da bi vidljivim učinili otklizavanje SAD-a u autoritarnost jest nužnost da američki narod vidi što nije u redu s ovakvim praksama, tko bi za njih trebao odgovarati, zašto se ovakva okrutnost ne bi smjela ponoviti i što se sve treba poduzeti da bi se omogućilo podizanje društvene svijesti koja bi odbacivala prijašnje pogreške i jamčila da se iste ne ponove u budućnosti. Štoviše, kako tvrdi profesorica filozofije Maria Pia Lara, odbijanje da se govori o ljudskoj okrutnosti jednako je kao i odricanje od moralnog imperativa izgradnje transformirane demokratske zajednice. Pia Lara, nadalje, tvrdi kako je razotkrivanje takvih skrivenih dimenzija okrutnosti i zlouporabe ljudskih prava dio moralnog imperativa "kojemu je cilj da potakne ljude na razumijevanje zašto se ono što se dogodilo nije smjelo dogoditi." Štoviše, ovakve "priče nam daju moralnu obavezu da uporno istražujemo prošlost kako bismo /.../ izgradili prostor za samorefleksiju i definirali proces uspostavljanja veze između kolektivnog kritičkog propitkivanja prošlih katastrofa i procesa učenja u kojima društva sudjeluju."14

guantanamo.jpg guantanamo.jpg

U povijesnim trenucima u kojima američko društvo postaje pretjerano podvrgnuto kvazimilitarizaciji svakodnevnog života te komodificiranom i ritualiziranom nasilju u visoko produciranim spektaklima, kultura okrutnosti i barbarizma postaje duboko ukorijenjena te se kao takva lakše tolerira. Osim stvaranja, u ovom slučaju moralne i afektivne praznine u kolektivnoj svijesti - odbijanje da se prepozna i otkloni ilegalno i moralno odvratno nasilje, zlouporabe i patnje nametnute onima koji su navodno opasni i "odbacivi" Drugi - takva kultura doprinosi poništavanju same srži značenja riječi civilizacije i pravde. Srozavanje u barbarizam može poprimiti mnoge oblike, a jedna od verzija može se nazrijeti u trenutku kad mučenje postane definirajuće obilježje onoga što zemlja smatra da je "prihvatljiva politika", ili kad većina stanovništva pasivno promatra predsjednika SAD-a dok ovaj tvrdi kako ima pravo sastaviti listu za odstrel američkih građana. Kako drugačije objasniti činjenicu da 49 posto američke javnosti "mučenje smatra opravdanim barem u nekim slučajevima, dok punih 71 posto ispitanika odbija takvu praksu isključiti u potpunosti"?15

Frank Rich smatra kako se jedan od razloga za indiferentnost američke javnosti prema pitanjima nacionalne sigurnosti krije i u patnjama i teškoćama u kojima su se američki građani našli nakon Velike Depresije.16

Zbog retorike Obamine administracije, SAD sve više nalikuje na okrutne latinoameričke diktatorske režime iz 1970-ih godina

Ovo može biti točno, ali pritom se zaboravlja spomenuti trajno rastuće antidemokratske snage - odnosno ono što bi se moglo nazvati mekšim oblikom autoritarizma  - koje opsjedaju američku politiku i moderne demokratske ideale. Građanska vizija se sve više povlači u američkom društvu, a javna sfera koja omogućuje viziju takve budućnosti postupno nestaje.

Želimo li da američka demokracija preživi kao nešto više od dalekih i neispunjenih obećanja, evidentno je da se politička i popularna kultura moraju propitivati, reeducirati i transformirati putem kritičke edukacije i javne rasprave. Amerikanci su živjeli predugo s vladama koje su koristile moć za promicanje nasilnih činova, skrivajući pritom vlastiti krimen iza pojmova tajnovitosti i šutnje koja selektivno kažnjava one koji se gledaju kao potrošna roba - u zatvorima, javnim školama, udomiteljskim institucijama i urbanim slumovima. Kako ističe Tom Engelhardt, većini Amerikanaca - uključujući i mainstream medije - nije jasno da je SAD postala kažnjenička, ili, možda prikladnije, autoritarna država, što proizlazi iz sljedećih ovlasti koje Obamina administracija baštini:

  • proizvoljna mučenja;
  • neograničena pritvaranja bez sudskih procesa;
  • proizvoljni atentati (i nad američkim građanima);
  • proizvoljne otmice bilo gdje na svijetu i predavanje zarobljenika u ruke savezničkih mučitelja;
  • pretvaranje bilo kojeg sumnjivog vladinog dukumenta (najmanje 92 milijuna samo u 2011.) u klasificiranu tajnu i na taj način širenje vela tajnosti nad radom američke vlade;
  • nadziranje Amerikanaca na dosad neviđene načine (koje Kongres "legalizira" samo u nekim slučajevima i samo retroaktivno);
  • samoinicijativno kreiranje stanja trajnog rata i transformiranje zviždača - u slučajevima kad javnosti otkrivaju nešto što se odnosi na unutarnje funkcioniranje ovog opsadnog stanja - u jedini oblik kaznenog krimena kojeg može počiniti bilo tko unutar ovog kompleksa.17

Sudbonosna konsolidacija autoritarne države doseže svoju kritičku točnu u trenutku Vladine praktične primjene ovih praksi, paralelno s tvrdnjama da može ubiti svoje građane bilo gdje na svijetu bez ikakvih posljedica, sudskih postupaka ili grižnje savjesti. Takva politika ukazuje na nešto više od etnički praznog prostora i atrofije demokratskog upravljanja; ona neumitno ukazuje na tamne zakutke društva koji su prihvatili temelje autoritarizma. Demokraciju su u SAD-u oteli desni ekstremisti, financijska elita, vojno-industrijski-akademski kompleks i demagoški kulturalni aparat nastao kao posljedica izvanrednog stanja "kojemu nedostaje kolektivni osjećaj hitnosti koji bi nas potaknuo na fundamentalno preispitivanje vlastitih načina na koje razmišljamo i djelujemo, i temeljem toga formiramo nove prostore djelovanja."18 Svi smo sada na streljani i svi smo potencijalne mete.


Henry Giroux je američki sveučilišni profesor, kulturalni kritičar i jedan od rodonačelnika kritičke pedagogije u SAD-u. U dosadašnjoj karijeri objavio je više od pedeset knjiga i 300 akademskih radova, ne računamo li brojne eseje i tekstove u nezavisnim američkim medijima.

giroux-450.jpg giroux-450.jpg

 

Tekst, inicijalno objavljen na portalu Truthout, preveden je uz dozvolu autora.

[ 1 ] Spencer Ackerman, "Više od 50 država pomagalo je CIA-i da eksternalizira mučenje" . Wired, (5 veljače 2013).

[ 2 ] amrit singh, globalizirano mučenje: cia-in tajni pritvori i izručenja (new york: open society foundation, 2013).

[ 3 ] Steve Coll, "Zašto je Zero Dark Thirty podbacio" The New York Review of Books (7. veljače 2013), ppp. 4-6.

[ 4 ] Rustom Bharacuha, "Oko Adohya: nenormalnosti, enigme i trenuci nasilja," Treći tekst (Jesen 1993), p. 45.

[ 5 ] Fabiola Salek and Fabiola Fernandez Salek, eds., Ekranizacija mučenja: Medijski prikaz državnog terora i političke dominacije (New York: Columbia University Press, 2012).

[ 6 ] Michael Halberstam, Totalitarizam i moderna koncepcija politike (New Haven:Yale University Press, 1999), str. 6.

[ 7 ] Ibid., Amrit Singh, Globalizacija mučenja: CIA-ini tajni pritvori i izručenja; Amrit Singh, "Globalizacija mučenja: Uoči Brennanovog saslušanja; razotkriveno međunarodno suučesništvo CIA-e u izručenjima osumnjičenih za terorizam",  Democracy Now, (7. veljače 2013)

[ 8 ] Ovdje možete pročitati neke pronicljive kritike "Bijele knjige": Intervju s Jamael Jaffer, "Otkrivena lista za odstrijel: Obamin dokument otkriva kako atentati na američke građane nemaju geografska ograničenja", Democracy Now, (5. veljače 2013); Jameel Jaffer, "Bijela knjiga Ministarstva pravosuđa za ciljana ubojstva", ACLU, (4. veljače 2013); Glenn Greenwald, "Zastrašujući legalni Obamin dokument Obaminog Ministarstva pravosuća opravdava ubojstva američkih građana",  The Guardian, (February 5, 2013); Juan Cole, "Top pet prigovora dokumentu Bijele kuće o bespilotnim ubojstvima", Reader Supported News, (6. veljače, 2013); Dennis Bernstein, "Intervju s pravnom stručnjakinjom Marjorie Cohn: Zašto ciljanja ubojstva krše američko i međunarodno pravo", CounterPunch (Veljača 8-10).

[ 9 ] Jameel Jeffer u tekstu "ističe kako "bez eksplicitne tvrdnje, vlada zapravo tvrdi da ima autoritet tajnog ubijanja američkih osumnjičenika za terorizam". Jameel Jaffer, "Bijela knjiga Ministarstva pravosuđa o ciljanim ubojstvima", ACLU, (4. veljače 2013).

[ 10 ] Glenn Greenwald, "Zastrašujući legalni Obamin dokument Obaminog Ministarstva pravosuća opravdava ubojstva američkih građana",  The Guardian, (5. veljače 2013);

[ 11 ] Isabel Hilton, "Svemoćna američka vanjska politika" The Guardian/UK (28. srpnja 2004).

[ 12 ] Chris McGreal, "Bijela kuća će objaviti obrazloženje za ubojstva američkih građana s bespilotnim letjelicama", The Guardian/UK(4. veljače 2013).

[ 13 ] Intervju s Jamael Jaffer, "Otkrivena lista za odstrijel: Obamin dokument otkriva kako atentati na američke građane nemaju geografska ograničenja", Democracy Now, (5. veljače 2013);

[ 14 ] Maria Pia Lara, Naracija zla: Postmetafizička teorija reflektivne prosudbe (NewYork: Columbia University Press, 2007), str. 14-16, 19.

[ 15 ] Roy Eidelson, "Što Amerikanci misle o mučenju - i zašto",  TruthOut.org (11. svibnja 2009).

[ 16 ] Frank Rich, "Amerika zijeva na Obaminu politiku ubijanja", New York Magazine (7. veljače 2012).

[ 17 ] Tom Engelhardt, "Američko izvanredno stanje", TomDispatch.com (5 veljače 2013)

[ 18 ] Teddy Cruz. "Demokratizacija urbanizacije i potraga za novom građanskom imaginacijom", u knjizi "Život kao forma: društveno angažirana umjetnost od 1991. do 2011., ur. Nato Thompson   (New York: Creative Time Books, 2012), str. 57.

<
Vezane vijesti