Krajem 2015. godine u Parizu će biti održan još jedan sumit o klimatskim promjenama, dvadeset i prvi po redu. Predstavnici vlada, svijeta, uključivo i Hrvatske, raspravljat će o tome koliko planiraju smanjiti zagađenje stakleničkim plinovima, te će svaka zemlja ponaosob sebi morati zadati ciljeve. Naravno da ono što su vlade spremne obećati nije ni približno dostatno da zadržimo klimu u granicama koje ne donose previše štete.
Dok se pregovori vode o smanjenju zagađenja, a društveni pokreti stvaraju pritisak na vlade kako dogovor u Parizu uspio, te iste vlade ulažu u projekte istraživanja i eksploatacije fosilnih goriva.
Da bi klima bila povoljna za održavanje ljudske civilizacije i poljoprivrede na globalnoj razini, moramo prestati spaljivati fosilna goriva. Znanstvenici su zaključili da, od trenutno poznatih količina fosilnih goriva, 82 posto ugljena, 49 posto plina i 33 posto nafte mora ostati u zemlji.
Lokalni stanovnici ne žele iseliti sa svoje zemlje.U tranziciji prema održivoj ekonomiji i energetici, trebamo drastično smanjiti potrošnju fosilnih goriva, a pritom je ugljen kao najprljaviji oblik te industrije logičan izbor. Stoga je planiranje izgradnje nove termoelektrane poput Plomina C u Hrvatskoj okolišni i ekonomski fijasko. Hrvatska uvozi ugljen iz prekooceanskih zemalja, što nikako ne doprinosi energetskoj neovisnosti, a nanosi i zdravstvene štete građanima u bližoj i daljnjoj okolici termoelektrane.
Jedan od izvora rudnika za Plomin jest i rudnik Cerrejon u Kolmbiji, koji sam imala priliku posjetiti u siječnju ove godine. Ovo je priča o ljudima čije je živote rudnik bespovratno promjenio na gore.
Cerrejon je rudnik otvorenog tipa u kolumbijskoj pokrajini Guajaira. Nakon što je rudnik privatiziran nekoliko kompanija su mu vlasnici, a među njima je i britansko-južnoafrička tvrtka Anglo America, o kojoj je Friends of the Earth International pisao u izvještaju Kako vladaju korporacije – dio 4, objavljenom na klimatskoj konferenciji u Limi u prosincu 2014, u suradnji s Corporate Europe Observatory (CEO) i Transnational Institute (TNI). Izvještaj opisuje lobističko djelovanje korporacije.
Stanovništvo je preseljleno u nova naselja, ali ona su u vlasništvu rudnika.U razgovoru s lokanim stanovništvom saznali smo kako rudnik utječe na njihove zajednice.
Zajednica Wayuu Indijanaca u Tamaquito nedavno se morala preseliti zbog proširenja ugljenokopa. Dok izvještaj o društvenoj odgovornosti rudnika Cerrejon, prikazuje preseljenje kao uspješan primjer dobrog odosa tvrtke i lokalnog stanovništva, Jario Fuentesepiayu, vođa zajednice, ispričao nam je svoju stranu priče.
"Pregovarali smo s rudnikom sedam godna i to je doista bila teška bitka. Najteže je bilo ispregovarati da ne iskopaju dio za nas svete zemlje, koja ima kulturnu i spiritualnu vrijednost."
"Bijeli čovijek to ne razumije", dodao je. "Tvrtka nam je ponudila novac, tri milijuna pesosa po obitelji, što je oko 1115 eura, za gubitak kulturne i duhovne vrijednosti, što je za nas bila uvreda". Stoga su pregovori o preseljenju bili zaustavljeni. Na kraju je Cerrejon morao zaposliti pregovarača indijanskih korijena da zaključi dogovor sa zajednicom Tamaquitoa. Zajednici je obećano da će se zemlja koju smatraju svetom izuzeti iz ugljenokopa, te da će je i dalje moći posjećivati.
Ustvari, zajednica Tamaquitoa je bila vrlo uspješna u pregovorima s rudnikom, a njihov uspjeh je nastao zahvajujući tome što su bili složni i što im se vođe nisu dali potkupiti.
Prvo su zabilježeli sve utjecaje rudnika, te su postavili preduvjete za pregovore, od kojih je jedan od glavnih bio zahtjev da rudnik pregovara s izbranim predstavnicima zajednice, a ne sa svakom obitelji pojedinačno. Vođe bi vodili interne konzultacije i sastanke u selu i selo bi onda zajednički odlučivalo o uvjetima preseljenja.
U kolovozu 2013. selo Tamaquito je ispregovaralo nove kuće, školu i stipendije, ali ipak nisu dobili 500 ha zemlje kao što su tražili, već 300 ha.
Nakon preseljenja seljani ipak imaju zamjerke, jer kažu da se Cerrejon ne drži ugovora. Umjesto dogovorene stalno dostupne, tekuće pitke vode, voda je mutna i dolazi samo dva puta dnevno, pa zbog toga pati kako kvaliteta života, tako i poljoprivreda.
Voda je veliki problem u ovom sušnom području, gdje se pitka voda kupuje u plastičnim vrećicama i bocama, te je prosječna dnevna upotreba po osobi samo 0,7 litara. Stoga nimalo ne čudi da se ne gleda s odobravanjem velika potrošnja vode u rudniku. Prema Cerrejonovom planu upravljanja okolišem, u rudniku se koristi 17 milijuna litara vode dnevno. Kao dio drušveno odgovornog poslovanja, rudnik dostavlja vodu u kontejnerima lokalnom stanovništvu, no ono tvrdi da je ta voda loše kvalitete i da se može korisititi samo za pranje. Zbog planova o proširenju rudnika, stanovništvo je zabrinuto da će se situacija s vodom još pogoršati, zbog prekomjernog korištenja jedine rijeke u ovom kraju – Rio Rancheria, i zbog dodatnog zagađenja.
Osim vode, ugrožena je i zemlja koja se oduzima selima i zajednicama oko rudnika, koji se prostire na 69 000 ha i jedan je od najvećih otovrenih ugljenokopa na svijetu i najveći u Latinskoj Americi. Rudik radi tridesetak godina i planira se koncesija za još toliko razdoblje. Područje unutar i oko rudnika je naseljeno pretežno indijanskim, afrikanskim i afro-indijanskim zajednicama, koje koriste zemljište kao zajednički teritorij, a ne nužno kao privatno vlasništvo. U većini slučajeva, pravno vlasništvo nad zemljom ima država, a ne lokalna zajednica. Iako Ustav Kolumbije priznaje pravo zajednica da se obavezno konzultiraju po pitanju upravljanja i korištenja njihovog teritorija, u praksi samo izoliranije indijanske zajednice uspiju ostvariti pravo na konzultacije. Otimačina zemlje zbog rudnika je bila uzrokom mnogih konflikata rudnika i lokalnih zajedica, te kršenja ljudskih prava. Zbog pritiska lokalnog i međunarodnog civilnog društva, Cerrejon je usvojio politiku ljudskih prava, u kojoj su obećali poštovanje kolumbijskih i međunarodnih zakona i propisa o ovom pitanju. Rudnik tvrdi da je posvećen odgovornom poslovanju, a prema vijestima sa njegove web stranice, moglo bi nam se učiniti da se radi o fundaciji za zaštitu prirodnih i kulturnih vrijednosti, a ne o ugljenokopu.
Istovremeno, lokalno stanovništvo koje je moralo napustiti svoja sela i zemlju priča drugačiju priču. To je priča o projetnjama i lošim ugovorima, o tome kako su bili prisiljeni iseliti se produktivne poljoprivredne zemlje u predgrađa gdje nema posla niti zemlje za proizvodnju hrane. Izvlaštene i preseljene obitelji su ovisne o donacijama i milosti rudnika jer ne mogu uzdržavati obitelji u novonastalim okolnostima, bez zemlje i vode ne mogu proizvoditi hranu.
Cerrejon im je udijelio nešto zemlje u tzv. proizvodnim projektima, ali premalo da bi se mogli uzdržavati i bez vode.
Čak i u selu Tamaquito, koje se smatra uspješnim primjerom preseljenja, proizvodni projekti se ne provode zbog nedostatka vode. Stoga su vođe ove zajednice odlučile dati ultimatum rudniku da ispuni ugovorne obaveze i osigura vodu prije nego potraže zvoja prava sudskim putem.
Zapravo su preseljene zajednice zarobljenje u novim kućama jer ih, povrh svega, niti ne posjeduju. U jednom od novih sela, obitelj nam je pokazala ugovor za kompanijom u kojem se jasno vidi da oni nisu vlasnici nove kuće, već je vlasnik rudnik. Cijelo je selo vlasništvo rudnika, pa se kuća ne može prodati ili prenijeti na drugu obitelj ili vlasnika.
U selu Tamaquito, vođe zajednice još uvijek pregovaraju o prijenosu vlasničkih prava za zamlju i kuće sa rudnika za selo.
Lokalno stanovništvo nas je zamolilo da proširimo glas u međunarodnoj zajednici i medijima o uvjetima njihovog življenja i patnje i da im pomognemo u borbi protiv moćne kompanije u obrani zemlje i vode. No, ne žele samo dobiti bolji dogovor i uvjete s rudnikom. "Zapravo, želimo da se ugljenokop prestane širiti i da se zatvori. Ne želimo još trideset godina ovoga", kaže Samuel Arregoces, vođa raseljenog sela. Pojedinci i zajednice mogu dobiti bolju ili lošiju pogodbu sa rudnikom, ali najveći dio profita završi u džepovima onih koji su daleko od Cerrejona, dok tu ostaju samo siromaštvo i zagađenje. Rečeno nam je da je 3000 djece umrlo u zadnje tri godine u ovome kraju zbog zagađenja vode i nedostatka hrane, a odrasli masovno umiru od raka.
Dok gledam uništen krajolik ugljenokopa kako se prostire duž cijelog horizonta, ne mogu prestati razmišljati kako je lako pretvoriti produktivni i složeni ekosustav u mjesečevu površinu, a samo-održive lokalne zajednice u urbaniziranu sirotinju. Zajednice poput ovih u Cerrejonu plaćaju cijenu računa za struju nas u Europi, gdje se izvozi najveći dio ugljena. Umjesto da potiču proizvodnju struju od lokalnih i obnovljivih izvora energije, naši političari zagovaraju izgradnju termoelktrana na uvozni ugljen tvrdeći da je to jeftino gorivo.
No ugljen nije nimalo jeftin, njegova je visoka cijena skrivena u klimatskim promjenama, uništenju ekosustava, zemlje i vode. Cijenu ugljena plaćamo ljudskim životima i zdravljem. Stanovništvo oko ugljenokopa Cerrejn, baš kao ni stanovništvo cijeloga svijeta ne može si priuštiti spaljivanje ugljena u desetljećima koja dolaze. Došlo je doba da ugljen ostavi u zemlji.
Jagoda Munić predsjednica je Friends of the Earth International.
