Opći principi slobode

Rad Zorana Pavelića naslovljen Osunčana mjesta odabran je temeljem javnog natječaja Virtualnog muzeja Dotrščina za ovogodišnju privremenu memorijalnu umjetničku intervenciju u zagrebačkom spomen-parku Dotrščina - lokaciji najvećeg masovnog zločina u povijesti glavnoga grada i jednom od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Tijekom fašističke okupacije od 1941. do 1945. godine, na lokaciji današnjeg spomen-parka ubijeno je tisuće građana, ponajviše iz Zagreba i okolice, ali i drugih.

Godišnje memorijalne intervencije u čast žrtava fašizma izvode se u tom zagrebačkom parku u okviru aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina od 2012. godine, a temeljni cilj projekta je vraćanje Dotrščine u kolektivnu memoriju. Multimedijalni umjetnik Zoran Pavelić  rođen je 1961. u Osijeku. Bio je osnivač i član umjetničke grupe Močvara u Baranji (1988. – 1991.). Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1998. godine te je bio i član umjetničkog odbora Baranjske umjetničke kolonije – BUK, a sada je voditelj i član umjetničke organizacije PLEH.

Osnovno obilježje njegovog umjetničkog djelovanja je "problematiziranje uloge umjetnika, umjetnosti i umjetničkih institucija u društveno-političkom kontekstu vremena i prostora, komunikacija s umjetničkim i kulturnim slojevima nasljeđa, tendencija konceptualnog objedinjavanja pojedinih segmenata vlastitog  rada, problematiziranje  umjetničkih fenomena /osobnosti/institucija  u okolnostima odnosa između velikih i malih centara, te utjecaja različitih geo-političkih i medijskih čimbenika na poziciju umjetnika i umjetnosti u društvu".

Performans Osunčana mjesta bit će (ovisno o vremenskim prilikama) izveden u povodu Svjetskog dana mira na Dotrščini 23. rujna 2017. , a o samoj izvedbi i svom radu za H-Alter govori Zoran Pavelić.

Vaš rad je performativna i participativna intervencija koja koristi igru svjetla i sjene na lokaciji najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba, odnosno jednom od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Možete li reći nešto više o samom radu i na koji način se građani mogu uključiti u izvedbu?

Rad je performativna intervencija u kojoj sudjeluje dvadesetak pozvanih ljudi, poznanika i prijatelja, a i posjetitelji će biti pozvani da se uključe u izvedbu. Sadržaj izvedbe je vrlo jednostavan - svatko od njih u sjenovitom parku odabire osunčano mjesto na kojem stoji osvijetljen suncem nekoliko minuta, zatim odabire novo takvo mjesto mijenjajući lokacije do kraja performansa.

Rad se u stvari sastoji od ljudi koji "stoje u svjetlu", u spomen-parku Dotrščina, i na taj simboličan način odaju počast onima koji su možda na istim tim mjestima tamo stajali i tragično stradali. Izlazak iz sjenovitog mjesta u osunčano čini važan dio rada, naime tu su naglašene jasno suprotstavljene kategorije svjetla i sjene koje govore o općim principima ljudske slobode. Sloboda je uvijek odabir svijetla, a taj odabir potvrđuje svatko od sudionika u performansu. Utoliko izvedba svakog od njih nije samo odavanje počasti, već i potvrda tog osobnog odabira. Drago mi je da je rad od žirija (Sabina Sabolović, Daniel Kovač, Saša Šimpraga, op.S.Š.) prepoznat kao takav, kao široko postavljena ideja čije je značenje specificirano lokacijom, samim mjestom izvedbe.

Kako ste došli do ideje za rad?

Povodom natječaja odlučio sam posjetiti prostor spomen-parka i već pri dolasku iznenadilo me da ne postoje nikakve jasne oznake koje upućuju na to mjesto, nikakva jasna informacija prije ulaska u sam park, kao da se namjerno prešućuje što se tu događalo, a riječ je o prostoru koji se nalazi gotovo u srcu grada. Došao sam bez ikakve prethodne ideje. Znao sam od prije za neke od radova ranije izvedenih na Dotrščini – primjerice odličan rad Ledena kiša Slavena Tolja i za sjajan rad Nasljednici Danijela Kovača i mislio sam da to nije za mene jer je tema doista teška, naime rad mora imati posebno pokriće da bi tamo bio realiziran.

Ušao sam u park i započeo mahinalno snimati fotoaparatom sunčane mrlje na tlu, svjetlost koja je prodirala kroz krošnje drveća. Na neki način ta osunčana mjesta u parku "komuniciraju" i s Bakićevim kristalima na koje sam nailazio u šetnji. Kristali reflektiraju svjetlost, u određenim trenucima do nekakve mistične faze nestajanja skulpture u svjetlu. To me ponukalo da snimam osobu koja je sa mnom posjetila park, u tim osvijetljenim mrljama, i onda je to već bila jasna simbolična slika koja se stopila sa značenjem prostora.

Dodao sam toj slici i druge ljude na način da u izvedbi performansa mnoštvo ljudi stoji na osunčanim mjestima, međutim u ideji rada može se otići i dalje od same spomenute izvedbe – svatko tko u spomen parku Dotrščina zastane osvijetljen suncem u jednoj osunčanoj mrlji, sudjeluje u izvedbi performansa Osunčana mjesta.

Gdje su Osunčana mjesta u kontekstu vašeg dosadašnjeg rada?

U odnosu na formu izvedbe ovo je moj prvi performans koji ima izrazito participativni karakter, tj. kojeg bitno određuje sudjelovanje drugih ljudi. Često radim performativne i prostorne intervencije, međutim mogu navesti samo još jedan rad u kojem je lokacija izvedbe na sličan način nositelj značenja i stapa se s radom kao u Osunčanim mjestima; to je site-specific intervencija iz 1999., Politički govor je suprematizam, u kojoj je navedena rečenica bila  aplicirana cijelom dužinom kružnog pročelja zgrade Meštrovićevog paviljona. Rad je bio postavljen u vrijeme predizborne kampanje kada se politički govor naročito intenzivira, i u tom kontekstu rečenica je proizvodila "šum", djelujući kao još jedan zakamuflirani slogan.

Sjećam se da mi je jedan kustos rekao, a to je bila i prva reakcija na rečenicu, dok sam postavljao slova "Paveliću završit ćeš u zatvoru!"- jer je rečenica bila okrenuta na van, izašla je na ulicu i svojim je "semantičkim plaštom" obgrlila Meštrovićev paviljon i cijeli povijesni prostor trga - a koji od svog osnutka kao Dom likovnih umjetnosti doživljava razne političke preobrazbe u svom prvobitnom nazivu, i u njega se naizmjence "useljavaju" umjetnost i politika.

Na taj rad se nadovezuje izložba i performans Home/Spirit u Galeriji Miroslav Kraljević iz 2000., na kojoj je bio postavljen uvećani/print- fotografija preuzeta iz tiska, snimljena za vrijeme pogreba predsjednika Franje Tuđmana. Snimka bilježi pogrebnu povorku i automobil s lijesom koji prolazi pokraj zgrade Doma likovnih umjetnika, na kojoj je postavljena rečenica Politički govor je suprematizam.

Na drugom zidu bila je fotografija s performansa, koji su na otvorenju izvela četiri mladića odjevena u crno: uz zvuke skladbe Swastika Eyes /Primal Scream/, stajali su nepomično držeći rubove među sobom razapetog žutog slikarskog platna, koje sam koristio za performativnu intervenciju 1999., na mojoj prvoj samostalnoj izložbi u GMK pod nazivom Posljednja izložba. Za trajanja izložbe, u radno vrijeme galerije, ležao sam na žutom platnu, dok je kod ulaza u galeriju bio postavljen tekst  Kada bih nestajao s ovoga svijeta, volio bih da se to dogodi u prirodi s puno sunca.

Naveo bih i jedan rad u kojem se prelazak iz  "sjene" u "svjetlo" dogodio na jednoj prije svega osobnoj umjetničkoj razini. Performans Kazna izveden je 1998., u Galeriji Otok u Dubrovniku, na datum rođenja Ivana Kožarića  - 10.06., a što je i datum moje saobraćajne nesreće. Performans se sastojao od četverosatnog stajanja u kutovima galerije - u svakom kutu po sat vremena, tokom kojeg je taj datum  "nesreće" preobražen u "sreću", u datum Kožarićevog rođenja. U svom umjetničkom radu često "komuniciram" s radovima drugih umjetnika, i Kožarić tu ima posebno mjesto, mislim da je on za sve nas u kontekstu hrvatske suvremene umjetnosti jedno izuzetno važno "osunčano mjesto".

Što mislite o pristupu izgradnji kulture sjećanja koji njeguje Virtualni muzej Dotrščina kroz godišnje memorijalne intervencije i druge aktivnosti? Osobito, kako gledate na takav pristup u odnosu na uobičajene komemorativne prakse u Hrvatskoj i razliku između klasičnih formi spomenika i efemernih intervencija poput vaše ili sličnih u održavanju sjećanja na žrtve fašizma?

To je jedna odlična i prijeko potrebna inicijativa za današnje političko vrijeme koje je krajnje ideološki obojeno, i u kojem se zanemaruju i osporavaju povijesne činjenice, a antifašizam se doživljava kao nekakvo ugrožavanje državotvornosti. Virtualni muzej Dotrščina u svim svojim aktivnostima, a osobito u memorijalnim intervencijama, važan je primjer ne samo za Zagreb, već i za druge sredine. Takav pristup pokazuje kako bi se moglo raditi na izgradnji kulture sjećanja, a da se izbjegnu patetične komemorativne prakse, glomazni spomenici  i sve te klišeizirane rituale koje vezujemo uz komemoracije.

No, postoje i odlični primjeri klasičnih spomenika koji jako dobro korespondiraju s prostorom i imaju visoku umjetničku kvalitetu - izdvojio bih baš Kristale Vojina Bakića u spomen-parku Dotrščina i spomenik Batinske Bitke u Batini, u Baranji koji je izradio Antun Augustinčić. Ono što je zajedničko takvim spomenicima je osjećaj koji pobuđuju, poticaj za daljnje razmišljanje o povijesti prostora koji ste doživjeli zajedno s tim djelom. Sva ta dobro odrađena spomenička baština, ako uopće ostane sačuvana, sprečava nastajanje "povijesnih rupa" i radi kroz vrijeme na edukaciji budućih naraštaja. 

Hrvatska ima jedan od najnižih proračuna za kulturu u Europskoj uniji. Kako to komentirate i koja je perspektiva za razvoj suvremene umjetnosti u Hrvatskoj?    

Pitanje je i zašto ima jedan od najnižih proračuna za kulturu? Kad Hrvatska shvati da je kultura njen najdragocjeniji i dugoročno najisplativiji "izvozni" proizvod, onda će se stvari vjerojatno i promijeniti, onda kad kultura ne bude u prvi plan stavljala kičersko- turističke "atrakcije". Kakve su tu perspektive za razvoj suvremene umjetnosti? Iste kakve su bile prije 10, 20 godina, ono što je dobro kroz sve te godine je kakva takva zaštita umjetnika kroz sustav HZSU-a. U susjednoj Italiji je, na primjer, ta situacija katastrofična -  međutim, za razliku od Italije, tržište u nas npr. ne postoji ili je potpuno zanemarivo, osim crnog tržišta. Unatoč svemu, suvremena umjetnost u Hrvatskoj ima sjajnu scenu, vrhunske umjetnike, i dugu i bogatu tradiciju. Spomenimo samo npr. konceptualne prakse, koja se sad polako prepoznaje i izvan Hrvatske.

Ispada da nedostatak novca i tržišta ne pogoduje baš umjetnicima, ali na kvalitetu umjetnosti, osobito suvremene, taj kronični nedostatak nije se do sada odrazio u značajnoj mjeri. A događaju se i jako dobre stvari - npr. novi muzej u Rijeci u bivšem prostoru tvornice Rikard Benčić koji se uskoro otvara, i to retrospektivnom izložbom Toma Gotovca.

Ovogodišnja memorijalna intervencija Virtualnog muzeja Dotrščina provodi se u partnerstvu sa Srpskim narodnim vijećem iz Zagreba i Vijećem srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. Rad VMD-a u 2017. godini podržan je i donacijama Melite Jureše McDonald i Dereka McDonalda. Najveći dio rada na projektu provodi se kroz počasni rad, tj. volonterski. Virtualni muzej Dotrščina autorski je projekt Saše Šimprage. Projekt je pokrenut 2012. godine u okviru programa kulture sjećanja Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.