Ako se ikad zateknete u Britanskoj Kolumbiji na samom zapadu Kanade, prva će vam pomisao biti: kako li je samo sve veliko. Impresionirat će vas ogromne prašume prepune medvjeda i velikih rijeka, u kojima lososi putuju do Tihog oceana, najveće vodene površine na svijetu i doma najvećih sisavaca na planetu, impozantnih kitova. Druga pomisao zasigurno će vam biti: tko su ljudi koji su tisućama godina živjeli u skladu s takvom prirodom? Na ulicama grada Vancouvera brzo ćete prinaći odgovor na to pitanje, ali nećete njime biti zadovoljni.Rasizam prema Prvim narodima i dalje je prisutan u kanadskom društvu, u nešto promijenjenom diskursu, pa se tako iz pozicije dominantnog društva na urođenike više ne gleda kao na inferiorne divljake ili djecu koju je potrebno civilizirati, nego ih se danas doživljava kao pijane Indijance, kriminalce i ljude koji žive zahvaljujući iskorištavanju sustava socijalne pomoći
Da Pocahontas danas živi u Kanadi, vjerojatno bi živjela u nekom od rezervata ili bi se preselila na ulice nekog od kanadskih gradova. Postojala bi velika vjerojatnost da joj je barem netko u obitelji bio alkoholičar, beskućnik ili da je proživjela neki oblik nasilja kao posljedicu trauma koje je njezina zajednica doživjela kroz sustavne mehanizme kolonijalizma, koje su novopridošlice vršile nad njezinim narodom.
Nakon što sam se na godinu dana preselila u Kanadu, nisam ni slutila da ću se posvuda susretati s i dalje živim kolonijalizmom. U Europi smo očito ili toliko zaokupljeni vlastitom poviješću ili nerado učimo o šteti koju smo nanijeli na drugom kraju svijeta, ali činjenica jest da o kolonijalizmu ne znamo mnogo.
Nakon što je Novi svijet otkriven, znamo da su bijelci gotovo istrijebili sve koji su ondje dotad živjeli. Međutim, koliko je to dugo trajalo i kako se odvijalo, nije nam pretjerano poznato. Možda sam upravo iz tog razloga bila šokirana kad sam već prvog tjedna svojeg boravka u Kanadi pri susretu s pripadnicima urođeničkih naroda posvuda počela uočavati tragove kolonijalizma.
Teško je ne zamijetiti očit jaz u ekonomskim i društvenim prilikama između Prvih naroda, kako ih ovdje zovu, i ostalih. Kako je vrijeme odmicalo, a ja sve više istraživala mračne epizode zemlje koja se diči ljudskim pravima, tako sam sve više razumijevala tugu i suzdržanost koju gotovo svaki urođenik u sebi nosi.
Izvorni narodi Kanade, iako bilježe rapidni porast posljednjih godina, čine samo 4,9 posto ukupne kanadske populacije. U Kanadi su registrirane 634 urođeničke skupine te ih više od polovice živi na zapadu Kanade, uključujući Britansku Kolumbiju, te u Ontariju. Svaku zajednicu Taj stoljećima stari zvuk kao da je dopirao iz utrobe zemlje. Kao da je u tim udarcima bubnja odzvanjalo sve što je bilo prije no što su bijelci kročili na ovaj dio planeta, kao i sva bol koju su donijeli. Svaki njegov zvuk kao da me iznova podsjećao na to da, koliko god povijest može imati svojih okrutnih epizoda, ljudski duh može biti nevjerojatan u svojoj nelomljivostikarakterizira njoj svojstvena kultura te postoji više od šezdesetak različitih jezika koji se i danas aktivno koriste.
U pjesmama, obredima i umjetnosti vidljiva su njihova vjerovanja, koja počivaju na snažnom štovanju Majke prirode te životu u skladu s njom. Čovjek je pritom samo dio prirode, jednako važan kao i svi ostali njezini dijelovi. Ovo vjerovanje posve je različito od onog koje su kasnije donijeli zapadnjaci, prema kojem je čovjek zajedno s Bogom u vrhu prirodne hijerarhije te mu je dopušteno da sve oko sebe podredi sebi.
Da bi se shvatio današnji položaj urođeničkih naroda u Kanadi, nužno je upoznati se s nekim od glavnih institucionaliziranih mehanizama prisilne asimilacije, s kojima su se urođenici susretali kroz povijest kolonijalizma i imperijalizma koji su se odvijali na njihovom teritoriju za vrijeme zapadnjačke ekspanzije.
Život u rezervatima
Nakon sve većeg broja novopridošlica, donesen je Indijanski zakon, prema kojem su svi urođenici popisani i klasificirani. Cilj mu je bio asimilirati urođenike, oduzeti im zemlju te ih raseliti u rezervate diljem Kanade. Posjedi na kojima se rezervati i danas nalaze, ne pripadaju urođenicima, nego su u državnom vlasništvu.
Ideja kojom se pravdao nastanak rezervata kao pragmatičnog rješenja, počivala je na želji da se ''civilizira'' urođenike upoznavajući ih sa sjedalačkim načinom života, poljoprivredom, kršćanstvom i privatnim vlasništvom. U stvarnosti su se rezervati često nalazili na područjima koja nisu bila prikladna za poljoprivredu, dok su novopridošlice sebi osiguravale najplodnijeProgram je pod krilaticom "Kill the Indian in the Child" ("Ubij Indijanca u djetetu") financirala država, a njime su upravljale vjerske organizacije. Urođenička djeca bila su prisiljena pohađati rezidentne škole, koje su često bile i do tisuću kilometara udaljene od njihovih domova teritorije. Nametanjem lokalne uprave nastojalo se izbrisati dotadašnje socijalne i tradicionalne načine upravljanja u urođeničkim zajednicama.
Brojne zajednice koje su zajedno lovile i okupljale se kako bi prakticirale svoja vjerovanja, bile su rascjepkane te im je onemogućen život u skladu s prirodom, jedini kakav su dotad poznavale. Kuće u rezervatima građene su uglavnom po uzoru na kuće za zapadnjačke nuklearne obitelji, na izoliranim mjestima s minimalnim resursima i ograničenim ekonomskim prilikama. Zbog poremećaja tradicionalnih veza, marginalizacije na ekonomskom tržištu i diskriminatornog zakonodavstva koje im je zabranjivalo i ograničilo raspodjelu resursa, došlo je do brzog porasta siromaštva u rezervatima diljem Kanade.
Brojni urođenici našli su se u situaciji da ne mogu uzdržavati sebe i svoju obitelj. Odlazak u urbane sredine sa sobom je donosio druge izazove, Nakon sve većeg broja novopridošlica, donesen je Indijanski zakon, prema kojem su svi urođenici popisani i klasificirani. Cilj mu je bio asimilirati urođenike, oduzeti im zemlju te ih raseliti u rezervate diljem Kanade. Posjedi na kojima se rezervati i danas nalaze, ne pripadaju urođenicima, nego su u državnom vlasništvupoput diskriminacije u društvenoj i ekonomskoj sferi, odricanja od svojih prava, rizika od asimilacije te gubljenja veza sa svojom kulturom i zajednicom. Danas neki od rezervata imaju uvjete nalik onima u slamovima zemalja Trećeg svijeta.
Neadekvatni osnovni higijenski i zdravstveni uvjeti, loši uvjeti stanovanja, zagađene vode, visoka stopa siromaštva, nasilja, samoubojstava i nezaposlenosti predstavljaju alarmantnu situaciju u zemlji koja se diči jednom od najbogatijih srednjih klasa na svijetu. S druge strane, iako su rezervati uzrokovali još veći ekonomski i društveni jaz između urođenika i Kanađana, sasvim su neplanirano osnažili urođeničke zajednice i omogućili im da očuvaju neka od svojih vjerovanja i tradicija te tako nastave s daljnjom reprodukcijom svoje kulture.
Kulturni genocid u rezidentnim školama
Jedna od najstrašnijih kanadskih povijesnih epizoda, koja je trajala gotovo stotinu godina, zasigurno je sustavno isplanirani rasizam koji se javio u obliku rezidentnih škola. Kanadska je vlada u suradnji s Katoličkom crkvom za cilj imala kroz posebne škole asimilirati urođeničku djecu u euro-kanadsko društvo te ih tako lišiti urođeničkog roditeljskog utjecaja u duhovnom i kulturnom odgoju te intelektualnom razvoju.U pjesmama, obredima i umjetnosti vidljiva su njihova vjerovanja, koja počivaju na snažnom štovanju Majke prirode te životu u skladu s njom. Čovjek je pritom samo dio prirode, jednako važan kao i svi ostali njezini dijelovi. Ovo vjerovanje posve je različito od onog koje su kasnije donijeli zapadnjaci, prema kojem je čovjek zajedno s Bogom u vrhu prirodne hijerarhije
Program je pod krilaticom "Kill the Indian in the Child" ("Ubij Indijanca u djetetu") financirala država, a njime su upravljale vjerske organizacije. Urođenička djeca bila su prisiljena pohađati rezidentne škole, koje su često bile i do tisuću kilometara udaljene od njihovih domova. Za vrijeme pohađanja ovakvih škola nastojalo im se izbrisati identitet koji su dotad imali, sve što ih je povezivalo sa zajednicom iz koje su dolazili te nametnuti stav da je sramotno biti dio urođeničkih naroda Kanade.
Bilo im je zabranjeno koristiti materinski jezik te su prisilno pokrštavani, a zabilježeni su i brojni slučajevi psihičkog i seksualnog zlostavljanja. Posljedice pohađanja ovakvih škola vidljive su u neriješenim traumama koje su se prenosile s generacije na generaciju i koje su značajno obilježile vrlo bolan odnos između urođeničkog društva i Kanađana. Iste traume zaslužne su i za razorene obitelji, visoku stopu alkoholizma, obiteljskog nasilja i samoubojstava unutar urođeničkih društava.
Tijekom stotinu godina njihova postojanja kroz rezidentne je škole prošlo više od 150.000 urođeničke djece, od kojih 50 posto nije preživjelo. Posljednja ovakva škola zatvorena je 1996. godine. Od 2008. godine, nakon prve isprike ministra Stephen Harpera, svi se politički dužnosnici Kanade ispričavaju te priznaju da je posrijedi bio legalni kulturni genocid, od kojeg se urođenici Kanade nikada nisu oporavili. Sve je više urođenika koji se bore da povrate snagu svojim zajednicama oživljavanjem tradicija, prenošenjem kulture na mlađe naraštaje, učenjem jezika, suživotom s prirodom i izražavanjem trauma kroz razne umjetničke forme
Oduzimanje djece
Termin Sixties Scoop označava masovnu praksu oduzimanja urođeničke djece njihovim roditeljima, premještanje u domove za nezbrinutu djecu te usvajanje u razdoblju od 1961. do 1980. godine. Ovakva je praksa postojala i prije, ali je svoj vrhunac doživjela upravo u tom razdoblju, kao posljedica ukidanja obaveznog pohađanja rezidentnih škola. Kanadska javnost počela je uočavati porazne posljedice rezidentnih škola te je zaključila da će urođeničkoj djeci biti bolje odvede li ih se iz njihovih rezervata u javne škole.
Tada počinju brojna usvajanja urođeničke djece unutar kanadskih obitelji te se bilježi porast urođeničke djece u domovima za nezbrinutu djecu, što je vidljivo i danas. Tako, primjerice, u Britanskoj Kolumbiji urođenička djeca sačinjavaju 51 posto djece u domovima, iako čine samo osam posto populacije ove pokrajine, te im prijeti šest puta veća opasnost da budu smještena u dom. Ovakva je praksa često rezultirala tjeranjem djece na prisilni rad, emocionalnim i seksualnim zlostavljanjem te u potpunosti izgubljenom povezanosti sa svojom kulturom i zajednicom iz koje su potjecala.
Posljedice izgubljenog identiteta
Posljedice državnih programa poput rezidentnih škola te Sixties Scoopa najviše su vidljive u krizi identiteta koji su sve žrtve ovih programa Poput filmske scene iz nekog lošeg američkog filma čovjek se šokira kako li je povijest nekad strašna, pa tako bogatu tisućljetnu kulturu na kraju svede na stotinjak kvadratnih metara jedne školske dvoranedoživjele. Naime, izgubljene su u svijetu iz kojeg su isključene. Izostanak kulturnog identiteta i osjećaj da ne pripadaju dominantom društvu, a ni svojoj zajednici, postavio je prepreke za razvitak snažne i zdrave osobnosti.
Lice kolonijalizma danas je vidljivo u niskoj stopi formalnog obrazovanja, neadekvatnom pristupu zdravoj prehrani, kratkom životnom vijeku, nestabilnim obiteljima, nezaposlenosti, beskućništvu, depresiji, marginalizaciji, zabilježenoj velikoj stopi nasilja i kriminala unutar urođeničkih zajednica te učestaloj konzumaciji alkohola i droga kao mehanizama za nošenje s traumama. Najčešće dolazi do samodestrukcije, pa tako bijes koji urođenici osjećaju nije direktno usmjeren prema onima koji su ih marginalizirali, diskriminirali te učinili bijesnima, nego ga usmjeravaju prema članovima svoje zajednice.
Rasizam prema Prvim narodima i dalje je prisutan u kanadskom društvu, u nešto promijenjenom diskursu, pa se Termin Sixties Scoop označava masovnu praksu oduzimanja urođeničke djece njihovim roditeljima, premještanje u domove za nezbrinutu djecu te usvajanje u razdoblju od 1961. do 1980. godine. Ovakva je praksa postojala i prije, ali je svoj vrhunac doživjela upravo u tom razdobljutako iz pozicije dominantnog društva na urođenike više ne gleda kao na inferiorne divljake ili djecu koju je potrebno civilizirati, nego ih se danas doživljava kao pijane Indijance, kriminalce i ljude koji žive zahvaljujući iskorištavanju sustava socijalne pomoći.
Najgore epizode kanadske prošlosti još uvijek nisu zaokupile pažnju šire javnosti, pa je učenje o urođenicima i njihovoj povijesti tek nedavno postalo dio obrazovnog kurikuluma. Osim isprika političara i dodjele ogromnih novčanih iznosa, kanadskoj Vladi preostaje obrazovati svoje građane o strašnim epizodama vlastite povijesti, kako bi mogli razaznati da loš životni put urođenika u većini slučajeva nije posljedica osobne slabosti ili individualnog izbora, već dalekosežnih i mučnih kolonijalnih trauma koje su čitave urođeničke zajednice pretrpjele.
Iako je glavna preokupacija urođeničkih zajednica i dalje opraštanje, zacjeljivanje proživljenih trauma te rekonstrukcija kolektivnog identiteta, Tijekom stotinu godina njihova postojanja kroz rezidentne je škole prošlo više od 150.000 urođeničke djece, od kojih 50 posto nije preživjelo. Posljednja ovakva škola zatvorena je 1996. godinepromjene nabolje postoje i najuočljivije su u broju osnaženih i educiranih pojedinaca te udruga koje se bore za svoja prava i za dekolonizaciju kanadskih zakona i propisa.
Sve je više urođenika koji se bore da povrate snagu svojim zajednicama oživljavanjem svojih tradicija, prenošenjem kulture na mlađe naraštaje, učenjem jezika, vraćanjem prirodi i izražavanjem trauma kroz razne umjetničke forme. Danas su kanadski urođenici ujedinjeni i u borbi za zaštitu prirode i prirodnih resursa te upravo oni stoje na prvoj crti obrane zemlje od industrijske ekspanzije i loših korporacijskih projekata.
Bubanj iz utrobe zemlje
Jedne sam se sunčane nedjelje zatekla u sportskoj dvorani u Vancouveru kako bih sudjelovala u slavljenju ritualnog okupljanja urođeničkih zajednica, koji oni nazivaju Pow Wow. Poput filmske scene iz nekog lošeg američkog filma čovjek se šokira kako li je povijest nekad strašna, pa tako bogatu tisućljetnu kulturu na kraju svede na stotinjak kvadratnih metara jedne školske dvorane. Zatim se začuo zvuk tradicionalnog bubnja.
Taj stoljećima stari zvuk kao da je dopirao iz utrobe zemlje. Kao da je u tim udarcima bubnja odzvanjalo sve što je bilo prije no što su bijelci kročili na ovaj dio planeta, kao i sva bol koju su donijeli. Svaki njegov zvuk kao da me iznova podsjećao na to da, koliko god povijest može imati svojih okrutnih epizoda, ljudski duh može biti nevjerojatan u svojoj nelomljivosti.
Svakom pjesmom koju su počeli pjevati, svakim plesom otplesanim u tradicionalnim nošnjama i svakim odjekom bubnja, prkosili su svemu. Pružali su otpor samim time što su i dalje tu na svojoj zemlji, što postoje i ne idu nikamo.
