Odučimo transfobiju

Povodom početka desetodnevne online kampanje Odučimo transfobiju o internaliziranoj transfobiji razgovarali smo s Arianom Kajtezovićem, dugogodišnjim aktivistom za prava TIRV osoba i predstavnikom udruge Trans Aid, koji za H-Alter govori o razlozima pokretanja kampanje, svakodnevnoj diskriminaciji s kojima se trans, inter i rodno varijantne (TIRV) osobe susreću, (ne)funkcionalnosti sistema te o programima podrške i pomoći koje Trans Aid provodi.

Trans Aid pokrenuo je kampanju na temu internalizirane transfobije. Možete nam više reći o samoj kampanji?

Živimo u društvu koje je transfobno, a to podrazumijeva strah, mržnju, gađenje, predrasude i diskriminirajući odnos prema osobama koje jesu ili su percipirane kao transrodne i/ili rodno varijantne. Odrastanje i život u takvom društvu nužno rezultiraju time da su i same trans osobe (auto)transfobne pa online kampanjom Odučimo transfobiju želimo progovoriti o transfobiji unutar zajednice. Naime, kad te mediji i društvo uvjeravaju da nikad nisi dovoljan_na, da si bolestan_na, neminovno je da jedan dio tebe misli to isto i da je jako opterećen time "prolazi li" u društvu kao "pravo muško" ili "pravo žensko", na primjer. Želimo ovom kampanjom ukazati na raširenost fenomena u trans zajednici i zajedničkim snagama pokušati doći do učinkovitih načina borbe s internaliziranom transfobijom, koja nas svakodnevno prati i često sprječava u ostvarivanju slobodnog življenja naših identiteta.

Želimo ovom kampanjom ukazati na raširenost fenomena u trans zajednici i zajedničkim snagama pokušati doći do učinkovitih načina borbe s internaliziranom transfobijom, koja nas svakodnevno prati i često sprječava u ostvarivanju slobodnog življenja naših identitetaU seriji animiranih videa kroz likove_ice objašnjavamo što je to internalizirana transfobija, na koje se sve načine manifestira, kako se trans osobe nose s internaliziranom transfobijom te potičemo trans zajednicu na prepoznavanje vlastitih transfobnih stavova i ponašanja, dijeljenje iskustava i pružanje međusobne podrške. Osim animiranih videa, dio kampanje su i videa s trans osobama koje prepričavaju svoja iskustva s internaliziranom transfobijom i objašnjavaju kako se nose s tim mislima/osjećajima/ponašanjima.

Kampanja će trajati 10 dana i završit će Trans Talksom na temu internalizirane transfobije u Booksi, 16. studenog. Trans Talks je inače zamišljen kao ciklus radionica i panela na kojima se razgovara o TIRV tematici i ovo je treći po redu na kojem će trans osobe dijeliti svoja iskustva o internaliziranoj transfobiji.

U okviru Trans Aida djeluje i savjetovalište za podršku za trans i rodno varijantne osobe. Koliko su osobe upoznate s djelovanjem savjetovališta i u kojoj mjeri se obraćaju za pomoć/podršku?

Savjetovalište Trans Aida osnovano je u rujnu 2015. godine. Od svog početka do danas broj osoba koje kontaktiraju savjetovalište je u stalnom porastu. Kroz 2017. godinu savjetovalištu je pristupilo više od 130 osoba kroz više od 300 savjetovanja, a od početka rada savjetovališta usluge je koristilo preko 200 osoba kroz više od 800 savjetovanja te više od 50 susreta grupa podrške. Dio savjetovanja odnosi se na online savjetovanje, dok se dio odnosi na individualno psihološko savjetovanje u prostorima savjetovališta Trans Aida, a u svom programu savjetovalište nudi i grupe podrške za trans, inter i rodno varijantne osobe. Ovi podaci govore da je savjetovalište Trans Aida postalo prepoznato mjesto za trans, inter i rodno varijantne osobe u potrazi za podrškom.

Posljednjih godina se sve više govori o problematici transrodnih osoba, diskriminaciji s kojom se susreću, kako u društvu tako i na radnom mjestu, organizacije civilnog društva, među kojima vaša prednjači, provode sve više kampanja senzibiliziranja javnosti. Koliko je samo to "outanje" problema doprinijelo poboljšanju položaja trans, inter i rodno varijantne (TIRV) zajednice u društvu?

Samo povećanje vidljivosti trans tematike i trans osoba svakako je doprinijelo povezanosti zajednice te prepoznavanju Trans Aida kao sigurnog prostora za trans, inter i rodno varijante osobe u kojem mogu dobiti vršnjačku podršku, psiho-socijalno savjetovanje, informacije o mogućnostima promjene osobnih podataka u dokumentima i slično. Također, pomagačka zanimanja (psiholozi_ginje, socijalne_i radnice_i, itd.) prema kojima vršimo edukacije dovoljno su osviještena u svrhu pružanja što bolje podrške trans osobama koje im se obrate. Došle su i određene zakonske promjene koje još uvijek ne štite dovoljno prava TIRV osoba, ali omogućuju osobama da, na primjer, malo lakše promjene podatke u osobnim dokumentima nego prije. Kad je riječ o inter pitanjima, ona tek sad počinju biti djelomično vidljiva, tako da tu ne možemo govoriti o nekom poboljšanju statusa inter zajednice u društvu jer ona još uvijek nije dovoljno osnažena, ali nadamo se da će se i to uskoro promijeniti. Medicinski sustav bi se trebao pobrinuti da maloljetne trans osobe imaju pristup zdravstvenoj skrbi u vidu odgode puberteta ili počinjanja sa željenim pubertetom kako bi se izbjegli medicinski zahvati u kasnijoj dobi

Sanja Stanojević, predsjednica udruge Transparent, na nedavnoj je sjednici Odbora za ravnopravnost spolova o suzbijanju nasilja nad LGBT osobama, izjavila kako je državni aparat potpuno zatvoren prema transrodnoj djeci. U kojoj su mjeri i na koji način posebno ugrožena prava transrodne djece i maloljetnika?

Što se tiče djece i maloljetnih trans, inter i rodno varijantnih osoba, najveći je problem što se interspolnoj djeci krše njihova temeljna ljudska prava i prije nego mogu progovoriti. Na primjer, samo u Njemačkoj je između 2005. i 2014. godine oko 1000 beba i djece do 10 godina starosti podvrgnuto operacijama u svrhu feminizacije njihovih genitalija, dok ih je 16.000 podvrgnuto operacijama u svrhu maskulinizacije njihovih genitalija. Za Hrvatsku, nažalost, još uvijek nemamo ovakve podatke. Trans Aid  je početkom listopada poslao upite 31 državnom rodilištu i jednom privatnom kako bismo saznali_e njihova iskustva s interspolnim bebama i djecom te još uvijek čekamo odgovore svih bolnica.

Dok se interspolne bebe i djecu podvrgava uglavnom nepotrebnim medicinskim zahvatima, maloljetnim trans osobama  uskraćena je medicinska skrb koja im je potrebna. Medicinski sustav bi se trebao pobrinuti da maloljetne trans osobe imaju pristup zdravstvenoj skrbi u vidu odgode puberteta ili počinjanja sa željenim pubertetom kako bi se izbjegli medicinski zahvati u kasnijoj dobi. Trans, inter i rodno varijantna djeca nerijetko nailaze i na različite oblike diskriminacije u obrazovnom sustavu, od vrtića do fakulteta. Obrazovni sustav ne prepoznaje TIRV djecu pa im samim time krši i osnovna prava kao što je izdavanje diploma s novim podacima nakon promjene podataka u dokumentima, nemogućnosti biranja studentskog doma i slično.

Još uvijek velik problem je nasilje nad TIRV osobama, koje u pojedinim zemljama u porastu. Koliko je hrvatsko pravosuđe (ne)efikasno u procesuiranju slučajeva nasilja i zločina iz mržnje?

Trenutno ne postoji istraživanje o slučajevima diskriminacije nad trans, inter i rodno varijantnim osobama, ali je istraživanje Zagreb Pridea iz 2013. godine Brutalna stvarnost, provedeno na 690 LGBTIQ osoba, pokazalo da je čak 73 posto njih doživjelo neki oblik nasilja zbog svoje seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i rodnog izražavanja, od čega 17 posto uključuje fizičko nasilje. 37,8 posto sudioništva istraživanja je doživjelo neku vrstu nasilja baš na temelju svog rodnog/spolnog identiteta. U istraživanju se navodi da "58 iz cjelokupnog uzorka od 690 osoba je prijavilo nasilje udrugama koje se bave zaštitom prava LGBTIQ osoba, a tek 53 policiji. Broj prijava nije sumjerljiv s incidencijom nasilja jer ga je doživjelo preko 70 postoispitanika_ca".

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u svom izvještaju za 2016. godinu naglašava sporost Nacionalnog zdravstvenog vijeća u izdavanju mišljenja po zahtjevima za promjenom spola i/ili života u drugom rodnom identitetu, ali općenito čitavog sustava koji bi trebao osobama pomoći u tranziciji. Je li riječ o loše uređenom sustavu ili nečem drugom? Koje su druge prepreke s kojima se susreću TIRV osobe u sustavu zdravstvene zaštite?

Sve više država u svijetu ukida psihološka i psihijatrijska testiranja za osobe kojima je potrebna samo promjena dokumenta, dok je u nekim državama moguće ostvariti i medicinsku skrb po principu informiranog pristanka, bez posjeta psihologu_inji i/ili psihijatrici_uRiječ je o tome da su trans osobe jedina skupina u društvu koja je toliko marginalizirana da ne samo da nam ne vjeruju kad kažemo kojeg smo identiteta, nego nam za to treba prvo 3 do 4 različita mišljenja ili izvješća, a tek onda ta izvješća i mišljenja idu na još jedan nivo provjere preko Nacionalnog zdravstvenog vijeća. To je vijeće imenovano od strane Sabora radi proučavanja zdravstvenih problema, davanja i predlaganja stručnih mišljenja iz područja planiranja, programiranja, razvoja i drugih bitnih pitanja iz zdravstva koja su od važnosti za Republiku Hrvatsku. To, ukratko znači, da 9 članova_ica vijeća odlučuje o hitnim i bitnim zdravstvenim problemima u Hrvatskoj kao, na primjer, o slučajevima epidemija. Da, riječ je o loše uređenom sustavu. Što se tiče prepreka u sustavu zdravstvene zaštite, osobe često ili ne mogu financijski priuštiti potrebnu zdravstvenoj skrbi, ili skrb koja im treba uopće ne postoji u Hrvatskoj, ili se susreću s diskriminacijom i kršenjima ljudskih prava. Nekad je to od strane nemedicinskog osoblja, nekad od medicinskog osoblja koje nema iskustva u radu s trans osobama, a ponekad i od strane onih koji_e imaju iskustva, ali ne i dovoljnu osviještenost.

Kako bi mogli_e govoriti o specifičnim podacima i iskustvima, Trans Mreža Balkan će kroz par tjedana pokrenuti istraživanje u kojem će prikupljati iskustva trans osoba iz 8 zemalja (Albanija, BiH, Crna gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Slovenija i Srbija). Kad dođu rezultati, moći ćemo govoriti i o preporukama kako da stvari poboljšamo.

Jedan od koraka koje osoba mora proći je dobivanje dijagnoze od psihologa, ali i psihijatra. Koliko je to problematično? Je li u drugim zemljama drugačija praksa?

Problem je u tome što je psihološko i psihijatrijsko testiranje nužno i za osobe kojima je potrebna medicinska skrb (npr. hormoni ili operacije) i za Nekritičko pozivanje neokonzervativnih predstavnika_ca - kao legitimne "druge strane" za raspravu - u emisije koje se tiču života diskriminiranih skupina može dovesti samo do još veće diskriminacije tih skupina i još veće neravnopravnosti u društvuone kojima je potrebna promjena rodne oznake u dokumentima, a realno ne bi trebalo biti nužno ni za jedne ni za druge.

Prema novijim se znanstvenim saznanjima transrodnost ne smatra poremećajem, što je dovelo do promjene u dijagnozama vodećih stručnih zdravstvenih priručnika, kako možete pronaći na stranicama Trans Mreže Balkan. Ranije se govorilo o takozvanom "poremećaju rodnog identiteta" ili o "transseksualizmu". Međutim, Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM), priručnik koji izdaje Američka psihijatrijska udruga, i koji se koristi širom svijeta, od 2013. godine ne tretira rodnu raznolikost kao poremećaj, već prepoznaje kao dijagnozu takozvanu rodnu disforiju. Također, Svjetska strukovna organizacija za zdravlje transrodnih osoba (WPATH – World Professional Association for Transgender Health), koja postavlja svjetske standarde skrbi za transrodne osobe, od 2012. godine ne tretira rodnu raznolikost kao poremećaj.

Trenutno se radi na izmjenama Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB ili engl. ICD – International Classification of Diseases) koja uključuje sve dijagnoze u zdravstvu općenito. Na preporuku mnogih svjetskih stručnjaka uključujući i WPATH, u sadašnjem prijedlogu za MKB 11 sve dijagnoze vezane za rodnu raznolikost su uklonjene iz poglavlja za mentalno zdravlje, te je predloženo da se uvede dijagnoza rodne inkongruencije (ili nesklada) u novo poglavlje vezano za spolno zdravlje. Najavljeno je da će Svjetska zdravstvena organizacija usvojiti novu Međunarodnu klasifikaciju bolesti u lipnju 2018. godine.

Sve više država u svijetu ukida psihološka i psihijatrijska testiranja za osobe kojima je potrebna samo promjena dokumenta, dok je u nekim državama moguće ostvariti i medicinsku skrb po principu informiranog pristanka, bez posjeta psihologu_inji i/ili psihijatrici_u. U Velikoj Britaniji, Španjolskoj i SAD-u postoje klinike koje prakticiraju pružanje medicinske skrbi po principu informiranog pristanka. U Danskoj su zakonski uveli_e depatologizaciju, odnosno zabranu etiketiranja trans identiteta kao mentalnih poremećaja. U Argentini su jednim zakonom zagarantirali_e i pristup besplatnoj zdravstvenoj skrbi svima kojima je ona potrebna, kao i promjeni dokumenata uz izjavu osobe.

Velike polemike se vode oko ratifikacije Istanbulske konvencije, a konzervativne udruge poput Vigilarea kao najveći problem ističu "uvođenje rodne ideologije i ukidanje spola zbog sedam transrodnih osoba u Hrvatskoj". Kako komentirate istupe takvih udruga koje su najviše usmjerene protiv transrodnih osoba?

Te udruge lažu, manipuliraju i koriste trans osobe kao sredstvo zastrašivanja građanstva i alat za širenje konzervativnih teorija urote o "rodnoj U ovom trenutku u Hrvatskoj ne postoji niti jedan zakon kojim se eksplicitno štite prava interspolnih osoba (npr. temeljem interspolnog statusa ili spolnih karakteristika)ideologiji". Istanbulska konvencija tu je primarno radi sprječavanja nasilja prema ženama, sve drugo su njihove izmišljotine, kojima samo pokazuju koliko im uopće nije stalo do dobrobiti žena u našem društvu. Nedavno smo se na Trans Aidovim društvenim mrežama obratili_e medijima, koje smo zamolile_i da ne daju prostor osobama koje šire govor mržnje, vrijeđaju i omalovažavaju transrodne osobe, pa čak i djecu. Smatramo da je nedopustivo da Željka Markić, na primjer, bude stalno pozivana kao relevantna sugovornica u emisije koje se tiču pitanja prava žena, koje ona onda koristi i za omalovažavanje trans osoba. Nekritičko pozivanje neokonzervativnih predstavnika_ca  - kao legitimne "druge strane" za raspravu -  u emisije koje se tiču života diskriminiranih skupina može dovesti samo do još veće diskriminacije tih skupina i još veće neravnopravnosti u društvu.

Postoje li u Hrvatskoj primjeri dobre prakse, posebice što se tiče legislative?

Trenutno postoji Zakon o suzbijanju diskriminacije koji propisuje zabranu diskriminacije po osnovi rodnog identiteta, dok Kazneni zakon od 01. 01. 2013. godine predviđa zločin iz mržnje kao kazneno djelo počinjeno zbog rodnog identiteta druge osobe. Takvo postupanje, prema Kaznenom zakonu, uzima se kao otegotna okolnost ako samim Zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje za pojedina kaznena djela. U ovom trenutku u Hrvatskoj ne postoji niti jedan zakon kojim se eksplicitno štite prava interspolnih osoba (npr. temeljem interspolnog statusa ili spolnih karakteristika). Postoji i Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu koji je najsvjetliji primjer, a kojim se i dalje krše osnovna ljudska prava trans osoba.