Posvećeno Milanu Levaru
Mjesecima poslije Oluje novine nisu prestajale pisati i analizirati tu vojnu pobjedu, ali o njenoj tamnijoj strani, koja je također još mjesecima poslije Oluje trajala, o paležima cijelih sela, o vlakovima koji su vozili ljude iz Splita u pljačku napuštenih kuća i, najgore, o mnogim ubojstvima staraca koji su ostali po selima, pisalo se malo ili ništa (osim u nisko tiražnom i proskribiranom Feral Tribuneu). Od svih tih napisa ostao mi je u sjećanju naslov jednog članka Živka Kustića: "Neviđena humanost ratovanja".
Oštrica kritike sad se usmjerava ne prema onima čije su izjave i postupci zločine prikrivali, i do ove osuđujuće presude doveli, nego prema onima koji su godinama tražili da se ti zločini individualiziraju, procesiraju, po mogućnosti u Hrvatskoj, i da se skine ljaga s akcije koja je bila oslobodilačka
Mislim da sam ga čitao iza ograde češkog UN bataljuna u Kninu gdje su sklonište potražili 744 izbjeglice iz Knina i okolnih sela, uglavnom ustrašene žene i djeca koji su čekali da dobiju dozvolu da odu u izbjeglištvo. Ja sam cijelo popodne razgovarao s njima, nagovarao ih da ostanu ovdje (prilično neodgovorno, ali tada podatke o broju zločina nisam znao), da je Hrvatska njihova domovina i slično. Ali do njih su stizale vijesti o spaljenim kućama, poklanoj stoci i ubojstvima i od 744 samo su se 22 odlučila za ostanak. Kod većine je ta odluka imala malo veze s politikom, a puno sa strahom; bili su to uglavnom obični, mahom priprosti ljudi koji se nisu bavili politikom ali se politika okrutno pozabavila njima.
Osjećao sam ogorčenost zbog uvredljive neistinitosti i licemjernosti tog članka; u Kustićevu obranu mogu reći da ne vjerujem da je on svjesno obmanjivao javnost, prije će biti da ga je zanijela euforija pobjede i završetka rata, a činjenice nije znao.
Pisanje većine novina prije i poslije izricanja presude Gotovini, Čermaku i Markaču, a posebno izvještaji televizije, svojom površnošću koja se miješa s namjerno plasiranim poluistinama sjetili su me na taj članak; s tim da za njih ne postoji ni ta upitna olakotna okolnost - činjenice su danas poznate!
Kao da smo se vratili 10-15 godina unatrag, kad su najutjecajniji mediji često ličili na propagandne biltene koji umjesto argumenata donose netrpeljive prozivke, bivši predsjednik države naziva raznobojnim vragovima novinare i nevladine udruge koje traže da hrvatsko pravosuđe istraži sve ratne zločine, a bivši ministar pravosuđa (Zvonimir Šeparović) penje se na semafor ispred tadašnjeg američkog veleposlanstva i viče: "Mi ćemo suditi sucima Haaškog suda".
Prvo su mediji danima stvarali atmosferu da je oslobađajuća presuda gotova stvar. Glavni izvor informacija bili su branitelji optuženih koji po logici svog posla nisu objektivni. Većini ljudi, koji nisu pratili suđenje, te dobre želje servirane su kao objektivne informacije.
Nije čudo da je mnogima presuda Gotovini i Markaču bila šok; jer presuda nije bila vođena željama obrane nego njenom (ne)moći da ospori povezanost Gotovine sa slijedećim činjenicama: 1. Samo u Sektoru jug, kojim je zapovijedao Gotovina, dogodilo se oko 600 ubojstava civila, mahom staraca koji su ostali u svojim kućama. To je tri puta više nego što je bilo žrtava na Ovčari.2. Kad su se ti zločini dogodili gotovo nitko nije za njih kažnjen. Baš obratno, u većini slučajeva državne i vojne strukture odgovorne da se takvi zločini istraže pokušale su ih prikriti. Podrška takvom ponašanju dolazi sa samog političkog vrha. Tako u svom govoru u Karlovcu, na putu Vlaka slobode iz Zagreba u Split, predsjednik Tuđman kaže: "A oni koji nam predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta, oko za oko, zub za zub."3. Predsjednik Tuđman je više puta nedvosmisleno izjavio da želi smanjiti broj Srba u Hrvatskoj. Danas je svima dostupan sadržaj razgovora na Brijunima na koji se Sud poziva. Takvih izjava ima još. U Karlovcu, u kolovozu 1995. Tuđman u govoru kaže: "Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo. Ali još ih ima i ovdje kod vas. Od 22 suca u Karlovcu 7 su Srbi".
Ovaj trend s neprikosnovenog vrha slijedili su i neki drugi političari. Tako potpredsjednik Vlade, Bosiljko Mišetić, izjavljuje: "Hrvatska ne želi da u njoj žive ljudi koji pripadaju drugom narodu".
Kako god te izjave danas šokantno zvučale, tada im se masovno aplaudiralo, uključujući i one koji se danas zgražaju nad zaključkom Haaškog suda da je Oluja osim oslobodilačke akcije iskorištena za ostvarenje etničkog čišćenja.
Nakon objavljivanja presude mnogi mediji svojim izvještajima i komentarima ponovo doprinose dezinformiranju javnosti
U Hrvatskoj je u to doba bilo i gorih izjava, ali od ljudi koji nisu imali moć da ih provedu. Odgovornost hrvatskog političkog vrha je u tome što je on imao moć, imao je vojsku čija pobjeda je zloupotrijebljena za ostvarenje ideje koja bi više spadala u prijelaz iz 19. u 20. stoljeće.
Na čelu te vojske u Sektoru jug stajao je Gotovina i njegove zasluge za izvojevanu pobjedu nitko ne dovodi u pitanje. Suđenje je o njegovoj odgovornosti za zločine koji su se u tom području dogodili.
Ne postoje nikakve Gotovinine šovinističke izjave, gotovo nikakve izjave izvan vojno-stručnog konteksta uopće. Prema svjedočenju njegovih suboraca, poput Ademija ili Kotromanovića, u politiku se nije miješao, nacionalist nije bio, nikakve zločine nije naredio. Ali počinitelji zločina u području za koje su, prema Sudu, on i njegovi podčinjeni zapovjednici bili odgovorni, nisu kažnjeni niti su daljnji zločini spriječeni.
Da li se moglo uopće što učiniti?
Umjesto dovođenja biskupa iz Zadra od kojeg je bilo malo vajde, Gotovina je trebao, kao zapovjednik koji je imao autoritet i kojeg se slušalo, reći jednu jednostavnu rečenicu - Ubojstva civila i strijeljanje ratnih zarobljenika tretirat će se kao najteži oblik kršenja vojne discipline, a tko pali i pljačka ide u zatvor pa na vojni sud. Da je to rekao i držao se tih riječi, zločina vjerojatno uopće ne bi bilo, a bez obzira na Tuđmanove izjave o Oluji kao prilici da se drastično smanji broj Srba u Hrvatskoj, ni sudskog procesa Gotovini ne bi bilo.
Da se zločini mogu izbjeći najbolje pokazuje primjer Bljeska. Poslije završetka akcije, u kojoj su stradali mnogi civili, posebno kad je pucano po koloni izbjeglica, šef policije iz Pakraca Nikola Ivkanec tražio je da se vojska povuče u vojarne i da policija preuzme kontrolu oslobođenog područja. Tri dana nakon Bljeska razgovarao sam s Ivkancem o uspostavi Centra za ljudska prava u Pakracu. Išao sam po selima u tom području i često sreo teško naoružane policajce kako obilaze ljude koji su ostali i pitaju ih da li im što treba i da li je sve u redu. Koliko je meni poznato zločina u području koje je kontrolirao N. Ivkanec poslije Bljeska nije bilo.
Iako u presudi (pa ni u optužbi) nitko ne dovodi u pitanje legitimnost akcije Oluja, u medijima se uporno ponavlja da je to osuda Oluje i prava Hrvatske da se bori protiv agresije
Nakon objavljivanja presude mnogi mediji svojim izvještajima i komentarima ponovo doprinose dezinformiranju javnosti. Iako u presudi (pa ni u optužbi) nitko ne dovodi u pitanje legitimnost akcije Oluja, nego samo odgovornost najviših tadašnjih hrvatskih političara za zloupotrebu te oslobodilačke akcije i, dosljedno, odgovornost najviših vojnih zapovjednika preko kojih se, prema Sudu, ta zloupotreba provela, u medijima se uporno ponavlja da je to osuda Oluje i prava Hrvatske da se bori protiv agresije. U tome nisu usamljeni, tako da je ovih dana teško razlikovati izjave raznih oriđinala pune ne baš bezopasnih prijetnji, od izjava s oltara ili od ljudi visokog obrazovanja koji bi uistinu trebali znati bolje.
Oštrica kritike sad se usmjerava ne prema onima čije su izjave i postupci zločine prikrivali, i do ove osuđujuće presude doveli, nego prema onima koji su godinama tražili da se ti zločini individualiziraju, procesiraju, po mogućnosti u Hrvatskoj, i da se skine ljaga s akcije koja je bila oslobodilačka. Takve kritike naći će se ne samo u medijima kojima istinito informiranje nije baš zaštitni znak, nego i u, inače, korektnim i ozbiljnim novinama. Tako novinar Novog lista Dražen Ciglenečki, svoju kolumnu Brijunski zločinački pothvat završava rečenicom: "S obzirom da je S. Mesić sasvim nerazumno distribuirao Tuđmanove transkripte, može se konstatirati da je bivši predsjednik Gotovini i Markaču, ljudima koji su oslobodili svoju domovinu, priskrbio barem polovicu zatvorske kazne, ako ne i više. Po tome ćemo pamtiti Mesića."
Teško je za dubinu nemoralnosti te izjave, slične izjavama koje ovih dana dolaze s mnogih govornica i transparenata, naći neku ispriku. Možda potpuni autizam autora da je to guranje i izjednačavanje Hrvatske s običnom mafijaškom organizacijom gdje su izdajice oni koji na sudu svjedoče istinu.
I tu povlačim crtu domoljublja. Domoljublje nije mahanje zastavom, pozivanje na netolerantnost i mržnju niti kukavičluk da se suočimo s vlastitim postupcima. Još ima ljudi koji ne žele da se Hrvatska predstavlja i ponaša kao mafijaška organizacija, koji su se uvijek borili za Hrvatsku drugačiju od one "koja ne želi da drugi narodi žive u njoj" i od one u kojoj će sve biti u rukama 200 obitelji.
O tome za koje vrijednosti ćemo se uspjeti izboriti ovisi kakvu ćemo Hrvatsku imati.
Zoran Pusić, autor ovoga komentara, predsjednik je Građanskog odbora za ljudska prava (op. ur.)