Nakon mjeseci planiranja, zbrajanja i oduzimanja, gledanja potencijalnih ruta i istraživanja, obrva podignutih u upitnik: Ma gdje? Kuda? Rusija u drugom mjesecu? I onda 'Stanovi'? Što niste mogli negdje toplije?, napokon smo se krajem ožujka našli u Moskvi i potom krenuli južnije. Prvo U vlakovima smo uvijek i atrakcija – neovisno gdje smo, u kojoj državi. Atrakcija je jezik kojim pričamo koji sliči na ruski, ali nije ruski. Atrakcija je činjenica da se svi obraćaju njemu, ali uvijek odgovaram ja, jer ja znam ruski, a on samo sjedi i šuti. Jer imamo različita prezimena, a par smopravac Volgograd, pa potom Kazahstan, Uzbekistan i Kirgistan.
Volgograd, bivši Staljingrad, poznat je jedino po Staljingradskoj bitki, odlučujućoj i krvavoj bitki Drugog svjetskog rata u kojoj je živote izgubilo (ili su ranjeni, nastradali) oko dva milijuna ljudi. Volgograd zbog tog razloga privlači određen broj turista svake godine, kao i školarce koji ovdje dolaze na ekskurzije u muzej u spomen bitki.
No, ovdje osim navedenog muzeja i spomenika Rodina-mat' (Mamayev Kurgan) nema puno drugih znamenitosti, osim blata i starih trošnih tramvaja i trolejbusa. Slika je to prave Rusije van blještavila centara Moskve i Petrograda.
Nakon Volgograda sjedamo u vlak za Kazahstan koji nas treba odvesti do grada Atyrau. Prije toga treba prijeći rusku i kazašku granicu.No, ovdje osim navedenog muzeja i spomenika Rodina-mat' (Mamayev Kurgan) nema puno drugih znamenitosti, osim blata i starih trošnih tramvaja i trolejbusa. Slika je to prave Rusije van blještavila centara Moskve i Petrograda
Granice. Koliko prijeđenih? Uvijek previše. Samo na ovom putu šest: kinesko-ruska, rusko-kazaška, kazaško-uzbečka, uzbečko-kirgistanska i kirgistansko-kazaška. Rusi su daleko najgori i njihove granice i pitanja me uvijek najviše uznemiruju; osjećam se kao da sam nešto skrivila samo zbog činjenica da putujem tom zemljom. A i mi nekako najčešće prelazimo preko najneočekivanijih granica – vlakom iz Rusije ulazimo u Kazahstan ili autobusom iz Mongolije ulazimo u Rusiju. A to je uvijek sumnjivo. Zašto?; Kada?; Na koliko?
Na ovom putovanju smo začudo trebali raditi samo jednu vizu, i to onu za Rusiju. Uzbekistan je nekoliko mjeseci prije početka našeg putovanja ukinuo turističke vize u sklopu otvaranja države nakon smrti Islama Karimova i poticanja turizma, što toj državi koja u sebi spaja elemente post-sovjetskog prostora i perzijskog naslijeđa otvara vrata svijetu. Ili bolje rečeno, otvara svijetu mogućnost da iskusi Uzbekistan.
Naše prvo odredište je Kazahstan. Vlak prvo staje na ruskoj granici nekoliko sati, potom nakon par sati vožnje opet staje na kazaškoj strani. S ruske strane dolazi milijun pitanja i nekoliko graničnih policajaca – Zašto ste bili u Rusiji?; Gdje ste sve bili?; Gdje idete?; A poslije toga?; Vraćate li se u Rusiju, jer imate jednokratnu vizu i ne možete se vratiti u Rusiju na istoj vizi.; A što ste radili u Rusiji?
U naš kupe nakon svakih desetak minuta ili pola sata ulazi novi policajac s istim nizom pitanja. Ali kada im pokušam dati pasoš, ne žele ga uzeti.
Ne, ne, nemojte meni davati pasoš, moja smjena taman završava. Sada će doći moj kolega.
I potom dolazi nova smjena s istim pitanjima: Ispitivanje se tako nastavlja, a nama je teško razaznati radi li se o stvarnoj znatiželji ili pak o taktici kojom pokušavaju provjeriti je li naša priča uvijek ista. Granice. Koliko prijeđenih? Uvijek previše. Samo na ovom putu šest: kinesko-ruska, rusko-kazaška, kazaško-uzbečka, uzbečko-kirgistanska i kirgistansko-kazaška. Rusi su daleko najgori i njihove granice i pitanja me uvijek najviše uznemiruju; osjećam se kao da sam nešto skrivila samo zbog činjenica da putujem tom zemljom
Vlak u kojem se vozimo je stariji, kao i onaj iz Kazahstana prema Uzbekistanu. Stari vlakovi još su iz Sovjetskog saveza, koji nemaju ono što Rusi nazivaju bio tualjet, pa se na svakom stajanju (bila to granica ili postaja na putu) wc zaključava. Vrijeme na granicama na kojima se stoji satima provode se u kupeu, dok nam s lijeve strane prolaze provodnici, policajci, psi koji njuškaju, policajci koji ulaze u naš kupe s ogledalcem pričvršćenim na dugi štap putem kojeg gledaju jesmo li sakrili nešto nelegalno iznad glava.
Provodnik ili provodnica su kondukteri na vlakovima koji provjeravaju karte, ali i čiste vlakove, ponekad prodaju stvari, donose vam hranu. U vlaku prema Atyrau koji vozi rutu Moskva-Dušanbe provodnici su Tađici. Kao stranci uzrokovali smo veliku pomutnju i senzaciju. Provodnici stalno prolaze kraj našeg kupea, pitaju odakle smo, naviruju se, uzimaju naše putovnice, pitaju što je ime prezime nacionalnost, kako se to piše na ćirilici, nešto zapisuju, pa se opet naviruju u naš kupe. Potom odlaze odlaze, pa se opet vraćaju i zaviruju.
U jednom trenu izlazim iz kupea kako bi kao svaki pravi turist fotografirala tablu na kojoj piše Moskva-Dušanbe i odmah mi u hodniku prilazi stariji provodnik čiji je i ruski puno bolji od mlađeg provodnika, iako shvaćam da dosta griješi u padežima (Kazahstanci i Kirgistanci pričaju daleko najbolji ruski). Odmah me pita zbog čega fotografiram U vlakovima upoznajem(o) i najbolje ljude. U onome na relaciji Petrozavodsk-Moskva Ruse koji žive u zatvorenom vojnom gradu kraj Murmanskai kreće mi se objašnjavati i ispričavati zbog lošeg stanja vlaka koji uistinu ne izgleda najbolje, oronuo je, prljav i derutan.
Govori mi kako su Tadžici ponosan narod i kako ubrzo obnavljaju vozni park te će kupiti dva vlaka, a ja ga uvjeravam da ne fotografiram samo tablu na kojoj piše Moskva-Dušanbe. Objašnjava mi kako trebamo doći u Tadžikistan (gdje ovaj put ne idemo), kako Tadžikistan nema gradove i spomenike poput Uzbekistana, ali ima prekrasnu prirodu, planine.
Vlakovi su jedna od najljepših stvari na svijetu, koncentrat Rusije, a Rusi su definitivno ljudi vlakova. Čim se sjedne u vlak, skidaju se čizme/tenisice i oblače papuče (tapočke) za vlak, kao da su u stanu. Voze se od Vladivostoka do Moskve sedam dana bez da trepnu, sa sobom nose hranu i spremni su za sve.Vrijeme na granicama na kojima se stoji satima provode se u kupeu, dok nam s lijeve strane prolaze provodnici, policajci, psi koji njuškaju, policajci koji ulaze u naš kupe s ogledalcem pričvršćenim na dugi štap putem kojeg gledaju jesmo li sakrili nešto nelegalno iznad glava
Tijekom putovanja Transsibirskom željeznicom 2017. na jednom dijelu putovanja obitelj u kupeu do našeg pokraj kojeg sam često prolazila u pokušaju da protegnem noge se skoro pa ukiselila. Svaki put kada bi prošla kraj njihovog kupea, kao da je ta kiselost od hrane i dana nepranja, ukiseljenog povrća i votke, formirala čvrsti zid koji bi svakim prolazom udario u lice.
U vlakovima upoznajem(o) i najbolje ljude. U onome na relaciji Petrozavodsk-Moskva Ruse koji žive u zatvorenom vojnom gradu kraj Murmanska. Oni me nude buterbrodom, otvorenim sendvičem od jedne kriške na koji se obično obilno maže maslac i slaže dimljena riba, sir, kavijar, povrće i slično. Potom mi majka sprema ostatke dimljene ribe i domaće piroge punjene mesom. Život u zatvorenom vojnom gradu je super, tvrde majka i kćer, svi se poznaju, a hladnoće se lako podnose.
U vlaku iz Atyraua u Turtgul u Uzbekistanu u poznajemo grupu žena iz Dagestana kojima dajem pet mesnih i masnih mantija koje mi je uvalila provodnica koja nije htjela čuti ne, niti kako baš ne jedemo meso. Njih petnaestak u Uzbekistan putuje u toplice gdje će uživati u kurama čišćenja organizma i masažama, kao što uostalom to rade i svake godine.
Vlak su pretvorile u dnevni boravak, prešetavaju se po hodnicima, kraj prozora suše odjeću, a žena koja ih vodi sve zna, ima odgovor na sva pitanja, poput onoga koliko tableta aktivnog ugljena moraš popiti na svoju kilažu kada te muči želudac i od boli jedva uspijevaš stajati. Volim ljude koji su shvatili svijet, daju mi osjećaj kontrole u svijetu u kojem kontrola ne postoji. Potom mi majka sprema ostatke dimljene ribe i domaće pieroge punjene mesom. Život u zatvorenom vojnom gradu je super, tvrde majka i kćer, svi se poznaju, a hladnoće se lako podnose
U vlaku iz Hive za Buharu upoznajemo Ukrajinca koji je u Uzbekistan došao raditi za vrijeme Sovjetskog saveza i kako to biva, ostao, oženio se, dobio djecu. Djeca sad žive u Rusiji, a on preživljava i temperature od +40 ljeti i -20 zimi i trenutno putuje u Taškent kojega zove Koškent (koška na ruskom znači mačka), jer ondje kupuje hranu za mačke koje nema u Hivi.
U vlakovima smo uvijek i atrakcija – neovisno gdje smo, u kojoj državi. Atrakcija je jezik kojim pričamo koji sliči na ruski, ali nije ruski. Atrakcija je činjenica da se svi obraćaju njemu, ali uvijek odgovaram ja, jer ja znam ruski, a on samo sjedi i šuti. Jer imamo različita prezimena, a par smo.
A atrakcija smo i zbog riječi koje čujemo vrlo često, češće nego Tito i Jugoslavija.
Luka Modrić.
Davor Šuker.
Dinamo, Zagreb.
Izgleda da je ovaj čin kolektivnog ponosa (ili kolektivne traume, kako kome) ostavio traga diljem svijeta. Uskoro dolazimo u Atyrau, koji smrdi na naftu i u kojem nema gotovo ništa, osim nekoliko muzeja, Rusa koji rade za naftne kompanije, propalog puta na Kaspijsko jezero i okusa nafte u ustima i čađe na licu.
