"Vrata su tamo", tim je riječima poslodavac grubo ispratio ženu u invalidskim kolicima koja je pokušala konkurirati za mjesto prevoditeljice. Prethodno joj je lampicom osvijetlio usnu šupljinu, provjeravao pokretljivost ruke, demonstrirao vlastitu razgibanost i upitao ju može li trčati i skakati. Njezine lingvističke kompetencije nisu ga impresionirale, od svojih zaposlenika traži visoku fizičku spremu, kao da je riječ o vojsci, a ne o umijeću prenošenja riječi iz jednog jezika u drugi.
Ova vizija krajnje neosjetljivog poslodavca, koji nema sluha za potrebe osoba s invaliditetom i njihovu želju da se uključe na tržište rada, rezultat je kreativnog vrenja jedne grupe kazališnih amatera i profesionalaca koji su ovu subotu dali sve od sebe da publiku ne ostave ravnodušnom. Takva se situacija iz poslovnog okruženja nekome može učiniti pretjeranom, ali je tanka granica između proživljenog i zamišljenog, između stvarnog iskustva i njegovog kazališnog naličja.
"Jednom sam stajala u redu sa štakom, dosta sam spora jer sam slabije pokretna, ali je gospodin iza mene bio nestrpljiv pa me gurnuo kako bi mogao proćiW, govori nam Marina Marijanović, djevojka čija je osuđenost na štaku posljedica prometne nesreće iz 2006. godine. Marijanović je jedna od sudionica performansa čiji je cilj upozoriti na neke od problema s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom i potaknuti publiku na razmišljanje kako bi pitanja naknadno niknula i izvan strogo omeđenog kazališnog prostora.
Centar za kulturu Trešnjevka u europskoj je Noći kazališta odlučio otvoriti vrata ljudima s poteškoćama i stručnjacima različitih profila koji se njima bave, omogućivši im prostor za petodnevnu radionicu koja je pretočena u nastup pod nazivom Nevidljiva sposobnost.
"Da mi je netko rekao, meni, profesionalnom glumcu, da će pripreme početi u nedjelju, a predstava biti izvedena u subotu, i to bez scenarija, kao čista improvizacija, ne bih vjerovao", iskreno će Dimitris Katsidoniotis iz grčke organizacije OCEAN.
WIdeja za realizaciju Nevidljive sposobnosti je nastala na osnovi dramsko-akcijskog modela koji sam radio za doktorat i koji prakticiramo u Udruzi za prevenciju stigmatizacije i edukaciju teatrom (UPSET). Nakon lokalnih istraživanja, vidio sam da je moguće prijaviti slične aktivnosti u neformalnom obrazovanju pa sam prijavio prvu međunarodnu radionicu edukativnog teatra. Iskustvo je bilo toliko snažno za pojedine sudionike da su osnovali vlastite organizacije te smo se dogovorili da ćemo prijaviti zajedničko partnerstvo kako bi nastavili ovu priču i poslali još jaču poruku", objašnjava nam sociolog Ivan Hromatko iz udruge UPSET.
Hromatko kazalište vidi kao prostor u kojem se pojedinci mogu osloboditi ograničenja svakodnevnog života koja su utjelovljena u društvenim ulogama i predrasudama i koja uvjetuju međuljudske odnose. Potencijal koji ima kazalište u istraživanju stigmatizacije vidi i Nataša Jurišić, plesna koreografkinja i pedagoginja.
"Danas kada pogledam ljude koji ulaze u tramvaj, nerijetko se ponašaju kao mazge, ne osluškuju i ne gledaju druge, ne razmišljaju o tome kome treba ostaviti prostora i slično. Kazalište je divno mjesto i to ne za rast ega u onom negativnom smislu, nego kao svojevrsno polje za širenje svijesti o tijelu, prostoru, tijelu u prostoru“, govori nam Jurišić.
Za neke od sudionika to je više od običnog projekta. Marina Dimitrova godinama boluje od cerebralne paralize, no, teška dijagnoza nije ju obeshrabrila. Upravo suprotno, potaknula ju je da pomaže i drugim ljudima koji su onemogućeni u svakodnevnom funkcioniranju, što je postigla radom u udruzi Integracijas inkubators s kojom je i došla u Zagreb. U raspravi s publikom nakon predstave priznala je da gluma čini bitne pomake kada je riječ o njezinom psiho-fizičkom stanju.
O iskustvu rada na ovakvom projektu razgovarali smo i s volonterkom Annabel Domović koja se udruzi UPSET pridružila 2012. jer ju je zaintrigirao spoj društvenog angažmana i umjetničkog izražavanja.
"Projekt Educathe + je hvalevrijedan zato što uspijeva senzibilizirati javnost o problemima s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom, kao i educirati sudionike koji će svoje iskustvo prenositi dalje i tako razbijati barijere u vlastitoj sredini. Važna je i ideja umjetnosti kao pokretačke sile koja nas tjera da budemo u kontaktu sa sobom i svijetom koji nas okružuje. U ovih tjedan dana nanovo sam osvijestila koliko diskriminacija može biti bolna za one koji se s njom suočavaju te koliko je bitno čovjeku dati priliku da se osjeća kao dio zajednice, da sudjeluje i doprinosi, ali i da neprestano pomiče vlastite granice", ističe Domović.
A da nije u svakoj sredini jednako lako primijeniti znanja stečena na radionicama ovakvog tipa, objasnio nam je Massimo Caltavuturo iz talijanske udruge DiversaMente. Naime, sudionici projekta Educhate+ početkom 2017. godine putuju na Siciliju gdje trebaju izvesti novi performans.
"Baviti se kazalištem u ove svrhe kod nas je praktički revolucionarno. Ono omogućuje razvijanje povjerenja u sebe jer svi mi na neki način imamo neki tip socijalnih ili unutarnjih hendikepa, i kada on nije vidljiv kao u slučaju osoba s invaliditetom. Zbog toga je važno na taj način raditi na sebi i staviti se na raspolaganje zajednici. Nažalost, nama će to biti teže jer nemamo mogućnost korištenja ovakvog kazališta, sva dostupna mjesta su privatnog tipa, što zahtjeva financijska sredstva koja nemamo", govori Caltavuturo.
Nakon što je zastor pao, svakome je ostalo nešto. Sudionicima svijest o tome da je voljom ponekad moguće neutralizirati određene poteškoće, publici spoznaja o relativnosti sposobnosti, a novinarima saznanje da (ne)vidljivosti određenih stigmi doprinose i sami.
