Nepokoreni Mario

Ima jedan video kojem se često vraćam. U minuti i pol razgovora José Mourinho prepričava jednu od brojnih 'epizoda' koju je s Balotellijem imao dok je bio trener Intera. "Mogao bih napisati knjigu od 200 stranica samo o svoje dvije godine u Interu s Mariom", kaže Mourinho, nakon čega iznosi jednu posebno upečatljivu epizodu.Na fotografiji Balotelijevog školskog nogometnog tima, njegovo je lice jedino crno. Isti je slučaj bio i kada se 2008. pridružio talijanskoj nacionalnoj momčadi do 21 godine. Iako prepoznat kao talentiran nogometaš još u mlađim danima, Balotelli nije igrao u mlađim talijanskim sastavima. Prema talijanskom Zakonu o državljanstvu trebao je čekati 18. rođendan

"Sjećam se da smo jednom igrali u Ligi prvaka protiv Rubin Kazana te smo bili u velikim problemima jer su svi napadači bili ozlijeđeni. Nisam mogao računati niti na Eto'oa niti na Milita. Jedini kojeg sam imao bio je Mario. Mario je pred kraj poluvremena, u 42. minuti, dobio žuti karton, pa sam kad su igrači došli u svlačionicu potrošio 14 od 15 minuta razgovarajući samo s njim.

Tada sam mu rekao: 'Mario, znam da te ne mogu zamijeniti, slušaj. Nemamo napadača na klupi, stoga igraj bez prekršaja, nemoj uopće dirati protivničke igrače i igraj samo s loptom. Ako izgubimo loptu, nemoj reagirati. Ako te netko provocira, nemoj reagirati, kao niti ako sudac nešto krivo procjeni. Epilog svega – crveni karton u 46. minuti!", priča Mourinho.

Na kraju videa Mourinho se smije, a na licu mu se vidi olakšanje što se više ne mora "baviti" Balotellijem. Vrijeme je prošlo, dozvolilo da stvar postane zabavna anegdota. Onomad je bilo drugačije - Balotelli je promptno kažnjen – do kraja sezone u igru je ulazio tek povremeno, kao zamjena.

Videju se vraćam da se podsjetim kako se treba zajebavati sa "sistemom". Nezreli Balotelli, kako ga neprestano nazivaju, dobar je primjer za ukazati na razliku između djetinjeg i djetinjastog. Ono djetinje u Balotellijevom ponašanju je slobodarsko, iskreno, osvježavajuće i životvorno. Nedavno preminuli sociolog Erik Olin Wright u jednom od svojih posljednjih tekstova piše o važnosti "glupiranja".To je ono o čemu je pričao njegov bivši trener Mancini, govoreći kako je Balotelli talentiran, ali nije fokusiran. "On treba razmišljati samo o svom poslu, o tome da igra za vrlo važan tim, da se mora dobro ponašati", rekao je Mancini. Ovdje se radi o nogometnoj industriji, ali vjerojatno će se u ovoj 'filozofiji' prepoznati radnici i radnice diljem svijeta - upogonjeni svakodnevno u maestralnu mašineriju dokidanja neba nad vlastitom glavom

"Glupirati se znači imati, kao dio svog načina života, nešto što će se suprotstaviti mrtvoj ozbiljnosti našeg ljudskog stanja, učiniti život zabavnim, ali i razotkriti ga. Za mene je glupav kao jedan od načina na koji živim u svijetu oduvijek bio važan dio izražavanja duboke potrebe. Vrlo ozbiljno shvaćam svijet, svoju karijeru posvetio sam istraživanju društvene pravde, mentoriranju svojih učenika, bio sam i aktivan i predan otac.

Ali toliko je toga u svijetu teško, i kako starite postajete svjesniji svih tih poteškoća, čak i ako ste privilegirani kao ja i zaštićeni od većine tih nevolja. Glupiranje zapravo postane važan način rasvjetljavanja stvari. To ne znači 'nemojte biti ozbiljni', to znači, 'uz svu ozbiljnost, imajte sretan, zezantski pogled na život'”, piše Olin Wright.

Sportski mediji, navijači diljem svijeta, vođe klubova, i gotovo svi koji su u nekom trenutku s njim radili Mariju Balotelliju teško i nikako ne mogu oprostiti njegovo glupiranje, njegovu nediscipliniranost. Kada su se prije više godina pojavile glasine da će Balotellija kupiti Milan, vlasnik i predsjednik kluba Silvio Berlusconi komentirao je stvar konstatirajući: "Njegovo ime mi nikada nije bilo ni na kraju pameti. On je trula jabuka i sposoban je uništiti svaku momčad u koju stigne".

Trula jabuka Balotelli - zašto ne igra ulogu nogometaša koji živi nogomet od pete do srca, zašto tako rijetko slavi kad zabije gol ("slavi li poštar kad dostavi pismo?", slavno upita Mario), zašto voli ranije otići s treninga, ali i doći – samo kako bi se popišao u kopačke suigrača (neproporcionalno često u Materazzijeve, pa sad recite da nema Boga)?

Zašto iskazuje krive emocije u krivom trenutku – zašto Balotelli plače kad mu navijači na stadionu mašu bananama, a ne baca se u trans kad "njegov" klub pobjeđuje? Zašto se u televizijskoj emisiji pojavljuje u dresu suparničkog kluba, a mrtav je ozbiljan kad priča o rasizmu, dapače, nepodnošljivo ozbiljan kad uoči Europskog prvenstva 2012. izgovara - "ne prihvaćam i neću prihvaćati rasizam. Ako netko na ulici na mene baci bananu, ići ću u zatvor, jer ću ga ubiti".Sudac mu je zbog gestikulacije pokazao žuti karton jer je ono "remetilo igru" (kasnije se sudac pravdao da nije čuo rasističke uvrede). Ovaj primjer zapravo je savršena ilustracija onoga što se od Balotellija očekuje – ne remeti sustav, šuti i igraj, zgrći (nam) pare, zatomi sve drugo što jesi

(Ovdje ide 'ponosna' intermezzo fusnota - tijekom održavanja Europskog prvenstva, Balotellija su rasistički vrijeđali i hrvatski navijači zbog čega je UEFA Hrvatskom nogometnom savezu izrekla kaznu od 80.000 eura).

Talijanska reprezentacija nakon Balotellijeve izjave o nula tolerancije na rasizam poseže za isprikama – Roberto Mancini poručuje kako nije Mario to tako ozbiljno mislio, nećemo tako olako o ubijanju onih koji neprestano pozivaju na naše nepostojanje, on mora "još odrasti". Ali ne mora Balotelli odrasti.

Ne mora Balotelli odrasti i dorasti toleranciji prema rasistima pa da se sjednu za neki okrugli stol, da posluša koje su to životne traume rasiste navele da ga mrze i ponižavaju. Nije Balotelli taj koji treba razumjeti. Problem je što je Balotelli odrastao, odrastao u rasističkoj Italiji, u kojoj je postao prvo crno lice svetinje – nacionalne nogometne reprezentacije.

Balotellijevi rani nastupi bili su popraćeni "majmunskim" glasanjima iz publike i plakatima "Ne postoje crni Talijani!". Njegovi biološki roditelji su podrijetlom iz Gane, ali Balotelli je rođen i odrastao u Italiji, Italija je ono što poznaje. Rođen u Palermu kao dijete Thomasa i Rose Barwuah, bio je veoma boležljiv, a zbog njegovog lošeg zdravlja i siromašnih uvjeta u kojima je živjela obitelj Barwuah, kao trogodišnjak je dan na posvajanje obitelji Balotelli.Nezreli Balotelli, kako ga neprestano nazivaju, dobar je primjer za ukazati na razliku između djetinjeg i djetinjastog. Ono djetinje u Balotellijevom ponašanju je slobodarsko, iskreno, osvježavajuće i životvorno

"U školi bi se s vremena na vrijeme dogodilo da neke grickalice nestanu i svi su odmah mislili da sam ih ja ukrao, bez da bi uopće istražili stvar. Postoji jedan događaj koji nikada neću zaboraviti - napisao sam sve svoje zadaće i znao sam da će mi mama dopustiti da odem igrati nogomet nakon toga, pa sam izašao. 'Bok momci, hoćemo igrati', upitao sam. 'Ne, Mario' odgovorili su. 'Ali napisao sam zadaću'. 'Ne, Mario, ne razumiješ. Ti si crnac', rekli su", prepričava Balotelli o rasističkom okruženju svoga djetinjstva.

Kako se navodi u profilu za Time 2012. godine, na fotografiji Balotelijevog školskog nogometnog tima, njegovo je lice jedino crno. Isti je slučaj bio i kada se 2008. pridružio talijanskoj nacionalnoj momčadi do 21 godine. Iako prepoznat kao talentiran nogometaš još u mlađim danima, Balotelli nije igrao u mlađim talijanskim sastavima. Naime, prema talijanskom Zakonu o državljanstvu koji je donesen 1992., trebao je čekati 18. rođendan kada je napokon mogao predati zahtjev za državljanstvom, unatoč tada punih 18 godina života u Italiji i usvajanja od strane roditelja državljana Italije. Tih osamnaest godina službeno je smatran ganskim emigrantom.

Lani je, u utakmici između Nice (za koju je tada igrao) i Dijona Balotelli prvo gestikulacijom pokazao navijačima da zašute sa "majmuniranjem" koje su mu upućivali te se požalio sucu na rasističke uvrede ("Nemam ništa protiv majmuna, siguran sam da su majmuni pametniji od rasista", kaže Balotelli, čisto da razjasni s kime ima problem, ako još ima onih kojima nije jasno).Trula jabuka Balotelli - zašto ne igra ulogu nogometaša koji živi nogomet od pete do srca, zašto tako rijetko slavi kad zabije gol ("slavi li poštar kad dostavi pismo?", slavno upita Mario), zašto voli ranije otići s treninga, ali i doći – samo kako bi se popišao u kopačke suigrača (neproporcionalno često u Materazzijeve, pa sad recite da nema Boga)?

Sudac mu je zbog gestikulacije pokazao žuti karton jer je "remetilo igru" (kasnije se pak sudac pravdao da nije čuo rasističke uvrede - Kolindin poučak primjenjuje se i u inozemstvu). Ovaj primjer zapravo je savršena ilustracija onoga što se od Balotellija očekuje – ne remeti sustav, šuti i igraj, zgrći (nam) pare, zatomi sve drugo što jesi.

To je ono o čemu je pričao njegov bivši trener Mancini, govoreći kako je Balotelli talentiran, ali nije fokusiran. "On treba razmišljati samo o svom poslu, o tome da igra za vrlo važan tim, da se mora dobro ponašati", rekao je Mancini. Ovdje se radi o nogometnoj industriji, ali vjerojatno će se u ovoj 'filozofiji' prepoznati radnici i radnice diljem svijeta - upogonjeni svakodnevno u maestralnu mašineriju dokidanja neba nad vlastitom glavom.

Ukratko - Balotelli je lijen (jer ne želi biti upogonjen na način na koji se od njega traži i ne mjeri poslom sav obujam života), mrzovoljan (jer se duri kad ga gađaju bananama i ne zahvaljuje nam što mu je dozvoljeno da igra među 'našima', jer pokazuje otpor) i djetinjast (jer, umjesto da se druži s bossovima, sretne mađioničara i pozove ga doma da ga nauči trik. "Naučio sam samo jedan trik, ali jako težak", reći će Mario u intervjuu Noelu Gallagheru. Jer ode u kupnju i donese doma trampolin, a mogao je još jedan bijesni auto kupiti). 

Uz sve to, on ostaje nevjerojatno glasan i neprestano "provocira". Što ne bi malo šutio taj crnac koji zarađuje masne pare i dobio je, velikom muNe mora Balotelli odrasti i dorasti toleranciji prema rasistima pa da se sjednu za neki okrugli stol, da posluša koje su to životne traume rasiste navele da ga mrze i ponižavaju. Nije Balotelli taj koji treba razumjeti. Problem je što je Balotelli odrastao, odrastao u rasističkoj Italiji, u kojoj je postao prvo crno lice svetinje – nacionalne nogometne reprezentacije ukazanom milošću, talijanske papire? Poznaje li on nešto kao odanost, je li mu jasan koncept predanosti koja ne propitkuje, na kojoj počiva i nogomet i nacija?

Primjerice, trenutno igra dobro u dresu Marseilla i nedavno baš u utakmici protiv bivšeg kluba Nice zabija sjajan gol i odlučuje ga opako proslaviti - vadi mobitel i sve prenosi uživo na Instagramu. Ima li kraja, Mario?

Veliki američki pjesnik Langston Hughes, crnac, u pjesmi I, too, sing America piše:

Ja, također, pjevam Amerika.

Tamniji brat, ja sam.

Mene šalju u kuhinju, da jedem

Kad gosti dođu.

A u završnim stihovima:

Vidjet će kako sam lijep

I bit će ih sram -

Ja, također, pjevam Amerika.

Lijep si, Mario Balotelli. Lijepe su tvoje mrzovolje. Tvoje naušnice i trampolini. Lijepa je tvoja nepokorenost. I više od svih golova pamtit ću to.