Prošli tjedan u zagrebačkoj galeriji "Miroslav Kraljević" predstavljena je publikacija "Ad hoc" splitske dizajnerice Rafaele Dražić u kojoj se nalazi dokumentacija sa njene izložbe "7 nula" i rad na projektu "Tajne izložbe". Radovi ove mlade dizajnerice, koja živi na relaciji Split - Varšava gdje je upisala doktorski studij, već sada su međunarodno priznati (nedavno ju je američki časopis "Print" uvrstio među dvadeset najboljih mladih dizajnera), a njeni angažmani impresivni. O njenom radu, stanju u Splitu i planovima za budućnost razgovarali smo nakon promocije "Ad hoc" publikacije.
Što se sve nalazi u tvojoj publikaciji Ad hoc projekt?
Možeš li ukratko objasniti projekt s kojim si sudjelovala na Tajnim izložbama?
Obzirom da nisam nalazila smisla u prikazivanju 7 nula u jednom od privatnih stanova u Zagrebu gdje su se odvijale Tajne izložbe, odlučila sam napraviti novi rad poigravajući se ključnim pojmom - cenzura.
O radu sam razmišljala dizajnerskom metodom uzimajući u obzir postavljene parametre (privatni stan, određeno trajanje izložbe od samo nekoliko sati) i na njih tražila odgovor tj. rješenje. Zanimalo me i kako bi se mogla poigravati kustoskom pozicijom, tj. pozicijom moći.
Tako sam došla na ideju o izložbi koja nastaje u realnom vremenu s pomoću fax uređaja na kojeg su za vrijeme trajanja izložbe (28. siječnja 2010., od 17.30 do 20.30 sati), unaprijed pozvani autori iz zemlje i inozemstva slali svoje priloge referirajući se na citate preuzete iz svijeta politike, filma, mode o pojmu "image" kojeg sam poslala u pozivnom pismu za sudjelovanje.
To je dosta riskantan poduhvat. Kako je sve prošlo, je li bilo kakvih "iznenađenja"?
Riskantan je jer sam osim kustosica zapravo i sebe samu dovela u poziciju neizvjesnosti tj. gubitka kontrole nad vlastitom izložbom. Upravo ta specifična situacija sastavni je dio mog rada osmišljenog za Tajne izložbe. Time sam na neki način ponovila iskustvo sa 7 nula.
Iznenađujuća je bila količina pristiglog materijala za vrijeme održavanja. Od 53 grafike neke su bile potpuno neprepoznatljive zbog estetike koju generira uređaj (degradira sliku).
Koji od radova što su pristigli faxom bi istaknula?
Svakako onaj od dizajnerice Verene Gerlach koja je poslala svoju seriju plakata o Alžiru gdje je nekoliko puta skoro uhapšena radi fotografiranja običnih uličnih detalja. Verenu je Goethe Institut angažirao da tamo vodi radionice sa studentima, kojima je cilj proizvesti plakate, koji promoviraju Alžir kao lijepo turističko mjesto (od kojih drugu radionicu tamošnja vlada uopće nije ni dozvolila). Tako je Verena kreirala dva seta postera, jedan kakav se tražio, a drugi prema njenom osobnom iskustvu, referirajući se uglavnom na cenzuru i položaj žena u tom društvu.
Zanimljiv je bio i rad Nathanaela Hammona. On je na osam stranica kreirao jako sitan uzorak za čije je ispisivanje putem faxa bilo potrebno preko dvadeset minuta. Na taj je način autor želio cenzurirati druge koji su pokušavali dobiti liniju.
No, iznenađenja si imala sa inicijativom 7 nula. O čemu je riječ?
7 nula je bila incijativa povodom lokalnih izbora 2009. kada se za gradonačelnika, među ostalima, kandidirao i Željko Kerum, a obuhvaćala je izložbu fotografija uličnih intervencija koje su se ticale njega i njegovog poduzetništva te javnu raspravu u galerijskom prostoru, koju je vodio Eugen Jakovčić, a sudjelovali su Inge Koludrović-Tomić i Mirko Petrić koji su u razgovoru dali širi društveni kontekst aktualnih zbivanja u gradu.
Izložba je dan prije otvaranja u Muzeju grada otkazana, a ja sam bila zamoljena skinuti fotografije sa zidova. Ravnateljica je problem vidjela u "promjenama u koncepciji" i činjenici da se izložba tiče samo jednog kandidata.
Sjećam se da smo Eugen i ja tada cijeli slučaj usporedili s predstavom Bakhe, kojoj je prijetila cenzura na Splitskom ljetu, jer se mislilo da bi mogla zasmetati bivšem premijeru. Predstava se na kraju odigrala jer svaki autor ima pravo na vlastitu autonomiju, što kod 7 nula ipak nije bio slučaj.
Ravnateljica je vjerojatno vidjela opasnost u tome što se može dogoditi ako on zaista postane gradonačelnik, misleći da se time Muzej poistovjećuje s prikazanim fotografijama i zauzima stav kakav ne bi trebao.
Iste reakcije dobili smo i od Info-zone, nevladine udruge mladih, koji su rekli da ne žele primiti izložbu jer u vrijeme izbora žele ostati neutralni, što je bilo apsurdno i neprihvatljivo.
Na kraju, nakon poduže potrage za prostorom, izložba i javno snimanje razgovora, održani su u galeriji Ghetto, gdje se mogla vidjeti i knjiga žalbe koja je donosila tekstove raznih novinara o Kerumu, obzirom da on sam nije pristao na intervju. Knjiga je bila intervencija u postojeću Knjigu žalbe (kupljenu u Narodnim novinama) na način da se pored svake stranice s nalijepljenim tekstom mogao upisati komentar posjetitelja izložbe.
Zanimljivo je da je izložbu na otvorenju posjetila policija, a nekoliko dana kasnije i državni inspektorat u pratnji policije tražeći nepravilnosti u radu kluba/galerije Ghetto (vjerojatno s ciljem da ranije zatvore izložbu).
No problematizacija Keruma na lokalnim izborima bila je "primjer tzv. berluskonizacije Evrope", sudeći prema stanju u gradu - izabrala si pravi primjer?
Da, čini se da je inicijativa imala smisla makar i u tom simboličkom efektu.
Nisam ekspert za politiku. Meni je ideja o inicijativi došla spontano, jer sam kao građanka, nezadovoljna osobnim ekonomskim interesima pojedinaca koji uništavaju grad. Split se potpuno provincijalizirao. Nema nikakve alternative - mjesta gdje bi se problemi mogli diskutirati.
Što onda kažeš na izbor Josipa Botterija za ravnatelja Galerije umjetnina?
U Splitu je barem sve konzistento: Kerum gradonačelnik, Mucalo intendant, Botteri ravnatelj Galerije umjetnina.
Projekt 7 nula, rad na Tajnim izložbama, tvoj diplomski - imaju određenu "aktivističku" notu. Koliko se može u tom prostoru "umjetničkog/dizajnerskog" danas utjecati na stvarnost?
Vjerujem da dizajn može utjecati na stvarnost kada je dio nekog multidisciplinarnog okruženja koji kreira neku poruku ili misao, a on mu pomaže da je izreče što jasnije i upečatljivije.
Što misliš o prosvjedima za Marjan?
Sve najbolje. Konačno nešto.
Živiš na relaciji Split-Varšava i imaš dvostruku perspektivu Splita. U tom smislu kakav je Split za mlade dizajnere i kreativce?
Općenito govoreći, krivo je da pojedinci i pojedinke potpomažu posrnulu kulturu (što je u nas slučaj) umjesto da postoji sustav unutar kojeg mogu djelovati. Sa strukovne pozicije gledano, Splitom vlada amaterizam, a ne postoje niti ozbiljni dizajn studiji.
Institucije nisu dovoljno senzibilizirane na važnost dizajna, no to u konačnici i nije problem samo Splita, ali ipak on je drastičan primjer. Ne vidim da se ovdje mladi dizajneri nakon završenog fakulteta mogu igdje uključiti svojim radom i sposobnostima.
I za kraj, sasvim općenito i stereoptino pitanje - kakav je život za mlade u Splitu?
Haha... baš si mene našla. Nemam života u Splitu.
