Bejrutska šuma, najveći i jedini gradski park, poznata kao Horsh Beirut, prošle je godine ponovno otvorena zahvaljujući dugogodišnjem trudu aktivista. Grad je čak razmatrao i gradnju velikog stadiona u parku, ali više je građanskih inicijativa, primarno Nahnoo, svojim kampanjama i Valja se u Bejrutu, ali i svugdje drugdje danas, zapitati - za koga gradimo grad? Kakvu budućnost želimo? protestnim akcijama inzistiralo na otvaranju parka za sve građane te neuključivanju privatnog sektora u investicije u parku. Bejrut ima svega 0.65 m2 površine javnih parkova po stanovniku, što je daleko do 10m2 koje preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).
"Horsh Beirut je park od povijesnog značaja za grad, neka su stabla tamo rasla stotinama godina, ali je osamdesetih Izrael bombardirao park i gotovo je čitav prostor bio spaljen. Nakon toga je park zatvoren, ali mi smo htjeli da se obnovi i da bude prostor rehabilitacije i pomirenja, jer se nalazi između različitih četvrti i dijelova grada koji su bili sukobljeni za vrijeme rata. Park se trebao otvoriti 1995. godine, ali su vlasti spriječile otvaranje, te nam je rečeno da čekamo još deset godina. Naravno, ni 2005. nije došlo do otvaranja. Tako smo 2011. odlučili da je konačno vrijeme da uzmemo stvar u svoje ruke i počnemo ozbiljno raditi na kampanji za otvaranje parka, jer smo shvatili da Grad ništa neće učiniti po tom pitanju", govore mi iz inicijative Nahnoo.
Iako je ponovno otvaranje parka razlog za slavlje, veselje je polovično. Naime, park je otvoren tijekom tjedna, ali samo u određeno doba dana. Prvotno je to bilo od 8 ujutro do 2 popodne, trenutno je od 1 do 7 popodne. Iako, kada sam prije nekoliko dana u 2 popodne pokušala ući u park, čuvari na ulazu rekli su mi kako još uvijek nije otvoren. Dakle, iako načelno postoji period dana kada bi park trebao bit otvoren, to nužno ne znači da je park tada zbilja otvoren.
"Problem je i u tome što su ljudi zaboravili da park postoji, jer ga desetljećima nisu mogli koristiti. Mnoge mlađe generacije nisu ni znale da park postoji, to je jednostavno bio prostor kraj kojeg su prolazili. Stoga smo morali raditi i na ponovnom upoznavanju građana s Horsh Beirutom", objašnjavaju iz inicijative Nahnoo. Glavni razlog zbog kojeg se otvaranje parka odugovlačilo je činjenica da Grad nije htio uložiti javni novac u javno dobro - ponovno otvaranje i obnovu parka. "Grad bi mnogo radije potrošio javni novac na privatne projekte unutar parka i ostvarivao profit na javnom dobru", ističu iz Inicijative.
Dugogodišnja privatizacijska trakavica veže se i uz plažu Dalieh, koja se nalazi odmah pokraj najprepoznatljivijeg mjesta u gradu i velikog turističkog mamca – Pigeon rock stijene. Plaža u samom centru grada, na kojoj su se desetljećima okupljali građani iz čitavog grada, označena je kao idealno mjesto za luksuzni privatni resort 2012. godine.Danas, kada je u gradu više od milijun sirijskih izbjeglica, gotovo polovica populacije, danas, kada su ovdje tisuće i tisuće migrantskih radnika iz Etiopije, Filipina, Indije, koji ne bježe od rata, ali svakako bježe od polagane smrti siromaštva (što je zapravo jedna vrsta rata) - više nego ikad valja reći Bejrutu da nam svijet bez njega neće biti dovoljan
Grad zakonski ne može prodati plažu i more (privatna plaža podrazumijeva nemogućnost "korištenja" mora za ostale građane), ali ih može dati u najam na sto godina, što je trik kojim se nerijetko koristi. Projekt privatizacije plaže Dalieh građanima se desetljećima predstavlja kao "privatni prostor za javno korištenje", a koncesije se dodjeljuju samo ograničenom broju ljudi – nekoliko elitnih obitelji iz Bejruta. Aktivisti to žele promijeniti.
Ove godine plaža je dodana na listu World Monuments Funda, neprofitne organizacije koja nastoji očuvati i zaštititi ugrožena, povijesno-kulturno važna mjesta diljem svijeta. Iako to ne garantira odustajanje od projekta, on je barem privremeno zaustavljen. Za sada su aktivisti, što se plaže Dalieh tiče, uspjeli.
Druga javna plaža u centru grada, Ramlet el Beyda, nažalost nema priču sa sretnim završetkom (ako se ne dogodi čudo). Već godinama postoje najave o privatizaciji plaže, a ove jeseni pokrenuti su prvi radovi na južnom dijelu plaže – preko noći su došli bageri. Radi se o jedinoj plaži u gradu na kojoj su, iako leži duž elitnog kvarta Ras Beirut, dolazili ljudi iz čitavog grada, ponajviše iz južnog, najsiromašnijeg dijela. To je jedno od prvih mjesta koje sam zavoljela u Bejrutu. Iako prljava i s lošom rasvjetom (jer grad u održavanje plaže ne ulaže ništa), Ramlet el Beyda nevjerojato je mirno mjesto udaljeno svega nekoliko metara od bučne prometnice. Kad zakoračite na pijesak skidate buku s leđa kao ruksak, pa dok gledate valove na plavim ljuljačkama, čujete samo more i smijeh djece koja s roditeljima trčkaraju uokolo.
Ti će se prizori vjerojatno uskoro promijeniti, a plan nije originalan – gradit će se luksuzni resort i za to bi trebala biti žrtvovana jedna od posljednjih javnih plaža. Ilegalni projekt luksuznog Eden Rock Resorta vodi Wissam Ali Achour, kroz svoju tvrtku Achour Holding. Ramlet el Beyda je previše blizu mora i zakonski treba biti klasificirana kao javna imovina – zakon svrstava obalu kao javno dobro, definiranu kao najudaljenije područje koje valovi dodiruju tijekom zime, uključujući i pijesak i stjenovitu obalu. Stručnjaci procjenjuju kako na libanonskoj obali trenutno postoji više od 1200 ilegalnih struktura/konstrukcija/građevina, od kojih je većina izgrađena nakon građanskog rata.
Duž čitave obale Bejruta, Ramlet el Beyda i Dalieh su jedine dvije preostale plaže na kojima se građani mogu besplatno kupati i provoditi vrijeme – ostale su ograđane, zatvorene, pretvorene u obale za klijentelu dubljeg džepa, uglavnom povremene posjetitelje grada - turiste i biznismene. Kako mi komentira ilustratorica Jana Traboulsi: "Ako se ovako nastavi, za Bejrut ćemo moći reći – kakav krasan grad bez ljudi".Shopping centri građanima se predstavljaju kao nadomjestak za gubitak javnih površina – plaža, parkova, igrališta, uz uvjeravanje da su shopping centri sigurne zone
U novije vrijeme, građanski pokreti, kao što su Želimo odgovornosti (Badna Nhaseb), Nahnoo, kao i brojni drugi aktivisti, počeli su organizirati protestne akcije na plaži Ramlet el Beyda. U studenom je skupina aktivista pokušala ukloniti cijevi koje su jaružale morsku vodu s plaže. Napali su ih muškarci u civilnoj odjeći i jedan je aktivist teško ozlijeđen. Na velikom prosvjedu krajem studenog brojne (mirne) prosvjednike na plaži je dočekala interventna policija i bodljikava žica, ograničavajući prilazak plaži i čuvajući bagere i cijevi onih koji kradu plažu od građana.
Iako je ono što se danas događa na Ramlet el Baydi, ali i plaži Dalieh, jasno kršenje zakona koji reguliraju obalnu imovinu, ministarstva i nadležna tijela samo skreću pogled na ugrožavanje javne imovine, odnosno – daju svoj blagoslov bogatim tvrtkama i vlasnicima nekretnina koji imaju novac i političku moć, pa se za njih donose novi propisi, pronalaze rupe u zakonu, izdaju ilegalne dozvole za oduzimanje prostora na koji ne bi smjeli polagati prava.
"Gubimo sve plaže, ostao nam je jedan park, izgubili smo čak i sve trgove - većina trgova pretvorena je u parkirališta i okretišta za automobile, ljudi se nemaju gdje sretati, družiti, uživati u gradu", komentiraju iz inicijative Nahnoo. Dodaju kako Vlada i Grad ne žele zaštiti ni ovo malo što je preostalo u gradu, a kamoli pokrenuti inicijative za nove javne i zelene prostore.
Grad je ovo kojem je korupcija utkana u svaku poru – kada spomenete vladu, propise i zakone, lokalci se smiju i mašu rukama – za njih su to odavno prazne riječi. Ratni profiteri i mafijaši drže grad u svojim rukama već desetljećima, i nitko im ne može ništa. Valja ipak spomenuti zrnce nade - građanska lista Beirut Madinati sudjelovala je na posljednjim lokalnim izborima u Bejrutu, sa svoja 24 kandidata – odvjetnicima, aktivistima, arhitektima, nepovezanima s postojećim strankama, različitih religija i nereligija. Nisu pobjedili na izborima, ali su predstavili novu platformu i osvojili značajan broj glasova - što je svakako potencijal za budućnost, u kojoj će imati mnogo posla.Iako je ono što se danas događa na Ramlet el Baydi, ali i plaži Dalieh, jasno kršenje zakona koji reguliraju obalnu imovinu, ministarstva i nadležna tijela samo skreću pogled na ugrožavanje javne imovine, odnosno – daju svoj blagoslov
Prema studiji koju je provela arhitektonska tvrtka Habib Debs, neizgrađeno zemljište u Bejrutu je 1967. godine činilo 40 posto grada, dok je 2000. godine neizgrađenog zemljišta svega 10 posto. Nakon građanskog rata cvjeta siva zona neprestane izgradnje. Devedesetih je reizgradnja središnjeg dijela grada povjerena tvrtci Solidere, čiji je vlasnik bio Rafik Hariri, tadašnji premijer. Tada je većina građana bila primorana jeftino prodati svoje nekretnine tvrtci, jer su uvjeti obnove i izgradnje koje je Solidere nametnuo za mnoge bili nedostižan standard i preskupa investicija.
Nestaju plaže, nestaju parkovi, konstatni su problemi sa strujom i odvozom smeća, a prema nebu glavu iz dana u dan dižu luksuzne zgrade i trgovine sa šljaštećim stranim nazivima, koje su više-manje konstantno prazne. Shopping centri građanima se predstavljaju kao nadomjestak za gubitak javnih površina – plaža, parkova, igrališta, uz uvjeravanje da su shopping centri sigurne zone. Argument o "opasnosti" javnih površina neprestano se provlači, ignorirajući mišljenja da je grad u kojem se ljudi mogu neopterećeno družiti i sretati - grad koji bi bio inkulzivan i u konačnici sigurniji.
Valja se u Bejrutu, ali i svugdje drugdje danas, zapitati - za koga gradimo grad? Kakvu budućnost želimo? Bejrut nije Dubai. Bejrut nije nastao kao igralište za bogataše. Bejrut je bio grad u kojemu je bilo mjesta za njegove građane. Za razliku od mnogih drugih mjesta, Bejrut ne ostavlja prostora za (potpuno) zavaravanje.
"Zato što oni žele vidjeti more, mi više ne vidimo nebo" (ilustracija: Jana Traboulsi
Bejrut bez obale, ilustracija: Omar Saliba Abdel Samad
Možete provoditi dane u elitnim kvartovima, u zgradama s odajama za sluge (od par metara kvadratnih, bez prozora), možete šetati do Beirut Souksa, velikog šoping centra u koji su utučene stotine milijuna dolara, izgrađenog 2009. godine na prostoru gdje je bio živahni centar grada, mjesto za trgovačku razmjenu, šetnju i druženje - posljednjih nekoliko tisuća godina. Tamo sviraju vesele božićne pjesme, ulice krasne natpisi Hope, Christmas, Love, parkirani su najnoviji Audiji, Poršeji, ljudi su u finim odijelima, s vrećicama sa zlatnim logom u rukama, hodaju i pretvaraju se da ne postoji ništa van njihovog šljaštećeg balona. Ali u Bejrutu nema bijega.Duž čitave obale Bejruta, Ramlet el Beyda i Dalieh su jedine dvije preostale plaže na kojima se građani mogu besplatno kupati i provoditi vrijeme – ostale su ograđane, zatvorene, pretvorene u obale za klijentelu dubljeg džepa, uglavnom povremene posjetitelje grada - turiste i biznismene
U kasnu prohladnu večer, naslonjen na kip Samira Kassira, tamo spava radnik iz Etiopije, u poderanom plavom radnom odijelu. Izgleda izlomljeno i suho, kao savinuta grana. Sirijka s malim djetetom sjedi na podu i prodaje žute paketiće žvakaćih guma pred samim ulazom u Souks. Pitam je kako je, kaže da će biti bolje.
Hoće li biti bolje? Prije nekoliko danas sam se izgubila, pokušavajući u košmaru zgrada koje se pružaju sve više i više prema nebu pronaći izlaz na obalu. Ali se more ne može ni vidjeti ni nanjušiti ni čuti od silnih građevina, pa ne znaš je li udaljeno svega sto metara ili kilometrima. U jednom sam trenutku skoro odustala, ne nezadovoljna - jer sam uživala u šetnji - more ću već nekako pronaći drugi dan. U tom trenutku se s desne strane ukazala mala uličica koja vodi ravno do obale.
I ne obična ulica, već jedna od rijetkih u ovom gradu koja ima ime (a ne broj), i to po velikom sirijskom pjesniku Nizaru Kabbaniju. Kabbani me doveo do mora. Trenutak je bio važan, na više razina. Jedan sirijski pjesnik otvorio je put meni, izgubljenoj u Bejrutu. Pjesnik koji je prije nekoliko desetljeća pisao ode ovom gradu i zazivao ga da ustane, jer nam "svijet bez tebe neće biti dovoljan", jer su "tvoji korijeni duboko u nama".
Danas, kada je u gradu više od milijun sirijskih izbjeglica, gotovo polovica populacije, danas, kada su ovdje tisuće i tisuće migrantskih radnika iz Etiopije, Filipina, Indije, koji ne bježe od rata, ali svakako bježe od polagane smrti siromaštva (što je zapravo druga vrsta rata) - više nego ikad valja reći Bejrutu da nam svijet bez njega neće biti dovoljan, jer korijeni ovoga ovdje - svih ratova regije koji su se nastanili u licima ljudi, u zidovima kuća i ulicama, i nevjerovatnog jaza između bogatih i siromašnih, luksuza i neimaštine, su zbilja u nama - u svim našim društvima.
Bejrut govori o nezavidnoj, sramotnoj prošlosti, ali i - sa svom silnom privatizacijom, getoizacijom, ogradama - o budućnosti koja nije lijepa. Ali,kako piše Kabbani: "Preboli svoju tugu. Jer revolucija raste u ranama jada i tuge... ustani Bejrute!" Još vjerujem da možemo pronaći more. Ali zajedno.
________________________________________________________________________________________________
