Historija samostalne Hrvatske tijekom devedesetih ne sastoji se samo od rata, mržnje i netrpeljivosti između Srba i Hrvata. Dapače, sastoji se i od jedne od najuspješnijih UN-ovih mirovnih misija tokom kojom su od 15. januara 1996. do 15. januara 1998. godine u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske reintegrirani teritoriji - točnije Podunavlje, te ljudi - točnije Srbi, u posljednjem sektoru tzv. Republike Srpske Krajine.Ključno je pritom da razumijemo da za aktualnu klimu ne možemo tražiti odgovornost u onima koji čine manjinu, nego u svima nama te da ponajprije kroz zajedničko djelovanje možemo doprinijeti pozitivnoj društvenoj promjeni i okruženju u kojem ima mjesta za sve nas, bez obzira na etničku pripadnost
Ta misija zvala se UNTAES (United Nations Transitional Administration for Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium) ili kolokvijalno mirna reintegracija. Za tu činjenicu saznala sam relativno kasno, kada sam u svojim ranim dvadesetima odrađivala stručnu praksu u Centru za mirovne studije u Zagrebu. Tada sam se pitala kako je moguće da nisam ranije saznala za to i zašto ta tema nije češće u fokusu društvene rasprave ili medija.
Isprva sam pomislila da je razlog tome činjenica da sam rođena i u velikoj mjeri odrasla i školovana u Bavarskoj u kojoj je za raspad Jugoslavije u kurikulumu povijesti predviđeno tek 45 minuta.
Međutim, tema i pitanja vezana uz mirnu reintegraciju i dalje su me fascinirala te sam studirajući European Master's Degree in Human Rights and Democratisation (EMA) odlučila da ću joj se posvetiti na strukturiran i podrobniji način – u obliku znanstvenog istraživanja. Odlučila sam raditi završni rad pod nazivom Pragmatic Peace – The UNTAES Peacekeeping Mission as Example for Peaceful Reintegration of Occupied Multiethnic Territories.
U tom trenutku približavala se dvadeseta obljetnica dovršetka reintegracije Podunavlja, a time i završetka rata. Međutim, ono što je dominiralo, a u tom kontekstu i dalje dominira, jeste diskurs u kojem se uglavnom perpetuira tema rata, u kojem su Srbi agresori-negativci, a Hrvati žrtve.
Taj je diskurs usmjeren na obilježavanje i naglašavanje stradanja Vukovara (uglavnom kao simbola stradanja hrvatstva, a ne ljudi) ili slavlje vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja (uglavnom kao simbola oslobođenja hrvatskih teritorija, pri čemu se pomno pazi da se diskreditira kao protuhrvatski čin svaki pokušaj problematizacije operacija po stradalo i progonjeno srpsko stanovništvo).
Stoga sam se odlučila posvetiti istraživanju i testiranju nekoliko teza o uspješnosti, ciljevima i motivima misije. Uz to, shvaćajući i prihvaćajući političku dimenziju znanstvenih istraživanja, radom i njegovim rezultatima htjela sam doprinijeti pluralizaciji diskursa i problematizaciji državotvornih mitova kreiranih Tuđmanovim političkim utjecajem i djelovanjem, a koji se i dalje perpetuiraju kao neupitne istine (1).Štoviše, reintegracija Srba u Hrvatsku te istovremeno garantiranje svih prava - čime je de jure i de facto očuvan multietnični karakter Podunavlja - za mene implicira ne samo obavezu, nego i namjeru za pomirenjem ljudi koji su do nedavno pripadali zaraćenim stranama
Konkretnije, radu sam se posvetila u nadi da kao društvo ili barem kao ljudi koji se bave aktivnim radom na pozitivnoj društvenoj promjeni, možemo početi aktivno proispitavati nametnute narative koji nas i dalje razdvajaju te zbog kojih su osnovna ljudska prava i prava nacionalnih manjina srpske zajednice u Hrvatskoj, blago rečeno, redovito pod povećalom.
Od dvije dimenzije UN-ove mirovne misije u Podunavlju – one koja se odnosi na teritorij i one koja se odnosi na ljude – istraživala sam potonju, zato što je ta dimenzija bitna za trenutnu društvenu situaciju te zbog ponovne uspostave zajedničkog života bivših ratnih neprijatelja - Hrvata i Srba - na tom području. Istovremeno, ta dimenzija nosi potencijal da bude metafora za ponovnu uspostavu zajedničkog života Srba i Hrvata na cijelom području Republike Hrvatske.
Štoviše, reintegracija Srba u Hrvatsku te istovremeno garantiranje svih prava - čime je de jure i de facto očuvan multietnični karakter Podunavlja - za mene implicira ne samo obavezu, nego i namjeru za pomirenjem ljudi koji su do nedavno pripadali zaraćenim stranama. Glavna pitanja na koja sam kroz rad htjela ponuditi odgovore su je li mirna reintegracija srpske zajednica zaista uspješno okončana te utječe li mirna reintegracija još uvijek na današnju zajednicu u Podunavlju na primjeru studije slučaja u Gradu Vukovaru.Taj je diskurs usmjeren na obilježavanje i naglašavanje stradanja Vukovara (uglavnom kao simbola stradanja hrvatstva, a ne ljudi) ili slavlje vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja (uglavnom kao simbola oslobođenja hrvatskih teritorija)
Točnije, budući da je Vukovar simbol stradanja koji zbog UN-ove misije te multietničkog sastava populacije može biti i simbol za pomirljivu i multietničku Hrvatsku, u studiji slučaja sam istraživala organizaciju osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja i njezin nastanak koji danas kolokvijalno nazivamo odvojeno školovanje vukovarske djece po etničkoj pripadnosti.
Školovanje nazivamo odvojenim jer djeca srpske narodnosti pohađaju nastavu po Modelu A (u konkretnom slučaju to znači nastava na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu) dok djeca hrvatske, ali i druge narodne pripadnosti, pohađaju nastavu po većinskom kurikulumu.
Trenutno važeći pravni okvir manjinskog odgoja i obrazovanja svoje korijene ima u pregovorima koji su se za vrijeme misije odvijali između predstavnika većinskog te srpskog naroda u svrhu ispunjenja ciljeva Erdutskog sporazuma (2).
Opservacija uređenja školovanja u Vukovaru u istraživanju služila je kao indikator da dugoročan cilj UNTAES misije, a to je pomirenje lokalnog stanovništva, nije postignut jer je podijeljenost stanovništva po etničkoj osnovi i dalje realnost. Relevantnost odgovora na postavljena pitanja sastoji se od preispitivanja značaja mirne reintegracije za suvremeno hrvatsko društvo te naglašavanja razvoja pravnog okvira zaštite priznatih nacionalnih manjina kao posljedica rata koji je, između ostalog, sadržao dimenziju međuetničkog sukoba.Kako je istraživanje pokazalo, relevantni dokumenti i pregovori o Mirnoj reintegraciji nisu detaljnije definirali niti na strateškoj razini odredili daljnje napore po pitanju pomirenja stanovništva
Kako je istraživanje pokazalo, relevantni dokumenti i pregovori o mirnoj reintegraciji nisu detaljnije definirali niti na strateškoj razini odredili daljnje napore po pitanju pomirenja stanovništva. Svakako, visoka razina pravne zaštite srpske nacionalne manjine te politički kompromisi sklopljeni za vrijeme trajanja misije UNTAES sačuvali su multikulturalizam u Vukovaru, kao i u cijelom Podunavlju.
Jedan element tog ugovorenog pravnog okvira zaštite svakako predstavlja školovanje na jeziku i pismu manjine. Međutim, imajući u vidu istinsko pomirenje hrvatske i srpske zajednice, odvojeno školovanje djece koja bi trebala imati mogućnost odrastanja u socijalno integriranoj zajednici ne ide u prilog uspostavi istog. Jasno je da srpska zajednica konzumira svoja manjinska prava čime čuva i štiti svoj identitet i kulturu te time u konačnici i srpsku manjinu u Hrvatskoj.
Također je jasno da ne možemo manjini predbacivati legitimnu konzumaciju svojih garantiranih prava u društvu koje joj (blagorečeno) nije blagonaklonjeno. Iz tog razloga, kad pričamo o odvojenom školovanju u Vukovaru trebamo svakako imati na umu odgovornost većinskog naroda, odnosno hrvatske vlasti, koja kroz svoje školske kurikulume ne omogućava obrazovanje u kojem hrvatska i srpska djeca na gotovo istom jeziku mogu učiti jedni s i o drugima.Međutim, ono što se čini još opasnije u aktualnoj situaciji u kojoj bukte antisrpski sentimenti jeste percipirano odsustvo glasnog i jasnog protivljenja onome što je premijer Plenković nazvao izoliranim incidentom, negirajući time činjenicu da se pri recentnim slučajevima nasilja radi o kontinuitetu društvene i institucionalne netrpeljivosti i mržnje protiv pripadnica_ka srpskog naroda
Nadalje, kad napose kao pripadnice_i većinskog naroda kritiziramo da naša djeca nemaju mogućnost zajedničkog obrazovanja, trebamo biti oprezni da kroz kritiku ne impliciramo isključivu odgovornost srpske zajednice za postojeće stanje.
Od završetka istraživanja prošlo je skoro 15 mjeseci, tokom kojih je objavljen niz dokumenata koji potvrđuju tadašnje moje zaključke. Riječ je o, primjerice, izvješću Pučke pravobraniteljice za 2018. godinu, SNV-ovom biltenu Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2018. te nedavnim vjestima o nasilju, netrpeljivosti nad ili prosto nemaru prema pripadnici_ama srpske nacionalne manjine koji nas upućuju na to da smo kao društvo sve udaljeniji od pomirenja. Drugim riječima, kao hrvatsko društvo i država za pripadnice_ke srpske zajednice sve više postajemo neprijateljsko okruženje.
I, nažalost, kontinuitet ovih negativnih trendova i dalje potvrđuje moju tezu – da dimenzija mirne reintegracije koja se odnosi na reintegraciju ljudi te uspostavu međuetničkog pomirenja u društvu nije bila uspješna jer se preko 21 godine od završetka rada čini kao da su očuvanje i istinska zaštita srpske nacionalne manjine u sastavu hrvatskog društva bili mrtvo slovo na papiru, na koje se pristalo da bi bili zadovoljeni uvjeti međunarodne zajednice.
Međutim, ono što se čini još opasnije u aktualnoj situaciji u kojoj bukte antisrpski sentimenti jeste percipirano odsustvo glasnog i jasnog protivljenja onome što je premijer Plenković nazvao izoliranim incidentom, negirajući time činjenicu da se pri recentnim slučajevima nasilja radi o kontinuitetu društvene i institucionalne netrpeljivosti i mržnje protiv pripadnica_ka srpskog naroda. Štoviše, takve vijesti nisu nešto za čije su izvještavanje i osuđivanje zadužene isključivo Novosti kao tjednik srpske nacionalne manjine ili SNV.Međutim, smatram i da su hvalevrijedne i simbolične akcije po hrvatskoj periferiji, a koje su primarno humanitarnog karaktera i u kojima se stavlja naglasak na ljude, ali koje depolitiziraju problematične i teške uvjete u kojima živi stanovništvo tih krajeva, u najmanju ruku nedovoljne
Vijesti poput gore navedenih trebaju biti tematizirane u svim mainstream medijima i medijskim formatima kako bi pronašle svoj put do mnogo više ljudi. Povrh toga, mi koji pripadamo tzv. većinskom narodu i koji se na razne načine bavimo uspostavom društvene pravde i jednakosti, smo ti koji trebamo zauzeti glasnije i jasnije stavove protiv kršenja prava i ugrožavanja Srba u Hrvatskoj.
U kontekstu nacionalističke i antisrpske društvene klime i u društvu koje je uslijed institucionalnog i sustavno provedenog historijskog revizionizma zaboravilo kako razlikovati dobro od zla, svi smo mi ti koji trebamo izraziti te, još bitnije, pokazati i dokazati solidarnost i empatiju s onima koji se bez naše podrške bore protiv vjetrenjača te istovremeno za vlastiti opstanak.
Mi smo ti koji trebamo ići u ili barem pokazati veći interes za područja naseljena srpskom populacijom - u Istočnoj Slavoniji, Baranji, Zapadnom Srijemu, Baniji, Kordunu, Dalmatinskom zaleđu ili Lici. Kroz dijalog trebamo saznati kako možemo biti od pomoći, pružiti ruku u znak podrške i drugarstva. Ponajprije jer sam uvjerenja da je to nešto što trebaju raditi oni koji imaju više moći, sigurnosti i mogućnosti.
Međutim, smatram i da su hvalevrijedne i simbolične akcije po hrvatskoj periferiji, a koje su primarno humanitarnog karaktera i u kojima se stavlja naglasak na ljude, ali koje depolitiziraju problematične i teške uvjete u kojima živi stanovništvo tih krajeva, u najmanju ruku nedovoljne. Razlog tome je da takve akcije nemaju dugoročniji efekt, ako ne sadržavaju dimenziju popratne proizvodnje društvene kritike koja problematizira sustav zbog kojeg je životna kvaliteta svih tih ljudi izuzetno niska.I, za takvo djelovanje nije nužno da pričamo u ime srpske zajednice - jer ona ima vlastiti glas - nego se čini korisnijim da kao pripadnice_i većinskog naroda djelujemo kao pojačalo glasova srpske manjine
Nadalje, jednokratne akcije nemaju potencijal primjerenog suočavanja s toksičnom društvenom klimom koja na prvi pogled možda ne nanosi štetu većinskoj populaciji, ali koja kao krajnja posljedica može imati ozbiljne i opasne posljedice po sve nas.
Stoga, i unatoč odlukama i djelovanju naših političkih lidera, trebamo aktivno raditi na pomirenju koje nam je svima kao ultimativni cilj Mirne reintegracije zadala međunarodna zajednica u obliku rezolucija UN-ovog Vijeća sigurnosti.
Ali, to što je još bitnije, trebamo se glasnijim i čvršćim glasovima suprotstaviti daljnjem ugnjetavanju ljudi koji se u našem društvu izjašnjavaju kao pripadnici srpskog naroda, a koji žele nastaviti živjeti u svojem zavičaju i u društvu u kojem su rođeni – jer svi mi zajedno činimo ovo društvo. U tu svrhu se čini izrazito bitnim da koristimo svaku priliku za problematiziranjem na političkoj razini onoga čemu aktualno svakodnevno svjedočimo.Mi smo ti koji trebamo ići u ili barem pokazati veći interes za područja naseljena srpskom populacijom - u Istočnoj Slavoniji, Baranji, Zapadnom Srijemu, Baniji, Kordunu, Dalmatinskom zaleđu ili Lici
Takav tip političkog djelovanja nema nužno zadanu formu - problematiziranje i stavljanje na društvenopolitičku agendu se može odvijati kroz pisanje tekstova, sudjelovanju u raspravama i dijalozima na tu temu, suradnjom i sklapanjem partnerstva s pripadnicima srpske zajednice, itd. I, za takvo djelovanje nije nužno da pričamo u ime srpske zajednice - jer ona ima vlastiti glas - nego se čini korisnijim da kao pripadnice_i većinskog naroda djelujemo kao pojačalo glasova srpske manjine.
Ključno je pritom da razumijemo da za aktualnu klimu ne možemo tražiti odgovornost u onima koji čine manjinu, nego u svima nama te da ponajprije kroz zajedničko djelovanje možemo doprinijeti pozitivnoj društvenoj promjeni i okruženju u kojem ima mjesta za sve nas, bez obzira na etničku pripadnost.
▼
(1) Više o tome se može pročitati u radu Dejana Jovića “Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj” (Fraktura 2017).
(2) Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema (Erdutski sporazum) je bio pregovaran na marginama pregovora o Daytonskom sporazumu i sklopljen je 12.11.1995. godine te kao temeljni dokument za provedbu Mirne reintegracije predstavlja nultu točku. Uz Erdutski sporazum, Pismo namjere Vlade Republike Hrvatske o dovršenju mirne reintegracije područja pod Prijelaznom upravom od dana 13. 1. 1997. predstavlja drugi vrlo važan dokument koji se odnosi na period nakon završetka Mirne reintegracije.
▲
