Proteklih tjedan dana obilježilo je stanje uzbune među političkim medijima: sve su snažnije indicije da Donald Trump namjerava decertificirati takozvani "Iranski sporazum" (Joint Comprehensive Plan of Action - JCPOA) sklopljen između sedam potpisnica (Irana, Kine, Francuske, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država i Europske Unije), a koji služi kao dogovor po pitanju iranskog nuklearnog programa.
Prema detaljima toga programa Iran je dužan poduzeti niz mjera koje bi potpuno uklonile njegovu mogućnost razvijanja nuklearnog naoružanja, dok bi zauzvrat druge potpisnice ugovora ukinule mnogobrojne sankcije koje su bile na snazi prema Iranu.Pitanje opstanka dogovora s Iranom je stoga pitanje potencijalne daljnje destabilizacije Bliskog istoka
Dok mu podrška strelovito opada (prema najnovijim anketama Trump ima nikad gorih 32 posto podrške američkog stanovništva, dok ga čak 67 posto anketiranih osoba ne podržava), Trump pokušava jeftinim navlakušama prizvati svjetla reflektora. Tako je prije nekoliko dana izjavio pred novinarima, pokazujući na prisutne vojne dužnosnike, da je na snazi "smiraj pred oluju" bez da je pojasnio na što je točno mislio.
Novinari su tu izjavu interpretirali kao indiciju da se nešto vezano uz vojne poteze kuha u Bijeloj kući. S obzirom da do 15. listopada Trump mora donijeti odluku smatra li da se Iran drži regulacija zadanih u JCPOA dogovoru, sumnja je pala upravo na to.
"Najgori ugovor ikada"
Trump spada u skupinu političara koji dogovor s Iranom sagledavaju izrazito negativno. Za njega je to "najgori dogovor ikada", te takvim stavom staje bok uz bok s političarima poput izraelskog premijera Benjamina Netanjahua. Argumentacija koja dolazi od strane američke desnice se uglavnom svodi na to da je SAD omogućio povratak desetina, pa i stotina milijardi dolara Iranu, a da je zauzvrat dobio navodno lako prekršivo obećanje o prestanku razvitka nuklearnog oružja. Argumentacija koja dolazi od strane američke desnice se uglavnom svodi na to da je SAD omogućio povratak desetina, pa i stotina milijardi dolara Iranu, a da je zauzvrat dobio navodno lako prekršivo obećanje o prestanku razvitka nuklearnog oružja
Za Netanjahua je pak svaki dogovor s Iranom apsolutno neprihvatljiv što ne čudi s obzirom da antagonizam između Irana i Izraela traje već desetljećima. Izrael gleda na Iran kao na egzistencijalnu prijetnju; Iran savezništvo između SAD-a, Izraela, a u posljednje vrijeme i zemalja Perzijskog zaljeva poput Saudijske Arabije sagledava na isti način.
Iran povrh svega toga pati od onoga što se u studijima međunarodnih odnosa naziva strateškom usamljenošću, a što je situacija u kojoj Iran u regiji, a i generalno, nema značajnih saveznika na državnoj razini. Upravo zbog toga Iran inzistira na financiranju paravojski u Iraku, na održavanju Asadovog režima na vlasti, kao i na kontinuiranoj suradnji s libanonskim Hezbolahom.
Svaka od tih mjera omogućava Iranu da vodi bitke u Siriji, u Iraku i u Libanonu umjesto da ih vodi na svome tlu. Izrael, s Netanjahuom na čelu je savršeno svjestan takve iranske taktike. No, i uz sve Netanjahuove nadute prijetnje da se neće smatrati ograničen JCPOA dogovorom, Izrael svejedno nije otišao toliko daleko da izbombardira iranska nuklearna postrojenja, kao što je u prošlosti napravio u slučaju iračkih i sirijskih nuklearnih postrojenja u nastajanju.
Pažljiviji promatrači mogli bi zaključiti da je izraelska rezerviranost oko takvih unilateralnih akata agresije dokaz da je iranska strateška dubina (osobito financiranje Hezbolaha u Libanonu koji je polako, ali uvjerljivo postao trn u oku Izraela) strategija koja je urodila plodom.
Ne bi trebalo stoga čuditi da je Iran u takvom neprijateljskom okruženju odlučio razviti i svoje nuklearne kapacitete, baš kao što ih je Izrael razvio u trenutcima dok je bio okružen neprijateljski nastrojenim arapskim režimima. Nuklearno oružje kao ultimativno sredstvo odvraćanja neprijateljske sile na svjetskoj je sceni prisutno od početka Hladnog rata.
No Iran, za razliku od Izraela, nema dobru poziciju u očima vodećih svjetskih sila te je takav njegov pokušaj zaustavljen. Trump, odnosno njegovi savjetnici, kao i američki republikanci, nesumnjivo su svjesni barem okvirnih crta takvoga stanja na terenu, ali za Trumpa taj je dogovor s Iranom znak slabosti.Dogovor je također podržan i od strane iranskog civilnog društva koje smatra da dogovor omogućava koncentriranje Irana na poboljšavanje ljudskih prava budući da je država manje koncentrirana na vanjske sukobe i sigurnosne mjere
Trump je simplistični siledžija, čovjek koji ne razumije nijanse diplomacije već isključivo jezik sile. U njegovim očima, dogovor s Iranom je kapitulacija SAD-a, popuštanje pred zahtjevima zemlje koju je posljednji republikanski predsjednik, George W. Bush nazvao jednom od osovina zla, i to za vrijeme vlasti iranskog reformističkog predsjednika Mohameda Katamija koji je pozivao na koncept "dijaloga među civilizacijama".
Dogovor s Iranom za Trumpa je istovremeno znak slabosti SAD-a i neoprostivo dostignuće Obamine administracije, potez koji poziva na suradnju umjesto da nameće njegovu dominaciju. Čovjeku s toksičnim "alfa mužjačkim" mentalitetom to je nesnosna uvreda te je upitno znače li mu išta savjeti ljudi poput Jamesa Mattisa, njegovog vlastitog ministra obrane koji i sam podržava dogovor s Iranom.
"Dokaz o vrijednosti dijaloga"
Izvan republikanskih i izraelskih političkih krugova JCPOA bio je većinom prepoznat kao hvalevrijedno postignuće. Glavni tajnik UN-a opisao ga je kao "povijesni dogovor" koji je "dokaz vrijednosti dijaloga". Među državama koje su pozdravile takvo rješenje bila je čak i Saudijska Arabija.
U samome Iranu dojmovi su ipak bili podijeljeni. O dogovoru smo razgovarali s Mejsamom Behravešom, doktorandom na Odsjeku za političke znanosti sveučilišta u Lundu, koji se u svojem istraživanju bavi između ostaloga i temom Irana i temom nuklearne politike, kako se iranska politička elita postavila prema JCPOA dogovoru.
"Iran također ima podržavatelje i opoziciju prema dogovoru. Vrhovni zapovijednici iranske revolucionarne garde i konzervativci bliski Vrhovnom vođi Irana su bili najglasniji kritičari dogovora, iako su svjesni da bi alternativa bila katastrofalna na nacionalnoj razini. Njihova linija razmišljanja je slična liniji razmišljanja američkih jastrebova; misle da je Iran napravio prevelike ustupke dok SAD nije bio dovoljno ozbiljan u skidanju ekonomskih sankcija Iranu već ih je zadržao, samo pod drugim nazivima", govori nam Behraveš.Dogovor s Iranom za Trumpa je istovremeno znak slabosti SAD-a i neoprostivo dostignuće Obamine administracije
"S druge strane reformisti i centristi, pa čak i pragmatični konzervativci poput Alija Laridžanija, iranskog predsjednika parlamenta brane dogovor argumentirajući da je nemoguće osigurati nacionalne interese i nastaviti 'revoluciju' dok je Iran izoliran i u sukobu s ostatkom svijeta", dodaje Behraveš.
Dogovor je također podržan i od strane iranskog civilnog društva koje smatra da dogovor omogućava koncentriranje Irana na poboljšavanje ljudskih prava budući da je država manje koncentrirana na vanjske sukobe i sigurnosne mjere te je stoga sposobna posvetiti se i drugim pitanjima.
Tjedan odluke
Trump ima vremena do 15. listopada za donijeti odluku hoće li recertificirati dogovor s Iranom. Ukoliko to napravi, sljedeća šansa za pokopati taj dogovor pruža mu se za 90 dana, kada je ista odluka opet na programu. Ukoliko to ne napravi i ukoliko odluči prepustiti odluku Kongresu o ponovnom uvođenju sankcija Iranu, iranska reakcija je neupitna.Mejsam Behraveš: "Postaje sve evidentnije da Trump namjerava decertificirati dogovor i prepustiti Kongresu da obavi prljav posao uvođenja sankcija Iranu"
"Postaje sve evidentnije da Trump namjerava decertificirati dogovor i prepustiti Kongresu da obavi prljav posao uvođenja sankcija Iranu vezanih uz nuklearna pitanja. Iran neće automatski napustiti JCPOA osim ako Kongres ponovno ne uvede sankcije. Uloga Europe je ovdje izrazito bitna budući da može umanjiti efekte američke decertifikacije dogovora te utjecati na odluku Washingtona. Europa potencijalno može i usvojiti mjere koje su poticajne prema iranskoj ekonomiji. Iran će ostati u dogovoru dok im je to isplativo i mislim da neće htjeti ulaziti u revizije dogovora", objašnjava Behraveš.
Pitanje opstanka dogovora s Iranom je stoga pitanje potencijalne daljnje destabilizacije Bliskog istoka. Ukoliko Trump i republikanci unište dogovor, raspad i ove tanke diplomacije između SAD-a i Irana (za razliku od vremena kada je John Kerry bio u uredu državnog tajnika, SAD i Iran više nemaju izravnu liniju komunikacije između visokih dužnosnika) znači daljnju eskalaciju rata u Siriji te ponovni početak iranskog nuklearnog naoružavanja.
To za sobom povlači reakcije Izraela i Saudijske Arabije, a nije isključeno da će i sama Amerika probati vojnom silom riješiti ono što su odbili rješiti diplomacijom. Ukoliko Trump zaista odluči ostvariti svoje prijetnje, slijedi nam još bezumnog i bespotrebnog nasilja.
