Tijekom i nakon svakog rata kod jednog broja ljudi uključenih u sukobe pojavljuju se psihički problemi uzrokovani strahotama koje su tamo proživjeli. Slično je bilo krajem i posebno nakon završetka Drugog svjetskog rata s nekim vojnicima koji su sudjelovali u Narodnooslobodilačkoj borbi. Česti simptom takvog oboljenja manifestirao se time da oboljeli iznenada bez posebnog povoda počne vikati kao usred bitke, daje naredbe nepostojećim suborcima, trči kao da ima oružje u rukama i/ili izvodi pokrete bacanja ručnih bombi i slično. Nakon toga najčešće bi uslijedila amZa razliku od "jurišanata" koji se često nisu sjećali događaja tijekom histeričnog napadaja, amnezija "šatoraša" obuhvaća razdoblje blagoslovljene pretvorbe društvene imovine i korupcijskih afera provedenih od strane njihovih skrbnikanezija o tome što se događalo za vrijeme samog napadaja bolesti. Tijekom napadaja najčešće su izvikivali glasne povike "juriš" pa se oboljele popularno nazivalo "jurišanti", a u stručnim medicinskim krugovima bolest se nazivala, morbus Kozara, bolest Kozare, sindrom Kozare, kozarska psihoza ili ratna neuroza. Prije usporedbe sa "jurišantima" današnjice, spontano grupiranih ispred Savske 66, koji su zbog specifične manifestacije svojih simptoma već nazvani "šatoraši", prenosim dio teksta s opisom navedenog oboljenja iz rada dr. Žarka Cvetkovića pod nazivom Evakuacija i lečenje ranjenika i bolesnika u NOR-u (76-77 str.) Važniji dijelovi su boldani.
"2. Lečenje ratnih neuroza
Oboljenje koje je, kasnije, dobilo naziv ratna neuroza Jugoslovena, karakterišu živčani napadi histeričnog tipa u kojima se prikazuje borba, u prvom redu juriš na neprijatelja. Prvi put se javilo u leto 1943. u partizana na Kozari ('kozarska psihoza'). U toku 1944. broj obolelih na Kozari se povećava, a pojavljuje se u većem broju i u drugim krajevima i jedinicama NOVJ. Računa se da je u NOV i POJ do kraja 1944. bilo nekoliko stotina, a krajem rata oko 2-3.000 obolelih.
Lečenje obolelih (koji su imali naziv 'jurišanti', 'živčani') postalo je nužno kada se zapazilo da ta bolest dobija karakter epidemije, tj. da se širi kontaminacijom, odnosno 'psihičkom infekcijom', i kada su ti bolesnici (naročito kada su grupisani) svojim ponašanjem i rušiOboljelima je omogućeno osnivanje šatorske paravojne baze u glavnom gradu iz koje u grupama jurišaju na imaginarnog neprijatelje, ali sa jasnom željom ostvarenja konkretnog političkog cilja i dodatnih privilegijalačkim postupcima počeli da prave velike probleme. Međutim, budući da sve do kraja NOR-a ni partizanski lekari ni vojno-politički rukovodioci jedinica NOV i POJ nisu imali ujednačene stavove u oceni prave prirode te bolesti, nije bilo ni moguće da se lečenje sprovodi po jedinstvenim principima i metodama.
Krajem 1944. koncentrisano je oko 100 obolelih od ratne neuroze (90% ovih bolesnika bili su s Kozare i iz Podgrmeča) u posebno formiranom 'oporavilištu' 5. korpusa NOVJ, da se tu pod rukovodstvom kvalifikovanog neuropsihijatra definiše to oboljenje i utvrdi odgovarajući način lečenja. Pošto je zaključeno da se stvarno radi o bolesti, a ne o simulaciji, sprovođene su razne metode lečenja (pre svega, psihoterapija, uz 'sugestivnu' polipragmaziju, hipnoza, razni 'radni programi'), ali pokušaj da se nađe 'pravi' način lečenja nije uspeo, jer se broj napada u lečenih čak i povećavao.
Zbog toga je, krajem januara 1945. to oporavilište rasformirano, a na osnovu nešto ranije dobijenih direktiva SOVŠ-a propisan je postupak s ovim bolesnicima, po kojem ih ne treba upućivati u bolnice na lečenje (ili ih zadržavati što kraće), nastojati da se što veći broj obolelih zadrži u svojim jedinicama - na lakšim dužnostima, ali ne dozvoliti njihovo grupisanje, iznimno ih slati kućama 'na bolovanje' (jer je to izazivalo pojavu novih slučajeva oboljenja).
Umesto oporavilišta (koje je, u stvari, bila psihijatrijska bolnica) formirana je 'stanica' za ratne neuroze u koju su primani 'na posmatranje' samo Nakon što su svi potrebiti umirovljeni, liječnici više ne smiju glasno sumnjati u dijagnozu, uzroke i svrhu pogoršanja njihovog psihičkog poremećaja jer im prijeti javna diskreditacijanajteži slučajevi, da bi se procenilo da li ih treba slati na komisiju za ocenu sposobnosti.
Početkom 1945. veći broj obolelih od ratne neuroze pravio je iste probleme i u Slavoniji i Vojvodini, pa je i tretman bio, uglavnom, isti kao i u Bosni. U aprilu 1945. formirana je u Kovinu psihijatrijska bolnica za neurotičare, u kojoj su skupljeni teži slučajevi ovog oboljenja, i tu je taj specifični ratno-medicinski problem dobio kvalifikovani tretman."
Iz ovog starog rada možemo vidjeti da liječnici već tijekom i krajem Drugog svjetskog rata prepoznaju simptome takvih oboljenja. Tadašnjim liječnicima bili su poznati uvjeti (grupiranje oboljelih) u kojima se bolest ubrzano širi. Shvaćali su da bolest, uz stvorene uvjete za njezino širenje grupiranjem psihički oboljelih, može imati razorni utjecaj na cijelo društvo pa su djelovali preventivno, bez obzira što se radilo o borcima zaslužnim za stvaranje tadašnje države. U početku nisu znali pružiti efikasnu pomoć oboljelima, ali su postupno napredovali na tom planu.
Kakva je situacija danas nakon Domovinskog rata? Zbog s vremenom nešto izmijenjenog kulturnog okruženja, simptomi "živčanih napada histeričnog tipa u kojima se prikazuje borba, u prvom redu juriš na neprijatelja" su malo drugačiji. Liječnici znaju prepoznati simptome, ali brojni pretendenti na velike mirovine također su bili dobro educirani za njihovo izvođenje pred povjerenstvom. Prevencija širenja bolesti zbog ideoloških razloga nije napravljena, već su baš nasuprot tome, grupiranjem psihički oboljelih, njihovim dodatnim povećanjem brojnosti sa simulantima, micanjem oboljelih iz radnog okruženja i davanjem javne podrške problematičnom ponašanju, hotimično stvoreni uvjeti za eksplozivno Prevencija širenja bolesti zbog ideoloških razloga nije napravljena, već su, grupiranjem psihički oboljelih, njihovim dodatnim povećanjem brojnosti sa simulantima, micanjem oboljelih iz radnog okruženja i davanjem javne podrške problematičnom ponašanju, hotimično stvoreni uvjeti za eksplozivno širenje bolestiširenje bolesti. Nakon što su svi potrebiti umirovljeni, liječnici više ne smiju glasno sumnjati u dijagnozu, uzroke i svrhu pogoršanja njihovog psihičkog poremećaja jer im prijeti javna diskreditacija. Oboljelima je omogućeno osnivanje šatorske paravojne baze u glavnom gradu iz koje u grupama jurišaju na imaginarnog neprijatelje, ali sa jasnom željom ostvarenja konkretnog političkog cilja i dodatnih privilegija. Za razliku od "jurišanata" koji se često nisu sjećali događaja tijekom histeričnog napadaja, amnezija "šatoraša" obuhvaća razdoblje blagoslovljene pretvorbe društvene imovine i korupcijskih afera provedenih od strane njihovih skrbnika.
Kukuriku vlast, zbog izostanka sposobnosti i hrabrosti, uz vidljivu želju da podilazi oboljelima, već je dobrano zakasnila da bez posljedica po društvo osigura potreban tretman i zdravstvenu skrb za "šatoraše", a oporba i kler beskrupulozno iskorištavaju psihički oboljele za postizanje svojih ciljeva. Povratak na vlast, ponovni pristup državnoj blagajni i klerikalizaciju države, nastoje postići održavanjem i pogoršanjem njihovog zdravstvenog stanja te poticanjem širenja "psihičke infekcije" na što veći broj branitelja i građana Hrvatske. Osim toga, planski među oboljele infiltriraju "zdrave" promicatelje ultranacionalizma u svrhu upravljanja simptomima poremećaja i usmjeravanja njihove agresivne histerije prema ljudima drugačijeg mišljenja, a sve s ciljem nametanja nedavno inauguriranog KKK (Karamarko-Klemm-Kitarović) jedinstva bez ideoloških podjela. Na žalost u tome su prilično uspješni pa dio društva postaje zahvaćen opasnim poremećajem. O patologiji druge vrste usko povezanom s ovim poremećajem pisao sam nedavno u članku koji možete pročitati ovdje.
Javnim povlađivanjem psihički oboljelima, posebice od strane crkvenih i političkih autoriteta, simptomi se sve učestalije pojavljuju i intenziviraju svoje manifestacije. To HDZ zna i krajnje nemoralno uz potporu Crkve iskorištava oboljele umjesto da im se pruži potrebna zdravstvena skrb i uključenje u neke oblike korisnog rada, a ne daljnja radna pasivizacija uz povećanje prava, što dodatno pogoršava njihovo psihičko stanje. Među njima vjerojatno ima i dosta onih koji su u procesu stvaranja klijentelističke glasačke mašinerije planski umirovljeni po osnovi uspješne glume potrebnih simptoma ili dobre veze, ali to je samo još jedna u nizu naših tužnih tranzicijskih priča. Daljnjim širenjem šatoraške "psihičke infekcije" od Hrvatske će uskoro ostati samo okolišno-gospodarska strava i braniteljska prava za odabrane.