Mit o ekonomskom rastu

To je pokušaj postavljanja etičkih, moralnih i političkih pitanja o trenutnom svjetskom poretku. Okoliš nije odvojen od razvoja, okoliš je u srcu razvoja.

Na ovogodišnjem Subversive Forumu, održanom prošloga tjedna u Zagrebu, sudjelovao je i indijski aktivist Vinod Raina koji se bavi pitanjem obrazovanja, zajedničkih dobara i prirode. Raina je inače fizičar, baš kao i druga poznata indijska aktivistica Vandana Shiva, a život mu je obilježila najveća industrijska tragedija u povijesti, kada je u gradu Bhopalu u središnjoj Indiji curenje toksičnih kemikalija iz tvornice pesticida u vlasništvu američke tvrtke Union Carbide prouzrokovalo smrt 25 000 ljudi te još 150 000 oboljelih. Kako djeluje globalni kapitalizam, upravo pokazuje slučaj Bhopala. Dvadeset i osam godina nakon tragedije, lokacija nije očišćena od toksina i nastavlja trovati stanovnike toga grada. Druga multinacionalna kompanija, Dow Chemicals, otkupila je tvornicu, odbija priznati odgovornost, a šefovi u SAD-u nisu nikada odgovarali. Profit je nestao negdje u SAD-u, a žrtve su prepuštene same sebi. Dok je okoliš i dalje zagađen, multinacionalna korporacija ne samo da ne trpi ni financijsku štetu niti se poziva na odgovornost, već postaje sponzor ovogodišnjih Olimpijskih igara u Londonu koje se brendiraju kao prve "zelene"  igre u povijesti.

Nalazimo se u Hrvatskoj koja ima četiri puta manje stanovnika nego na primjer, sam New Delhi. Kod nas bi broj oboljelih odgovarao drugom najvećem gradu u zemlji. Osim broja žrtva, još jedna je brojka je nevjerojatna. U Bhopalu je 28 godina nakon tragedije i dalje zatrovano tlo. Kako ljudi danas žive u Bhopalu?

Preselio sam se u Bhopal 1982. godine tako da sam živio u njemu kada se dogodila ta tragedija koja mi je uistinu promijenila život. Teško je opisati što prizor tako masivne smrti učini čovjeku. Pogotovo je teško kada dođe trenutak da ljudi govore kako su mrtvi sretni što su umrli, a oni koji su preživjeli su nesretniji jer moraju živjeti s posljedicama. Potaknulo nas je to na razmišljanje o mnogim pitanjima. Prvo na ideju o visokoj tehnologiji. Govorimo o visoko tehnološkoj tvornici jedne od velikih multinacionalki. Onda se postavlja pitanje kako su pronašli način da izgrade tu tvornicu s opasnim otrovima u tako napučenom području bez da ljudi znaju opasnosti koje se kriju iza tvorničkih zidova. Sada se svađaju tko će odnijeti smeće koje još uvijek tamo leži i tko će to platiti. Ne muči ih što se sve to slijeva u vodu koju ljudi piju. Također, tvrtku je kupila druga tvrtka koja odbija odgovornost. Dow Chemicals postao je i sponzor Olimpijskih igara, pa tako dobija legitimitet. Indijska vlada kaže da će uzeti kredit od Svjetske banke da očisti lokaciju, ali čak i ne znaju treba li otpad spaliti ili zakopiti ili što učiniti. Riječ je o potpunom neredu, a između tog nereda su ljudski životi. Ne znam znate li vi, ljudi, što tvornice oko Zagreba rade, ili oko bilo kojeg drugog mjesta?

Ponekad saznamo. Tako je nedavno otkriven slučaj da je tvornica lijekova ispuštala kemikalije u potok u blizini Zagreba.

Još prije Bhopala bio sam u japanskoj Minamati gdje se 1956. godine dogodilo masovno trovanje živom. Kasnije je uspostavljena suradnja između Minamate i Bhopala. Potrebna nam je takva vrsta solidarnosti među ljudima. Zato smo još 1999. godine napravili jednu studiju o žrtvama razvoja u Aziji (The Disposessed: Victims of Development in Asia). Zanimalo nas je li Bhopal izdvojeni incident ili se slične stvari događaju i u drugim zemljama. Koji je utjecaj industrije na okoliš i o kojem stupnju okolišne degradacije govorimo u Aziji? Mislili smo da ćemo to napraviti u šest ili osam mjeseci, a trajalo je pet godina. Na kraju smo pokrili slučajeve iz 11 zemalja. Knjiga je rasprodana u dva izdanja. Volio bih pročitati knjigu o žrtvama razvoja u vašoj regiji. Zašto je ne napišete?

Dodirne su točke vjerojatno najčešće multinacionalne kompanije i vlade?

Da, ali i otpori imaju u sebi zajedničke elemente. Ispitivali smo i kako ljudi odgovaraju na takav razvoj. Pronašli smo slučajeve izgradnje aerodroma, oduzimanja zemlje za golf terene, brane i rijeke, oduzimanje zajedničkih dobara, preseljenje populacije i pitanja vode. Ta su pitanja sada zajednička diljem svijeta. Neoliberalna ekonomija želi se proširiti, želi resurse, a resursi su tamo gdje i ljudi.

Tijekom panela o zajedničkim dobrima na Subversive Forumu, aktivisti iz Hrvatske prezentirali su neke naše lokalne borbe, kao što su kampanja Pravo na grad, Srđ je naš, Za Muzil. Vidite li tu povezanosti s borbama u Aziji?

Razgovarao sam dosta i s ljudima neformalno, i čuo sam slične priče kao što su azijske, ali postoji mala razlika. Ovdje je više riječ o urbanim problemima, a naši problemi su najčešće locirani u siromašnim ruralnim zajednicama, daleko od urbanih središta.

Rekli ste također da je kriza globalna, a ne samo europska. Na koji se način kriza manifestira izvan Europe?

Sve je veća koncentracija kapitala u sve manjem broju industrija. Većina američkih i europskih kompanija sada operira iz Latinske Amerike i Azije, vlasnik ide tamo eksploatirati rad da izvuče više kapitala. Kapital želi transcendirati suverene granice kako bi požeo više profita. Većina borbi u Indiji koje se vode oko otimanja resursa uključuju tvrtke iz drugih država, primjerice Južne Koreje. Ili je riječ o indijskoj tvrtki koja otima resurse iz Bangladeša ili Afrike. Indija i Kina kupuju i zemlju po Africi. Globalizacija kapitala učinila je probleme globalnim.

U tekstu o ekološkom dugu napisali ste da je okolišna destrukcija Juga kojoj danas svjedočimo samo nastavak nasljedstva koje seže 500 godina u prošlost, karakterizirana ekološkom pljačkom tijekom kolonizacije. Pljačkani su začini, biljke, životinje, ljudi kao robovska radna snaga, zemlja, zlato i drugi minerali, fosilna goriva. Jesu li tržišni mehanizmi ono što danas čini kolonizaciju?

Slobodna trgovina je sigurno takav mehanizam. Trenutni sustav neoliberalne globalne tržišne ekonomije održava ekološki dug putem mehanizama kao što su programi strukturne prilagodbe, strane investicije, nejednaki uvjeti trgovine. Radio sam s organizacijom Jubilee South koja se bavi pitanjem financijskog duga takozvanih zemalja u razvoju. Govorimo o globalnim financijama, ali što je sa sirovinama? Pokazalo se da ako im želite stvarno dati monetarnu vrijednost, tada protok sirovina ima veću monetarnu vrijednost od protoka kapitala. Međutim, danas ako uvozite drvo, platite drvo, ali ne i ekološku vrijendost stabla. Ako izračunate potrošnju drva, vode, minerala, onečišćenje zraka, tijekom 500 godina dobijete ogroman ekološki dug. Totalni financijski dug koji nerazvijene zemlje duguju razvijenim zemljama, MMF-u i Svjetskoj banci iznosi 2,4 trilijuna dolara. Ekološki dug samo jedne zemlje je 13 trilijuna dolara. Pitanje ekološkog duga nije samo financijsko, to je pokušaj postavljanja etičkih, moralnih i političkih pitanja o trenutnom svjetskom poretku. Okoliš nije odvojen od razvoja, okoliš je u srcu razvoja.

Na klimatskim pregovorima u Kopenhagenu 2009. godine razvijeni su inzistirali da se novac koji je namijenjen manje razvijen zemljama naziva novcem za prilagodbu klimatskim promjenama, a ne povijesnim dugom razvijenih prema nerazvijenima.

Trenutni sustav neoliberalne globalne tržišne ekonomije održava ekološki dug putem mehanizama kao što su programi strukturne prilagodbe, strane investicije, nejednaki uvjeti trgovine

Prepoznaju oni o čemu je riječ, ali ne žele prihvatiti. U Kopenhagenu su, naravno, rekli da je povijesni dug glupost, jer tko će prihvatiti odgovornost za toliki novac. Kada bi se pravilno računalo, mogli bismo spoznati da su bogati siromašni, a siromašni bogati.

Kakav razvoj događaja očekujete u Riju, gdje će se u lipnju održati svjetski summit na temu održivog razvoja?

Nemam nikakva očekivanja. Mislim da je ideja zelene ekonomije koja će se tamo propagirati potpuna glupost, kreirana da se proda još tržišta pod okriljem zelenog. U Riju neće doći do nikakvog napretka za okoliš, samo će proširiti područje tržišta.

Onda vjerojatno mislite da je i model tržišta ugljika, koji je navodno zamišljen da smanji emisije štetnih plinova i riješi problem klimatskih promjena, potpuni promašaj?

Da, proširuje tržište i proširuje probleme. Ne vidim nadu za Rio +20 na službenoj strani, ali okupljanje ljudi koji se protive proširenju tržišta je važno. Problem sada nisu samo Europa i SAD, već i Kina, Indija, Brazil, Južna Afrika. Te rastuće zemlje postavljaju si za cilj rast od 10 posto, što zahtijeva ogromne resurse. Indija i Kina su ogromne i imaju resurse, ali ne dovoljne za toliku populaciju, pa i one moraju tražiti resusrse na drugim stranama. Zato će krenuti putem Europe i SAD-a i globalizirati svoju potragu za resursima, jer kako drugačije možete ostvariti desetpostotni rast? Riječ je o drugoj fazi ekspanzije. Indija i Kina su brojem stanovnika kao pet Europa, i ako se one šire desetpostotnim rastom, možete zamisliti stres za resurse. Već sada 250 milijuna ljudi u Indiji žive kao Amerikanci.

Aktivni ste i u borbi za pravo na obrazovanje. Spomenuli ste vezu između znanja i prirode.

Indija i Kina su brojem stanovnika kao pet Europa, i ako se one šire desetpostotnim rastom, možete zamisliti stres za resurse

Govorio sam o patentima. U čudnoj smo fazi kada istovremeno počinjemo priznavati da je priroda zajedničko vlasništvo svih ljudi, ali smo od 1995. godine započeli i globalni režim patentiranja sjemena i oblika života. Oblici života, sjeme i geni, dio su prirode. Znanje o sjemenu i o ljekovitim biljkama je narodno znanje, zajedničko nasljeđe čovječanstva koje je stoljećima slobodno korišteno. Čak i ako baš vi imate neko specijalizirano znanje o sjemenu ili genu, u tome se znanju nalazi utkano zajedničko znanje o prirodi. Znanje i priroda koegzistiraju oduvijek, a to se sada privatizira. Smatram to izgubljenom bitkom za ograničavanje privatizacije čije će posljedice biti ogromne. Patit će i obrazovanje, jer obrazovanje je prijenos znanja. Sustav patentiranja je potpuno neprihvatljiv, međutim očekujem otpor. Kod kompjuterskog softvera već imamo bum otvorenog slobodnog softvera. I ja sam koristim Ubuntu, a ne Microsoftove proizvode. Imamo i primjer otpora iz Indije. Indijci proizvode vrlo jeftine lijekove, a europske su kompanije tražile da im se to ne dopusti. Indijska se vlada, pod jakim pritiskom javnosti, ipak tome oduprla.

Osim odupiranja pritiscima farmaceutskih korporacija, Indija je donijela i jedan zakon koji ste ocijenili velikim uspjehom, Zakon o ljudima iz šume (Forrest dwellers act)?

Sedamdeset posto indijske populacije povezano je sa zemljom, živi od zemlje. Riječ je o 800 milijuna ljudi. Zato su pitanja zemlje toliko važna u Indiji. Postojao je veliki problem oko šumske zemlje koja je oduzimana za potrebe eksploatacije drveta, rudarenje ili nešto treće, urođenicima koju je generacijama koriste. Šuma njima pruža resurse za opstanak, tamo skupljaju hranu, lijekove, drvo. Kada je donesen zakon koji im daje pravo da koriste šumu i to pravo ne može im biti oduzeto, to je bila vrlo važna pobjeda društvenih pokreta u Indiji.

Kakva je veza između borbi za zajednička dobra i maoističkog pokreta? 

Mislim da čovječanstvo i Zemlja neće preživjeti s trenutnim životnim stilom. Moramo odustati od ovakvog rasta, ali život neće zato postati gori

Maoistička borba se temelji na tome. Oni se bore s ljudima da zadrže kontrolu nad zajedničkim dobrima, zato i dobivaju potporu lokalnih ljudi. Socijalni pokreti u Indiji su oosbito snažni po pitanjima borbi oko zajedničkih dobara. Možda nemaju utjecaja koliko bismo željeli, ali je svejedno taj utjecaj značajan. Za razliku od maoista, pokreti i sindikati ponekad imaju različito gledište. Kada se usprotivite radu neke tvrtke, sindikati misle da ugrožavate radna mjesta. Moramo se ujediniti, i to je jedan od naših izazova. Ne može biti okoliš protiv posla, opcija mora biti i posao i okoliš. Mi u društvenim pokretima ne govorimo protiv industrije, već želimo razgovarati kakva industrija. Nažalost, prevladava ideja da možemo imati jedino poslove bazirane na iskorištavanju resursa. I okoliš može biti velik posao, ali tu ideju uopće nemamo. Poljoprivreda također može očuvati posao, ali to danas ne vidimo kao opciju. Tu je razlika između Hrvatske i Indije. Sedamdeset posto Indijaca su poljoprivrednici, pa ideja o poslu u Indiji može biti prilično različita od ideje o poslu u Europi.

Međutim, nije lako preživjeti ni poljoprivredniku u Indiji. Što se događa s epidemijom samoubojstava malih poljoprivrednika koja je dosada rezultirala s tisućama izgubljenih života? Tu je također riječ o dugovima koje ljudi jednostavno nisu mogli otplaćivati, uhvaćeni u lažana obećanja tvrtki kao što je Monsanto.

To je i dalje jednako veliki problem kao i nezaposlenost, ali Indija može rasti samo ako poljoprivredni sektor ostane netaknut. Jer ako propadne poljoprivreda, kuda će ljudi otići? Ne možete smjestiti 800 milijuna ljudi u gradove. Ista je stvar i u Kini.

Je li put kojim su krenule neke zemlje Južne Amerike, kao Bolivija primjerice, put koji bismo trebali slijediti?

Ne bih rekao da nam daju rješenja koja možemo samo slijediti, jer svi moramo biti dio promjene. Međutim, daju nam nove uvide u stvaranje puta koji odaberemo. Mislim da čovječanstvo i Zemlja neće preživjeti s trenutnim životnim stilom. Moramo odustati od ovakvog rasta, ali život neće zato postati gori. U indijskoj državi Kerala, primjerice, imaju vrlo mali rast, ali su im društveni indikatori kao što su smrtnost novorođenčadi i pismenost, na razini Europe. Moramo se zapitati koliko je čovječje dobrobiti ovisno o bogatstvu, o posjedovanju. Novac je neophodan da se dođe na osnovnu razinu obrazovanja, stanovanja i slično, ali danas se jako dobra zna da, kada dosegnete određenu razinu, više novca ne pridonosi sreći. Nakon te granice, sreći pridonose društveni odnosi, obitelj, doživljaji. Rast nakon neke točke pomaže samo akumulaciji kapitala. Tako stvorite jednu osobu nasuprot 99, ali to ne znači da je ona jedna osoba sretna. Danas se već računa i indeks sretne planete, koji pokazuje da ljudska sreća ne ovisi o eksploataciji planeta. Fundamentalna su pitanja koja si moramo postaviti, za što želimo toliko rasta te koliko okoliša je dostupno za svaku osobu.

 ^{Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.}