U posljednje vrijeme, a pogotovo u kontekstu dolaska izbjeglica u Hrvatsku, dobar dio novinara, ali i građana oslanja se na društvene mreže kao izvor informacija. Dijele se statusi, različite objave za koje se vjeruje da sadrže najnovije informacije o stanju na terenu. Osim toga, sve više se pojavljuje vijesti s dramatičnim naslovima koje su u principu prerađene objave pojedinih građana. Jedna od takvih vijesti je status volonterke iz Opatovca koji se prošlog tjedna proširio brzinom munje na društvenim mrežama, a zatim po medijima. Index.hr, Jutarnji list, Dnevnik.hr, RTL, N1 Kontaktirali smo RTL i N1, te ih upitali kakva im je praksa kod preuzimanja objava s društvenih mreža. Odgovore nismo dobilibrzo su imali vijest koja je donosila potresno, emocionalno, dirljivo svjedočanstvo u kojem volonterka opisuje stanje ispred kampa u Opatovcu. Naravno, oprema teksta sugerirala je što je bitno – ljudskost ministra Ranka Ostojića jer valjda ministri ne plaču i ne suosjećaju s ljudima. Zašto je ovo problematično? Niti jedan medij koji je prenio status volonterke Tajane Sisgoreo nije ju kontaktirao i dodatno provjerio informaciju, kao i što ju niti jedan medij nije pitao za dopuštenje prilikom prenošenja sadržaja.
Kako nam je Tajana Sisgoreo rekla, status je napisala za vrijeme najgore situacije u kojoj se zatekla volontirajući tjedan dana na terenu ispred kampa u Opatovcu. Kako kaže, te večeri je padala kiša te je unatoč očekivanjima ekipe na terenu, u kamp došao velik broj izbjeglica što je proizvelo pomalo kaotičnu situaciju. "U tom kaosu sam se u jednom trenutku odmaknula od svih kako bi se smirila. U džepu sam napipala mobitel i išla napisati svojim prijateljima na Facebooku što se događa. Kako sam ranije pisala nekakve izvještaje s terena, jedan prijatelj me zamolio da stavim statuse na public kako bi ih on mogao podijeliti s prijateljima koji tek idu na teren.
Napisala sam iskrene dojmove i nisam stigla pročitati do kraja što sam napisala jer sam morala nazad. Sutradan, na putu iz Vukovara za Zagreb zvala me prijateljica kako je moj status na Jutarnjem i da ga pokušava maknuti", objašnjava nam Sisgoreo situaciju te naglašava kako su objave bile namijenjene njenim prijateljima i uskom krugu ljudi koji su volontirali na terenu.
Govori nam kako se upravo toj njenoj prijateljici dogodila slična situacija, ali s puno ružnijim ishodom – dobivala je poruke koje su u sebi sadržavale različite vrste uvreda i prijetnji. Vijest je uskoro maknuta s Jutarnjeg lista, ali je bilo kasno jer su vijest prenijeli i ostali portali.
"Svi su napisali moje ime i prezime, a neki su preuzeli i moju fotografiju s Facebooka. Poneki su pisali pismo volonterke iz Opatovca što je apTajana Sisgoreo: "Mogla sam napisati bilo što i mediji bi prenijeli. Apsurdno je da se u ovakvoj krizi uzimaju statusi s Facebooka bez da se provjeri njihova istinitost ili kontaktira vlasnik"surdno jer nikome nisam ništa slala. Sada kada ponovno čitam status očito je da su se svi uhvatili na to što sam napisala za Ranka Ostojića. Meni je to samo jedna sitnica u moru tuge, a njima je očito bitna", govori Sisgoreo te dodaje kako je zbog nedostatka vremena samo kontaktirala Dnevnik.hr koji je uklonio njenu fotografiju, ali ne i članak. Kontaktirali smo medije koji su ostavili neizmijenjenu vijest, RTL i N1, te ih upitali kakva je praksa kod preuzimanja objava s društvenih mreža, tj. pitaju li autora/autoricu za dopuštenje prilikom preuzimanja sadržaja, u kolikoj mjeri se oslanjaju na društvene mreže kao relevantne izvore informacija, kao i to provjerava li se dodatno sadržaj. Odgovore nismo dobili.
"Mislim da je problematično što me nitko nije kontaktirao, niti išta pitao. Mogla sam napisati bilo što i mediji su to mogli prenijeti. Apsurdno je da se u ovakvoj krizi uzimaju statusi s Facebooka bez da se provjeri njihova istinitost ili kontaktira vlasnik", kaže Sisgoreo.
Za komentar slučaj, kao i sve prisutnijeg trenda kreiranja medijskog sadržaja na način da se samo preuzmu objave s društvenim mreža i prezenSaša Leković. "Sve češće korištenje objava kao da su relevantni izvori pa čak i njihovo pretvaranje, bez ikakve provjere, u vijesti u medijima, potvrda je niske razine profesionalne odgovornosti" tiraju kao vijesti pitali smo Sašu Lekovića, predsjednika Hrvatskog novinarskog društva.
"Postovi na društvenim mrežama, kada je riječ o temama od interesa za javnost, mogu novinarima poslužiti kao povod za istraživanje teme (kao i razne druge informacije do kojih novinaru dođu na različite načine), ali svakako nisu relevantne činjenice koju će ozbiljan profesionalac objaviti, pogotovo ne bez provjere. Sve češće korištenje objava kao da su relevantni izvori pa čak i njihovo pretvaranje, bez ikakve provjere, u vijesti u medijima, potvrda je niske razine profesionalne odgovornosti novinara i medija koje takve 'vijesti' objavljuju", govori nam Leković.
Hajrudin Hromadžić, sociolog medija i profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, u ovome vidi barem dvije problemske razine.
"Osobni sadržaji ili tzv. statusi, koji su objavljeni, proizvedeni i distribuirani novomedijskim društvenim mrežama nisu klasični autorski uraci, bez obzira jesu li potpisani ili ne. Još u manjoj mjeri imaju status privatnosti, nečeg sakralno osobnog i intimnog. Odgovor zašto i kako je tomu tako krije se u naravi, strukturi samog tipa ovog medija. Naime, onog trenutka kada dospiju u takav vid produkcijsko-distribucijske mreže ti sadržaji, bili potpisani ili ne, bili intimniji i osobniji ili ne, postaju konstruirana komodificirana roba i poprimaju obilježja karakteristična komercijalnoj ili javnoj uporabi, bez obzira koliko ta društveno- mrežna verzija medijske 'priče' koincidirala ili ne s 'pravom, izvorno društvenom' verzijom iste", objašnHajrudin Hromadžić: "Onog trenutka kada dospiju u takav vid produkcijsko-distribucijske mreže, ti sadržaji poprimaju obilježja karakteristična komercijalnoj ili javnoj uporabi"java Hromadžić te dodaje kako ne vidi prostora za pseudoetična moraliziranja po pitanju potrebnog dopuštenja za prenošenje sadržaja. Naglašava da tu i nastaje problem.
Hromadžić smatra da preuzimanje takvog sadržaja kao relevantnog izvora informacija na kojima se gradi tekst, bez dodatne provjere i obrade, predstavlja primjer notornog profesionalnog diletantizma, ali i poražavajući uvid da se dekadenciji novinarske profesije ne nazire dno.
"Takvi sadržaji mogu poslužiti kao koristan putokaz mogućim smjerovima građenja novinarskih priča, ali za to je potreban dodatni istraživački napor, poznavanje i poštivanje profesionalnog kodeksa struke, opća razina etičnosti, novinarska zanatska vještina i talent... Dakle, puno više od one jednostavne, a pošasno sveprisutne, copy/paste kulture", govori nam Hromadžić.
S njim se djelomično slaže i Katarina Peović Vuković, teoretičarka medija i docentica na Filozofskom fakultetu u Rijeci koja smatra zabrinjavajućim preuzimanje statusa bez dopuštenja unatoč tome što i sami vrlo lako pristajemo na propusnost granica između privatnog i javnog, što se može vidjeti i u samoj prvoj stranici Facebooka, gdje imamo osjećaj privatnosti, iako korporacija posjeduje naš profil i komercijalno ga iskorištava. Ali naglašava kako je ovdje prije svega riječ o tome da se granica privatno/javno prividno čini ukinutom, zbog čega se i neki mediji ponašaju kao da je to slučaj, iako većina klasičnih medija poštuje tu granicu i tretira Facebook barem kao oblik samizdata, ako ne i potpuno privatnog kanala komunikacije, gdje se autora u svakom slučaju valja pitati za pravo objavljivanja.
"U slučaju objavljivanja 'privatne' komunikacije na društvenim mrežama riječ je o vrlo jednostavnom i ne tako 'medijskom' pitanju. Situacija nije bitno različita od one u kojoj novinar/ka prisluškuje nečiji razgovor i objavi ga u svojim novinama, tako da je većini novinara jasno kako je kod objave privatnih poruka riječ o kršenju prava na privatnost", govori nam Peović Vuković i dodaje kako je riječ o privatnom profilu i tipu medija koji je Manuel Castells nazvao samo-maskomunikacijskim medijem gdje korisnici stvaraju poruke i određuju njen doseg, uz mogućnost potencijalnog Katarina Peović Vuković: "Situacija nije bitno različita od one u kojoj novinar/ka prisluškuje nečiji razgovor i objavi ga u svojim novinama"mas-medijskog dosega poruke.
Peović Vuković ovdje vidi dva odvojena problema koja se često miješaju, pogotovo u popularnoj paranoji o nadzoru društvenih mreža. Kako kaže, društvene mreže kao korporacije korisnici zanimaju samo kao statistički podaci za marketinšku obradu, dok s druge strane, klasične medije poput novina, zanimaju sadržaji (ono što je na Facebooku rečeno), ali uz zadržavanje kodova koji jasno određuju granicu javno/privatno. Smatra kako je u ovom slučaju riječ o jednostavnom kršenju novinarskog kodeksa, dok se u drugom slučaju – komercijalizacije korisničkih profila – treba govoriti o nadzoru, koji je prvenstveno zainteresiran za statistiku. Peović Vuković naglašava da zbog svega toga korisnici moraju biti svjesni dvije stvari - prvo da je poruka na profilu privatna poruka te da ne trebamo pristati na ukidanje granice javno/privatno, i drugo da moramo biti svjesni da sve što objavljujemo na Facebooku ili drugoj društvenoj mreži postaje vlasništvo korporacije.
Iako svjesni važnosti društvenih mreža, sve bržeg dotoka informacija i redakcijskih pritisaka na novinare da što češće objavljuju nove informacije, oslanjanje na društvene mreže kao relevantni izvor informacija bez dodatne provjere ne možemo i nećemo pravdati. Priklanjanje takvom trendu možemo smatrati samo dodatnim urušavanjem novinarske profesije.
Ovaj tekst izrađen je u partnerstvu s Osservatorio Balcani e Caucaso za projekt European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinanciran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ni na koji se način ne može smatrati da održava gledišta Europske komisije.
