Privatizacija medija u Srbiji se zahuktava, a posljedice se već osjećaju, iako sam proces još uvijek nije dovršen. Vlastodršci tvrde kako je proces transparentniji nego onaj iz 2007. godine i uvjeravaju kako razloga za brigu nema jer će se medijski sektor urediti, harmonizirati s europskim, a javni interes neće biti zanemaren, već samo projektno financiran. Njihovo mišljenje ne dijele ni novinarska udruženja, a ni novinari.
Tatjana Tagirov, novinarka tjednika Vreme, smatra da je privatizacija medija u Srbiji generalno sporna. "Srbija je specifična jer je za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića napravljeno more ilegalnih radio stanica, televizija, i to je stvarno trebalo dovesti u red, ali ovaj cirkus koji se sada odvija je potpuno druga priča. Dave se važni lokalni mediji, TV Niš i TV Pančevo – televizije koje su odigrale veliku ulogu za vrijeme Miloševića kada je ljude ipak trebalo o nečemu informirati. One su imale predznake oporbenih medija", govori nam Tagirov.
Problema s privatizacijom je mnogo, a jedan od njih je i to što se privatizacija provodi u trenutku kada je Srbija u potpunom medijskom mraku. Brojni srpski novinari i novinarke ističu kako nema više političkih emisija na televizijama, kako im nitko iz Vlade ne želi doći gostovati u emisiju, kako im se dijele otkazi iz političkih razloga.
Jedna od njih je i Antonela Riha, novinarka koja je prije nekoliko mjeseci dobila otkaz u tjedniku NIN. "Obrazloženje zašto sam jedino ja u NIN-u 'tehnološki višak' bilo je da se zbog reorganizacije redakcije i racionalizacije troškova ukida pozicija urednika političke rubrike što je bilo, po ugovoru, moje radno mjesto. Kako NIN ima tradiciju političkog tjednika zaista je smiješno ukinuti tu poziciju, a ostaviti, recimo, mjesto urednika sporta. Tako da jedino mogu zaključiti da sam bila i politički nepodobna za kompaniju Ringier Axel Springer u čijem je sastavu i NIN", objašnjava nam Riha.
Činjenica je i da su mediji u Srbiji u teškoj financijskoj situaciji. "Samo u Ringier Axel Springeru čija su izdanja tiražni tabloidi Blic i Alo oko 20 ljudi je ove godine dobilo otkaz bez jasnog obrazloženja takve odluke. Slično je i u drugim medijima, masovni otkazi su, koliko mi je poznato, bili i na TV Prvoj, ugašen je Radio B92 i bez posla su ostali ljudi koji su na toj stanici radili od početka, od 1989. godine. Pravilo je međutim, da zbog loše financijske situacije koja je dijelom vezana i za lošu poslovnu politiku, nemamo primjer da je itko iz menadžmenta ostao bez posla. Kao da mediji postoje zbog njih, novinari su potrošna roba, a oni koji imaju više iskustva, znanja i naročito - autorski stav, postaju nepotrebni. Medijima su potrebni nosači mikrofona i skupljači izjava, oni ne prave probleme, ne postavljaju pitanja ni sugovornicima, a ni vlasnicima medija i što je također bitno - manje koštaju", govori Riha.
Što se medijskih zakona i medijske strategije tiče, Tagirov smatra da su oni kvalitetni za neku uređenu državu, ali ne za Srbiju. "Realnost naše Antonela Riha: "Novinarstvo je u Srbiji do te mjere uništeno da nije ni potreban pritisak vlasti, novinari najtiražnijih i najgledanijih medija točno znaju što se smije i što može. I na to, što je najgore, sami pristaju"medijske scene je potpuno drugačija. S time da moramo uzeti u obzir da je za vrijeme donošenje tih zakona i strategije još uvijek bilo nekog pluralizma i slobode, dok sada o tome nema govora – Aleksandar Vučić je jednostavno prisvojio medijski prostor u potpunosti", napominje.
Riha pak ističe kako su zakoni i strategije u Srbiji tek slova na papiru, a ono što u medijima vidimo nisu vijesti koje su važne građanima već vijesti važne vlastima. "Ono što vidim kao očiglednu strategiju u Srbiji je tabloidizacija medija. Najtiražniji su tabloidi bliski vlastima - poput Informera, ili televizije poput Pinka na kojima se ekskluzivnost informacija pravi na osnovu prisnosti s kabinetom premijera Vučića i njemu podređenih službi. Mediji se utrkuju tko će prvi dobiti vijest iz neke policijske istrage, tko će na najsenzacionalniji način raskrinkati 'tajnu' nekog političkog protivnika vladajućeg SNS-a ili na udvornički način prenijeti izjavu nekog uglednika", govori Riha.
Ono što brine mnoge u priči o privatizaciji, jest pitanje – tko kupuje te medije, o kakvim se ličnostima radi, imaju li ti ljudi ikakva medijskog iskustva? Tako je trenutna situacija pod svjetlo reflektora stavila Radojicu Milosavljevića Mašu, koji je nekad bio visoki funkcionar SPS-a u Kruševcu, a sada je vlasnik poduzeća za proizvodnju plastične ambalaže. On je zasada kupio četiri televizije – RTV Pančevo, RTV Kragujevac, RTV Kruševac i RTV Požega. Milosavljevića se povezuje s ministrom obrane Bratislavom Gašićem, u čijem je obiteljskom vlasništvu nekoliko lokalnih medija u Kruševcu.
"Prvi problem je što nitko ne pita odakle tim ljudima novci, drugi problem je to što je Srbija u permanentnoj predizbornoj kampanji, pogotovo otkako je Vučić došao na vlast. Ponovno imamo najavu da će Vučić za mjesec dana odlučiti hoće li raspisati izvanredne izbore na svim razinama, zato što se hoće domoći Vojvodine u kojoj su Demokrati na vlasti. Postoji teorija u koju sam sklona vjerovati, a to je da je čitava ova priča s privatizacijom medija dio izbornog plana, u smislu da iza gotovo svakog kupca stoji Srpska napredna stranka. Čak i da ne bude izvanrednih izbora, lokalni i pokrajinski izbori moraju se raspisati u prvoj polovici iduće godine. Naprednjaci imaju najviše novca i gurat će te medije. Lokalni mediji koji se sada kupuju živjet će do tada, ali pitanje je što će biti nakon izbora, koliko će se u te medije ulagati i kako će to funkcionirati", govori Tagirov.
Te strahove potvrđuje i Riha, koja govori da je javnosti "prodana" priča kako je privatizacija medija uvjet za priključenje EU i da je izlazak države Unatoč tome što država uvjerava kako će kupac postati vlasnik tek kada prođe potrebne procedure te kako je proces kupnje transparentniji nego 2007., novinarska udruženja su skeptična i traže da se ispita porijeklo novca novih vlasnika medijaiz vlasništva u medijima europski standard, što smatra apsolutno netočnim. "Sada smo u situaciji da razni biznismeni kupuju lokalne medije bez obaveze da u njima zadrže ono što je jedna od osnovnih funkcija medija – da informiraju građane, i da osim svog - privatnog, rade i u interesu javnosti. Postoje sumnje, pa i dokazi, da se iza tih nekih poduzetnika zapravo kriju političari iz aktualne vlasti. Za bagatelne pare kupuju se radio i TV-stanice širom Srbije. Ovako kupljeni mediji, kako sada izgleda, služit će svojim vlasnicima, ali ne i građanima", objašnjava Riha.
Novinari diljem Srbije masovno uzimaju otpremnine i napuštaju svoja dosadašnja radna mjesta. Direktorica RTV-a Pančevo Tatjana Jelisić izjavila je da se od 63 radnika čak njih 59 izjasnilo da žele uzeti otpremninu od 200 eura po godini staža. U Nišu su se građani žalili jer na TV-u više nema programa, nema ga tko proizvoditi – ostalo je jedva nekoliko radnika. Veliki se skandal dogodio i oko prodaje tjednog lista Pančevac, najstarijeg tjednika na Balkanu (1869). Unatoč tome što je Pančevac samoodrživ i ne financira se iz budžeta grada i države, privatizaciju nisu mogli izbjeći te ga je na kraju kupila tvrtka Auto-centar Zoki.
Unatoč tome što država uvjerava kako će kupac postati vlasnik tek kada prođe potrebne procedure te kako je proces kupnje transparentniji nego 2007., novinarska udruženja su skeptična i traže da se ispita porijeklo novca novih vlasnika medija.
"Ono što je nedostajalo prvom krugu to će se javiti kao slabost i u ovom, sljedećem, a to je transparentnost tokova novca. Znamo tko su ljudi koji kupuju medije, ali ne znamo čijim sredstvima, iz kojih izvora", komentirao je navode države Vukašin Obradović iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije za RTS.
Iako je većina novinara uzimala otpremnine, iznimku predstavlja RTV Vranje gdje su zaposlenici odlučili preuzeti medij u kojim rade. Unatoč tome što im je Zakonom o javnom informisanju i medijima omogućeno preuzimanje dionica te zaustavljanje privatizacijskog procesa, 16 zaposlenika biva izigranima te im se dodjeljuje samo 34 posto dionica, dok ostatak odlazi Akcionarskom fondu, odnosno državi.
Za Udruženje novinara Srbije (UNS), situaciju je komentirao direktor RTV Vranje Ninoslav Smiljković koji je istaknuo da je riječ o obmani zaTanja Tagirov: "Dave se važni lokalni mediji, TV Niš i TV Pančevo – televizije koje su odigrale veliku ulogu za vrijeme Miloševića kada je ljude ipak trebalo o nečemu informirati"poslenih, jer je i tumačenje nadležnih u Ministarstvu kulture i informisanja bilo da se sav kapital prenosi zaposlenima bez naknade.
"Ranija tumačenja su bila da se sav kapital prenosi zaposlenima bez naknade, mada se za to izjasnio i samo jedan zaposleni koji ima pravo na to. I u Uredbi o prenosu kapitala stoji da će kapital biti prenijet zaposlenima. Tražili smo objašnjenje od Agencije za privatizaciju i rekli su nam da su sve uradili u skladu sa Zakonom o privatizaciji”, kaže Smiljković UNS-u.
Udruženje novinara Srbije također je predlagalo da se za lokalne javne servise izdvaja dva posto od ukupnog budžeta lokalne samouprave, umjesto da ih se privatizira, ali taj prijedlog nije uvažen. Objašnjenje je kako će se ti mediji moći projektno financirati, naravno, ako sadržaj bude u skladu s javnim interesom. Koalicija novinarskih i medijskih udruženja, sastavljena od pet medijskih udruženja, u skladu s tim je pozvala lokalne samouprave koje nisu do sada raspisale natječaje za sufinanciranje projekata za ostvarivanje javnog interesa u području javnog informiranja da to naprave, u skladu sa Zakonom o javnom informisanju i medijima. Naravno, pojavili su se brojni problemi, od toga da se u komisije za natječaje imenuju lokalni političari do toga da pojedine općine natječaj nisu raspisale jer za medije nema novaca.
Iako Koalicija novinarskih i medijskih udruženja ulaže napor da proces privatizacije bude što transparentniji, pozicija novinara ostaje nepromijenjena te ih se isključivo promatra kao objekte privatizacije, dio vlasništva koji će biti prodan s imenom i infrastrukturom.
"Izgubila se novinarska solidarnost, svi se vucaramo i jedva preživljavamo i okrećemo se jedni protiv drugih. Nema sindikata, najbolji novinari tezgare gdje mogu. Danas je problem što većina medija traži najamnu radnu snagu, a ne novinare. Svi bi trebali biti multipraktik i znati pisati ništa o svemu. I nikoga ne smiješ pogledati krivo, jer ima tko će te zamijeniti", objašnjava Tagirov.
Usred kaosa kojemu se ne nazire kraj, Riha nadu za budućnost srpskih medija pronalazi u portalima. "Jadno je novinarstvo u Srbiji. Do te je mjere uništeno da nije ni potreban pritisak vlasti, novinari najtiražnijih i najgledanijih medija točno znaju što se smije i što može. I na to, što je najgore, sami pristaju. Iskre nezavisnog, profesionalnog izvještavanja i pisanja postoje tek u nekoliko medija i sve više se seli na portale. Oni su međutim još uvijek nekomercijalni, financijski zavisni od stranih donacija, nedovoljno promovirani u široj javnosti... Ali prepoznajem da se tu regrutira nova generacija novinara koji ne pristaju na diktirane vijesti, koji postavljaju prava pitanja i traže odgovore", zaključuje Riha.
Ovaj tekst izrađen je u partnerstvu s Osservatorio Balcani e Caucaso za projekt European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinanciran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ni na koji se način ne može smatrati da održava gledišta Europske komisije.
