Koprcamo se komunicirajući simboličnim akcijama, dok nam nasmiješeni vladari krešu krila. Kad sam prvi put čitao o kampanji STAND UP dugo sam buljio u nevjerici. Prvo sam pomislio kako se radi o nekoj fori, performanceu, čemu već. Nakon što je zbunjenost prošla, dileme više nije bilo. STAND UP kampanja je zazivala što veći broj ljudi da 15. i 16. listopada fizički ustanu i time iskomunicira svoju poruku za borbu protiv siromaštva u svijetu. Ček', čekaj malo, pomislio sam, pa to oni misle kako bismo borbu protiv siromaštva trebali iskomunicirati (koji dobar izraz) tako da jedan dan ustanemo iz svojih stolica?!

No, tu šokovima nije bio kraj. Dalje se objasnilo kako je STAND UP inovativan i uzbudljiv izazov kojim se namjerava oboriti službeni Guinessov svjetski rekord – najvećeg broja ljudi koji su ikad ustali i protiv siromaštva i za postizanje Milenijskih razvojnih ciljeva. Ajde, inovativnost bih još i popušio, uz dodatak kako, hvala bogu, nikome do sada nije pala takvo marketinško fejkanje aktivizma, ali da se radi o uzbudljivom izazovu, pa to ne bi prošlo niti kod prosječnog kandidata Big Brothera. Moram priznati kako sam dugo mučio moždane vijuge u pokušajima da shvatim što je to toliko uzbudljivo u dizanju sa stolice i stajanju u stavu mirno s mišlju kako komuniciramo našu borbu protiv siromaštva. No, pustimo mi mene, vratimo se malo u prošlost.

Stand UP Stand UP

Rijetko viđeno suglasje

Milenijski ciljevi su doneseni u rujnu 2000. godine, na čuvenom Milenijskom samitu UN-a. Lideri čak 189 zemalja u rijetko viđenom suglasju cvrkutali su o predanosti zajedničkoj borbi protiv siromaštva i gladi, rodne neravnopravnosti, uništavanja okoliša, zaraznih bolesti, a za dostupniju pitku vodu, zdravstvenu zaštitu i edukaciju. Ono što čini zanimljivim pratiti tu jalovo kozmetičku (bar do sada) predanost Milenijskim ciljevima jest njihova mjerljivost. Dakle, za svaki cilj je utvrđena precizna i jasna brojka koja bi značila njegovo realiziranje te kako bi se mogao pratiti eventualni progres. Osam Milenijskih ciljeva koje treba do 2015. godine zadovoljiti najmanje u 50 postotnom, a neke i u većem omjeru jesu:

  • Iskorijeniti ekstremno siromaštvo i glad;
  • Osigurati univerzalnu osnovnu edukaciju;
  • Promovirati rodnu ravnopravnost i ojačati položaj žena;
  • Smanjiti smrtnost djece;
  • Poboljšati zdravlje majki
  • Borba protiv AIDS-a, malarije i drugih zaraznih bolesti;
  • Osigurati održivost okoliša;
  • Stvoriti globalno partnerstvo za razvoj.

Danas, krajem 2006. godine, dakle na trećini puta, stanje s ovih osam ciljeva je poražavajuće. Trenutno stanje nagovještava kako gotovo niti jedan od njih neće biti ispunjen do 2015. godine ukoliko se u njihovo ostvarenje ne ulože napori veći od dosadašnjih. Za neke od ciljeva, unatoč pompoznim najavama ostvarenja do 2005. godine, kao što je uklanjanje rodne ravnopravnosti u osnovnom i srednjem školstvu, već znamo kako nisu ispunjeni. Najkritičnije je stanje u regijama subsaharske Afrike i južne Azije. Glavni razlog ovim neuspjesima je način na koji funkcionira politički i ekonomski sustav, gdje je normalnije baciti, uništiti ili držati u skladištima lijekove ili hranu, nego je dati onima kojima su najpotrebniji. Siromašne zemlje ostaju u bijedi zbog plaćanja nepravednih vanjskih dugova i rasprodaje svojih resursa. Bogate zemlje im nesebično uzvraćaju subvencioniranjem vlastitih proizvoda i nepravednim trgovinskim uvjetima. Čak i pomoć koja je davnih sedamdesetih bila obećana siromašnim zemljama, svedenu na 0,7 godišnjeg BDP-ja najbogatijih, danas pruža svega pet zemalja iz tog kluba (Danska, Luxemburg, Nizozemska, Norveška i Švedska). Najmoćnije zemlje iz G8 skupine (bez pridružene Rusije) imaju prećih problema od ispunjavanja starih obećanja. Trenutni udio od godišnjeg BDP-ja kao pomoć siromašnima odaje sramotan odnos najbogatijih: Velika Britanija (0,36 posto), Francuska (0,31 posto), Italija (0,29 posto), Njemačka (0,28 posto), Kanada (0,27 posto), Japan (0,19 posto) i zadnji SAD sa svega 0,17 posto. Zato se izdvajanja za oružje mjere u stotinama milijarda dolara.

Šampanjac na čekanju

Čak i smanjenje broja siromašnih u odnosu na ukupno stanovništvo, cilj kojim se svi vole hvaliti, od UN-a do Svjetske banke, svoj napredak zahvaljuje uglavnom kretanjima u Kini i Indiji. Ističe se kako će do 2015. godine smanjenje za pola broja ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu biti ispunjeno ukoliko se nastave sadašnji trendovi. Ipak, unatoč službenom zadovoljstvu možemo postaviti pitanje metode računanja. Službene statistike navode 1,1 milijarde ljudi u ekstremnom siromaštvu koji žive s manje od jednog dolara na dan. No, postoji i slijedeća kategorija s manje od dva dolara na dan, gdje upada gotovo polovica svjetske populacije – 2,8 milijarde ljudi. Kako netko sa dva, pa i više dolara na dan može zadovoljiti osnovne životne potrebe, valjda je jasno jedino onima koji su odredili ovakvo licitiranje ljudskim pozicijama. Pričekajmo mi malo sa šampanjcem sve dok nam 50000 ljudi svaki dan umre od bolesti uzrokovanih siromaštvom.

Kako bi se promovirali Milenijski ciljevi te podržali građani i građanke u njihovim lobiranjima političara i političarki da ispune svoje obaveze njihova ostvarenja, UN je 2002. godine osnovao Milenijsku kampanju, i to od strane glavnog tajnika Kofija Annana. Kampanja trenutno radi u više od 30 zemalja. Kao dio širenja Milenijskih ciljeva organizirana je i ovogodišnja STAND UP kampanja.

Kofi Annan Kofi Annan

Dakle, ekipa je zamislila STAND UP akciju da u 24 sata, između 15. i 16 listopada što više ljudi ustane protiv siromaštva i tako simbolički pošalje poruku političkim vođama odgovornim za ispunjavanje ciljeva u borbi protiv siromaštva i njegova iskorjenjivanja do 2015. godine.

Trebali smo ustati jer:

  • svaki dan 24000 ljudi umre od gladi;
  • svaki dan više od 100 milijuna djece nemaju pristup obrazovanju;
  • svaki dan 1,1 milijarda ljudi pije onečišćenu i zagađenu vodu;
  • svaki dan 8200 ljudi umre od AIDS-a.

I odmah da se razumijemo, to sve potpisujemo, bez ikakve zadrške. Svakome tko ustrajno radi na borbi protiv tih sramotnih slika našeg svijeta skidamo kapu i klanjamo se do poda. Nemamo ništa protiv mirnog stajanja/prosvjedovanja sa transparentima u ruci, pa hajde niti kad je situacija nategnuta u smislu javne poruke pa se ustajanje organizira u zatvorenim mjestima poput školskih dvorana i učionica, trgovačkim centrima i hotelima, crkvama i klubovima ljubitelja engleske poezije. Kažemo hajde, neka i to prođe, jer svi mi imamo potrebu naći se u društvu bliskih ljudi i istomišljenika. Možda samo da napomenemo kako od toga ne treba očekivati rezultate kakve daje direktniji pritisak.

Jao si ga siromašnima

Kada god svjedočimo manifestiranju borbe protiv nepravdi u svijetu, možemo to podržati kao čin građanske hrabrosti. Ali kakve veze ta borba ima s akcijom pozivanja ljudi da fizički ustanu i simbolično iskomuniciraju tu borbu protiv siromaštva, ni uz najveće napore, krajnje iskreno, ne uspijevamo vizualizirati, a niti osjetiti. Jer, jao si ga siromašnima ukoliko se na borbu protiv njihovog stanja, globalne elite mora podsjećati dizanjem lokalnih dupeta iz stolica. Tim aktom, a ne akcijom bože dragi, mislilo se pokazati globalnoj političkoj eliti (negdje se izgubila ekonomska) da podrška Milenijskim ciljevima raste te da bi trebali više raditi na ostvarivanju tih ciljeva i borbi protiv siromaštva. Više raditi, ovako kao kad se mi dignemo i onda im baš pokažemo kako smo odlučni kao građani ove planete da to siromaštvo, ti, pa to se više ne da trpit. STAND UP-om mi podsjećamo naše vlade kako postoje Milenijski ciljevi i, jel'te, kako su ih oni potpisali. Sugerira se kako se time šalje snažna simbolička poruka. Tako smo i u vlastitoj borbi dosegli vrhunce cinizma, gdje se ufamo kako će se globalne barabe smilovati i vratiti nazad dio kolača koji im zapravo i ne pripada. To ti je kao da apeliraš na razbojnika da vrati dio love koju je ukrao, jer je ipak ukrao previše.

Stand Up Stand Up

Organizatori su ipak uspjeli. Zaista su oborili Guinnessov svjetski rekord najvećeg broja osoba koje su u bliskom roku zajedno ustale protiv siromaštva. Siromašni su sigurno ponosni. Čak 23,542,614 (slovima dvadeset i tri milijuna petsto četrdeset i dvije tisuće šesto četrnaest) ljudi je sudjelovalo u STAND UP-u. I tu se bilo široke ruke. Moglo se i esemesati s poslanom porukom Ja sam ustao protiv siromaštva ili Ja sam ustao za Milenijske ciljeve. U najboljem duhu političke korektnosti, osobama koje se ne mogu ustati iz fizičkih razloga, omogućeno je da sudjeluju u akciji tako da dignu visoko u zrak bijelu vrpcu koja simbolizira borbu protiv siromaštva. Za ulazak u Guinnessovu knjigu rekorda od organizatora lokalnih događanja zahtijevalo se da pošalju snimku, a ako nisu u mogućnosti snimiti događaj, onda je dovoljno faksirati izvještaj s točnom brojkom prisutnih uz potpis jednog nezavisnog svjedoka koji ne pripada organizaciji koja je organizator STAND UP akcije. E sad, ako je ovo objektivno i nezavisno brojanje, onda stvarno ne znam. Oni simpatični momci koji se u svetom cilju ulaska u Guinnessovu knjigu svojski trude i znoje kilometrima gurajući kamion na trepavicama i to unatrag, uz prisutnost kamera i medija, osjećaju se malo posrano kad vide da je moguće i faksirati svoj uspjeh samo da se nabavi taj nepristrani svjedok.

Osim velikog broj ljudi, STAND UP događajima mora se priznati što su organizirani, nema što, zaista svugdje. Na gradskim trgovima i ulicama, parkovima i parkiralištima, školama i sveučilištima, vijećnicama i uredima, koncertima i predstavama. Tijek priredbi trebao je pratiti isti slijed. Voditelj je pozvao sve okupljene da se sakupe i sjednu ili kleknu. Onda je dao kratke odrednice svrhe i ciljeva STAND UP kampanje te pozvao okupljene na odbrojavanje od 10 do nula. Tad su se svi digli i ustali protiv siromaštva te tako ostali jednu minutu. Za vrijeme te jedne minute, voditelj bi čitao zavjet okupljenih, gdje bi se, između ostalog spominjalo i da mi ovdje stojimo ponosno kao članovi generacije koja namjerava poraziti siromaštvo, najveći izazov našeg doba. Bilo je i nesvjesne samoironije: Mi stojimo sada, jer ne želimo da nas za par godina generacije koje će doći pitaju kako smo znali da milijuni ljudi nepotrebno umiru svake godine – a mi samo stajali ne čineći ništa.

Nakon toga voditelj objavljuje okupljenima koliko je ljudi ustalo i sa tog događaja doprinijelo ulasku u Guinnessovu knjigu rekorda.

Stand Up Stand Up

Šala sa Sanaderom

Predlagano je i vjerskim vođama da svoju propovijed održe u okviru STAND UP-smjernica. Na organizatore nogometnih i drugih sportskih događaja apeliralo se da prije početka ili tijekom poluvremena puste STAND UP reklame ili izvjese transparente. Predlagalo se korporacijama da se svi uposlenici okupe u ponedjeljak ujutro i održe STAND UP trenutak. I bilo je i takvih događanja.

Samim tim, prava je šteta što nismo imali prilike svjedočiti STAND UP priredbama u Hrvatskoj. Bilo bi zaista divno i za domaće siromahe ohrabrujuće da saborski zastupnici na par minuta prekinu svoje dojmljive rasprave i zajedno ustanu protiv siromaštva. Ili da Štimac i Mamić zagrljeni na poluvremenu zapjevaju: Siromasi smo, pa i neka, al se cijeli svijet diže, a ne čeka. - Strpljen, spašen, strpljen, spašen, dodao bi gradonačelnik Zagreba svoj recept. Šteta je velim, što u tom duhu, na primjer, biskup Jezerinac nije poručio s oltara: Duše siromašnih biti će spašene...i da, čuvajte se pedera, pa ode na zasluženi počinak u velebne dvore Vojnog ordinarijata. Šteta što gospodin Čović iz Plive nije okupio oko sebe svoje zaposlenike i onako par minuta stajao protiv siromaštva. Da bar je. Da Barr je.

Kad smo bili mali, igrali smo igru leti leti leti, i onda ako se kaže avion, ptica ili nešto što zbilja leti, trebalo se ustati. Ako se ostane sjediti, izgubili bismo. Ako se pak kaže leti leti leti i spomene auto, stablo ili nešto treće što ne leti, treba ostati sjediti. Ako smo se ustali, onda isto gubimo. U UN-u misle da se ovakvim kviki-gric priredbama može poručiti - leti leti leti -siromaštvo. Ali jedino što je odletjelo su novčanice koje su se utukle u organiziranje ovakvog događaja, a bilo bi bolje i korisnije da se uložilo u nešto konkretno za siromašne. Siromašnima i gladnima više su pomogle akcije kolektiva Hrana, ne oružje, koji su 16.listopada, na UN-ov Dan hrane, a istovremeno anti-McDonald's dan, širom svijeta dijelili besplatne obroke onima kojima su najpotrebniji. Ako je UN-u zaista stalo da se smanji siromaštvo, zašto, zaboga, više ne provedu tu unutrašnju reformu? Možda bi tako shvatili kako i sami organiziraju dijeljenje financijskog kolača, jer im FAO (Food and Agriculture Organization), tijelo koje je zaduženo za borbu protiv gladi i siromaštva, po mnogim studijama polovicu svog godišnjeg budžeta potroši na plaće i honorare.

Stand Up Stand Up

Kad se na kraju sve sumira, ovo je logičan završetak vladavine Kofija Annana u UN-u, čovjeka koji je propustio savršenu priliku da spasi ugled i smisao najvažnije institucije na planeti, kada je trebao zaprijetiti ostavkom ukoliko SAD ostvari namjeru da izvrši agresiju na Irak bez suglasnosti Vijeća sigurnosti. No, tada se vjerojatno zaokupljao mislima kako da sredi onog svog vrckastog sineka, koji je prvo za sebe naručio novog Merđu terenca na očevo ime uz pripadajući popust koji ide uz očevu funkciju, a potom nekoliko godina dizao fine pare radeći za švicarsku firmu koja je vodila UN-ov program za Irak Hrana za naftu, pa čak i u trenutku agresije na tu zemlju.

Dok sam iščekivao STAND UP događaj i pitao se o smislu istog, razmišljao sam hoće li taj dan ustati i George Bush, hoće li i on poručiti kako neće odustati dok se siromaštvo ne iskorijeni. Bush se nije bakćao siromaštvom i ostao je dosljedan sebi. Nakon što se malo našalio sa Sanaderom, na gotovo opće oduševljenje u Hrvatskoj, nije ustao, već je lijepo sjeo za stol i potpisao Zakon kojim se dozvoljava daljnje mučenje zarobljenika u svrhu dobivanja informacija uz nadzor nekakvih vojnih komisija.

Koprcamo se komunicirajući simboličnima akcijama, dok nam nasmiješeni vladari krešu krila. A mi se igramo leti leti. Eh, kad bi borba protiv siromaštva bila makar malo unosna kao kreiranje rata protiv terorizma. No, s obzirom na načine kako ih vodimo, borba protiv siromaštva i rat protiv terorizma ipak imaju nešto zajedničko: nemaju uspjeha, a imaju beskonačnost.

Ključne riječi: civilno društvo, aktivizam
<
Vezane vijesti