Ove godine je broj godina koje sam proveo živeći u SAD-u premašio broj godina koje sam proveo živeći u SFRJ, i usput sam pokupio neka bitna obilježja ponašanja svoje nove domovine. Mi Amerikanci smo vrlo razmažen narod, navikli da se ostatak svijeta ugiba pred našom izuzetnosti i izvrsnosti. Od najbogatijih do najsiromašnijih samorazumljiv je osjećaj da nam ta privilegiranost bespogovorno pripada kao stanovnicima najveće ekonomije, s najrazvikanijim institucijama visokog obazovanja i neusporedivo najjačim vojnim snagama.
Kada su Europljani počeli naseljavati ovaj kontinent, mahom sirotinja, koja je jedino znala bijedu i želju, najednom se pred njima otvorila naizgled nepregledno golema zemlja, gdje je svatko mogao biti grof s velikim posjedom i dvorcem na njemu. Američki san je rođen. I danas je sasvim normalno da čak i najsiromašniji, čiji osnovni prihod je socijalna pomoć i/ili invalidnina, moraju imati svoju kuću, svakako s garažom i nekoliko automobila, po mogućnosti s dovoljno zemlje, koju mogu ograditi, i posaditi drveće (tj. tzv. "privacy trees" – drvored privatnosti) okolo, i travnjakom, koji mogu i nadasve moraju svakodnevno nemilosrdno kositi (kad kosilice za travu umuknu u američkim predgrađima, to će značiti da je kriza stvarno duboka); a i bazen, makar samo mali i neukopan, je gotovo neophodan.
Prosječni američki građanin se ne zamara pretjerano prigovorom da, kad bi svaki stanovnik planeta zahtijevao takav stil života, onda nam resursi jednog planeta već davno ne bi bili dovoljni, budući da njemu/njoj ne pada na pamet sebe poistovjećivati saostatkom svijeta: nama, kao Amerikancima, pripada bolji život.
Prosječni američki građanin se ne zamara pretjerano prigovorom da, kad bi svaki stanovnik planeta zahtijevao takav stil života, onda nam resursi jednog planeta već davno ne bi bili dovoljni, budući da njemu/njoj ne pada na pamet sebe poistovjećivati saostatkom svijeta: nama, kao Amerikancima, pripada bolji život. Tako su se valjda nekad građani Rima osjećali.
Amerkancima je još i bolje nego Rimljanima, jer su osnivači ovog društva u samom začetku donijeli Ustav, po kojemu takvo stanje stvari američkim građanima nitko, pa niti vlastita vlast, ne smije remetiti. Pravo onih koji su si jamili je zauvijek zaštićeno zakonom. i još im je dozvoljeno da budu naoružani do zuba, za svaki slučaj, ako se neka njihova vlast pokuša suviše osiliti.
Tko, pod takvim uvjetima, ne bi poželio biti američki građanin? No, nakon stoljeća i stoljeća imigracije, danas ova zemlja više ne izgleda nepregledno golema i više se nema što jamiti. Vlastovnice su davno podijeljene i prava njihovih nosioca zakonom zaštićena (tko je kriv američkim indijancima što nisu imali pisane zakone, ne?). i očekivanja imigranata od njihove nove zemlje počela su se sve više razilaziti od očekivanja starosjedioca prema imigrantima.
Prirodno, imigranti očekuju prava i privilegije američkih građana: po to su i došli, ne? Starosjedioci, međutim, očekuju od imigranata da dobrovoljno prihvate da budu građani drugog reda, da trpe teškoće i nepravde, za koje starosjedioci idealiziraju i fantaziraju da su njihovi daleki preci bili prisiljeni trpjeti, kako bi klasa poslodavaca mogla popuniti radna mjesta koje plemstvo, čak niti osiromašeno plemstvo, jednostavno ne radi.
Pri tom, klasa poslodavaca, nije prijatelj imigranata: ona je samo prijatelj imigracije. Njihov glavni cilj je održanje i zaštita statusa quo, u kojem oni postaju sve bogatiji, a imigranti neophodno ostaju građani drugog reda. Najveći neprijatelj imigracije su osiromašeni starosjedioci, oni čije obitelji su nekako tijekom povijesti potisnute na margine obrazovne i posjedovne razine prosjeka društva, koji osjećaju neposrednu ugrozu i poniženje da se moraju natjecati s nekim po definiciji (nepripadnošću američkom građanstvu) a priori gorim od njih.
Taj resentment stvara posebnu političku situaciju u kojoj je moguće populističkim političkim kandidatima, koji jasno predstavljaju klasu poslodavaca, pridobiti glasove siromašnih, kojima očito nije u klasnom interesu glasati za njih, za sebe političkom platformom ograničavanja prava na imigraciju i prava imigranata, gdje su imigranti, kao najobespravljenija, najnezaštićenija i politički najslabija grupa, lako i ekspeditivno žrtvovani za političke ciljeve kandidata. Pri čemu nam se kao jedini mogući realističan izbor nudi izbor između kandidata, koji bi zabranio cijele grupe imigranata, bazirano na njihovoj vjerskoj ili etničkoj pripadnosti, i kandidata koji bi zadržao postojeće žalosno stanje obespravljenosti. Mediji nam taj izbor pokušavaju prikazati kao "izbor manjeg zla", uvjeravajući i tješeći nas da nam je, unutar postojećih okolnosti, to ne samo najbolji nego i jedini mogući izbor.
Kandidat koji se usudio dovesti u pitanje "postojeće okolnosti" i osorno drznuo tražiti njihovu (revolucionarnu) promjenu, već je uspješno potisnut u opskurne blogove i reduciran na društvene mreže, kao nerealističan, neozbiljan, čangrizav, prolupali starac. Establishment je glasno odahnuo nakon što su, iako još uvijek nepotpuni (jer više od četvrtine glasova još nije prebrojano), rezultati izbora unutar Demokratske stranke u najnaseljenijoj državi, Kaliforniji, objavljeni. Svaki pokušaj diskusije o mogućim izbornim mahinacijama, izbrisanim biračima, neprebrojenim glasovima, unaprijed se agresivno odbacuje kao neosnovan, sumnjiv i društveno opasan. Zdrav razum, naime, nalaže da su takve izborne prijevare u našem vrhunskom izbornom sustavu naprosto nemoguće! I da će ipak većina birača na jesen radije dati svoj glas nekom sa svim manama profesionalnog političara - nego nekom potpuno nepredvidivom i po definiciji neuračunljivom (koji nikome za ništa ne mora odgovarati, jer sve financira iz svog džepa), i koga čak ugledni članovi vlastite stranke, kao Meg Whitman, smatraju fašistom - dakle "manjem zlu".
Zdravom razumu je danas jako teško u Sjedinjenim Državama. Teško mu je pojmiti zašto bi tolika ekonomska nejednakost trebala biti prihvaćena kao moralno ispravna i neophodna za napredak i inventivnost, kad čak i majmune vrijeđa kad vide da netko drugi za isti postupak dobiva vrjedniju nagradu.
Međutim, postoje situacije u povijesti kada zdrav razum zakaže. Zdravom razumu je danas jako teško u Sjedinjenim Državama. Teško mu je pojmiti zašto bi tolika ekonomska nejednakost trebala biti prihvaćena kao moralno ispravna i neophodna za napredak i inventivnost, kad čak i majmune vrijeđa kad vide da netko drugi za isti postupak dobiva vrjedniju nagradu. Teško mu je prihvatiti da statistički svakog dana jedna osoba pogine u nekakvom masakru, nakon kojega onda ljudi pokupuju još više pušaka i pištolja, a tvornicama oružja poraste vrijednost dionica u bizarnom primjeru gdje krvoločni masakri facilitiraju ekonomski rast. Teško mu je razumjeti da organi reda statistički već desetljećima bezrazložno ubiju po jednog crnca mjesečno, a da onda za to nitko na kraju krivično ne bude osuđen, nego da gradovi radije plate odštetu obiteljima ubijenih (crnački život trenutno vrijedi oko šest milijuna dolara).
Teško mu je shvatiti kakva je to imperija u kojoj trenutno 22 veterana ("branitelja") dnevno počinjava samoubojstvo. Teško mu je pojmiti političare, koje su građani izabrali da donose zakone, koji onda dopuštaju da te zakone za njih pišu lobby grupe kao ALEC, štiteći i promovirajući prava posebnih interesnih grupa i manjinske klase korporativnih vlasnika, a nauštrb ostatka građana. Zdrav razum svakako s gnušanjem odbija prihvatiti postojeći kapitalizam, nejednakost, nezadovoljstvo, atomizaciju i polarizaciju društva koju proizvodi. Zdrav razum s gađenjem mora odbaciti atavizme američkog izbornog sustava koji omogućuju Raju Fernandu, čovjeku debelog novčanika, mešetaru dionicama, mjesto u obavještajnom komitetu, a danas i među superdelegatima: njegove donacije političkoj kampanji kupile su mu mjesto unutar političke elite, koja zapravo odlučuje tko će biti nominiran - glas svakog superdelegata je otprilike vrijedan kao deset tisuća glasova običnih građana.
Kao novopečeni građanin, ja sam sigurno naivan. Nisam odrastao u prihvaćanju neophodnosti licemjerja. Za mene je ne samo neprihvatljivo, nego i nezamislivo da bi se od mene, ili od bilo koga drugoga u zemlji, koja sebe uživa gledati kao vodeću svjetsku demokraciju, moglo tražiti da glasa za "manje zlo". Ne negiram pri tom zdravorazumsko razmišljanje da je zaista opasno glasati da se neuračunljiv, autoritaran (da izbjegnem ovdje notornu usporedbu s fašizmom) kandidat dovede u zapovjednu poziciju najmoćnije svjetske vojne sile i najsofisticarnijeg svjetskog obavještajnog aparata. Ali inzistiram da zdrav razum isto tako zahtijeva da preispitamo kako je moglo doći do toga da nam je izbor sužen između jednog caudilla i statusa quo; da su građani uvjereni da je takav izbor zaista to što većina njih želi; i da se takav sustav i dalje zove demokracija.
BERNIJEV PLAN
Bernijev plan je zapravo vrlo umjeren. Bernie nije niti Robespierre niti Lenin. On uopće nije tako radikalan kako je dobro primijetio Noam Chomsky. Usprkos strahu koji mediji šire (a u šali i suprug Bernijeve izborne protivnice), ne bi bilo masovnih strijeljanja Wall Street bankara, niti bi se giljotina podigla na trgu ispred državne skupštine. Bernijeva "politička revolucija" u prvom redu podrazumijeva fundamentalnu reformu unutar Demokratske stranke. i to je Bernie u pismu narodu nakon gubitka Kalifornije izložio kao razlog zašto želi nastaviti s kampanjom sve do konvencije Demokrata u Philadelphiji u srpnju.
Bernie želi vratiti stranku svojim socijaldemokratskim korijenima. To ima smisla. U dvostranačkom političkom sustavu unutar kapitalističke ekonomije svakako, ako već jedna politička stranka primarno štiti interese klase poslodavaca, druga bi trebala štititi primarno interese radničke klase. Američki Demokrati nisu nikad bili europska socijaldemokratska stranka, ali su bili znatno ljevije od centra prije sto godina nego danas po socijalnim pitanjima. Međutim, kako sam u jednom od ranijih članaka obrazložio, budući da radnička klasa nema novaca, a politika je skupa, a sindikati, koji su godinama služili da organiziraju kapital radničke klase u političke svrhe, su nemilosrdno strateški uništeni tijekom Reagan-Thatcher doktrine, tako se Demokratska stranka okrenula akademski obrazovanim profesionalcima, kompjuterašima, itd., klasne temelje je zamjenila svjetonazorskim i time riješila pitanje financiranja svog rada, ali i postala zapravo druga stranka klase poslodavaca.
Nije upitno danas da, posebno u usporedbi s Republikancima, Demokrati zaista štite prava manjina, žena, crnaca, imigranata, homoseksualnih i transseksualnih pojedinaca. Međutim, izgubili su svoju klasnu svijest. Bernie TO želi izmijeniti. Ja mislim da bi američka demokracija bila reprezentativnija kada bi se to dogodilo. Posebno je zanimljivo koliko etablirane crnačke i lgbt grupe ne vole Bernija zbog toga, i sve od reda podržavaju Hillary, zanemarujući njenu političku povijest: u vatru bi za nju skočili – kao da se boje da bi štetilo pravima, za koje su se tako teško izborili, to da se fokus Demokratske stranke vrati sa svjetonazorskog na klasni. I tu možda i jesu u pravu, jer je točno da su njihova prava kao tema borbe naprednih političara tek izbila u prvi plan nakon što je organizirano radništvo prestalo biti najkrupniji igrač u financiranju Demokrata.
Nije upitno danas da, posebno u usporedbi s Republikancima, Demokrati zaista štite prava manjina, žena, crnaca, imigranata, homoseksualnih i transseksualnih pojedinaca. Međutim, izgubili su svoju klasnu svijest. Bernie TO želi izmijeniti.
Nije naime nemoguće biti socijalist i rasist i homofob istovremeno. Jedan manji dio Bernijevih glasača, jedna specifična demografska skupina ruralnih, bijelih muškaraca, niskih primanja, bez završenog fakulteta, starijih od 50 godina, oni će glasati za Trumpa, radije nego za Hillary. Za Trumpa, koji tvrdi da je Amerika danas slaba i neučinkovita i da će je on ponovno učiniti velikom glasat će pesimisti, oni koji vjeruju da je čaša poluprazna. Optimisti, oni koji vjeruju da je čaša na pola puna, će glasati za Hillary, koja tvrdi da je Amerika OK, i da će je ona učiniti još boljom uz manje promjene. Istraživanja pokazuju da je bijela sirotinja znatno više uznemirena i nesretna svojom imovinskom situacijom, pesimističnija nego crna, iako je crna, u prosjeku, siromašnija.
Mladi ljudi, posebno studenti, koji su glavnina Bernijevih birača, oni naprosto neće glasati, razočarani, osjećajući se izigranima. Njih je osam puta više glasalo za Bernija nego za Hillary. Oni su budućnost i zdrava razum ove zemlje. A njih je najviše povrijedilo ponašanje medija (kao kad je AP proglasio Hillarynu pobjedu dan prije izbora u Kaliforniji) i ponašanje službenika stranke, kao u Nevadi, New Yorku, Chicagu, Puerto Ricu, Kaliforniji... Međutim, oni su previše savjesni da bi glasali za fašista, ma koliko bili razočarani sa sustavom. Najmlađi birači inače najrjeđe glasaju od svih dobnih grupa i samo jedan takav kandidat kao Bernie ih može uopće zaintrigirati da se dogegaju do birališta.
Najveći broj Bernijevaca će glasat za Hillary, posebno ako se ona nastavi uspješno predstavljati kao socijalno osviještena.
Najveći broj Bernijevaca će glasat za Hillary, posebno ako se ona nastavi uspješno predstavljati kao socijalno osviještena. Bernijeva revolucija je time već uspjela. U samo godinu dana, rijetko viđen nezavisni senator iz minijaturne države nametnuo se naciji kao ozbiljan protukandidat Hillary, za koju su svi mislili da ne može imati ozbiljnog protukandidata unutar stranke, uz odličan marketing, nezaboravne videe i efikasno skupljanje novca putem internet donacija. Bernie je već promijenio ton izbora, jer danas i Hillary i Trump podržavaju podizanje minimalca, npr. Još veći uspjeh – i argument koji se Bernie sigurno sprema iznijeti na konvenciji u Philadelphiji – jest da se mladi demokratski kandidati, koji podržavaju njegovu političku platformu, ove jeseni kandidiraju u svakoj kongresnoj izbornoj jedinici, kao i za više od 50% državnih skupština. Svi oni traže podizanje minimalca najmanje na $15/sat i barem dvije godine besplatnog visokog školstva i univerzalno nacionalno zdravstveno, kakvo u anketama zahtijeva 58% američkih građana. Tri tisuće ljudi sakupilo se na nedavnom Narodnom plenumu (People's Summit) u Chicagu, da stave na znanje, da iako Bernie vjerovatno neće postati predsjednik, njegove ideje moraju nastaviti pokretati politiku. Revolucija koja traje.
Jedan od Bernijevaca je i Peter Galbraith, bivši američki ambasador u Hrvatskoj, a danas jedan od kandidata za guverera Vermonta, koji je za glavne točke svog programa postavio podizanje minimalca na $15/sat i uvođenje besplatnog visokog obrazovanja. Kao sin poznatog profesora ekonomije, Johna Kennetha Galbraitha, koji je jednom prilikom vickasto izjavio kako ga "trickle down" ekonomija podsjeća na priču o konju i vrapcu (ako konju daš previše zobi, nešto će i neprobavljeno posrati, pa će biti i za vrapce niz cestu), nije čudo da Peter podržava Bernijeve ekonomske ideje.
TRUMPOV PLAN
Trumpov plan je zapravo vrlo jednostavan: on ga jednostavno nema. Zabranio bi ulazak muslimanima (privremeno). Izgradio bi zid na granici s Meksikom (i natjerao Meksiko da za to plati). Glas za Trumpa je glas za američki "Brexit" iz svijeta. Usvojio je Bernijevu retoriku da treba podići minimalac. Jer danas zaista nije politički teško to podržati, kada bi minimalac trebao biti tri puta veći, da je rastao u skladu s produktivnosti, a četiri puta veći da je rastao s prihodima najbogatijih. Usvojio je Hillaynu retoriku da treba zabraniti prodaju vatrenog oružja mogućim teroristima. Jer ne dijeli profesionalnu ideološku zatucanost i zadrtost vlastite stranke, koja je uspjela zaustaviti tu inicijativu u Senatu čak nakon najvećeg terorističkog masakra u novijoj američkoj povijesti, niti ovisi o novcu NRA, kao oni.
Ali odluke donosi reaktivno i stihijski, oportunistički, već kako koja kriza iskrsne, kao netko tko nikada nizašto nikome nije morao polagati račun, pa nije morao planirati unaprijed što će reći i učiniti, nego kako mu već padne napamet. Trump razmišlja kao obrtnik, a ne kao korporativni menadžer, i blizak je ljevici kritikom međunarodnog slobodnog tržišta, dominiranog velikim bankama, iako ta kritika, u njegovom slučaju dolazi iz drugog, sebičnijeg ugla, bliskog UKIP-u i takvim europskim političkim programima, također karakterističnim i po antiimigrantskoj retorici. Njegov bezobrazluk prema bankama je, međutim, legendaran i hvalisanju da bi on prestao otplaćivati dug kao Argentina nije sasvim za nevjerovati.
Trump je generalno toliko uvredljiv – optužio je Billa Clintona za silovanje, Obamu za veleizdaju, Hillary za ubojstvo Vince Fostera, itd. - da je zaista teško zamisliti kako bi diplomacja izgledala pod njegovim predsjedništvom i bi li uspio izazvati treći svjetski rat. No, jasno je da bi njegova sujeta, kombinirana s američkim elektronskim obavještajno-nadzornim aparatom, ozbiljno ugrozila slobodu tiska. On već sada, kao kandidat, baca novinare van sa svojih govora, i stavlja ih na crne liste. Zamislite tko bi mogao biti dopisnik iz njegove Bijele kuće – samo oni koji mu šalju svaki članak na autorizaciju prije objave. Onako kako se to već radi u diktaturama s kultom ličnosti. Kult ličnosti obično dolazi s ruljom i nasiljem. Organiziranim, neorganiziranim i obostranim. Recimo, već postoje grupe koje smatraju da im je dužnost štititi lik i djelo Donalda Trumpa.
Kao što postoje grupe, koje smatraju da im je životni poziv remetiti njegove govore i zadirkivati njegove poklonike. Činjenica je, međutim, da nasilnih sukoba nema na govorima drugih predsjedničkih kandidata. I među njegovim poklonicima očito ima takvih koji su voljni ići tako daleko da pretuku ženu, slikaricu, koja je naslikala Trumpa s malim pimpekom, a među njegovim protivnicima takvih koji su voljni riskirati život u pokušaju da ga ubiju. Zapravo, ako postane predsjednik, on bi lako mogao tako skončati da se o njegovom ubojstvu onda raspredaju teorije konspiracije još desetljećima kasnije.
U međuvremenu, koliko god je Bernijev utjecaj na Demokrate i Hillary bio pozitivan, toliko je Trumpov na Republikance negativan. Trump je primjerom pokazao da se politički isplati iživljavati na najslabijima.
U međuvremenu, koliko god je Bernijev utjecaj na Demokrate i Hillary bio pozitivan, toliko je Trumpov na Republikance negativan. Trump je primjerom pokazao da se politički isplati iživljavati na najslabijima. Polupismenim, jedva odraslim nesretnicima iz Srednje Amerike, koji ovdje dolaze zbog gladi i sve omraženijoj vjerskoj grupi – muslimanima – prema kojima netrpeljivost u posljednjih 15 godina neprestano raste, posebno u manjim sredinama (na što oni onda regiraju samoradikalizacijom, pa se danas i svaki Bošnjak klanja...).
Nedavno sam slušao jednog crnogorskog muslimana, koji je ovdje već 40 godina, kako se najednom sukobio s mrziteljima u selendri na sjeveru države New York, gdje je izgradio kućerinu i gdje često odlazi u lov. Budući da nije Arapin, nitko od njegovih kolega lovaca nije nikad ni posumnjao da je musliman, dok nisu počeli zbijati šale kako bi muslimane sve trebalo pobiti, što je završilo s uperenim puškama i, na sreću, policijskom intervencijom, bez žrtava.
U Rutlandu, mom malom mjestu od 16 tisuća ljudi u Vermontu (Vermont je jedna od devet država koja je pristala primiti sirijske izbjeglice), gradonačelnik Chris Louras je odlučio udomiti sto izbjeglica iz Sirije putem USCRI agencije i njihove podružnice VRRP koju vodi Amila Merdžanović – i sama izbjeglica, iz Bosne. Jedna glasna manjina lokalnog stanovništva se podigla na noge zahtijevajući od "izdajničkog" gradonačelnika, koji kolaborira s "džihadisticom" iz Bosne, gdje je znano da je "satanistički" predsjednik Clinton podržavao muslimanskog agresora (ni Šešelj ne bi bolje), da podnese ostavku.
Građanski rat, ili barem seljački, je već započeo: mediji i političari su polarizirani kao u Jugoslaviji 1980-tih, ali još ne svjedočimo raspadu autoriteta i organa represije po rasnim i etničkim linijima (koji je u Jugoslaviji isto tek slijedio deset godina kasnije i to nakon izbora jednog balkanskog Trumpa...). U okvirima postojeće rastuće netrpeljivosti prema muslimanima, Slobodan Milošević bi, da se raspad Jugoslavije događa danas, dobio Nobelovu nagradu za mir.
HILLARYN PLAN
Budući da će ona najvjerojatnije biti predsjednica, onda je ipak najvažnije znati koji je njen plan. A njen plan je nastaviti transfer bogatstva iz džepova srednje klase u džepove financijskih mešetara, koji financiraju njenu kampanju i što manje promijeniti postojeće, uz glasno nominalno zalaganje za promjenu, i uz dalje privijanje manjina sebi, kako bi ju doživljavale nezamjenjivom i bile voljne skočiti u vatru za nju.
U sve više polariziranoj zemlji, Hillary je toliko blizu političkog centra Gaussove krivulje, da je teško zamisliti da bi izgubila čak i kad bi na jesen, umjesto dvoje, bilo tri, ili čak četiri kandidata. Kandidatkinja Clinton se za ovaj trenutak priprema već 20 godina. Ne vjerujem da postoji scenarij koji njena ekipa nije predvidjela.
Hillary je sada u interesu pridobiti što više Bernijevih glasača. Recimo, već je smijenila Debru Wasserman Schultz s mjesta šefa Demokratske stranke, što je prva točka/zahtjev iz Bernijevog pisma o tome kako se njegova borba nastavlja. Jest da to svaki kandidat radi kad je jednom jasno da je kandidat. Značajnije je koga je stavila na njeno mjesto: Brandona Davisa, bivšeg političkog vođu SEIU sindikata, mladog, radikalnog, crnog, iz jednog od najjačih i najprogresivnijih preostalih sindikata, koji zastupa radnike u ugostiteljskom sektoru, pa tako i velik broj ilegalnih imigranata.
To je odmah izazvalo nervozu među banksterima. Wall Street ju je već opomenuo da neće u budućnosti moći računati na njihovu lovu, ako uzme Elizabeth Warren za podpredsjednicu. Ali njoj više ne treba njihov novac. Njena kampanja ima toliko više novaca od Trumpove, koliko je veća podrška superdelegata za nju nego za Bernija na Demokratskoj konvenciji. Možda izvade iz naftalina Romneya, pa ga postave kao nezavisnog kandidata?
Kad bi Romney, Bernie i Trump sva trojica bili kandidati na jesen, Hillary bi mogla otići na godišnji do njene neizbježne inauguracije, jer bi oni iscrpili narod TV debatama do izbora toliko da bi ona izgledala kao još "manje zlo" nego što je sada viđena.
No, ne vjerujem da će Hillary uzeti Warren za podpredsjednicu, nego radije nekog manje poznatog, čisto iz vlastite taštine, a ne da bi pogodovala Wall Streetu. Zapravo, kad bi Romney, Bernie i Trump sva trojica bili kandidati na jesen, Hillary bi mogla otići na godišnji do njene neizbježne inauguracije, jer bi oni iscrpili narod TV debatama do izbora toliko da bi ona izgledala kao još "manje zlo" nego što je sada viđena.
A jednom, kada bude izabrana, apsolutno ništa ju ne priječi da okrene ploču.
VIŠESTRANAČKI SUSTAV
I Trump i Bernie su kreacije vlastitih stranaka, odnosno neodlučnosti na promjenu i neinventivnosti njihovih političkih vodstava, s tom razlikom da je Bernie sve ono što građani misle da bi Demokratska stranka trebala biti i zagovarati, dakle on je definiran u suprotnosti od onog što njegova stranka danas ideološki zastupa, dok je Trump sve ono što građani misle da Republikanska stranka u suštini danas predstavlja: istinski ksenofob i rasist. Ta razlika pomaže objasniti zašto se Trump uspio nametnuti većini Republikanskih birača, a Bernie nije većini Demokratskih. Republikanski ideološki vođa u Kongresu, Paul Ryan, podržao je Trumpovu kandidaturu, nakon što ga je otvoreno nazvao rasistom, priznavši tako rasizam sasvim prihvatljivim konzervativnim svjetonazorom.
Trump, međutim, nema univerzalnu podršku unutar stranke. Muškarci iz obitelji Bush, dva bivša predsjednika, izjavili su kako radije uopće neće glasati za predsjednika ove godine. A Laura Bush, supruga George W, je već otvoreno rekla da će glasati za Hillary. John McCain, jedan od najutjecajnijih Republikanskih senatora, kojeg je Trump ranije tokom kampanje nemilosrdno izvrijedjao, je izjavio kako se uopće neće ni pojaviti na ovogodišnjoj Republikanskoj konvenciji u Clevelandu, da se ne bi morao sramotiti gledajući nemoćno kako stranka nominira Trumpa. Unutar Demokratske stranke očuvao se prikaz smirenije situacije, no strasti su jednako rasplamsane, i lako je moguće da se konvencija u Philadelphiji pretvori u karneval nadglasavanja i nadvikivanja što me dovodi do razmišljanja da bi Amerikanci možda bili sretniji da imaju više stranaka sposobnih kandidirati predsjednika, a ne samo dvije. Postoji potražnja za većom političkom različitosti između kandidata, koja je ovogodišnjom političkom ponudom nesumnjivo zadovoljena. No, bilo bi još uzbudljivije da se i Bernie i Hillary i Trump i, recimo, Romney pojavljuju kao kandidati na jesen. Tako bi se zadovoljio veći broj birača.
Ispitivanja javnog mnijenja tijekom ovih izbora pokazuju da se 43% birača izjašnjava kao nezavisni, u usporedbi s 30% kao Demokrati i 26% kao Republikanci: znači više od trećine američkih građana želi treću stranku, više opcija. Osim toga, budući da niti jedna od dvije vodeće stranke više nema apsolutnu većinu, svakako ima prostora za treću (i četvrtu) stranku.
Zeleni kandidat, Jill Stein (Hillary NIJE jedini ženski kandidat za predsjednika ove godine), ima sličan program Berniju, no vjerojatno neće dobiti niti 5%. Ponudila je Berniju da joj se pridruži (što bi sigurno povećalo šanse Zelenih za barem dvoznamenkasti postotak), no Bernie inzistira da mu je dugoročno važnija reforma unutar jedne od vodećih stranaka, nego trećestranačka kandidatura.
No, sasvim je moguće da će se vodeće stranke raspodijeliti u više njih u budućnosti glede postojećeg trenda, pa ćemo imati reprezentativniju demokraciju. Problem s nezavisnim biračima je da su to svi birači zajedno koji se ne identificiraju s jednom od dvije vodeće stranke, tako da među njima ima i ljevijih od lijeve vodeće stranke, i desnijih od desne, a niti jedno istraživanje ne pokazuje točno koliko je kojih.
U Hrvatskoj, također zemlji s dvije vodeće stranke koje se neprestano mijenjaju na vlasti, nezavisni birači dobili su zajedničku reprezentaciju formiranjem treće "vodeće" stranke: Mosta Nezavisnih Lista, što je eventualno rezultiralo padom vlade, i razrješenjem Sabora, dakle ne izgleda baš kao primjer koji bi valjalo slijediti. Iako, američki Kongres je već na dobrom putu da postane relevantan poput hrvatskog Sabora: Amerika je jedina zemlja kojoj je lakše zabraniti ljudima da se voze avionom nego da kupuju poluatomatsko oružje, a političari se više niti oko toga ne mogu dogovoriti.
