Fawwaz Traboulsi je gostujući profesor političkih znanosti i povijesti na American University of Beirut. Bio je gostujući profesor na različitim američkim sveučilištima (New York University, University of Michigan, Columbia University, New York University) te na sveučilištu u Beču. Objavio je dvadeset knjiga kao i brojna predavanja i članke na temu povijesti, politike, oslobodilačkih i društvenih pokreta, političke povijesti, memoara, folklora i umjetnosti u arapskom svijetu. Njegovi prijevodi na arapski uključuju Nepripadanje (2003.), Humanism and Democratic Critique (2005.) i On Late Style (2015.) Edwarda Saida te Notes on Italian History (2017.) Antonia Gramscija.
Neke od njegovih recentnijih knjiga su A History of Modern Lebanon (2007., 2012.), Al-Dimuqratiyah Thawra (Demokracija je revolucija, 2012.). Traboulsi je i urednik kulturnog časopisa Bidayat osnovanog u proljeće 2012. godine. Traboulsi je bio gost Revije malih književnosti – Sjedinjene države Levanta, koja se održala u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Osijeku i Vukovaru, od 5. do 9. prosinca.
Radite kao povjesničar i profesor povijesti u Libanonu, gdje ste proveli čitav život. Možete li nam reći nešto o samopercepciji libanonskog nacionalnog identiteta? Kako su Libanonci percipirali Libanon u pedesetima, u sedamdesetima, tijekom građanskog rata i kako ga percipiraju danas? Koji su markeri nacionalnog identiteta za Libanonce?
Teško je pričati o Libanoncima. Možemo pričati o tome postoji li dominantna vizija o tome što je to Libanon. Ne volim pitanja identiteta. Svjetska banka nam je nametnula koncept koji nema značenja. Što je korupcija? Korupcija je znak da imate preopterećeni javni sektor kojeg treba smanjiti, isto kao i javni budžet. To ne mijenja način na koji javnost profitira od javnog novca
Ne volite identitet?
Ne, uopće to ne volim. Identitet pokušava fiksirati cijelo društvo, a ponekad i cijeli narod preko jedne karakteristike za koju se često ne može pokazati ni dokazati da uopće i postoji. Identitet se bavi razlikama. Bavio sam se tom temom od kada sam počeo pisati o libanonskoj ideologiji - dominantnoj libanonskoj ideologiji. Libanon je novi proizvod, proizvod kolonijalizma i podjele regije nakon Prvoga svjetskog rata. Jedan od prvih markera identiteta Libanona je izrazito isprepletena korelacija između ekonomskih interesa i društvenih interesa, osobito iz perspektive Francuza.
Ako se ne varam, Francuzi su već dosta rano bili zainteresirani za područje koje će kasnije postati Libanon, ne samo zbog njihovih poveznica s lokalnom kršćanskom zajednicom, nego i zbog trgovine svilom?
Apsolutno, ali tu nije riječ o Libanonu u njegovom današnjem obliku već o Mount Lebanonu i Bejrutu. Sirija kao zemlja i kao entitet je bila od velikog interesa za Francusku od početka 19. stoljeća, osobito nakon što su Britanci preuzeli Sueski kanal i Egipat - tada im je glavni cilj bio kontrolirati rutu do Indije. I jednom kada su Britanci uspostavili svoj utjecaj u Egiptu, Francuzi su rekli "Mi želimo Siriju". Tu je bila riječ o komercijalnim interesima, a važnost luka je bila naglašena.
Bejrut je bio jedna od tih luka i jedna od glavnih točaka na osovini onoga što se moglo nazvati kolonijalnom trgovačkom rutom - Bejrut, Damask i Europa, naspram Azije, Perzije, Alepa i Aleksandrete. Ova potonja je također bila jedna od starih morskih ruta do Europe. To je bila moderna trgovačka ruta koja je izvozila u Europu proizvode poput sirijskog pamuka i libanonske svile. Oko te osovine između Bejruta i Damaska Stari koncepti poput klijentelizma odnose se prvenstveno na politiku, a ne na ekonomiju, a potječu iz starijih vremena gdje su zemljovlasnici (Zaimi) dijelili usluge i zauzvrat dobivali političku lojalnost. Danas nama vladaju paravojske, ratni vođe i političke stranke. Nema više Zaimaizgrađena je cijela ideja Velike Sirije.
Nije li Bejrut tijekom 20. stoljeća postao bitna luka za izvoz nafte iz Perzijskog zaljeva?
Ne, Bejrut nije nikada bio luka za transport nafte. Postojale su dvije rafinerije nafte na libanonskoj obali: Tripoli i Sidon. Jedna je bila zadužena za iračku naftu od 1934., a druga za saudijsku naftu, od pedesetih godina. U pedesetima je Bejrut dobio i bankarski sektor koji se fokusirao na novac zarađen od transporta nafte. Prvi petrodolari koji su došli iz Perzijskog zaljeva, a Perzijski zaljev je tada označavao Saudijsku Arabiju, otišli su u libanonske banke i kroz njih u američke i europske investicije.
Prvi puta kada sam bio u Libanonu, primjetio sam da se u Bejrutu nalazi izrazito veliki broj banaka. Je li ovo što ste upravo spomenuli razlog snažnog bankarskog sektora u državi?
Upravo tako. A to se odvilo na dva glavna načina. Jedan je bio u pedesetima kada je novac zarađen na nafti naprosto izlazio iz države, a drugi je bio u sedamdesetima za vrijeme porasta trgovine naftom. Važno je spomenuti i novčane pošiljke koje su dolazile u Libanon od strane Libanonaca koji su živjeli izvan države. Iznos toga je bio oko 12 milijardi dolara godišnje. Mnogo ekonomskih aktivnosti je ovisilo o influksu ovoga kapitala, a on je sav bio preuzet od strane banaka koje su također imale rezerve gotovine jer su i Sirijci ulagali u njih.
Taj višak je bio posuđivan uglavnom privatnim računima te nije imao previše veze s razvojem. 1.5 posto bankovnih kredita išlo je u agrikulturalni sektor, sedam posto je išlo industriji, a trećina posudbi davala se libanonskoj Vladi. Cijela ekonomija vrti se oko ogromnog duga. Libanon ima jedan od najvećih dugova na svijetu.
Situacija je toliko ozbiljna?
Da. Tehnički, Libanon bi trebao bankrotirati, ali nitko ga neće bankrotirati jer ne može dobiti ništa zauzvrat. Libanonci ne mogu prodati svoje otoke kao Grci (smijeh). Tako da da, to poprilično dobro objašnjava dominantni ekonomski sektor - financijski sektor.
Vidjeli smo suradnju financijskog sektora s građevinskim sektorom kada je Rafik Hariri stupio na političku scenu devedesetih godina i pokrenuo kompaniju Solidere. Sličnu situaciju možemo vidjeti i u južnom Bejrutu gdje Hezbolah surađuje s građevinskom kompanijom Al Inma, nekako u liniji s vašim materijalnim pogledom na odnose u Libanonu. Slični primjeri korupcije i Waste mogu se vidjeti po cijelom Libanonu.
Pa nalazimo se pod dominacijom oligarhije uvoznika, građevinskih kompanija i banaka koje dominiraju ekonomijom, društvenim životom i U pedesetima je Bejrut dobio i bankarski sektor koji se fokusirao na novac zarađen od transporta nafte. Prvi petrodolari koji su došli iz Perzijskog zaljeva, a Perzijski zaljev je tada označavao Saudijsku Arabiju, otišli su u libanonske banke i kroz njih u američke i europske investicijepolitikom. No je li to Wasta? Rekao bih da je to čisti primjer kapitalističke eksploatacije. Stari koncepti poput klijentelizma odnose se prvenstveno na politiku, a ne na ekonomiju, a potječu iz starijih vremena gdje su zemljovlasnici (Zaimi) dijelili usluge i zauzvrat dobivali političku lojalnost. Danas nama vladaju paravojske, ratni vođe i političke stranke. Nema više Zaima, koji su u svoje vrijeme bili praktički imali svoje milicije. Treba upozoravati protiv takvog zastarjelog jezika koji je imao svoje značenje u jednog potpuno drukčijoj situaciji.
Wasta je naziv za detaljne mreže korupcije i klijentelizma unutar državne administracije. Svjetska banka nam je nametnula koncept koji nema značenja. Što je korupcija? Korupcija je znak da imate preopterećeni javni sektor kojeg treba smanjiti, isto kao i javni budžet. To ne mijenja način na koji javnost profitira od javnog novca. Zbog toga ne postoji rješenje za nešto što zovemo korupcijom. Termin je postao ideološki, zato jer je implikacija ta da je vlast korumpirana, dok je privatni sektor moralan. Što na kraju radite s političarima? Ništa. Ili pokušavate podići svijest o problemu, što ne rezultira nikakvim podizanjem svijesti. (smijeh)
Koja su tu prava pitanja koja treba postaviti?
Svjestan sam, svi su svjesni, da postoji zloupotreba javnih financija, ali pitanje je tko ih zloupotrebljava. Postoje korumpirani javni službenici koji će tražiti 10 000 dolara da vam izdaju građevinsku dozvolu, ali također imate biznismene koji postaju političari i zarađuju milijarde dolara na javnoj potrošnji. Koncept korupcije kao problema vlasti pretpostavlja da je javna potrošnja najveći dio ekonomije. No mi smo bankrotirani, Libanon je država u bankrotu i količina novca kojeg država troši je nebitna naspram veličine ekonomije i privatnog sektora.
Termin "korupcija" na kraju svu krivnju prebacuje na vlast, a ne dotiče se ogromnog dijela ekonomije koji leži u privatnom sektoru. Troškovi koje ima država iznose 6 do 8 milijardi dolara dok se sveukupna veličina ekonomije kreće između 50 i 60 milijardi dolara. Kakve veze korupcija ima s činjenicom da trgovci dižu cijene robe kako im se prohtije? Nema apsolutno nikakve kontrole nad time. Kako to utječe na plaće i na siromaštvo u zemlji? Gdje je korupcija? U nejednakom ekonomskom djelovanju. Možete mi reći da je to sve povezano s političkom moći, ali je povezano i sa klasnom moći, a ne s apstraktnom političkom moći.Jednom kada su Britanci uspostavili svoj utjecaj u Egiptu, Francuzi su rekli "Mi želimo Siriju". Tu je bila riječ o komercijalnim interesima, a važnost luka je bila naglašena
A Hezbolah? Što s njima?
Kada pričate o Hezbolahu, tu se također radio o ekonomiji privatnog sektora. Oni također daju novac radi održavanja političke vjernosti, ali to se ne može nazvati klijentelizmom. Klijentelizam pretpostavlja da postoje izbori. Mi nemamo izbore! Imamo parlament koji produžuje svoj mandat već godinama. To je ovdje bitno. Hezbolah je bitan i pruža mnoge socijalne usluge, kao i sve druge političke stranke u Libanonu, samo što Hezbolah ima više novca od njih. Ali katoličke škole su primjerice bitnije od Hezbolahovih škola utoliko što se nalaze po cijeloj zemlji te prihvaćaju učenike koji nisu i sami katolici. Dapače, imaju više ne-katolika nego katolika među učenicima.
Na kraju valja reći da ti akademski i novinarski koncepti ne odgovaraju realnosti libanonske poslijeratne ekonomije. Prije rata ste imali potpuno drukčiju konfiguraciju ljudi u državi, uključujući biznismene. U Libanonu je bilo dosta bogatih Saudijaca još u pedesetima, ali tek s Haririjem je spoj politike i biznisa postao veoma, veoma razvijen. To je jako bitno.
A utjecaj biznisa na politiku je postao izrazito bitan nedavno?
Da, zato jer oni zarađuju novac pomoću državnog duga. Biznismeni posuđuju novac državi koja nema druge opcije nego ga vraćati od novca građana.Termin "korupcija" na kraju svu krivnju prebacuje na vlast, a ne dotiče se ogromnog dijela ekonomije koji leži u privatnom sektoru. Troškovi koje ima država iznose 6 do 8 milijardi dolara dok se sveukupna veličina ekonomije kreće između 50 i 60 milijardi dolara
Kada smo se već spomenuli Haririja, kako komentirate, ajmo reći - pritvor Saada Haririja u Saudijskoj Arabiji?
Sve je to bilo poprilično napuhano u smislu da su odmah krenule priče o ratu s Izraelom. Osobno, nisam nikada pomislio da bi Izrael započeo rat na račun Saudijske Arabije. Ali Hariri je definitivno bio otet na ovaj ili onaj način te je ostavka koju je dao bila prisiljena izvana. Tada je u priču ušao predsjednik Macron koji je rekao "Ja ću se pobrinuti za tog čovjeka i pokušat ću ponovno uvesti neke od vaših interesa u Libanon".
Dakle, Francuzi su još uvijek bitni u Libanonu?
To oni žele dokazati. A razlozi koje je Hariri dao za svoju ostavku nemaju veze s načinom na koji se vratio. Koji su bili njegovi uvjeti? Ne vidim razlike oko njegovih odluka da obnovi svoje kompromise s Hezbolahom i predsjednikom Aounom jer se dva ključna pitanja ne spominju. Prvo je Sirija, a drugo je Hezbolahovo naoružanje. Očigledno ovo drugo pitanje nije relevantno zato jer ako želite razoružati Hezbolah morate imati vojsku snažniju od njihove. Tu prestaje svaka priča.
Drugo pitanje se tiče Sirije - Saudijska Arabija je trenutno više zainteresirana za Jemen, a Hezbolah nije bitan igrač u Jemenu. Ubojice u Jemenu su Saudijci koji bombardiraju tu državu. Koliko u Jemenu ima Hezbolahovih stručnjaka? Možda tisuću. Tako Saudijci, radije da udare Iran koji imNa kraju valja reći da ti akademski i novinarski koncepti ne odgovaraju realnosti libanonske poslijeratne ekonomije. Prije rata ste imali potpuno drukčiju konfiguraciju ljudi u državi je pravi protivnik, pokušavaju pritisnuti Libanonce da uvjere Hezbolah da se povuče iz Jemena. Ne znam što će se dogoditi, nisam to pratio toliko detaljno, ali ne mislim da će išta dramatično dogoditi.
Zadnje pitanje vezano je uz Trumpov potez premještaja SAD-ove ambasade u Jeruzalem. Kako mislite da će se poslijedice te odluke odviti u Izraelu i Palestini te hoće li ona imati ikakvog utjecaja na situaciju u Libanonu - vezano uz Hezbolah?
Prvenstveno bih htio napomenuti da je to odluka američkog kongresa iz devedesetih. Ono što je Trump napravio jest to da je odbio potpisati odluku koja odgođuje premještaj ambasade, a koja mora biti potpisana svakih šest mjeseci. Vidim to kao očitu suradnju Amerikanaca i Netanjahua. Prvenstveno, to je veliki dar Netanjahuu kojeg je dobio zauzvrat što je počeo surađivati sa Saudijskom Arabijom protiv Irana. Kako će se odviti protivljenje toj odluci je veliko pitanje o kojemu se ne može reći puno toga unaprijed.
