U sredinama poput hrvatske u kojima se izvanškolsko čitanje cjelovitih književnih tekstova desetljećima regulira popisima školske lektire, popisi su važna poluga široke recepcije pojedinih književnih tekstova, a onda naravno s njima povezanih značenja i vrijednosti. Oni su istodobno i mehanizam distribucije statusa i stavova, kao i važan faktor kad se odlučuje o visini naklada ili o novim i ponovljenim izdanjima.U popisima lektire za osnovne škole koji su se objavljivali od početka 1970-ih do sredine 2000-ih nalazimo tek dvadesetak zajedničkih naslova, nasuprot pet stotina, a po novijim istraživanjima, i više naslova koji su u istom razdoblju bili uvršteni, pa isključeni sa popisa
Promjene lektirnih popisa stoga su očekivano popraćene brojnim i burnim raspravama u kojima, djelomice i zbog "kriznog" konteksta, lako prevladavaju sužene perspektive i u kojima se lako zanemaruju razlike između osnovnoškolske i srednjoškolske lektire, lektire i popisa lektire, stručnog i strukovnog, sjećanja i povijesti, slobode i odgovornosti, iskustvenog i profesionalnog, kontinuiteta i ekscesa.
U skladu s time u ovoj se reakciji čini razumnim krenuti od početka. Popisi lektire za osnovne škole, o kojima za razliku od lektirnih popisa za više obrazovne razine postoje historiografska istraživanja i detaljne bibliografije, pa ću stoga o njima u nastavku i govoriti, u nas se objavljuju od sredine 20. stoljeća, dok se u nastavnim planovima i programima kontinuirano definiraju od 1970-ih godina.
Oni su se u tom ipak nevelikom periodu, suprotno uvriježenoj javnoj percepciji, nerijetko i korjenito mijenjali. Tako u popisima lektire za osnovne škole koji su se objavljivali od početka 1970-ih do sredine 2000-ih nalazimo tek dvadesetak zajedničkih naslova, nasuprot pet stotina, a po novijim istraživanjima, i više naslova koji su u istom razdoblju bili uvršteni, pa isključeni sa popisa.
Osim u svojoj ukupnosti, popisi lektire su i na razini pojedinačnih popisa bili neobavezni u odnosu na naslove koje su propisivali. Povijesno gledano, osnovnoškolski lektirni popisi su, naime, uglavnom funkcionirali kao imaginarni totalitet budući da su u pravilu sadržavali više naslova od naslova koji su se čitali kao lektirni. Iz šireg broja naslova uvrštenih na popis nastavni su planovi i programi propisivali kao obavezne tek neke od njih ili njihov određeni broj, a broj uvrštenih naslova uglavnom je rastao sa svakim novim popisom, što je kulminiralo s popisom iz 2016. godine, koji je likvidiran zajedno s reformom koje je bio dio, u kojem su k tomu svi naslovi bili samo preporučeni.Argumentacijsko tlo lako će nam izmicati pod nogama sve dok ne raskinemo s uvriježenim, ali često ipak partikularnim i nereflektiranim predodžbama o tome što je i što je bila lektira, odnosno dok se ne vratimo na pitanje što se i zašto očekuje od lektire u obrazovnom sustavu
Ovo prešutno pristajanje na stalnu promjenjivost, neobaveznost još je jače otvorilo popise lektire promjenjivim dnevnopolitičkim, stručnim, strukovnim, nakladničkim i drugim utjecajima. Ovisno o odnosu snaga u polju, a neovisno o popratnim aporijama, neki su naslovi tijekom povijesti ulazili, a drugi izlazili iz lektire, u pravilu bez neke veće i sustavnije refleksije o takvom odnosu prema lektiri, čitanju, nastavi književnosti, učenicima i nastavnicima.
Problematičnost izborno-preporučenog definiranja lektire
U praksi je prevlast izborno-preporučenog definiranja lektire značila da su učitelji i nastavnici, kao što je spomenuto, tijekom desetljeća mogli birati uglavnom sa sve većih popisa pri čemu su se neki naslovi uvršteni na popise rijetko ili nikada doista i birali, među kojima i oni koji su prepoznati kao vrlo važni iz perspektive znanosti o (dječjoj) književnosti.
Sve to otvara pitanje granica i svrhovitosti prakse, dakle, samo djelomičnog propisivanja sadržaja lektire popisima, odnosno, poziva na razmišljanje o pitanju ne propušta li se ustrajanjem na perpetuiranom modelu prilika za provedbu jasnije definirane i za sve učenike zajedničke ili barem većim dijelom zajedničke lektire. Takva definirana lektira bi nam, čak i u onim slučajevima kada se s njom ne bismo slagali, omogućila da o njoj raspravljamo i da se o njoj sporimo na platformama koje nadilaze ipak partikularna osobna roditeljska ili čitateljska iskustva.
U raspravama o lektirnim popisima za osnovne škole odnedavno se, u hrvatskom kontekstu doduše vrlo rijetko i primarno u stručnim krugovima, uz već tradicionalne zagovore rasterećenja, pojednostavljenja, osuvremenjivanja i još veće izbornosti lektirnih popisa, mogu čuti i glasovi koji zagovaraju jačanje njihove kanonske funkcije.Najnoviji popisi lektire, nastali u okviru reforme koja to nije, očekivano su postali predmet još jedne ad hoc javne rasprave. Ta će se rasprava logikom dnevnopolitičkih potreba vjerojatno pokušati utišati isto tako ad hoc, flasterskim rješenjem: dodavanjem ovog ili onog naslova na popise
Kao što se to može naslutiti već iz činjenice da su se stalno mijenjali, osnovnoškolski popisi lektire su, naime, suprotno od onog što bi se možda očekivalo, upitnoga kanonskog dosega. Upitan kanonski doseg osnovnoškolskih popisa lektire uočava se i ako se usporede svi ili neki osnovnoškolski popise lektire sa popisima lektire na višim obrazovnim razinama, ali i osnovnoškolski lektirni naslovi i naslovi o kojima se govori kada se općenito govori o književnosti, u književnim leksikonima i enciklopedijama, književnopovijesnim pregledima i slično.
Usmjereni na suvremenost i dječju književnost naslovi iz osnovnoškolskih popisa lektire uglavnom su bili u disparitetu s naslovima koji su se izvan osnovnoškolskog konteksta definirali kao kanonski. Međutim, kako to pokazuju reakcije šire javnosti na prije nekoliko tjedana objavljen popis osnovnoškolske lektire koji navodi samo nekoliko lektirnih naslova, dok se odluka o izboru ostale velike većine naslova prebacuje na nastavnike, a zbog čega se o njemu može govoriti i kao o negaciji ideje regulacije lektire popisom, u međuvremenu je, za pretpostaviti dijelom i zaslugom lektire, ipak oblikovan neki tip dječjeknjiževnog kanona koji čine tekstovi u rasponu od Junaka Pavlove ulice Ferenca Molnára do Bijelog jelena Vladimira Nazora. Što će se s tim u nas ustvari tek formiranim širim kanonom dječje književnosti zbivati u izmijenjenim okolnostima preostaje nam tek vidjeti.
Što se očekuje od lektire u obrazovnom sustavu?
Odluka da bi učitelji i nastavnici trebali potpuno samostalno određivati gotovo sve lektirne naslove dočekana je ovih dana s izrazitim negodovanjem, čak i u onim krugovima u koji su se sve donedavno zalagali upravo za slobodan ili što slobodniji izbor lektirnih naslova.
Pritom nije nedostajalo krivih ili nepotpunih informacija o tome kako je sam popis nastao i nestao, tko stoji iza njega i tko ga je u konačnici U slučaju da se u konačnici nastavnici i učitelji ipak upotrijebe kao živi štit ili da se prijepori pokušaju zataškati licitiranjem naslovima, propustit će se uočiti da je sporan popis osnovnoškolske lektire ustvari samo završni čin višedesetljetnog procesa u osnovi labavog i sve labavijeg lektirnog normiranja bez jasne definicije što se čitanjem lektire želi postićispreman argumentirano braniti, ali i o tome što znači da je neki naslov uvršten u lektiru, koji su naslovi i kada bili, a više nisu u lektiri i slično. Tako se, recimo, izostanak Dnevnika Anne Frank s tog popisa problematizirao i uz argument da se radi o djelu koje je preko šezdeset godina bilo u svim školskim lektirama, iako je riječ o tekstu koji je uvršten na prethodni popis, kao i na popise iz 1960-ih i 1970-ih, ali nažalost ne i one iz 1980-ih i 1990-ih.
Spomenuti primjer, a mogla sam s lakoćom navesti i bilo koji drugi od mnoštva sličnih koji su cirkulirali ovih dana, sugerira da će nam argumentacijsko tlo lako izmicati pod nogama sve dok ne raskinemo s uvriježenim, ali često ipak partikularnim i nereflektiranim predodžbama o tome što je i što je bila lektira, odnosno dok se ne vratimo na pitanje što se i zašto očekuje od lektire u obrazovnom sustavu.
Najnoviji popisi lektire, nastali u okviru reforme koja to nije, očekivano su postali predmet još jedne ad hoc javne rasprave. Ta će se rasprava logikom dnevnopolitičkih potreba vjerojatno pokušati utišati isto tako ad hoc, flasterskim rješenjem: dodavanjem ovog ili onog naslova na popise.
To bi se moglo učiniti u skladu s procjenom pred kime bi bilo najoportunije ustuknuti, što je povijesno iskušana praksa, ili, što je novi prijedlog, u skladu s rezultatima najavljene blitz ankete među učiteljima i nastavnicima. S posljednjim je prijedlogom, moram ovdje dodati, s obzirom na razinu nerazumijevanja i neuvažavanja konteksta, usporediva tek neslužbena facebook objava visokopozicioniranog člana istog ministarstva, a u kojoj se zagovor popisa lektire diskvalificira kao atavizam komunističkog mentaliteta. Upitan kanonski doseg osnovnoškolskih popisa lektire uočava se i ako se usporede svi ili neki osnovnoškolski popise lektire sa popisima lektire na višim obrazovnim razinama, ali i osnovnoškolski lektirni naslovi i naslovi o kojima se govori kada se općenito govori o književnosti
U slučaju da se u konačnici nastavnici i učitelji ipak upotrijebe kao živi štit ili da se prijepori pokušaju zataškati licitiranjem naslovima, propustit će se uočiti da je sporan popis osnovnoškolske lektire ustvari samo završni čin višedesetljetnog procesa u osnovi labavog i sve labavijeg lektirnog normiranja bez jasne definicije što se čitanjem lektire želi postići: čitateljski užitak, usvajanje književnog kanona te diseminacija knjiga i statusa, sve to ili nešto od toga, te što je najvažnije zašto.
Posljednje pitanje se, naravno, može činiti veće, odnosno obuhvatnije od samih popisa lektire i nastave književnosti, ali to ne znači da se od njega, kao i od preuzimanja odgovornosti za odgovore na njega, može vječno bježati. Dapače, najnoviji popis osnovnoškolske lektire vrlo zorno pokazuje do čega takav bijeg može dovesti.
_____________________________________________________________________________________________________
