Tanja Vujasinović diplomirala je na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, a magistrirala na londonskoj Central St. Martins School of Art and Design. U svom radu koristi različite medije. Jedna njena zvučna intervencija nedavno je izvedena u Zagrebu, a njen rad se trenutno može vidjeti i u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti te javnom prostoru Rijeke. Višestruko je nagrađivana.
Vaš zadnji rad nedavno je predstavljen u Haustor galeriji u Zagrebu. O čemu je riječ?
Specifičnost Haustor galerije Liberspace je u tome da potiče produkcijski minimalno zahtjevne, efemerne umjetničke intervencije kojima umjetnici reagiraju na kontekst same galerije.
Galerija Haustor (foto: Danijel Romain)
galerija_haustor.jpg
Rad koji sam izvela je zvučna instalacija koja se bavi specifičnim zvučnim životom tog haustora. Prvo što sam tamo primijetila je da se u istom haustoru događaju probe zbora, treninzi plesnog studija, te svakodnevna proizvodnja u postolarskoj radioni. Svaki od spomenutih proizvodi specifične zvukove koji se događaju iza zatvorenih vrata, a nikada se ne mogu čuti u isto vrijeme i u istom prostoru. Ono što ja činim je da zvukove snimam i izmještam prostorno - iz zatvorenog u otvoreni prostor haustora, i vremenski - puštam zvukove u isto vrijeme. Prostor haustora koji i inače povezuje ta tri djelovanja na ovaj ih način na jedno kratko vrijeme trajanja intervencije odnosno izložbe i doslovno povezuje u novonastalu ambijentalnu kakofoniju kojom naglašavam vrijednost samog haustora kao komunikacijskog prostora.
U sklopu programa Spajalica riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u tome se gradu na više lokacija trenutno mogu vidjeti vaše intervencije u neonu. Kakav je to projekt?
Rad pod nazivom Neisporučeni neoni gospodina Lackovića koji se do kraja svibnja može vidjeti u Rijeci obuhvaća urbane intervencije tj. neonsku rasvjetu strateški postavljenu na gradske fasade i eksperimentalno-dokumentarni video izložen u riječkom MMSU-u. Ovim projektom povezujem odnos grada, jedne tehnologije u nestajanju i životnu priču umirovljenog majstora neonskih reklama - Stjepana Lackovića.
kaktus.jpg
Projekt je inspiriran životom i radom Stjepana Lackovića koji je 50-ih godina prošlog stoljeća, još kao srednjoškolac, bio jedan od prvih ljudi koji su se počeli baviti neonom na našim prostorima, a dio svog radnog vijeka proveo je i u SAD-u kao majstor za neone. Po povratku u Hrvatsku otvara obrt, a 2009. godine prisiljen je otići u mirovinu, jer više nije bio u mogućnosti zarađivati od zanata koji je ustupio mjesto novoj LED tehnologiji. Njegov život u potpunosti je isprepleten s razvojem i nestankom tehnologije izrade neonskih reklama.
Kako ste uopće započeli projekt?
Kad sam prije nekoliko godina prvi put bila kod gospodina Lackovića primjetila sam mnoge dovršene, a neisporučene neone posvuda po radioni. Bilo mu ih je žao baciti. Tako su strast umirovljenog majstora i priče koje stoje iza neisporučenih neona bile moj početni impuls. Svaki izloženi neon iza sebe ima svoju priču koju građani, odnosno posjetitelji muzeja doznaju iz filma; od priče o već gotovoj, izvedenoj, velikoj narudžbi za Inu koja je otkazana nakon što je Ina prodana Molu, što postavlja neka logična pitanja, npr. zašto u Ini nisu prije znali za planiranu prodaju, do neona koji nikad nije isporučen jer je naručitelj dan prije primopredaje umro.
Foto: Vanja Šolin
neboder1.jpg
Projekt je prvotno zaživio prošle godine u sklopu projekta Grad na drugi pogled u kojem je šest umjetnika kroz autorske priloge i filmske radionice s učenicima lokalnih škola pokušalo stvoriti neke nove identitete Velike Gorice. Činjenica da je gospodin Lacković stanovnik Velike Gorice bila je dodatni razlog da se u Galeriji Galženica pozabavim upravo tom tematikom.
U gradu postavljeni neoni potom dobivaju sasvim drugo značenje od inicijalnog?
Postavljanjem u javni prostor grada neonima se ispunjava svrha zbog koje su nastali, čime na neki način posvećujem projekt i gospodinu Lackoviću i njegovim nadanjima u povratak tehnologije. To je jedna strana međuodnosa koji se stvara između neona i grada. S druge strane, instalacije imaju svrhu da budu prepoznate od lokalne zajednice; neoni lišeni komercijalnog konteksta u gradu stvaraju nove urbane vizure, ali u isto vrijeme i osvježavaju nedavnu memoriju grada u kojem su donedavno neonske reklame bile neizbježne. Takav novonastali odnos instalacija i stanovnika grada koristim za stvaranje veze između zajednice i izložbenog prostora, u ovom slučaju MMSU, pod čijom se nadležnošću instalacija postavlja i u čijim prostorima je izložen i film.
Same lokacije odabrane su s obzirom na ono što sam htjela naglasiti. U Velikoj Gorici primijetila sam da se građani subjektivno odlučuju za jedan od dva moguća centra grada, pa sam rasporedom instalacija simbolički kao znakovima urbaniteta u prostoru povezala ta oba centra u cjelinu.
Lokacije u Rijeci birala sam referirajući se na problematiku kojom se Spajalica bavi, a to je uvučenost muzejske zone. Tako sam s dva neona mapirala muzejsko susjedstvo čime oni postaju imaginarni putokaz do muzeja, dok je treći neon postavljen na riječki silos i služi kao putokaz prema budućem MMSU-u.
neboder2.png
Koju instituciju ili organizaciju u Hrvatskoj koja se bavi suvremenom umjetnošću biste izdvojili s obzirom na kvalitetu programa i zašto?
Entuzijazam je često jedina sila koja održava i provodi brojne kvalitetne projekte, koji bi naravno bili još puno kvalitetniji da je financiranje smislenije
Simptomatično je da su u hrvatskoj kulturi u velikoj disproporciji dobivena sredstva s jedne i količina rada i kvaliteta projekata s druge strane. Mnoge udruge i građanske inicijative volonterski ili poluvolonterski odrađuju ogroman posao koji bi trebale raditi institucije, i to ne samo na projektima suvremene umjetnosti, nego i na osvještavanju društva o problemima u kulturi, pa i na području edukacije. Mogu za primjer navesti udrugu Slobodne veze, s kojom sam imala priliku surađivati. Jedan od brojnih kvalitetnih projekata udruge je Kustoska platforma - izrazito cijenjen i od struke prepoznat projekt neformalne škole za kustose u trajanju od godinu dana, koju su u zadnjih pet godina prošli velika većina mladih kustosa koji danas sjede u mnogim institucijama i udrugama bitnim za hrvatsku suvremenu likovnu scenu. Taj program koji nadopunjuje nedostatak edukacije koji bi trebali pokrivati odsjeci za povijest umjetnosti, godišnje iz budžeta dobije samo nekoliko tisuća kuna! Predavačima je projekt zanimljiv i poticajan zbog čega pristaju na niske honorare. A organizacijski dio odrađuje se gotovo volonterski. Jasno je da je projekt prepoznat od struke, što se svake godine vidi po sve većem broju prijava za program, a bivšim polaznicima pohađanje programa uzima se kao prednost kod zapošljavanja. S druge strane, kad je dodjela sredstava u pitanju projekt očigledno nije prepoznat od struke, što je kontradikcija često prisutna u hrvatskoj kulturi. To je samo jedan od primjera, a takvih imamo jako puno. Nažalost, entuzijazam je često jedina sila koja održava i provodi brojne kvalitetne projekte, koji bi naravno bili još puno kvalitetniji da je financiranje smislenije.
Kako komentirate radikalna smanjenja državnog proračuna za kulturu u Hrvatskoj, a koja su sada među najnižima u Europi?
Smanjuju se sredstva svemu, samo što je u kulturi to moglo proći i bezbolnije da se poradilo na npr. često spominjanom zakonu kojim bi se potakle tvrtke na ulaganja u kulturi kroz poticajnije porezne olakšice. To je oprobana, uspješna i iz nekog razloga odbačena praksa. No, bojim se da je od smanjenja sredstava još veći problem nedostatak vizije.
