Fotografije: Toni GabrićFotografije: Toni GabrićTko je kriv za to što je razorni potres koji je u utorak 29. prosinca pogodio Baniju imao tako razorne posljedice? Preko toga pitanja ne smiju prijeći ni postradali ni dobrovoljci koji danima dolaze ovdje pomažući u preživljavanju, kao niti oni koji su donirali sve što su mogli, bilo da se radi o odjeći, hrani ili novcu. Prema formuli premijera Andreja Plenkovića, kriv je potres i nitko drugi. Radi se, međutim o zamagljivanju odgovornosti vladajućih na nacionalnoj i na lokalnim razinama.

Potres na Baniji u društvu je polučio gotovo psihoanalitički učinak, brutalno nas suočavajući s odavno "zaboravljenim" činjenicama. Na vidjelo je u trenu izašlo kako su izvođači za poslijeratne obnove "štedili", bolje rečeno: krali na armaturi, cementu i drugim elementima nužnim za protupotresnu gradnju, i kako to nitko "nije znao" i kako za to nitko "nije odgovoran". Sisački župan Ivo Žinić, devedesetih pročelnik i glavni inženjer za obnovu u Ministarstvu razvitka obnove svemoćnog Jure Radića, javno tvrdi da se odgovornim za kvalitetu gradnje "ne osjeća". Kao da je odgovornost psihološka, ili psihoanalitička kategorija, a ne politička i pravna: tko jest odgovoran za obnovu stambenih zgrada, ako to nije glavni inženjer u nadležnom ministarstvu, osjećao se on tako ili ne osjećao? I zašto u istom dahu nije rekao koja je to funkcija u strukturi Da je središnja država, zajedno sa sisačko-moslavačkom županijskom i lokalnim vlastima zadnjih četvrt stoljeća brinula za ovaj kraj, u kojemu Hrvati žive loše, Srbi još gore, a o Romima da i ne govorimo, posljedice potresa bile bi daleko manje tragičnetadašnjeg ministarstva bila odgovorna za gradnju, ako ne funkcija glavnoga inženjera?

Ne može, naravno, biti riječi isključivo o krivici izvođača, kako želi sugerirati Žinić. Država nije bila tu samo zato da naručuje i financira gradnju, već i za inspekcijsku kontrolu radova, i na kraju za preuzimanje napravljenog i za davanje odgovarajućih uporabnih dozvola. I da donosi najbolje moguće propise koji će se odnositi na poslijeratnu gradnju, za što je imala pune četiri godine vremena. Koga danas okriviti? Juru Radića, umrlog prije tri i pol godine, kome nikad nije u sudskom procesu dokazivano koliko je para namijenjenih obnovi progutao zajedno s Konstruktorom i njegovim vlasnikom, a svojim vjenčanim kumom Željkom Žderićem? Franju Tuđmana, oca i majku svih pretvorbeno-privatizacijskih i obnoviteljskih korupcijskih afera, čiji spomenik se danas ustobučio u središtu Gline?

Od DORH-ovih izvida ovog paradigmatičnog događaja najvjerojatnije neće biti ništa, i to ne samo zato što od DORH-ovih izvida i inače nema ništa, već i zato što je za taj kriminal već nastupila zastara. Ne može, vjerojatno, biti riječi niti o kvalificiranju tog zlodjela kao ratnog profiterstva, za koji mogućnost zastare ne postoji – prije svega zato što se ono odvijalo u vrijeme kad je rat na području Banije već bio gotov (a čekalo se još samo na mirnu integraciju vukovarskog područja), a k tome, pokazalo se da je i samo pompozno dopunjavanje Ustava klauzulom o nezastarijevanju djela ratnog profiterstva, i donošenje odgovarajućeg zakona, od čega je prošlo čitavo desetljeće, bio obično bacanje pijeska u oči javnosti od strane tadašnje HDZ-ove vlasti nakon što je njihov bivši ćaća odlepršao s Markova trga u inozemstvo: za ratno profiterstvo dosad nije pravomoćno osuđen gotovo nitko, a glavne privatizacijske zvijezde koje su za njega bile optužene – Georg Gavrilović i nedavno Josip Gucić, prošle su lišo. Slučaj Gavrilović je, naravno, prije gotovo trideset godina, uzdrmao upravo ovu istu, danas potresenu Baniju: 5 i pol tisuća radnika petrinjskog kombinata u ratnim je uvjetima ostalo bez prava povlaštenog otkupa dionica, pri čemu ni država ni vjerovnici nisu imali mogućnost izjasniti se o načinu izmirenja svojih potraživanja. Sama prodaja poduzeća obavljena je u vrijeme najgorih ratnih zbivanja na tom području: Petrinja je bila okupirana 21. rujna 1991. godine, oglas o prodaji poduzeća objavljen je sedam dana potom.

Gucića je krajem 2020. godine Vrhovni sud oslobodio krivice za ratno profiterstvo prilikom malverzacija u dvjema makarskim tvrtkama, uz obrazloženje da sama činjenica što su se one odvijale u vrijeme rata nije dovoljna da bi se smatralo kako se radi o ratnom profiterstvu.

Govoreći o trofejnim primjercima hrvatskog političko-ekonomskog kriminaliteta, u mrežu ratnog profiterstva uletio je samo gore spomenuti ćaća Ivo Sanader, u kontekstu Hypo-afere, a i on zasad nepravomoćno. Ukupno uzevši, iz podataka objavljenih u DORH-ovim godišnjim izvještajima proizlazi da je 2012. godine, prve nakon donošenja Zakona o ratnom profiterstvu, pronađeno 17 predmeta s elementima ratnog profiterstva, godinu kasnije ukupno 69, koja brojka je u 2014. narasla na 84. Sudovi su po podignutim optužnicama donijeli samo šest presuda – tri oslobađajuće i tri prvostupanjski osuđujuće. 

Objektivno, sadašnje predistražne radnje imaju samo jednu svrhu, a ta je da onemoguće javni pristup dokumentaciji institucija koje su bile povezane s poslijeratnim građevinarstvom, posebno onoj Središnjeg državnog ureda za obnovu. Argumentacija se, naravno zasniva na Zakonu o pravu na pristup informacijama, čije se odredbe rado citiraju kada štite zakulisne poteze oligarhije, a grubo ih se krši kada postoji opasnost da ju difamira: pristup informacijama ograničava se zbog "osnovane sumnje" da bi njihovo objavljivanje onemogućilo efikasan rad pravosudnih tijela Glinjanin s prosječnim primanjima teško može sebi priuštiti da sliku mitskog bana gleda na novčanici od 20 kuna, pa kad zaboravi kako mu je bivši sugrađanin izgledao, uvijek se može zaletjet do središta mjesta i osvježiti pamćenje uz pomoć Jelačićeva kipai onemogućilo rad tijela koja provode nadzor zakonitosti. Teret dokazivanja da je "osnovana sumnja" možda ipak neosnovana bio bi na tražitelju informacija, postupak traženja informacija trajao bi godinama i informacije o gradnji kuća na petrinjskom području postale bi dostupne tek kad nikoga više za njih ne bi bilo briga. Reći da je rad pravosuđa ionako neefikasan, koliko god istinito, ne bi bilo dovoljno. HDZ će se, naravno, svim silama opirati prijedlogu da se o poslijeratnoj gradnji na Baniji sazove saborsko istražno povjerenstvo, znajući da je to put kojim bi podaci – ukoliko već nisu uništeni – brzo izašli na vidjelo. Što bi zaprijetilo da rezultira, između ostaloga, i simboličkim uklanjanjem spomenika njihovom neumrlom vođi s glavnoga trga u Glini.

Tim trgom prolazili smo jučer, nekoliko sati prije ovog "zadnjeg" jakog potresa magnitude 5,0 po Richteru, koji je oko 18 sati ponovo uzdrmao čitav kraj. Naš cilj bila je Ulica Domovinskog rata 71, adresa na kojoj se nalazi drvno-industrijski pogon tvrtke Sheriff, u vlasništvu Damira Pašića i njegove obitelji, koja s uspjehom već petnaest godina izvozi grubo rezanu drvnu građu iz banijskih šuma u Egipat, Kinu i Vijetnam. Ondje se to drvo uobličava u nešto vrjednije od puke sirovine, pa zatim valjda putuje u bogatije zemlje u kojima stječe svoje konačne vlasnike. Deklarirana društvena korist sastoji se u tome što Sheriff u svojim pilanama zapošljava petstotinjak žitelja ovog izuzetno siromašnog kraja.

Pašićevi su svoja postrojenja ustupili pružateljima humanitarne pomoći, tako da se sada u ogromnim halama, među naslaganim daskama i gredama nalaze tisuće kutija i vreća s odjećom, obućom, pokrivačima i hranom koju dobrovoljci iz okoline, ali i iz udaljenijih krajeva, neprekidno razvrstavaju i pripremaju za ljude pogođene potresom. U sklopu industrijskog pogona je i dio u kojem je slobodan pristup korisnicima, koji među tom silnom robom probiru ono što im najviše treba. Mi smo došli pomoći u razvrstavanju robe, a ja sam bio i na specijalnom zadatku izviđanja na što Glina i okolica liče tjedan dana nakon katastrofe.

Siromaštvo i zapušenost najviše upadaju u oči, pa je u okolnim selima i zaseocima potrebno malo više pažnje kako bi se razabralo je li neka Čini se da su se nadležni na lokalnim razinama, kao i u Zagrebu, nekoliko dana od najjačeg potresa ipak dosjetili kako će najviše predizbornih bodova prikupiti budu li ostavljali makar privid zajedničkog naporakuća stradala u potresu, ili je ostala neobnovljena nakon posljednjeg rata, ili se s vremenom urušila nagrizena zubom vremena, silnom vlagom i neodržavanjem. Najčešći prolaznici su vatrogasci, pripadnici HV-a u društvu s napol uniformiranim lokalcima i pripadnici gorske službe spašavanja, koji svi zajedno uklanjaju ruševine. U obližnjem selu Majske Poljane, koje je najviše stradalo, već se postavljaju betonski temelji u koje se umeću drveni stupovi za nove kolibe ili tradicionalne drvene kuće od hrastovine kakvih ovdje ima na svakom koraku. Radovi se obavljaju u suradnji susjeda, dok se u blizini priprema gulaš, a negdje sa stane stoji obavezna gajba piva. Poneki mještani već su obavili najnužnije radove barem na stambenoj kući, dok su pomoćne zgrade urušene, pa sada mirno sjede u dvorištu i peku janjetinu da proslave taj uspjeh. Obnovu glavne kuće je prije dvadeset godina financirala norveška vlada, možda su zato štete na njoj ovih dana bile manje. U Glini, najveća je gužva ispred zgrade koja se zove Hrvatski dom, u kojoj je smješten ured socijalne pomoći pa građani prijavljuju potrebu za nepostojećim kontejnerima  i oštećenja na kućama, dobivaju informacije vezane uz prehranu, pokušavaju dobiti građevinski materijal i agregate, kao i nužnu hranu i higijenske potrepštine. Upravo danas bit će pogreb dvoje članova obitelji Tomić, Franje i Marija, poginulih u potresu, čitamo s javno istaknutih osmrtnica.

Čini se da su se nadležni na lokalnim razinama, kao i u Zagrebu, nekoliko dana od najjačeg potresa ipak dosjetili kako će najviše predizbornih bodova prikupiti budu li ostavljali makar privid zajedničkog napora. Petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović, po stranačkom opredjeljenju Reformist, više ne optužuje Sisak i Zagreb zato što obližnja Glina, u kojoj je na vlasti hadzeovac Stjepan Kostanjević, dobiva jednaku pomoć kao i Petrinja, premda je triput manja. Kostanjević se pak uprizorio u javnosti demantiravši tvrdnje da je "nestao" nakon potresa, i to riječima da svaki dan dade barem po jednu izjavu za medije. Čak ni svoju dogradonačelnicu, agilnu predstavnicu srpske manjine Branku Bakšić Mitić, više Objektivno, sadašnje predistražne radnje imaju samo jednu svrhu, a ta je da onemoguće javni pristup dokumentaciji institucija koje su bile povezane s poslijeratnim građevinarstvom, posebno onoj Središnjeg državnog ureda za obnovune optužuje za iskakanje iz koordiniranacije s njim. A čak su i Romi iz sela Maja, nedaleko Gline, prvih dana sustavno ignorirani, na kraju dobili neku najnužniju pomoć. Idila, reklo bi se.

Kostanjevića pak predstavljaju kao tipičnog lokalnog mufljuza, koji na ime honorara za svoj "volonterski" gradonačelnički rad mjesečno uknjiži pet i pol tisuća kuna, preko iznosa mirovine od 8 tisuća. Za gore spomenuti Tuđmanov spomenik iz gradske je kase prije godinu i po dana iskeširao pola milijuna, što je u odnosu na mjesni budžet neusporedivo više od 6,87 milijuna koliko je za sličnu posvetu istom velikanu u glavnom gradu isplatio Milan Bandić. Drugi velikan iz hrvatske povijesti čiji se spomenik koči u centru Gline je Josip Jelačić, prije 170 godina zapovjednik ovdašnjeg pograničnog habsburškog garnizona. Glinjanin s prosječnim primanjima teško može sebi priuštiti da sliku mitskog bana gleda na novčanici od 20 kuna, pa kad zaboravi kako mu je bivši sugrađanin izgledao, uvijek se može zaletjet do središta mjesta i osvježiti pamćenje uz pomoć Jelačićeva kipa. S druge strane, gradska vizura ničim ne upućuje namjernika na činjenicu da je ovo u predzadnjem ratu bio izrazito partizanski kraj, niti da su se u obližnjem Topuskom održavali zasjedanje ZAVNOH-a i kongres kulturnih radnika čija važnost je bila dalekosežna. U Indeksu srušenih, oštećenih i uklonjenih spomenika NOB-a nalazimo podatak da su glinski antifašistički spomenici mahom: srušeni, oštećeni i uklonjeni.  

Blato, nemeliorirane podvodne livade i rukavci, nezaposlenost, izvoz repromaterijala kao najveći domet modernizacije, antiantifašizam, etnički progoni 1991. pa opet 1995, loša međuetnička situacija općenito, negativna selekcija, emigracija, politikantstvo, korupcija, kriminalna pretvorba i privatizacija, manipuliranje fuš-obnova, zapuštenost, opet blato...

Tko je kriv za to što je razorni potres koji je u utorak 29. prosinca pogodio ovaj kraj imao tako razorne posljedice? Preko toga pitanja ne smiju prijeći svi postradali i svi dobrovoljci koji danima dolaze ovdje pomažući u preživljavanju, kao i oni koji su donirali sve što su mogli, bilo da se radi o odjeći, hrani ili novcu. Prema formuli premijera Andreja Plenkovića, kriv je potres i nitko drugi. Tako je naime on prije nepunih mjesec i po dana locirao krivicu za smrt od COVID-a 19: za smrt od COVID-a - kriv je COVID. I točka. Radi se, međutim o zamagljivanju vlastite odgovornosti. Da se središnja državna vlast, zajedno sa sisačko-moslavačkom županijskom i lokalnim vlastima zadnjih četvrt stoljeća brinula za ovaj kraj, u kojemu Hrvati žive loše, Srbi još gore, a o Romima da i ne govorimo, posljedice potresa bile bi daleko manje tragične. Obnova će sada koštati daleko više nego što bi nakon 1995. koštala da se provodila po najvišim standardima, i da zajednica (ali ne Hrvatska demokratska) nije bila potkradana na cementu i armaturi.

<p class="MsoNormal">Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na
vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj
teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.<o:p></o:p></p>

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.

<
Vezane vijesti