Bez obzira o kakvoj se fizičkoj pojavnosti, povijesnom periodu ili značenjskom sustavu radilo, osjećaj gubitka, panika, kritika i otpor promjeni koji se fokusiraju upravo na identitetski sloj kulturnog ili prirodnog dobra, postaju izraz šireg društvenog nezadovoljstva kojem je baština samo simbol. Sve naše borbe za zgrade, urbanističke sklopove, parkove i šume, za antičke i moderne spomenike, promašene su i uzaludne ako unutar najbliže zajednice ne postoji volja da se to nasljeđe održi, pa i transformacijom. Recentni pokušaji "čuvanja" Rašičinog paviljona i uličnog sklopa Vukovarske ulice u Zagrebu gdje se nalazi, na način da ih se brani kao umjetničko djelo, kreativni povijesni koncept pa i misao, jednostavno nemaju mobilizacijsku snagu prava na zrak, sunce, prava na pogled, prava na slobodno kretanje, na ugodan život. Prava na danas i sutra.
Kada govorimo o nastanjenom baštinskom sklopu poput Dioklecijanove palače, preostalih manje od dvjesto njezinih stanovnika, marksističkim rječnikom, ujedno su i sredstvo za rad. Hodajuće, radeće i govoreće nasljeđe koje donosi određenu količinu novaca jer, hej, suvremeni turisti plaćaju – iskustvo. Od trgovine identitetom zalazimo u sferu trgovanja intimom, a takav "resurs" iznimno je krhak.
Sve naše borbe za zgrade, urbanističke sklopove, parkove i šume, za antičke i moderne spomenike, promašene su i uzaludne ako unutar najbliže zajednice ne postoji volja da se to nasljeđe održi, pa i transformacijomGrad okrljašten od dobrog dijela svojih funkcija i sveden na kulisu kojom zabavljamo goste, ali još uvijek grad, nema na čemu više nositi koncepte poput ugodnog življenja ili susjedstva. Ipak, upravo domoroci u čiji prostor intime, u čije susjedstvo ulazimo, temelj su uspješnosti turističkog proizvoda. Naglasimo, ta majušna jezgra na gradskoj karti prodaje i apartmane udaljene kilometrima, puni restorane na obodu i dovodi ljude i novac na čitavo metropolitansko područje. Poziciju da život u jezgri onda podrazumijeva svjesnu, odabranu žrtvu, treba početi pretvarati u argument za kompenzaciju. Ipak ulazimo u nečiji dom.
Zbog značajno povećane mobilnosti i broja ljudi koji se konstantno kreću, puka trgovina uslugama i klasični turizam ustupaju mjesto razmjeni i solidarnosti. Iskustva sličnih zajednica jednom Splitu ne daju previše šanse da se odupre gentrifikacijskom valjku. S druge strane, globalna kultura putovanja upravo se sada mijenja, a jedva desetljeće naglog turističkog rasta teško možemo smatrati toliko uhodanim i konačnim da bismo se odrekli prostora za pregovore oko granica.
Obećavajuće otvaranje pregovora predstavljeno je fotografskom izložbom Krhotine koja se još desetak dana može pogledati u Splitu. Obećavajuće stoga što autori izloženih fotografija žive na "mjestu zločina" i njihov okvir razumijevanja koji iščitavamo iz karverijanskih kadrova kojima biraju opisati svoju svakodnevicu, uz konflikte i neporeciv žal zbog gubitka, doslovno crta i njihova traženja i rješenja. Time, i prostor da se bar dio uvjeta izmijeni na bolje.
Umjesto izvjesnog bojkota i ignoriranja "amaterske", "aktivističke" izložbe od strane onih koji imaju instrumente da situaciju popravljaju, od Grad okrljašten od dobrog dijela svojih funkcija i sveden na kulisu kojom zabavljamo goste, ali još uvijek grad, nema na čemu više nositi koncepte poput ugodnog življenja ili susjedstvagradskih dužnosnika preko one preostale splitske intelektualne elite do konzervatora, taj vapaj i provokaciju danas ugroženih stanovnika povijesne jezgre mogli bi svi oni doživjeti kao olakšanje jer, nekad i šokantni prizori komunalnog nereda i civilizacijskih konflikata, pokazuju da – malo treba.
Fotografijom zabilježene situacije podijeljene u cikluse Ljeto i Zima, osim opisivanja skupa problema koje građane tjeraju na bijeg iz te isprostituirane, opustošene i uprljane jezgre, ukazuju i na to da je bit još uvijek sačuvana i da osnovna regulacija – koja je u Splitu moguća dok god Grad još uvijek ima nekretnine u vlasništvu i mogućnost da upravlja javnim površinama – može preostalima, a možda i novim stanovnicima, omogućiti ugodnije življenje.
Uopćimo li taj primjer, lako ćemo prepoznati i interes i alat za borbu tamo gdje osjećamo da se treba boriti, bio to park, plaža, arhitektonsko remek-djelo ili ulica. Ovakve inicijative "odozdo" ne bismo trebali svoditi na reakcije, deskripciju i osjećaj nemoći, dapače. Upravo su one i proizvod nasljeđa i samo nasljeđe za koje se tako grčevito držimo da bismo održali kontinuitet vlastitog postojanja u nekom prostoru. Dok god postoje ljudi koji ga prenose i afirmiraju, ali i razvijaju i transformiraju, vrijedno je. Bez toga, samo vrijedna slika.
Diana Magdić, splitska je sociologinja grada, aktivistica i novinarka.
______________________________________________________________________________________________________
