Koliko je realno da bi Hrvatska mogla uvesti temeljni dohodak?

Švicarska je na nedavnom referendumu odbila ideju da se svakom građaninu plati zajamčeni temeljni dohodak. Čak je 77 posto glasača, uz izlaznost od 46 posto, reklo da ne želi svaki mjesec primati iznos koji bi im garantirao minimalne životne potrebe. Nema sumnje da je rezultatu pridonijela i snažna kontra kampanja koju je vodila vlada. Aktivisti koji su inicirali referendum nisu definirali iznos kojeg bi svatko trebao dobiti, ali su predložili da to bude oko 2,500 švicarskih franaka mjesečno. Logika iza temeljnog dohotka je da ga svatko dobiva bez obzira da li radi. Plaća koju bi osoba dobivala bi se isplaćivala povrh temeljnog dohotka. Zato se govori o garantiranom i bezuvjetnom dohotku. I djeca bi ga dobivala u umanjenom iznosu.

Potencijalna multifunkcionalnost temeljnog dohotka istovremeno znači da je on, barem za sada, politički ambivalentan. Mogao bi dobiti i desni i lijevi politički predznak.

Poraz na švicarskom referendumu vjerojatno ipak neće zaustaviti zamah kojeg ova ideja dobiva posljednjih godina. Eksperimenti se pripremaju u Finskoj i Nizozemskoj, a provode se čak i u siromašnijim zemljama kao što su Indija i Namibija. Temeljni dohodak bi mogao jednim udarcem ubiti više muha: smanjiti nejednakost i siromaštvo, ublažiti posljedice automatizacije koja ukida mnoga radna mjesta, ublažiti poslovne cikluse stvarajući postojani izvor potrošačke potražnje, ukloniti okrutnosti birokratizirane socijalne politike, osloboditi ljudsku kreativnost i inicijativu, te umanjiti stres koji prati prekarni rad. Upravo ta potencijalna multifunkcionalnost temeljnog dohotka istovremeno znači da je on, barem za sada, politički ambivalentan. Mogao bi dobiti i desni i lijevi politički predznak.

Za liberale i libertarijance, temeljni dohodak je zanimljiv jer bi pojednostavio socijalnu državu. Neke bi se vrste socijalne pomoći, kao što su naknade za nezaposlenost, mogle ukloniti. Može se pretpostaviti da bi ekstremniji libertarijanci predložili da se, nakon što se uvede temeljni dohodak, sva druga socijalna infrastruktura od školstva do zdravstva počne kupovati na tržištu. Uostalom, treba se prisjetiti da je jednu formu temeljnog dohotka zagovarao Milton Friedman, čikaški ekonomist koji je istovremeno zagovarao privatizaciju školstva kroz vaučere. Friedman je predlagao negativno oporezivanje dohotka, što bi značilo da se siromašnijima doplati do egzistencijalnog minimuma dok se bogate oporezuje. Međutim, ovakav sustav nije univerzalan, a upitno je i koliko je solidaran. I dalje se ljude dijeli na one koji nešto dobivaju i one koji nešto daju. Bit temeljnog dohotka jest upravo njegova univerzalnost. I bogati bi ga dobivali, iako im ne treba. Tako bi se uklonila stigma koja se veže uz socijalnu pomoć.

Za ljevicu, temeljni dohodak je zanimljiv jer bi ljudima omogućio da odbiju posao koji im se ne sviđa. Povećao bi pregovaračku moć radnika u odnosu na poslodavce. Više ne bi bilo potrebno prihvatiti prvi posao koji vam se ponudi samo da bi se platili računi. U takvoj situaciji ni današnji prekarijat nije toliki problem. Povremeni i privremeni poslovi prestaju biti problem ako postoji sigurnosna mreža. Osim toga, temeljni dohodak bi omogućio da se ostvari Marxova utopija u kojem svatko od nas može ujutro pecati, poslijepodne biti kritičar itd. Temeljni dohodak bi omogućio svakome da se bavi onime čime želi. Više slobodnog vremena bi vjerojatno mnoge odvelo u društvenu angažiranost, od skrbi za djecu i starije do političkog aktivizma ili nezavisnog novinarstva. Posebno je važno i to što bi temeljni dohodak služio kao implicitna valorizacija društveno nevidljivih oblika rada, pogotovo rada kućanskog rada.

Međutim, skeptici će i dalje imati nekoliko prigovora. Prvo je pitanje lijenosti: ne bi li ljudi jednostavno radili manje i tako potkopali samu ideju? Ankete kažu da to ne bi bilo tako. U jednoj je nedavnoj anketi samo 4 posto ispitanika u EU reklo da bi prestalo raditi. S druge strane, 34 posto je reklo da temeljni dohodak ne bi utjecao na njihovu odluku da rade. Naravno, to što ljudi kažu da bi učinili nije identično onome što bi doista učinili. Međutim, jedan je eksperiment s temeljnim dohotkom u Kanadi sedamdesetih godina pokazao da ljudi zaista nisu prestali raditi. Jedino se kod nekih grupa uočio pad u produktivnosti: kod žena koje su nedavno rodile i kod tinejdžera koji više nisu morali uzimati privremene i slabo plaćene poslove.

Drugo pitanje koje bi skeptici pitali tiče se financiranja temeljnog dohotka. Od kuda novac za tako veliku reformu? Na dugi rok bi temeljni dohodak trebao sam sebe financirati, ali ostaje pitanje troškova tranzicije. Sigurno je da zemlje koje imaju stalne prihode od neke rente, primjerice nafte ili plina, mogu lakše financirati temeljni dohodak. Zato nije slučajnost da jedan (skromni) oblik temeljnog dohotka već postoji na Aljasci. Za zemlje koje već imaju bogatu socijalnu državu uvođenje temeljnog dohotka ne bi predstavljalo veliki skok (npr. Finska). Međutim, čak bi uz tako podešene javne financije temeljni dohodak zahtjevao veće poreze. Najveći strah jest da bi povećanje poreza vodilo u poreznu evaziju. Jednostavno rečeno, postoji opasnost da bi bogati uzeli svoj novac i otišli iz zemlje. Temeljni dohodak se neće dogoditi bez ovakvih sukoba. Zato je vjerojatnije da će ga uvesti ljevica, a ne liberali. Međutim, treba se prisjetiti da su zapadne zemlje neposredno nakon Drugog svjetskog rata imale porezne stope od oko 90 posto na najviše dohotke, dok je danas ta stopa smanjena na 30 do 40 posto. Prema tome, prostora za povećanje poreza ima.

Ono što jest sigurno je to da bi se mogao financirati eksperiment u nekoliko ciljanih hrvatskih gradova. Pa da se ispita kako bi se hrvatski građani ponašali jednom kada ih se oslobodi prinude da rade. Inače, ostaje nam samo da gledamo što se događa u onim zemljama koje su dovoljno hrabre da takve eksperimente provode.

Koliko je realno da bi Hrvatska mogla uvesti temeljni dohodak? Odgovor je vrlo jednostavan: kada bi svi u društvu to htjeli, temeljni dohodak bi se mogao uvesti vrlo brzo. No s obzirom da u hrvatskom društvu ne postoji nijedna politička snaga koja bi taj projekt povela, temeljni dohodak za sada nije realan. Iz financijske perspektive on uopće nije nemoguć. Oporezivanje turističkih prihoda u razini od, primjerice dvije trećine, mogao bi biti jedan od izvora financiranja. U turizmu se ne preuzima poduzetnički profit u punom smislu riječi, već je riječ o rentijerskom poslu. Sunce, more i Game of Thrones dovodit će ljude na našu obalu bez obzira na sve drugo što se događa u zemlji. Nema sumnje da bi takav porez zaustavio rast turističkog sektora, ali većini ljudi koji u turizmu rade bi se kroz temeljni dohodak novac reciklirao. Lako je moguće da ne bi ni osjetili promjenu u svom životnom standardu. Moguće je da bi mnogima čak i porastao. Uz to, to je način da od turističke rente koristi imaju i oni koji nisu imali sreće da se rode u nekretnini pored mora.

Odmah se mogu pretpostaviti prigovori ovako velikom poreznom zahvatu. Strani vlasnici bi se sigurno pobunili. Bio bi to napad na "poduzetničku klimu" i "ekonomske slobode". Sigurno je da bi ovakav porez bio lakše provediv kada bi država igrala važnu ulogu kao vlasnik u najvećim turističkim tvrtkama. Ali može se nastaviti s misaonim eksperimentom. Koliko bi se novca moglo ovim porezom prikupiti? Prihodi od turizma na godinu iznose od 60 do 70 milijardi kuna. Ukoliko bi se ova suma oporezivala stopom od 66 posto, onda bi se u proračun slilo od 40 do 45 milijardi kuna. Da li bi to bilo dovoljno? U Hrvatskoj ima oko 3 milijuna ljudi radne dobi koji bi imali pravo na temeljni dohodak. Ako se on postavi na 2 tisuće kuna na mjesec onda je riječ o godišnjem trošku od 70 milijardi kuna. Dakle, porezom na turističku rentu već bi se pokrilo više od polovice potrebnog iznosa. Prema tome, uopće nije nemoguće. Ono što jest sigurno je to da bi se mogao financirati eksperiment u nekoliko ciljanih hrvatskih gradova. Pa da se ispita kako bi se hrvatski građani ponašali jednom kada ih se oslobodi prinude da rade. Inače, ostaje nam samo da gledamo što se događa u onim zemljama koje su dovoljno hrabre da takve eksperimente provode.

Temeljni dohodak ne nudi samo novu paradigmu za socijalnu politiku, već i za razvojnu politiku uopće. Umjesto da se stalno pouzdajemo u strane investitore, pouzdali bi se u svoje građane. Ne bismo čekali da nam razvoj donesu drugi po njihovim uvjetima. Malo ekonomskog nacionalizma bi nam dobro došlo.

^{Marko Grdešić, H-Alterov novi kolumnist, asistent je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na Odsjeku za javne politike, menadžment i razvoj. Završio je doktorski studij iz sociologije na Sveučilištu Wisconsin u Madisonu. Predmet interesa su mu politička ekonomija i politička sociologija. (op. ur.)}