Stoga ta tema sigurno zahtijeva veliku raspravu, te velik broj ostavki koje teško da možemo uistinu i očekivati.
Eutanazija
Početkom srpnja 2014. Grad Zagreb je odlučio srušiti zagrebački Paromlin. Povod je banalan, zbog jake oluje urušio se zid na glavnom objektu, pa je zgradu, tvrdio je gradonačelnik, valjalo srušiti da ne ugrozi živote ljudi. Briga za život ljudi je hvale vrijedna, ali zašto je dio te brige rušenje, a ne popravljanje, ozbiljno je pitanje.
Na licu Zagreba, Paromlin je, naime, važan element fizionomije. Gupovskim rječnikom rečeno: akcent. Kao što je to kod čovjeka recimo: nos. Zbog toga se s takvim objektom mora vrlo pažljivo postupati. Otprilike pažljivo kao i s nosom.
Uvjerena sam da je gradonačelnik Bandić već odavno uočio određeni politički diskonituitet između i 1988. i 1990. godine, te da ga je svesrdno prihvatio, jer je upravo taj politički diskontinuitet ona suštinska platforma koja mu je, u Republici Hrvatskoj, omogućila da se kroz SDP vine do položaja gradonačelnika grada Zagreba
Moraš ga barem pokušati operirati prije nego li ga se odlučiš amputirati. Kao što liječnici moraju poštivati medicinska pravila, tako i gradonačelnici moraju poštivati urbana koja, u Europi, tipično streme očuvanju nepokretnih kulturnih dobara. A u Zagrebu je takvo kulturno dobro nesumnjivo povijesni kompleks Paromlina.
To je, uostalom, vidljivo iz mnogih važećih gradskih dokumenata, a napose je upečatljivo prikazano u službenom dokumentu kojeg je pod nazivom "Paromlin" u ožujku 2013. godine (sic!) izdao glavom i bradom: Gradski ured za strategijsko planiranje. U spomenutom dokumentu, naime, piše da su "za kompleks Paromlin definirane prostorne međe kulturnog dobra budući da se radi o zaštićenom graditeljskom sklopu, odnosno povijesnoj cjelini industrijskog kompleksa". Iz teksta je jasno da se, unutar spomenute povijesne cjeline industrijskog kompleksa, nalazi sasvim jasno određen građevni fond sa svojstvom kulturnog dobra od kojih su četiri dijela pod najvišim sustavom zaštite, dakle: ne smiju se rušiti. Pojednostavljeno rečeno, ako se "razbole" mora ih se liječiti konzervativno ili operacijom a ne: amputacijom.
Ovakav strogi protokol koji se poznaje i poštuje u svim glavnim gradovima Europske unije, uglavnom zato jer je to sklop demokratskih država koje drže do identiteta i kulture, nije usvojen u Zagrebu. Naime, umjesto da fiksira zidove u povijesnom kompleksu Paromlina i zaštiti od propasti to kulturno dobro, hrvatski je glavni grad malo simplificirano shvatio teme: identiteta, kulture, demokracije i lokalne samouprave pa je, u posljednjoj dekadi, odlučio višak gradske love prebaciti u sufinanciranje ulazno-izlazne rampe u Varšavskoj i izgradnju velebnih fontana na prilazu gradonačelnikovom uredu, te u razvoj parkirališta koji se, kao korov, širi na ruševinama Paromlina. Time, je misli se u gradu Zagrebu, stvorena dodana vrijednost: metropolizacije.
Osim po demokratskom političkom ustroju i vrsti gospodarskog sustava, RH se od SFRJ razlikuje i po nizu zakonskih i podzakonskih akata koji omogućavaju skupljanje novca putem poreza. Tu meni tako očitu razliku, koja je osobito značajna za politiku zaštite kulturnih dobara u našoj zemlji, još nije uočio predsjednik Vijeća za kulturna dobra Ministarstva kulture RH
Meni se, naprotiv, čini da je ovaj posljednji akt amputacije Paromlina dio šireg procesa urbane eutanazije koji, u osnovi, pretvara Zagreb iz mjesta u ne-mjesto, a koje "ikonički" obilježava: gradnja već spomenute ulazno izlazne rampe u Varšavskoj, vašarizacija Trga bana Jelačića, vandalizacija Donjeg Grada i napokon substandardno rehabilitiranje prostora oko Ban centra koji su, u međuvremenu, Zagrepčani zbog izgleda njegove fasade prozvali "Mikrovalna". Karakteristika je ovog eutanazijskog procesa rekomponiranje ambijentalnih i baštinskih elemenata u prostoru na način da se proizvodi: akulturacija. Razvijen pod političkom egidom socijaldemokracije koja vlada, u raznim političkim varijacijama, u Zagrebu pet mandata, akulturacija se vrši sistematskim transformiranjem gradske zavičajnosti iz stanja zapuštenosti u stanje uništenosti. S obzirom da se gradu sprema još i paleo spalionica, držim da akulturacija još nije dosegla vrhunac. To će se dogoditi kad se uništavanje baštine poveže sa zagađenjem okoliša...
No, ova sumorna slika stanja u gradu nije, međutim, općeprihvaćena perspektiva. Većina, naime, smatra da gradonačelnik jako dobro "dela". Čak i onda kad sruši Paromlin, jer je danas moguće medijskim kemijanjem rušenje spomenika začas preokrenuti u "osiguranje od nesreće". Iako se, u jednom se trenutku učinilo da će 35 godina potvrđivan spomenički status Paromlina kao izvanrednog primjera industrijske arhitekture otvoriti pitanje odgovornosti za rušenje, ono ipak nije zaustavljeno, ali je o njemu nadležno Ministarstvo kulture RH: napravilo zapisnik.
Dok sam gledala kako s horizonta nestaje meni draga gradska veduta, razmišljala sam kako li će sad, kad su kulturno dobro srušili de facto, stvar riješiti de iure? Ipak je tu puno dokumenata koji govore da se učinjeno kosi sa zakonom, a tu je i viši inspektor kojeg je na lice mjesta poslalo Ministarstvo, i njegov zapisnik. Ali kad sam, nedugo nakon rušenja, posred jednih dnevnih novina pročitala intervju predsjednika Vijeća za kulturna dobra koje prema "Zakonu o zaštiti i očuvanja kulturnih dobara" daje prethodno mišljenje o uklanjanju kulturnog dobra, izgubila sam svaku iluziju da će netko nekog pozvati na odgovornost. Zašto?
Zato što u intervjuu koji sam pročitala nema nikakvog uvjerljivog analitičkog sadržaja. Čak i da se zanemari činjenica da je neukusno, štoviše skandalozno, da predsjednik Vijeća daje postfestumsku apologiju rušenja u formi intervjua prije nego li se stvar raspravila na kvalificiranom forumu koji čini ukupno devet ljudi, još je skandalozniji plitki apologetski sadržaj intervjua. Zašto?
Jer spomenuti intervju nedvojbeno demonstrira želju da se predsjednikovo plitko odobravanje rušenja pretvori u službeno mišljenje Vijeća za kulturna dobra koje će Ministarstvu kulture RH omogućiti da proglasi Paromlin: klinički mrtvim. Tako će biti vuk sit i koza cijela, a javnost potpuno mirna, jer je sve napravljeno po pravilu i proceduri. Kako je meni jasno da je postfestumska apologija objavljenja u visokonakladnom dnevnom listu zapravo intelektualni format naknadnog, a ne prethodnog mišljenja, odlučila sam ukratko javno propitati temelj spina koji se, nagađam, počinje organizirati oko rušenja Paromlina.
U naknadnom mišljenju objavljenom krajem srpnja 2014. godine, dakle nekoliko tjedana nakon rušenja Paromlina, predsjednik Vijeća koje ima odlučiti o "uklanjanju kulturnog dobra" tj. o tome je li ili nije bilo potrebno srušiti Paromlin kaže: "Bitka za Paromlin izgubljena je davne 1988. godine, kada je izgorjela glavna zgrada. Nakon tog požara ostali su samo obodni zidovi - nestao je krov, sve drvene stropne konstrukcije, rastalio se i željezni skelet koji ih je pridržavao. Da se te preostale zidove, odmah, neposredno nakon požara, stabiliziralo i zaštitilo provizornim krovom, moglo ih se spasiti. Zidovi Paromlina ostavljeni su nedirnuti dvadeset i šest godina, unutar njih je narasla šuma. Na kraju ih je počela rušiti oluja, a sve su završile gradske službe da se ne dogodi kakva nesreća".
Čitam ponovo i ne vjerujem svojim očima. Koje godine je izgubljena bitka? 1988? Koliko su godina zidovi ostali nedirnuti? Dvadeset i šest? A koliko godina Zagrebom vlada g. Bandić? Sedamnaest. I ništa, jadan, nije po tom pitanju mogao napraviti doli pustiti da unutar zidova kulturnog dobra naraste šuma? Meni to ne zvuči uvjerljivo. Između ostalog i zato jer se dobro sjećam da se, u razdoblju 2007. - 2012. gradonačelnik jako trudio u pješačkoj zoni izgraditi ulazno-izlaznu rampu. Da je tada, s prozora svog ureda, samo svrnuo pogled prema Paromlinu, možda mu rampa ne bi bila toliko važna. A da g. predsjednik Vijeća za kulturna dobra nije tada javno tvrdio da je: "GUP glup", možda je mogao upozoriti Gradonačelnika da u GUP-u piše da je Paromlin: akcent.
juracic_jl.jpg
Stoga, držim, da ovoj priči g. predsjednika Vijeća, prof. dr. Dražena Juračića treba dodati par konteksualnih uvida kako bi se jasno pokazalo da njegova apologija rušenja Paromlina: ne drži vodu. Naime, bitku za Paromlin 1988. godine mogao je izgubiti samo Savez komunista Zagreba tj. Hrvatske tj. SFRJ jer je to bila vertikala moći koja je tada javnosektorski skrbila o Paromlinu. Gospodin predsjednik Vijeća za kulturna dobra Ministarstva kulture RH, vjerojatno, u svom krajnje pojednostavljenom odobravanju rušenja Paromlina nije uzeo u obzir tri ključne intervenirajuće varijable: a) nestanak Saveza komunista Zagreba, Saveza komunista SR Hrvatske i SKJ b) uspostavu samostalne Republike Hrvatske c) upis povijesnog kompleksa Paromlina u Registar zaštićenih kulturnih dobara RH, sada već davne, 2004. godine.
Moguće je, možda, da g. predsjednik Vijeća za kulturna dobra Ministarstva kulture RH ne uzima za ozbiljno Republiku Hrvatsku i njene registre kulturnih dobara. Također, moguće je i to da mu se čini kako je bitka koju je u Paromlinu 1988. godine izgubio SKH nekako obvezujuća i za g. Milana Bandića, s obzirom da je i on bio član SKH. Ali, meni se čini da se g. predsjednik Vijeća za kulturna dobra tu ipak malo zaletio. Jer, današnjem se zagrebačkom gradonačelniku sigurno na glavu ne mogu napakirati sve izgubljene bitke SKH.
Posljednji akt amputacije Paromlina dio je šireg procesa urbane eutanazije koji, u osnovi, pretvara Zagreb iz mjesta u ne-mjesto, a koje "ikonički" obilježava: gradnja već spomenute ulazno izlazne rampe u Varšavskoj, vašarizacija Trga bana Jelačića, vandalizacija Donjeg Grada i napokon substandardno rehabilitiranje prostora oko Ban centra
U tom se smislu može zaključiti da s bitkama iz 1988. godine gradonačelnik Bandić nema nikakve veze, on se tada ipak bavio samo temama pogodnim za "hrvatsku kvotu", obrana i zaštita i slične bezvezarije. Nasuprot tome, s aktualnim rušenjem Paromlina, nakon sedamnaest godina vlasti u glavnom gradu Hrvatske itekako ima veze jer je rušenje, nesumnjivo, mogao: spriječiti. Kako? Tako što je mogao nesmetano koristiti institucionalne alate koje mu je u ruke stavila Republika Hrvatska, čiji utjecaj g. predsjednik Vijeća za kulturna dobra baš ne šmirgla. Naime, osim po demokratskom političkom ustroju i vrsti gospodarskog sustava, RH se od SFRJ razlikuje i po nizu zakonskih i podzakonskih akata koji omogućavaju skupljanje novca putem poreza i (kako se to danas popularno kaže u krugovima HUP-a) izvanproračunskih nameta. Tu meni tako očitu razliku, koja je osobito značajna za politiku zaštite kulturnih dobara u našoj zemlji, još nije uočio predsjednik Vijeća za kulturna dobra Ministarstva kulture RH. Njemu se, izgleda, čini da upis Paromlina u Registar kulturnih dobara 2004. godine nikako ne sugerira da bi se gradonačelnik trebao baviti saniranjem posljedica požara iz 1988. godine. On vjerojatno misli da je u demokraciji normalno da Gradonačelnik i Registar naprosto miroljubivo koegzistiraju kao da Registra nema i kao da on ne proizvodi obvezu i odgovornost obnove Paromlina.
Što se mene tiče, ja sam uvjerena da je gradonačelnik Bandić već odavno uočio određeni politički diskonituitet između i 1988. i 1990. godine, te da ga je svesrdno prihvatio, jer je upravo taj politički diskontinuitet ona suštinska platforma koja mu je, u Republici Hrvatskoj, omogućila da se kroz SDP vine do položaja gradonačelnika grada Zagreba, što, nesumnjivo, nikad ne bi bilo moguće da stanje iz 1988. godine još i danas traje. Slijedom toga logično se nameće zaključak, koji nekako izmiče g. Predsjedniku Vijeća za kulturna dobra da, u demokraciji, politička volja čini čuda. Stoga, ako je moguće da demokracija pruži drugu šansu g. Bandiću i omogući mu da bude gradonačelnik, iako se u SFRJ tome nije mogao niti nadati, još je više moguće da gradonačelnik pruži drugu šansu Paromlinu i: spasi ga od propasti iako je bio nagorio u SFRJ. Kako?
Jer je u Republici Hrvatskoj od 1999. godine na snazi "Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara" (NN 66/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61 /11, 25/12) koji daje Zagrebu pravo da samostalno prikuplja spomeničku rentu. Taj je Zakon, koji je, nota bene, na snazi cijelo vrijeme mandata gradonačelnika Bandića omogućio Gradu Zagrebu prikupljanje ogromne količine namjenskih sredstava za obnovu: kulturnih dobara. Zašto se u tom moru novca na gradskom računu nije našlo malo love za: a) konzervirati, b) popraviti kulturno dobro kakvo je Paromlin predstavlja, po mojem mišljenju, u Hrvatskoj koja je članica Europske Unije, prvorazredno je političko pitanje. Stoga ta tema sigurno zahtijeva veliku raspravu, te velik broj ostavki. No, kako su naši intelektualni, a i skupštinski forumi poprilično neskloni javnoj odgovornosti i ostavkama, sumnjam da će do toga doći. Ipak, nadam se da je izvjesno da će se, nakon ovog teksta, Parospin g. predsjednika Vijeća za kulturna dobra Ministarstva kulture RH, zainteresirana javnost moći objesiti o: klin.
