Da umjetnost ne mora biti suprotstavljena životu, nego može biti i način ostvarenja određene filozofije života, svjedoči kazalište BESA, čiji se najpoznatiji projekt, BESA kazališni kamp, održava treću godinu za redom na otoku Visu. Ta je filozofija u ovom slučaju ideja o kazališnoj umjetnosti kao o alatu kojim se može doprinijeti lokalnoj zajednici i učiniti korak naprijed prema održivom životu. Umjetnici u jedinom profesionalnom otočkom kazalištu u Hrvatskoj njeguju zajedničku viziju kazališta kao spoja zvuka i slike, u službi oslikavanja unutarnjeg života pojedinca.
Povodom još jednog Kazališnog kampa, koji se održava od 10. do 23. kolovoza, razgovarali smo s Maricom Grgurinović, umjetničkom voditeljicom kazališta BESA.
Možete li pobliže objasniti vašu viziju kazališne umjetnosti, na koji se način ona uklapa u suvremena strujanja, a koliko se od njih udaljava, koliko je kazalište BESA "tradicionalno" a koliko "postdramsko"?
Kazalište je samo jedno od prekrasnih načina koji su dani čovjeku da se samoizražava i raste u svojoj svijesti u odnosu na sebe, drugog pojedinca pokraj sebe i zajednicu u cjelinu. U tom smislu ono je po meni jednako kao i bilo koji drugi izričaj. Publika koja ulazi u kazalište nosi sa sobom sve svoje terete, brige i probleme. Ljudi, već umorni od života, sjednu u gledalište i primaju sa scene poruke o nevaljalom društvu i pojedincima, beznađu, sveopćem crnilu... Takav gledatelj, kada izađe iz kazališta,postaje još potišteniji, umorniji i opterećeniji. Moment katarze koji prati kazalište oduvijek u današnje je vrijeme postao sredstvo manipulacije, ljudi odustaju od sebe, ne vjeruju više da je moguće živjeti ljepotu, obilje i sreću. Zapitala sam se je li moguće napraviti kazališnu predstavu zahvaljujući kojoj će ljudi dobiti dozu pozitive, a da se ne radi o klasičnoj komediji ili kazalištu za djecu. Tu je prostor Bese kao vizualno-poetskog i autorskog kazališta. Naše su predstave, poput autorske predstave Čistilište, Vizualno putovanje u Sada u produkciji Kaštelanskog kazališta, koje sam napravila s kolegicama Ana-Marijom Fabijanić i Anitom Čanadi ili Slikovnice od pidžame, autorske predstave Ana-Marije Fabijanić zapravo "slikovnice". Riječ je o vizualnim predstavama koje govore riječima simbola i slika. One se ne oslanjaju na dramske tekstove, riječ u njima je u službi potpunog dojma. Gledaju ih djeca, odrasli, stranci, gluhonijemi...Svaki gledatelj ima svoje tumačenje predstave i zna što njemu ili njoj ona predstavlja. One su lijepe i osvajaju majstorskim izvedbama svojih izvođača. Autor/izvođač/osoba je na prvom mjestu, osobni je izraz upakiran u izvrsno scensko izvođenje. U tom smislu, ne vidim baš puno toga "tradicionalnog" u našem pristupu. No, osobno se ne opterećujem kategorizacijama i idejom da sve mora biti u nekoj ladici.
BESA zapravo spaja kazalište i ekologiju. Ima li takav pristup svoje uzore u primjerima iz nekih drugih zemalja i kazališnih tradicija, koliko je ovakav koncept inovativan?
M. Grgurinović: Ravnoteža između potrebe da se umjetnički izražavamo i potrebe da se brinemo za vlastitu egzistenciju i opstanak našeg planeta je dobar način da transformacija svijesti bude što brža.
Nismo mi izmislili takav pristup kazalištu, možda nismo ni jedini u Hrvatskoj, iako mi se čini da jesmo. Hrvatska nerijetko kaska za ostatkom zapadnog svijeta,tj. ima svoj ritam. Nismo se vodili nekim primjerima izvana, ideja je došla kao prirodan razvoj nas kao umjetnika i osoba. Kod mene se dogodio taj preokret da sam svim srcem i životom stala iza ideje da s obitelji preselim na Vis, u potpuno nepoznatu sredinu, i da tamo ostvarim taj životni i profesionalni plan permakulturnog umjetničkog imanja koje bi bilo sjedište Bese. Dala sam časnu riječ sebi da ću to učiniti, besu, zato se i kazalište zove tako. Ideja spoja kazališta i ekološkog i održivog je način života. Napraviti predstavu jednako je magično i kreativno kao posijati sjeme te brinući se o biljki na kraju jesti njezine plodove. Ravnoteža između potrebe da se umjetnički izražavamo i potrebe da se brinemo za vlastitu egzistenciju i opstanak našeg planeta je dobar način da transformacija svijesti bude što brža. Nismo mi po ničemu posebni, mi samo koristimo kazalište za to.
Bi li takav spoj bio izvediv, u nekoj inačici, u urbanoj sredini, kako bi to izgledalo, planirate li vi ili netko tko dijeli vašu viziju kazališta u budućnosti možda nešto slično?
Permakultura je počela ulaziti u sve pore društva, od ekonomije preko proizvodnje hrane do uređenja doma. Ona nema prepreka u smislu urbano/ruralno. Međutim, teško će institucionalna kazališta krenuti tim njezinim smjerom. Preveliki su to i pretromi organizmi. Promjena uvijek dolazi s alternativne scene, i tu vidim prostor i potencijal. Vidim to po ljudima koji dolaze u kamp, uvijek je to ta alternativna scena koja se vrzma po drugačijim kulturnim i društvenim manifestacijama. Ono što me posebno veseli je to što se taj krug širi.
Kažete da ste dobili brojnu podršku, je li bilo nekih prepreka i kritika? Govorite o "jačanju otočke zajednice", je li vaš projekt možda pokrenuo lančanu reakciju, na koje je načine otok profitirao u ove tri godine? Kako trajnije utkati u svijest otočana ideje za koje se zalažete?
Otok je vrlo vrlo specifična sredina koja ima sve osobitosti manje sredine. U njemu se sve zna, svi se upliću u sve, ništa ne može ostati skriveno. Za otočane kažu da su tvrdi ko kamen i da se teško mijenjaju. Proučavam sredinu u koju sam došla prije dvije godine i poštujem otočane i njihov način života, razumijem ga. Postoji nepisano pravilo da kao doseljenik moraš izdržati tri zime na otoku da bi počeli računati na tebe. U tom periodu moraš raditi, služiti zajednici i pokazati svoje vrijednosti. To je poput neke vrste inicijacije, što mi je osobno u redu. Ono što je neobično je to što smo već na drugom kampu dobili podršku udruga, poduzetnika i ugostitelja. Ključno nije bilo ŠTO radimo nego KAKO to radimo. Tu sam upotrijebila taj permakulturni, ali i vrlo poznati pristup, kad se male ruke slože, sve se može. Ne možemo tražiti da rješenja naših problema dođu odozgo, vidimo što se događa kad oni "gore" pokušavaju riješiti probleme nas malih. Moramo sami uzeti stvari u ruke i udružiti se. Nisu otočani još svjesni što je to što mi radimo. Ne pitaju puno, drago im je da se nešto događa. Puno je ljudi dolazilo na otok s grandioznim idejama, ali je i pobjeglo. Ne ide to na silu. U otok se treba infiltrirati kao voda koja dubi kamen, s poštovanjem prema sredini u koju dolaziš. Prepreka je bilo ali svugdje ih ima. Ovdje točno znaš na čemu si, ništa ti nije skrivreno. Upornost, predanost i neprofitabilnost s kojom radimo potvrda su lokalnoj zajednici da su naše namjere dobre. Promjena će doći polako. Veliku nadu daju mi ljudi koji su doselili poput mene na otok, oni razumiju puno bolje. Što se starosjedioca tiče... dobro nam dođe njihov otpor, tjera nas da budemo bolji.
Kakve su bile reakcije publike prethodne dvije godine, koliki je bio interes ljudi, što se iz toga može zaključiti?
Krenuli smo skromno, prva je godina bila "samo da se dogodi". Bilo nas je desetak u Kulturnom centru, imali smo jednu predstavu i dvije radionice. Lokalni ljudi nisu znali što radimo, gradonačelnik nas je odmah podržao,što čini i danas. Druga je godina bila veliki skok: četiri radionice, izložba, dvije predstave, 40 ljudi... Više smo izašli na ulice i trgove i radili s lokalnom djecom... To nam je bio veliki poticaj, sve je odjeknulo i van Visa, ljudi koji su bili kod nas postali su naši usmeni promotori, o kampu se počelo pričati. Javljali su mi se ljudi usred zime s upitom u vezi programa za iduću godinu, čekalo nas se. Na lokalnoj sam razini puno volontirala u radu s djecom, ljudi su me upoznali i čuli što radim. Možda griješim kardinalno, ali nekako mi se čini da nas ne bi podržavali da to ne vrijedi.
Što biste istaknuli od ovogodišnjeg programa, koje su specifičnosti u odnosu na prethodne godine?
M. Grgurinović: Uz radionički program koji se događa tijekom dana, uveli smo i Festival umjetničkog stvaranja, u slavu života na otoku. Svaku ćemo večer na različitim viškim lokacijama, trgovima, livadama i ulicama, imati razna kulturna događanja.
Ovogodišnji kamp je opet veliki skok u odnosu na prošli. Stalno nešto skačemo u Vis! Skok u Vis je i naziv našeg facebook profila. Dakle, 12 radionica, četiri koncerta, sedam predstava, projekcije filmova, izložba fotografija. Uz radionički program koji se događa tijekom dana, uveli smo i Festival umjetničkog stvaranja, u slavu života na otoku. Svaku ćemo večer na različitim viškim lokacijama, trgovima, livadama i ulicama, imati razna kulturna događanja. Besplatna. To je naša zahvala lokalnoj zajednici što nas podržava, ali i mamac da dođu vidjeti zašto puno ljudi pohodi Kamp. Predstave nam dovode Triko Cirkus Teatar, Teatar PocoLoco, Malu scenu i Vibricu iz Zagreba, AK B. Nušić iz Šida, te Synesthesiju iz Barcelone. Od glazbenika dolaze nam Damir Imamović i njegov Sevdah Takht, Repassage, švedsko-splitska kombinacija Nilla & File i Vibrica. Komiški fotograf Stjepan Tafra radi izložbu otočkih umjetnika ali i nepriznatih, onih koji rade neke druge "obične" poslove, a doma umjetnički stvaraju. I priča o Stjepanu je divna. Toliko puno nam je pomogao prethodnih godina da smo se odlučili odužiti tako da mu napravimo izložbu. Volimo se zahvaljivati i vraćati ono što nam je dano na poklon. To je ljepota života: uzajamnost, podržavanje, pomaganje.
