Kako u školi odgojiti građanina?

Istraživanje mladih u Hrvatskoj 2018./2019. pokazalo je da je među mladima prisutan primjetan demokratski deficit koji se očituje negativnim stavovima spram izbjeglica i homoseksualaca. Politička participacija je na vrlo niskoj razini, a pritom je formalna politička participacija u nekim dimenzijama (kao što je izlazak na izbore) raširenija od neformalne jer većina mladih ne sudjeluje u raznim građanskim akcijama. Međutim, čak su i formalni oblici političke participacije kao što su izlazak na izbore i učlanjivanje u političke stranke u silaznom trendu, što je popraćeno rastom nepovjerenja u političke institucije.

Ovom problemu se može pristupiti na više načina koji su međusobno povezani. Možemo problematizirati očitu korupciju u hrvatskoj politici, prekarni rad na određeno koji sve više tereti mlade, kao i nedostatak kvalitetne stambene politike. Međutim, svi navedeni problemi se mogu riješiti upravo snažnijom političkom participacijom i aktivnim mijenjanjem sustava, a ravnodušnost mladih spram politike upravo omogućava teške uvijete koji im se nameću.

Kako bismo saznali nešto više o ovoj temi razgovarali smo s glavnim tajnikom Mreže mladih Hrvatske Svenom Janovskim.

Kako Hrvatska stoji što se političke participacije i povjerenja mladih u institucije tiče?

Sva istraživanja pokazuju da mladi imaju sve manje povjerenja u državne institucije. S druge strane, kada ih se pita koliko često sudjeluju u prosvjedima, podržavaju li rad neke organizacije, bave li se aktivizmom ili se stranački aktiviraju, također odgovaraju negativno.

Zašto mladi ne sudjeluju u politici? Kako izgraditi želju za aktivnu promjenu sustava kojim očito nisu zadovoljni?

Potrebno im je pokazati rezultate. Mislim da udruge dosta loše komuniciraju uspjehe koje ostvaruju, a tu uključujem i nas. Mladi naprosto ne znaju da se stvari mogu mijenjati neformalnim putem.

Uspjeha civilnog društva ima puno, ali su mali i rijetko dobijemo tip satisfakcije da oni na vlasti kažu da odustaju od nekog projekta jer smo se mi Kada su ti Mirko Ilić i druga poznata imena bivši učenici, naravno da ti je interesantno zadržati ih jer je to motivirajuće za nove generacije, ali takvi programi su potrebni svugdjebunili protiv njega. To se dogodilo samo jednom, kada je srušen Zakon o igralištima za golf. Vlada je po prvi put povukla Zakon koji je već došao na izglasavanje, a tadašnja premijerka Jadranka Kosor rekla je da su razlozi povlačenja prosvjedi različitih udruga, uključujući i Zelenu akciju u kojoj sam ja tada djelovao. To se inače ne događa, nego se godinama boriš protiv bušenja nafte u Jadranu ili termoelektrane u Istri i onda jednostavno kažu da je Vlada odustala zbog interesa investitora. Teško je izvući pobjedu i teško je predstaviti javnosti da si ti sudjelovao u njoj. Također, mnogi drugi akteri se jave i kažu da su oni zaslužni za to.

Još jedna važna stvar je poticanje participacije mladih na razini škola. Svaka škola ima vijeće učenika preko kojih učenici mogu odlučivati o njima bitnim pitanjima i odličan su primjer demokracije u malom. Međutim, ona su uglavnom vrlo neaktivna, što je odraz manjka participacije mladih u političkom životu uopće.

Što učenici preko tih vijeća mogu organizirati?

Mogu uvesti menzu, raspisati natječaj i odabrati nekoga tko nudi kvalitetnu hranu, nisku cijenu i nudi izbor recimo veganske ili vegetarijanske hrane. Mogu odlučivati kako će se trošiti novac za maturalac, uvesti kante za odvajanje otpada, izboriti se za buđet kako bi nabavili filmska platna, organizirali školske koncerte i općenito osigurali da škola bude njihov društveni prostor.

Škola ne mora biti prostor gdje dođeš, slušaš učitelja cijeli dan i odeš, nego mjesto gdje boraviš i aktivno ga mijenjaš. Škole često imaju fakultativne i izvannastavne aktivnosti, ali obično na inicijativu nastavnika. Bilo bi zanimljivo pitati i ponuditi na izbor učenicima samoorganiziranje:

Želite imati audio video sekciju? Može, ali to ćete voditi vi, a jedan nastavnik će vam biti neki tip mentora. Neće vam naređivati nego pomagati, a sve ostalo ovisi o vama i propast će ako ne bude aktivno.

Moment prebacivanja odgovornosti je bitan jer stvara osjećaj posjedovanja projekta, angažmana i slobode. Odličan primjer je Škola za umjetnost, grafiku, dizajn i odjeću u Zaboku koja je pokrenula školski radio. Budući da u svojoj struci imaju tehničke smjerove, dostupna su im  Zanimljivo je da su nastavnici iznimno zainteresirani za radionice o neformalnom obrazovanju i uvijek se aktivno prijavljuju na njih, ali takav je tip predavanja sustavno zanemarensredstva za napraviti tako nešto.

U školama gdje se vijeća njeguju, učenici se stvarno trude postati njihov dio, što ima smisla jer im je škola veliki sastavni dio života nekoliko godina. Smatram da politička participacija najprije kreće u takvim okruženjima, a zatim se prelijeva na ostatak društva. Osoba u školi postaje društveno aktivna, a to se zatim nastavlja kada uđe u odrasli svijet uključivanjem u stranke, sindikate, različite inicijative, lokalne volonterske akcije i slično.

Organizira li Mreža mladih Hrvatske nekakve radionice u tom smjeru?

Radimo upravo to. Prošle godine je završio jedan takav projekt preko Erasmusa i bilo je jako puno zainteresiranih škola. Mogli smo raditi s njih četrdeset, a javilo ih se čak osamdeset. Organizirali smo nekoliko radionica u kojima bi sudjelovalo petnaestak ljudi, a obično bi iz jedne škole došli po jedan nastavnik i učenik zajedno, koji bi to znanje prenosili ostalima. Shvatili smo da je povezivanje nastavnika i učenika odlično jer ih zbližava, razbija formalnu barijeru među njima i omogućuje bolje surađivanje.

Međutim, nemamo dovoljno kapaciteta za aktiviranje svih vijeća učenika i tako nešto bi zapravo trebala organizirati država. Ministarstvo znanosti se time ne bavi, a to je iznimno važno jer je participacija u vijeću zapravo učenje osnovnih komponenti našeg sustava u malom. Imamo ravnatelja i nastavno osoblje kao donositelje odluka, vijeće učenika koje treba prenijeti ono što građani/učenici kažu da je njihova želja, a to rade u suradnji s donositeljima odluka u kontekstu nalaženja nekakvog kompromisa. To je zapravo osnova liberalne demokracije u školi, koja naravno može ići i šire. Postoji recimo primjer Japana, u kojem vijeća učenika stvarno imaju veliku ingerenciju, poput vlastitih budžeta kojima financiraju različite stvari. To je nešto čemu treba težiti, ali za početak treba dovesti do toga da vijeća funkcioniraju i rade svoju ulogu.

Pozitivna tendencija koju vidim je da se jako puno strukovnih škola počelo javljati na projekte. Strukovne su škole dugo vremena bile zanemarivane naspram gimnazija, koje su projekte često odbijale jer imaju previše ponuda i uvijek moraju izvagati koje će prihvatiti. Strukovne škole prati stigma da se s njima ne može raditi, a to uopće nije istina. Recimo, organizirali smo radionicu o radničkim pravima u Strukovnoj školi Sisak za druge i treće razrede. Njima je to bilo iznimno korisno jer uskoro stupaju na tržište rada. Bili su jako zahvalni na informacijama i rekli da Strukovne škole prati stigma da se s njima ne može raditi, a to uopće nije istina. Recimo, organizirali smo radionicu o radničkim pravima u Strukovnoj školi Sisak za druge i treće razrede. Njima je to bilo iznimno korisno jer uskoro stupaju na tržište radabi vrlo rado i dalje sudjelovali u takvim sličnim radionicama.

Često se priča o zastarjelom obrazovnom modelu u osnovnim i srednjim školama. Kako prevladavajuće metode obrazovanja utječu na njegovu kvalitetu?

Taj je problem usko vezan uz potrebu jačanja vijeća učenika i deformalizacije škola. Zanimljivo je da su nastavnici iznimno zainteresirani za radionice o neformalnom obrazovanju i uvijek se aktivno prijavljuju na njih, ali takav je tip predavanja sustavno zanemaren. To čak ne mora značiti da moraš biti izuzetno kreativan nego da, kada predaješ, ne govoriš 45 minuta u komadu nego postavljaš pitanja, potičeš razgovor i kod učenika razvijaš želju za aktivnim sudjelovanjem.

S druge strane, nije dovoljno samo poslati nastavnicima pisane materijale o tome nego su to stvari koje moraš učiti ljude. Treba organizirati edukaciju za nastavnike koja bi ih podučila tim vještinama, a to uglavnom spada na udruge koje rade projekte. Lijepo je čuti od nastavnika da si im promijenio život jer sada imaju nove pristupe kako raditi, ali tako nešto se treba provoditi sustavno, a ne ovisiti o rijetkim projektima i povlačenjima za rukave.

U kojoj je mjeri potrebno prestati se oslanjati na civilne udruge i početi strukturalno mijenjati stvari?

Teško je reći. Znamo kako izgleda kada naša država nešto preuzme. Iskreno sam puno veći pobornik socijalnog ugovaranja, odnosno toga da država financira udruge koje su već preko projekata pokazale da dobro rade. Recimo, udruge koje rade s bivšim kažnjenicima na resocijalizaciji, ovisnicima i drugim skupinama koje država potpuno zanemaruje imaju već ustaljenu praksu i metodologije, a potrebno im je više financijskih sredstava i osoblja koje država može ponuditi.

Socijalno ugovaranje ne bi smjelo biti projektno jer je to oblik prekarnog rada u kojem udruge uvijek iznova, svake dvije godine moraju aplicirati za projekt. Također, u projektnom radu se stalno mora trošiti vrijeme na izvještaje i slične stvari. U socijalnom ugovaranju svakih par godina imaš evaluaciju, ali ti se ugovor produljuje dugoročno. EU fondovi su doveli do toga da se u državnom proračunu ostavlja jako malo prostora za takav tip poslovnog odnosa.

Bi li se moglo dogoditi nekakvo udruživanje vijeća učenika i Sindikata hrvatskih učitelja u političkom djelovanju? Recimo, vijeće učenika primijeti koliko puno neki nastavnici rade, a malo su plaćeni, pa se krene obraćati javnosti o problemu potplaćenosti nastavnika, sudjelovati u njihovim štrajkovima i slično?

To se dogodilo prošle godine kada je bio štrajk nastavnika. Nastavnici su podržali učenike u štrajku zbog klimatskih promjena, a onda su učenici podržali štrajk nastavnika. To nekakvo zajedničko razumijevanje ide u smjeru deformalizacije odnosa o kojoj smo pričali prethodno. Dakle, autoritet nastavnika mora ostati očuvan, ali normalizira se bliži i neformalniji odnos. Takav tip odnosa se pogotovo osjeti s nastavnikom s kojim imaš neki tip redovitog kontakta zbog aktivnosti u njegovoj grupi ili slično. To je nešto potpuno drugačije.

To nas opet dovodi do modernijih načina predavanja, gdje nastavnik potiče učenika da razmišlja i izražava svoje mišljenje na satu.

Tako je, i zapravo sve češće upoznajem mlade ljude koji su za vrijeme i nakon fakulteta ostali u dobrim odnosima s učiteljima iz srednje škole. Ti ih učitelji zovu da se uključe u neke aktivnosti u školi. Recimo, Škola primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu je odličan primjer za to jer je Mladi naprosto ne znaju da se stvari mogu mijenjati neformalnim putemosnovala udrugu bivših učenika koja bivšim učenicima omogućava da sudjeluju u školskim aktivnostima. Doduše, kada su ti Mirko Ilić i druga poznata imena bivši učenici, naravno da ti je interesantno zadržati ih jer je to motivirajuće za nove generacije, ali takvi programi su potrebni svugdje.

Također, učenici su između ostalog budući političari i akteri u civilnom društvu pa je nastavnicima koji imaju tako niske plaće i loše radne uvijete u interesu zadržati odnos s njima koji će jednoga dana moći mijenjati stvari na višoj instanci.

Super primjer je Gimnazija Pula gdje je nastavnica Teodora Beletić sredinom 90-ih osnovala Eko-školu Lumen, prvu u Hrvatskoj, kao i prve prosvjedne akcije za Dan planeta Zemlje. Mnogi ljudi iz Lumena danas su znanstvenici i aktivisti koji se vrlo pomno bave tim pitanjima. Ta nastavnica je svojim radom zadužila eko-aktivističku scenu. To su, recimo, revolucionari koji su važni, ali ih ne vidimo često. Jedna osoba može stvarno puno napraviti. To je pravi učitelj - osoba koja ti promijeni život. Ona je bila potpuno inovativna, jer čak i danas ekološke grupe uglavnom organiziraju akcije čišćenja, ali nemaju taj aktivistički moment.