Nakon tjedana prividne slobode i studentske kontrole Sveučilišta, u Zadru je u srijedu (13. svibnja) ona i službeno okončana izjavom za medije kojom je Uprava Sveučilišta javnost obavijestila kako se od tog dana sve vratilo u "normalu", odnosno kako organizacija nastave funkcionira (iako to demantira Nezavisna studentska inicijativa Zadar - NSIZ). Uprava međutim u svojem obraćanju javnosti nije navela kojim se metodama koristila kako bi ostvarila tu prividnu i umjetnu normalizaciju. Prema izvještaju sa bloga NSIZ saznajemo kako je Uprava jednostavno iskoristila slabi trenutak studenata i studentica i zaključala vrata fakulteta, postavila unajmljene redare (njih oko 7) i zamijenila bravu na Sveučilišnoj zgradi na rivi. No taj autoritarni čin nije ostao na tome, već se od srijede na fakultet, kako se navodi na službenim stranicama Sveučilišta, može ući samo uz predočenje valjane studentske iskaznice (iksice ili indeksa) čime je ta ustanova postala zatvorena institucija, a što ona nikako ne bi smjela biti. Kao jedan od glavnih opravdanja svojih činova Uprava je navela navodno politikanstvo studenata i studentica i njihov ulazak u područje "dnevne politike". Imajući to u vidu možemo analizirati kako same činove uprave (i njihovu političnost, odnosno pristranost), tako i temeljno nerazumijevanje značenja ovog studentskog bunta koji je očito trebao ostati "nepolitičan", i ne biti dijelom "dnevne politike".
Početak problematike odnosa Uprave i studenata u Zadru najranije se mogao uočiti kroz "načelnu" podršku Uprave, gdje je riječ "načelno", kako se kasnije pokazalo, ustvari djelovala kao prazan označitelj
Početak problematike odnosa Uprave i studenata u Zadru najranije se mogao uočiti kroz "načelnu" podršku Uprave, gdje je riječ "načelno", kako se kasnije pokazalo, ustvari djelovala kao prazan označitelj. Uprava je naime u svoju "načelnost" mogla ubacivati značenja ovisno o svojim interesima ili pritiscima koji su na nju dolazili od strane MZOŠ-a ili Vlade kao hijerarhijski superiornijih institucija. Načelnost te "podrške" varirala je od euforije na inicijalnoj tribini koja je pokrenula blokadu (koja je dobila blagoslov od predstavnice rektorata prof. Proroković), preko "podržavanja ciljeva ali ne i metoda" studentske borbe, pa sve do finalnog akta u kojem se načelnost okrenula protiv samih studenata i studentica. Djela pak, kako se popularno kaže, govore puno više od riječi i riječne artikulacije "podrške". Drugim riječima, i samim svojim djelom, Uprava je otvoreno stala protiv studenata i studentica te samim time u korist Vlade i njezinog cilja gušenja studentskog bunta. Unatoč racionalizaciji svojih autoritarnih činova Uprava bi morala biti svjesna da se u ovoj priči, koja sada traje već četvrti tjedan, već od samoga početka radi o politici u kojoj svaki svaki akt, na ovaj ili onaj način, pozicionira subjekte na jednu od strana između kojih se odvija sukob, u ovom slučaju studenata i studentice i vlade.
Uprava je otvoreno stala protiv studenata i studentica te samim time u korist Vlade i njezinog cilja gušenja studentskog bunta
I dok su studenti i studentice ostali do kraja otvoreni Upravi i dopuštali joj sudjelovanje na plenumima te je, kako navodi sama Uprava, izvještavali o stanju na blokiranim lokacijama, Uprava je sa druge strane, u trenutku kada pritisci od strane Vlade i MZOŠ-a postaju sve jači, otvoreno okrenula leđa studentima i dala im pljusku. Tu je također važno istaknuti kako sudjelovanje Uprave nije bilo samo promatračko, već je ona u više navrata pokušala, svojim autoritetom i kroz svoje predstavnike i predstavnice, utjecati na same odluke plenuma, a u kojem se smjeru kretao njezin utjecaj Uprava je jasno istaknula u svojem obraćanju javnosti rekavši kako je svojim sudjelovanjem na plenumu djelovala "u traženju iz dana u dan rješenja za izlaz iz blokade". No takvim se djelovanjem Uprava uputila na krivu adresu, jer studenti nisu bili oni na kojima je ležala ta odluka i jasno su istakli pod kojim uvjetima odustaju od blokade. Studentima i studenticama plenumi, naime, koriste kao sredstvo borbe i planiranja daljnjih akcija oko blokade (kao i za izglasavanje iste koja je na svakom plenumu i potvrđena) i, ono najvažnije, traženju rješenja, iz dana u dan, da se njihovi zahtjevi za besplatnim obrazovanjem ispune. Međutim, o taj su se zahtjev oglušile gotovo sve hijerarhijske instance osim profesora i profesorica koji svakim danom kroz praksu sve više i sami pokazuju svoju neposlušnost i solidarnost sa studentima i studenticama (odbijanjem održavanja nastave na alternativnim lokacijama, pozivanjem studenata da im se priključe na prosvjedima itd.). Studenti i studentice su nadalje, u više navrata izrazili kako obustava nastavnog procesa nije avanturistička i "revolucionarna" igra, nego akt očaja na njihovu situaciju kao i na izbjegavanje Vlade i MZOŠ-a da riješi njihove probleme. Koliko su bili u pravu pokazuje upravo arogancija i ignoriranje Vlade i MZOŠ-a koje traje već jednako toliko dugo koliko i sama blokada. Vlada se naime ni u jednom trenutku nije službeno obratila studentima (svojim dolaskom na plenume), niti ih je osobno adresirala (već uvijek preko nekih drugih birokratskih instanci - poput Uprave), a u više ih je navrata i "izigrala" (dogovaranjem pa otkazivanjem potencijalnih sastanaka). Koliko bi ta arogancija bila još arogantnija da su studenti i studentice samo izašli na ulice (što su činili u više navrata), prošetali sa svojim transparentima i vratili se u svoje studentske uloge, možemo samo pretpostaviti. Blokada fakulteta svakim je danom sve opravdanija, tim više zbog ovakvog ponašanja Vlade prema zahtjevima upućenim odozdo, od strane samih onih koji mogu najbolje pričati o svojem statusu i potrebama - studenata i studentica.
Da bi stvorila legitimaciju za ovaj nasilni akt, Uprava je upotrijebila i sintagmu "studenata prosvjednika" kako bi te studente izdvojila/odvojila od ostalih kolega u čije ime Uprava navodno djeluje. Nije međutim jasno tko su ti ostali kolege (jesu li to studenti protiv blokade, svi studenti, oni kojih nije briga za sve to skupa pa tako ni za samu nastavu?) kao ni što oni misle o blokadi Sveučilišta. U nekoliko se navrata potezala teza kao ova studentska borba nije legitimna jer na plenumima sudjeluje samo manjina "studenata prosvjednika". Da u plenumima sudjeluje (statistička) manjina studenata i studentica sasvim je očito, no to i dalje ne znači da su oni manjina koja se nametnula većini ili da su plenumi samim time nedemokratski. Plenum je otvoreni forum na koji je svaki student i studentica pozvan doći, komentirati, raspravljati, suprotstaviti svoje mišljenje i na kraju glasati. On je otvorena pozornica političkog odlučivanja. U tom se smislu kao akteri/subjekti ove blokade mogu gledati samo oni studenti i studentice koji dolaze na plenum (bilo da se radi o onima koji podržavaju blokadu ili o onima koji joj se protive) i tamo potvrđuju svoj subjektivitet, te na kraju i moć odlučivanja. Studentima i studenticama koji ne posjećuju plenume ne možemo ništa implicirati, niti da su za niti da su protiv ove cijele akcije i blokade, jer to, banalno, ne znamo, a korištenje njihovog postotka kao opravdanja ove ili one teze bila bi najobičnija manipulacija. Oni između ostaloga, u kontekstu u kojem se odvija ova politička borba, ni nisu akteri, i to najvjerojatnije svojom vlastitom voljom i izborom. Stoga je, ako u obzir uzmemo one studente i studentice koji jesu subjekti/akteri, sasvim izvjesno da je blokada svaki puta izglasana većinom glasova, te da ona samim time ima i legitimitet. Ne nužno uprave, već samih studenata i studentica koji u toj borbi sudjeluju. U tom su smislu, i studenti i studentice koji su za blokadu i oni koji su protiv blokade svi zajedno "studenti prosvjednici", odnosno aktivni studenti i studentice koji su se okupili u do sada neviđene mase na zadarskom Sveučilištu kao i na sveučilištima u drugim gradovima.
Uprava je upotrijebila i sintagmu "studenata prosvjednika" kako bi te studente izdvojila/odvojila od ostalih kolega u čije ime Uprava navodno djeluje; nije međutim jasno tko su ti ostali kolege
Međutim, sama Uprava, koja je jednom podržavala, sada plenume vidi kao nelegitimne i kao kaotično mjesto. Pored toga, i sam je prorektor prof. Skračić, često prisutan na plenumima, te je na jednom od njih studentima i studenticama poručio kako on ne vjeruje u demokraciju plenuma (dakle demokraciju većine) nego u predstavništvo i uzak broj ljudi koji donosi odluke u ime većine. Sada, za nekoga tko je i sam djelatnik jedne takve hijerarhijske institucije, to ni nije iznenađujuće, i on ima pravo na svoje mišljenje. Ali isto se tako treba istaknuti kako je najveća vrlina, a istovremeno i slabost, direktne demokracije upravo činjenica da njezina snaga ovisi o aktivnosti i promišljanju svih uključenih u nju. To između ostaloga podrazumijeva i duge procese odlučivanja, iscrpnih rasprava, sučeljavanja/sukobljavanja mišljenja i argumentacije iz kojih proizlaze i odluke. Sve to skupa zahtijeva i puno vremena i prostora za artikulaciju ideja. Pa ipak, za mene, nekoga tko je i sam već godinama uključen u antiautoritarni pokret i sudjeluje u takvim procesima, upravo u toj iscrpnosti leži i sva vrlina političkog subjekta; ta iscrpnost upoznaje aktere sa svim poteškoćama i dilemama, ali ih i uči/obrazuje kako da budu politički subjekti. Time se čak i one studente i studentice, koji prethodno nisu ništa, ili su malo, znali o tim procesima opunomoćuje za direktno demokratsko odlučivanje i kritičnost. Pored toga, daje im se mogućnost da utječu na svoj život kroz glasanje o svim odlukama koje ih se tiču, a ne samo kroz izbor osobe kojoj predajemo svoju moć da odlučuje umjesto nas. Direktna demokracija, u etičko-političkom smislu, studentima i studenticama pruža mogućnosti koje ni jedan Studentski zbor (kao tzv. "legalno tijelo") nikada ne može pružiti, pogotovo u kontekstu u kojem je on osnovan a čija je funkcija bila upravo stvaranje političke elite, nasuprot demokratičnosti naroda, mase, studenata.
Ovu (novu) studentsku političnost uočili su brojni nacionalni i internacionalni intelektualni, kulturni i aktivistički djelatnici. Svakodnevno se na adrese studenata šalju pisma podrške, od studenata iz Beograda i Tokija, profesora i profesorica, do raznih udruga i organizacija. Sada je očigledno i da podrška građana i građanki, koji su i sami uvidjeli aroganciju vlasti, raste. Upravo je, uz studente i studentice, ta javnost ona koja ovoj blokadi - kako njezinim ciljevima tako i njezinim metodama - daje legitimitet i pokazuje opravdanost ovoga što stvaraju studenti i studentice, kao svoju solidarnost sa njima. Jer, ova je studentska borba, nakon godina parlamentarnih lakrdija između stranaka unutar kojih po pitanju neoliberalizma nema razlike i pasivnosti i poslušnosti naroda koji žive na ovom prostoru, presedan hrvatske politike. Drugačijim modelom organizacije, masovnom demokracijom kao tijelom odlučivanja, kao i samom artikulacijom zahtijeva odozdo ovi studenti i studentice predstavljaju novinu na političkoj sceni, i postaju simbolička inspiracija za sagledavanje alternativnih politika koje se jednako tako mogu primjenjivati i drugdje - na radnim mjestima, unutar administracije fakulteta itd. Novina je tih politika i ta da ne trebaju liderstvo kako bi se (samo)vodili u svojoj borbi i organizaciji.
Pa ipak, Uprava Sveučilišta u Zadru upravo je političnost (za koju im je trebalo dugo da je uoče) navela kao glavni razlog svojeg čina:
"Nakon plenuma održanog u ponedjeljak, 11. svibnja 2009. na kojem je sindikalni povjerenih sveučilišne podružnice otvoreno pozvao studente prosvjednike da se priključe štrajku koji organizira Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, te na prosvjed u Zagreb... Uprava je procijenila da se na taj način studentski prosvjed odvodi u prostor dnevne politike što smatra neprihvatljivim. Osim toga, pojavile su se među studentima i osobe i postupci kojima nije mjesto na Sveučilištu." (Izjava za medije, 13. 5. 2009)
Studentima i studenticama koji ne posjećuju plenume ne možemo ništa implicirati, niti da su za niti da su protiv ove cijele akcije i blokade, jer to, banalno, ne znamo, a korištenje njihovog postotka kao opravdanja ove ili one teze bila bi najobičnija manipulacija
Ovim Uprava pokazuje paternalistički odnos prema studentima i studenticama kojim ih pozicionira kao "nepolitične" subjekte, a njihove zahtjeve postavlja u domenu izvan "dnevne politike". U koju to točno domenu, ne znamo, ali sasvim je jasno da je taj zahtjev već odavno izašao iz zidina akademije i postao društveni problem na koji se teži utjecati političkom akcijom (organizacijom, zahtjevom, pozivom na promjenu zakona). Studenti i studentice su tako od samog početka i politični i vrijednosno obojeni (na mnoge načine), i to nije ništa loše, već je ustvari, u vremenima kada i politikom vlada logika tržišta, za pohvalu. A njihovo navodno prikazivanje kao "nepolitičnih" ustvari se može pripisati ili političkoj nepismenosti ili ideološkoj poziciji koja sve ono što ispada iz klasičnog (partijskog) formata ne definira kao političko, a ono što se definira kao političko automatski vezuje uz partijski format, od kojeg se deklarativno ograđuje. Nadalje, u trenutku kada se nešto definira kao političko, ono bi trebalo biti diskvalificirano i pometeno sa Sveučilišta. Kada je, eto, shvatila da se ipak radi o politici, Uprava je i postupila tako - pomela studente i studentice kako bi, prema vlastitim riječima, sačuvala "autonomiju" Sveučilišta (od samih studenata i studentica).
A razlog "metenja" postaje indikativan za cijelu ovu priču. Odjednom se političko savezništvo vidi kao problem, odnosno kao ulazak u mjesto "dnevne politike" (jer studentski bunt, eto, nije dio "dnevne politike"). Ovo iznenađuje tim više jer je to potencijalno savezništvo istovremeno ne samo političko nego i akademsko, jer se radi o budućim i sadašnjim obrazovnim djelatnicima. Njihovi su interesi, kao intelektualne radničke klase, sasvim sigurno i materijalno puno bliži interesima koje birokratske i hijerarhijske institucije imaju sa studentima, a to su između ostalog i kroz godine mogli i pokazati (time što zadarski studenti nisu na svojem jesenskom meniju imali ništa osim fast food hrane, time što nemaju studentsku ambulantu, te na kraju time što im se pripremao scenarij kojim će znanje postajati samo privilegija manjine). Studentska prava i zahtjevi već su od početka pitanje "dnevne politike" te su itekako svakodnevni problemi sa kojima se oni susreću a na koje imaju ili malo ili nemaju uopće utjecaja. Isto to vrijedi i za ostale intelektualne djelatnike, čije su plaće ugrožene u vremenu kada svakodnevno svjedočimo rastu cijena pod utjecajem globalne krize.
Drugačijim modelom organizacije, masovnom demokracijom kao tijelom odlučivanja, kao i samom artikulacijom zahtijeva odozdo, ovi studenti i studentice predstavljaju novinu na političkoj sceni, i postaju simbolička inspiracija za sagledavanje alternativnih politika
I na kraju, sasvim je sigurno da je Vlada trebala to spriječiti, da je trebala ucviliti bunt koji joj prijeti, te da svakodnevno radi na tome da, onako iza zavjese, izađe ovome na kraj. Svatko tko je imalo politički pismen, svjestanje da je politika uvijek i pitanje moći, te da oni na višim hijerarhijskim pozicijama imaju i svoje metode, kao i svoj diskurs, da spriječe sve one zahtjeve koji propituju njihove pozicije moći i zahtijevaju raspršivanje moći i društvenih dobara diljem društva. Isto je tako izvjesno da je Uprava svojom nižom hijerarhijskom pozicijom odgovorna Vladi (i materijalno i interesno). A koje su to metode onih na pozicijama moći Uprava je i jasno pokazala.
To što se dogodilo, međutim, potencijalno nije loše. Možda pomogne studentima i studenticama u njihovom otrežnjivanju od dionizijskih hvalospjeva Upravi koji su prožimali zadarske plenume. Možda im taj akt pomogne shvatiti primarnost svojeg statusa i svojih interesa sa ostalim studentima i studenticama iz Hrvatske o kojima se do sada na plenumima jako malo pričalo. Jer tada će se potencijalno shvatiti da je solidarnost najjača snaga studenata i da se u ovoj borbi mogu osloniti samo na svoje vlastite snage, svoju vlastitu lucidnost i požrtvovnost. Ostali su saveznici uvijek dobrodošli, ali nisu osnova ove borbe. Osnova su sami studenti i studentice...
