Dr. sc. Marina Biti redovita je profesorica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci. Kao članica predsjedništva OraH-a bila je, kako sama kaže, "davateljica inicijalnog impulsa" timu koji je sastavio prijedlog kulturne politike te stranke, a prijedlog je trenutno u javnoj raspravi. Autorski tim se, prije svih, sastojao od "izvrsnih suradnika i izravnih autora prijedloga, Nenada Rizvanovića i Emine Višnić (koja je u ovome poslu sudjelovala kao vanjska suradnica)". Osim davanja inicijalnih impulsa, profesorica Biti svoj "većinom pozadinski" doprinos sastavljanju ovog dokumenta, vidi i u koordinaciji cijelog posla, odnosno "u interakciji koja je rezultirala nastankom toga dokumenta".
OraH-ova strategija kulturne politike polazi od osnovne ideje sistemskog i horizontalnog pristupa njezinom kreiranju i provedbi. Možete li nam objasniti što to točno znači?
Pojedinačni problemi u pojedinačnim kulturnim sektorima refleks su dugo nerješavanih sistemskih problema u kulturi. Nastojali smo identificirati dubinske točke iz kojih se može djelovati na sustav kulture u cjelini, a grozdove problema koje čine zaštita kulturnih dobara, poticanje Kultura nam je, kao i druge društvene sfere, ispremrežena privatno-političkim interesima i utjecajima nevidljivih struktura moći čiji se partikularni interesi nadređuju težnji za kvalitetom svih naših programa i proizvodastvaralaštva i razvijanje kulturnog života promatrali smo u njihovoj međupovezanosti. Takav pristup bi se mogao nazvati i dijagnostičkim, nasuprot simptomskome. Ako tretiraš samo simptom, a ne i uzrok poremećaja, u najbolju ruku je taj simptom moguće potisnuti ili prikriti, što ne znači da se on neće vratiti, da neće možda i eskalirati, transformirati se u mogući novi poremećaj. Pristup koji primjenjujemo temelji se na samome smislu pojma "strukturnih promjena" o kojima se danas mnogo govori ali ih se ne uvodi. Strukturnim se zahvatima teži trajnom zalječenju, kroz sva područja kulture (otud i riječ "horizontalno"). Da pristup nije sistemski, onda bi posrijedi bile samo kozmetičke prepravke ili krpanje stanja, što nas ne bi zadovoljilo.
Kako biste odredili zacrtanu ORaHovu kulturnu politiku u odnosu na ono koju zadnje tri godine provodi koalicija SDP-HNS? Na razini dokumenata možemo naići na dodirne točke – recimo, Kukuriku koalicija u Planu 21 je također isticala važnost autonomije nasuprot birokratiziranosti i političkim utjecajima, nezavisnost materijalnog položaja kulture, aktivizam "djece i odraslih" u kulturnim aktivnostima...
Nažalost, ni u posljednje tri godine nije došlo do promjena kojima bismo se mogli veseliti. Kriza je vladi bez sumnje bila otegotni faktor za neke, pretpostavljam, željene iskorake, no to ne može biti opravdanje kada je riječ o podržavanju prisutnosti političkoga utjecaja na odluke o financiranju kulture i upravljanju javnim ustanovama, ni kada se radi o nedovoljnoj uključenosti umjetnika, stručnjaka i kulturnih profesionalaca u procese odlučivanja. Što se pak općega stanja tiče, razvidno je da kulturnom sferom i nadalje dominiraju nacionalne i velike javne institucije koje njeguju tradicionalne umjetničke forme i reprezentativne programe, koje su i proizvođači visokih infrastrukturnih troškova, a čiji se način poslovanja slabo ili nikako ne propituje. Takav je pristup Glavni je činitelj klijentelističkih odnosa, naravno – politika. Ne smatram zato nimalo vjerojatnim da bi ijedna od dosadašnjih politika, stasalih upravo na klijentelističkim odnosima, bila u stanju na tome planu provesti ikakve relevantnije pomakereproduktivan, a po učincima i neminovno regresivan, budući da zasigurno zatvara umjesto da otvara vrata stvaranju novog kulturnog kapitala: razvoju umjetnosti i kulturnog stvaralaštva, kao i kulturnih kompetencija. Nažalost, izostaje i kvalitetna evaluacija programa – i na ulaznoj razini koja je vezana uz same odluke o financiranju, i na izlaznoj koja se tiče javnog praćenja. A sve to čini začarani krug kojim se pogoduje stanju kakvo jest, i doprinosi gašenju kulturnih vrijednosti. Radi se upravo o onim vrijednostima koje društvo trebaju činiti aktivnim i istinski živim, oplemenjivati ga. Ne samo u estetskome, nego i u empatijskom, pa i proizvodnom smislu riječi.
Takva erozija vrijednosti traje i dalje, i uzima svoj danak, jer ona ne degradira samo kulturne procese već kapilarno zahvaća i druge društvene sfere. Teško da drukčije može biti dok veliki dio naše kreativne scene živi doslovno "na aparatima" zbog slabih potpora društveno angažiranom djelovanju (pogotovo kada su posrijedi ugroženije društvene skupine), zbog zanemarivanja razvoja manjih institucija, zbog neadekvatnog poticanja samostalnih umjetnika, umjetničkih organizacija, udruga, poduzeća iz djelokruga kulturnih industrija... Nešto se pokušalo napraviti na povezivanju kulture i drugih djelatnosti, društvenih i gospodarskih, no rezultata ima tek u naznakama. Ni na planu obrazovanja se ne čini dovoljno, a obrazovanje je temelj svega: ne dođe li do boljeg povezivanja kulturne i obrazovne politike, imat ćemo i ozbiljnu krizu kadrova sposobnih stvarati nove kulturne vrijednosti, kao i manjak onih upravljačkih koji bi o tim procesima trebali skrbiti. Sve se to može ocijeniti de facto kao nastavak ranijih politika. Ili: kao kontinuitet uvijek jedne te iste politike nezainteresirane za stvarne pomake, već samo za seljenje naglasaka s jedne politički preferirane skupine na drugu.
Polazna tvrdnja poglavlja o kulturi u Planu 21, koja se zatim varira na nekoliko mjesta u tom tekstu, jest da nas "kultura Osamostaljenje kulture od politike moguće je ostvariti posredstvom nezavisnih javnih tijela. Jedan od prioriteta bi svakako bilo osnivanje Javne agencije za knjigu.određuje u nacionalnom smislu". Vidite li i vi središnju važnost kulture u određivanju i održavanju nacionalnog identiteta? Čini se da u OraH-u pomičete težište na funkciju kulture (i baštine) u odnosu na održivi razvoj?
Nije pogrešno reći da nas kultura nacionalno određuje, no isto tako bih upozorila na to da se ta tvrdnja može shvatiti statički i deklarativno, ali da je se može (a ja bih rekla: i treba) shvatiti i dinamički. Ako nam je stalo do toga da imamo kulturu kao živ, dinamičan proces – a stalo nam je! – tada moramo biti spremni na to da i pitanje nacionalnoga identiteta, posredstvom kulturnih izričaja, razmatramo u odnosu na drugo i na druge u nacionalnom kulturnom prostoru, pa i izvan njega.
Naime, samo ako ideju nacije oslobodimo svih artificijelnih i nepotrebnih inhibicija, kultura će moći preuzeti svoju funkciju jednog od stupova održivoga razvoja. Kultura mora funkcionirati kao rasadnik vrijednosti koje oplemenjuju i pojedinca i društvo u cjelini, pozitivno se prelijevati u sve sfere društvenog djelovanja, od umjetnosti do gospodarstva, i biti faktorom općeg društvenog napretka. Dekulturacija se pak može smatrati gubitkom niza osobnih i društvenih funkcija, gotovo nekom vrstom društvenoga Regulatorni paravani iza kojih se skrivaju politički i partikularni interesi moraju se početi demontirati, i taj proces je potrebno trajno održavati na životuumiranja, pa je svakako u širem interesu da se takvom negativnom procesu odupremo. Kultura se zato ne smije smatrati za luksuz! Ispravnije bi bilo reći da si ne možemo priuštiti luksuz da je zapustimo.
Budući da se zalažemo za održivi razvoj, zadatak nam je ozbiljno se založiti za stvarnu aktivaciju kulturnih procesa, a to, kako rekoh, ne bi bilo moguće kada bismo suodnos kulture i nacije arhivski tretirali, ili kada bi nas zanimali tek puki efekti površine. U skladu s time, procijenili smo da se kulturna politika mora bazirati na akceptiranju kulturne raznolikosti, na interkulturalnome dijalogu, na nediskriminativnoj otvorenosti spram svih zainteresiranih subjekata, vjerujući da samo takva vrsta otvorenosti može iskomunicirati, pa i postulirati, i samu ideju nacionalnoga identiteta. Zato u svojemu programu nismo išli na razdvajanje pitanja decentralizacije, poticanja lokalnog kulturnog stvaralaštva, adekvatne zaštite povijesne, kulturne i intelektualne baštine, demokratizacije kulture, interkulturnog dijaloga... već smo svemu tome pristupili kao sklopu međupovezanih pojava. Opredijelili smo se za uključivu definiciju kulture, za proaktivan, otvoren, komunikativan i demokratičan pristup koji suodnos tradicije i budućnosti izgrađuje kroz dijalog svih kulturnih subjekata, što smatramo da korespondira i s povijesnom esencijom hrvatskog kulturnog bića, sa svim dinamičkim Kadgod javnost dobije priliku izjasniti se o zakonima i aktima, bilo da je riječ o regulaciji nekog segmenta kulture ili nekog specifičnog pitanja koje se vezuje uz upravljanje ili financiranje u kulturi, čuju se više-manje unisoni iskazi nezadovoljstva postojećom regulativom, ponajviše zbog interesa koje ona maskira, a na štetu kvalitetnijih ciljevaprocesima koji su nas doveli do 21. stoljeća i bili su činitelji su našega opstanka, razvoja, kulturne održivosti.
U OraH-ovom tekstu piše da je potrebno baviti se propisima koji određuju pitanja donošenja odluka o financiranju i upravljanju kulturnim sustavom. Što trenutno ne valja s tim propisima? Pretpostavljam da se tu misli prije svega na temeljne propise poput Zakona o financiranju javnih potreba u kulturi, Zakona o kulturnim vijećima..?
Riječ je o zakonima koje spominjete, ali i o ukupnoj regulativi kulturne sfere koja iziskuje temeljito "češljanje". Za ilustraciju stanja može, recimo, poslužiti relativno nedavni prijedlog izmjena i dopuna Zakona o kazalištu. Riječ je o primjeru koji se osobito pamti zbog pratećih političkih nadmetanja oko imenovanja ravnatelja kazališnih ustanova koja su tijekom poduljega perioda punila novinske stupce. No senzacionalizam na stranu, riječ je o primjeru koji možemo shvatiti i kao indikaciju regulatornih poremećaja s kakvima se kultura ne nosi samo u sferi kazališta, nego i u drugim sferama. Kadgod javnost dobije priliku izjasniti se o zakonima i aktima, bilo da je riječ o regulaciji nekog segmenta kulture ili nekog specifičnog pitanja koje se vezuje uz upravljanje ili financiranje u kulturi, čuju se više-manje unisoni iskazi nezadovoljstva postojećom regulativom, ponajviše zbog interesa koje ona maskira, a na štetu kvalitetnijih ciljeva. Pitanja upravljačkih i umjetničkih prava, kriterija izbora članova u kulturna vijeća, nadzora nad trošenjem javnoga novca, evaluacije programa i ne/transparentnosti evaluacijskih postupaka, zapošljavanja, različitih sloboda i nadležnosti, odgovornosti… sva ta pitanja, i mnoga druga, iziskuju pomno preispitivanje. Treba svakako prestati s privremenim ili partikularnim rješenjima koja se donose po diktatu političkog trenutka. Pokušaje zakulisnih igara i lobiranja nikada nećemo moći u potpunosti zaustaviti, ali rješenja moraju biti takva da maksimalno zakompliciraju miješanje politike u kulturu. Moramo težiti Pitanja upravljačkih i umjetničkih prava, kriterija izbora članova u kulturna vijeća, nadzora nad trošenjem javnoga novca, evaluacije programa i ne/transparentnosti evaluacijskih postupaka, zapošljavanja, različitih sloboda i nadležnosti, odgovornosti… sva ta pitanja, i mnoga druga, iziskuju pomno preispitivanjeautonomiji kulture, i rješavati se svih propisa koji taj cilj opstruiraju.
Vjerujem da se oko samih ciljeva stvaranja uravnoteženijeg, demokratičnijeg, dinamičnijeg i učinkovitijeg kulturnog sustava lako možemo usuglasiti, no pravi test izdržljivosti i tolerancije slijedi tek kada se otvori rasprava o načinima i putovima da se to ostvari. Modela ima, no ne smiju se njima prejudicirati i konačna rješenja, budući da se ona moraju oblikovati u dijalogu sa svim akterima u kulturi. A ako se i nakon donošenja nekog rješenja pokaže da ono pada na ispitu stvarnosti, tada treba poduzeti sve potrebne korake da se i to u daljnjem hodu korigira. Ključna je spremnost na otvoreno i kontinuirano preispitivanje regulatorne situacije. Regulatorni paravani iza kojih se skrivaju politički i partikularni interesi moraju se početi demontirati, i taj proces je potrebno trajno održavati na životu.
Kakvu ulogu bi trebala imati kulturna vijeća? U OraH-ovoj strategiji navodi se imperativ jačanja njihove uloge.
Pa upravo je način na koji funkcioniraju kulturna vijeća indikativan za prakse performativnog posezanja za demokratskim etiketama koje se na svakome koraku mogu cinično izigravati. Jedan od željenih pomaka težišta bio bi, recimo, pomak s pravdanja raznoraznih konflikata interesa u pravcu mnogo efikasnije zaštite sustava od takvih pojava. Svi znamo i za velike mogućnosti zadiranja političkih instancija u odluke koje vijeća donose, kao i za manjak kriterija i kontrolnih mehanizama kojima bi se takve intervencije ograničile. Uloga je kulturnih vijeća savjetodavna, što u naravi znači da su ona predlagatelji, ali ne i donosioci odluka, čime se otvara golem neregulirani prostor za podešavanje predlaganih rješenja partikularnim interesima nevidljivih aktera. U tu je sivu zonu svakako potrebno regulatorno ukoračiti! Zatim, tu je i sam pojam strateških prioriteta koji, često bez pravoga pokrića u smislenim i odista promišljenim strategijama, postaje kriterijem inicijalne selekcije i lako se premeće u instrument favoriziranja dobro instruiranih političkih klijenata. Zato mislim da ne bi bilo naodmet kulturna vijeća snažnije uključiti i u predprocese Pokušaje zakulisnih igara i lobiranja nikada nećemo moći u potpunosti zaustaviti, ali rješenja moraju biti takva da maksimalno zakompliciraju miješanje politike u kulturustrateškoga planiranja kulture na lokalnim i regionalnim razinama, snažnije uključiti stručnjake u prepoznavanje kulturnih potreba koje od terena do terena mogu varirati. Na koncu, tu je i vrlo važno pitanje financijske netransparentnosti: objavljuju se konačne odluke o dodijeljenim sredstvima pojedinim programima na godišnjoj razini, ali ne i godišnji izvještaji o stvarno utrošenim sredstvima. Isto tako, revizije poslovanja ustanova provode se samo sporadično, a ozbiljna programska evaluacija gotovo u potpunosti nedostaje. Ukratko: slabosti sadašnjega sustava nisu nepoznate, i stanje je moguće popraviti. Pretpostavka je, naravno, stvarna volja da se to i učini.
Doista, u OraH-ovom dokumentu najavljujete rješavanje niza problema koji proizlaze, kako je napisano, iz nedovoljne razine evaluacije i ozbiljne revalorizacije programa, neadekvatnog sustava praćenja javnog financiranja, ukratko netransparentnosti... na osnovu kojih podataka iznosite ocjenu da sustav javnog financiranja nije primjeren?
Iz podataka koji su javno dostupni nije teško razabrati da su (i dalje) u središtu interesa hrvatske kulturne politike nacionalne i velike institucije, čuvari tzv. visoke kulture, i da se značajna sredstva distribuiraju velikim dijelom po inerciji, bez povratnih analiza o tome kako bi se rad pojedinih institucija mogao unaprijediti. Većina se sredstava u kulturi, odnosno 53 posto, ulaže u plaće i u materijalne troškove javnih Kriza je vladi bez sumnje bila otegotni faktor za neke, pretpostavljam, željene iskorake, no to ne može biti opravdanje kada je riječ o podržavanju prisutnosti političkoga utjecaja na odluke o financiranju kulture i upravljanju javnim ustanovama, ni kada se radi o nedovoljnoj uključenosti umjetnika, stručnjaka i kulturnih profesionalaca u procese odlučivanjaustanova; na kazališne i muzejsko¬galerijske ustanove otpada 49 posto ukupnih sredstava za financiranje redovne djelatnosti. Ulaganje u programsku djelatnost na nacionalnoj razini iznosi 5 posto, a na lokalnoj samo 39 posto, što je posljedica decentralizacije vlasništva nad ustanovama. S jedne strane imamo bogatije centre koji su u mogućnosti ulagati u vrlo skupe reprezentativne projekte, a s druge one siromašnije kojima ponekad doslovno manjka sredstava i za minimalno održavanje zgrada. Kontrasti koje imamo su ponekad frapantni i pokazuju veliku strukturnu neujednačenost sustava financiranja. Kulturna bi se politika u daleko većoj mjeri trebala usmjeriti izgrađivanju živih centara kulture diljem Hrvatske, s čime i njegovanju kulturnih potreba što šireg spektra stanovništva. Takvi bi centri trebali biti otvoreni za različite vrste umjetnosti, kao i za sve druge vrste suradnje kojima umjetnost može otvoriti vrata, i mogli bi prerastati u aktivna poprišta regionalne i europske suradnje. Barem bi se jednim dijelom takvi projekti mogli ostvariti i kroz racionalizaciju ukupnoga trošenja, što također iziskuje sistemske intervencije.
Kao jedan od ciljeva kulturne politike najavljujete unapređenje sustava financiranja u kulturi. Kako namjeravate unaprijediti taj sustav?
Sustav se može unaprijediti postupnom decentralizacijom odlučivanja u kulturi, što treba popratiti i smislenim povezivanjem različitih izvora financiranja, gdjegod za to postoje pretpostavke. Hrvatski audiovizualni centar je mogući primjer uspješne implementacije i jednog i drugog. Decentralizacija odlučivanja je u vezi s tzv. "armslength" principom koji odluke prepušta nezavisnim stručnjacima, a uključuje i sve relevantne aktere u tome sektoru. Politika u to nije uključena, iako se sredstva za rad Centra osiguravaju dijelom i iz državnog proračuna. U budžet ulazi i bruto-prihod koji se ostvaruje obavljanjem audiovizualnih djelatnosti Hrvatske radiotelevizije, nakladnika televizijskih programa na nacionalnoj razini i na regionalnoj razini, operatora sustava kabelske distribucije i Razvidno je da kulturnom sferom i nadalje dominiraju nacionalne i velike javne institucije koje njeguju tradicionalne umjetničke forme i reprezentativne programe, koje su i proizvođači visokih infrastrukturnih troškova, a čiji se način poslovanja slabo ili nikako ne propitujetelekomunikacijskih mreža, zatim davatelja internet usluga i osoba koje javno prikazuju audiovizualna djela. Primjer takvog pristupa može biti i Zaklada Kultura nova – također autonomno tijelo koje potpomaže stabilizaciji i razvoju organizacija civilnog društva.
Osamostaljenje kulture od politike moguće je, kao što navedena dva primjera pokazuju, ostvariti posredstvom nezavisnih javnih tijela. Takva bi tijela bilo važno oformiti i za druge sektore. Jedan od prioriteta bi svakako bilo osnivanje Javne agencije za knjigu.
Među ciljevima i prioritetima navodite otvoreno i participativno kreiranje kulturne politike. Na osnovu kakvih spoznaja smatrate da njezino kreiranje dosad nije bilo dovoljno otvoreno i participativno? Što je na tom planu moguće promijeniti?
Kulturnim sustavom u Hrvatskoj i dalje dominira ideja reprezentativne funkcije kulture, dakle ekskluzivistički, a ne participativni pristup. Ne želim reći da se kultura treba odreći svoje reprezentativne funkcije, ali ona se svakako mora mnogo šire otvoriti i novim, drukčijim oblicima kulturnog djelovanja – ponajprije progresivnim umjetničkim praksama, umjetničkom istraživanju i eksperimentu te društveno angažiranim kulturnim aktivnostima, a sve je to danas na margini sustava. Istovremeno, ona mora pronaći adekvatne mjere koje će odgovoriti na izazove vezane uz izgradnju kulturnih kompetencija, osobito djece i mladih, te se snažnije posvetiti pitanjima profesionalnog obrazovanja u kulturi i umjetnosti. Osmišljavanje mjera na svim tim planovima, i, Nije pogrešno reći da nas kultura nacionalno određuje, no isto tako bih upozorila na to da se ta tvrdnja može shvatiti statički i deklarativno, ali da je se može (a ja bih rekla: i treba) shvatiti i dinamički dakako, njihovo provođenje, preduvjeti su demokratizacije kulture i širem uključivanju kulturnih aktera iz svih društvenih sfera.
Što za vas znači "demokratizacija upravljanja ustanovama" u kulturi? Kakva unapređenja je na planu demokratizacije upravljanja moguće uvesti?
Još uvijek nema sustavnog pomaka u iniciranju drukčijeg modela upravljanja javnim ustanovama. No ipak imamo prvi i zasad jedini primjer javnocivilnog partnerstva u kulturi: ustanovu Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade kojoj su suosnivači i o kojoj zajednički odlučuju Gradska uprava i Savez organizacija civilnog društva. To naznačuje smjer, a ujedno nudi i mogući model demokratizacije upravljanja ustanovama u kulturi. Imamo, dakle, prvu najavu mogućnosti demokratske dinamiziracije upravljanja kulture, i možemo očekivati da će novi oblici upravljanja uključivati širi krug zainteresiranih profesionalaca, i u većoj se mjeri otvoriti prema javnosti. Potreba za raznim vidovima udruživanja inače i objektivno postoji, budući da izvan tradicionalnih institucija ima jako malo aktera koji mogu samostalno iznijeti veće i važnije kulturne projekte, pa je za očekivati da će i takvi momenti doprinijeti stvaranju novoga i otvorenijega, u većoj mjeri dijaloški nastrojenoga kulturnoga ozračja.
Kako onemogućiti to da glavni "problem" kulturne politike bude kadrovske prirode – kojoj će stranci ili klanu biti priklonjen ravnatelj ove ili one kulturne ustanove, član ovog ili onog vijeća?
Ne kaže se uzalud da je najvažnija od svih politika, i to u svim sferama ljudskoga djelovanja – kadrovska politika! Problem zagađivanja kadrova Procijenili smo da se kulturna politika mora bazirati na akceptiranju kulturne raznolikosti, na interkulturalnome dijalogu, na nediskriminativnoj otvorenosti spram svih zainteresiranih subjekata, vjerujući da samo takva vrsta otvorenosti može iskomunicirati, pa i postulirati ideju nacionalnoga identitetanije problem koji imamo samo u kulturi, nego je to nažalost i jedan od temeljnih problema cijeloga našega društva. Kultura nam je, kao i druge društvene sfere, ispremrežena privatno-političkim interesima i utjecajima nevidljivih struktura moći čiji se partikularni interesi nadređuju težnji za kvalitetom svih naših programa i proizvoda.
Glavni je činitelj klijentelističkih odnosa, naravno – politika. Da bi se takve pojave iskorijenile, politika bi morala samu sebe izuzeti iz svih procesa u kojima je suvišna, razdružiti se od klijentelističkih mreža na kojima često počiva veći dio njezine moći. Ne smatram zato nimalo vjerojatnim da bi ijedna od dosadašnjih politika, stasalih upravo na klijentelističkim odnosima, bila u stanju na tome planu provesti ikakve relevantnije pomake. No ni u boljim političkim scenarijima ne treba imati iluzija da će sporadička priklanjanja pojedinačnim interesima preko noći biti posve zatrta, budući da takve pojave nisu uspjele u cijelosti eliminirati ni demokracije koje su daleko zrelije od naše. Od krucijalne je međutim važnosti da politika NE potiče takvo neprincipijelno djelovanje, i da se vrata što šire otvore svim procesima koji će doprinijeti smanjenju političkih utjecaja i profesionalizaciji kulturnoga sektora. I naravno, važno je da se razviju mehanizmi zaduženi za detekciju takvih loših praksi, da se uspostavi politička volja koja će aktivno djelovati na njihovoj eliminaciji. Važno je valorizirati pozitivne pojave, nagrađivati profesionalni rad i poštenje, te ustrajno raskrinkavati negativne pojave koje predstavljaju vidove koruptivnog ponašanja.
Kako država može poticati društveno angažirano djelovanje i kritičku raspravu u kulturi? Poticanje angažmana i kritike također se navode među ciljevima i prioritetima OraH-a.
Suradnja između različitih kulturnih djelatnosti je nažalost oskudna, a još je i oskudnija suradnja kulture s drugim sektorima. Takve se korelacije Samo ako ideju nacije oslobodimo svih artificijelnih i nepotrebnih inhibicija, kultura će moći preuzeti svoju funkciju jednog od stupova održivoga razvoja nažalost slabo potiču, i ako se događaju, događaju se više po samoj prirodi stvari, nego što se o tome posebno skrbi. To dovodi do kržljanja onih funkcija kulture koje bi trebale koristiti širem društvenom razvoju, a kojima je intersektorski razrađena politika osnovni preduvjet. Da bi intersektorsko djelovanje bilo moguće, moraju postojati međusobno harmonizirane politike svih uključenih područja, i to sa sustavima mjera koje to mogu omogućiti. Moraju, naravno, postojati i osobe koje će se brinuti da se intersektorske mjere uistinu i provode, kao i sustav praćenja rezultata takvih suradnji. Prostor se za kulturno djelovanje otvara posebno u područjima obrazovanja, turizma, ali u komunikacijama, u ekologiji i zaštiti okoliša, vanjskoj politici… Diseminacija kulture posredstvom drugih javnih politika može samo doprinijeti općem kulturnome razvoju zemlje, ali podjednako tako i uspješnijem funkcioniranju svih društvenih sektora s kojima kultura stupa u aktivnu korelaciju.
Kakav odnos između kulture i tržišta bi po vašem mišljenju bio primjeren? Uspostavljanje takvog, primjerenog, odnosa također navodite među strateškim ciljevima i prioritetima.
Pojedina je područja kulture, ona koja potpadaju pod klasifikaciju umjetnički vrijednih tvorevina, potrebno zaštititi od tržišnih zakonitosti. Ne smijemo zaboraviti da je umjetnost također javno dobro, da ona predstavlja civilizacijski domet koji baštinimo, koji stvaramo i koji predajemo u Kultura mora funkcionirati kao rasadnik vrijednosti koje oplemenjuju i pojedinca i društvo u cjelini, pozitivno se prelijevati u sve sfere društvenog djelovanja, od umjetnosti do gospodarstva, i biti faktorom općeg društvenog napretkanasljeđe budućim generacijama. No kultura može biti i vrlo probitačna u tržišnom smislu riječi, pogotovo kada se radi o velikome broju aktivnosti kulturnih industrija kao što su audiovizualna i glazbena te nakladništvo, ili kada govorimo o proizvodima tzv. kreativnih industrija, kao što su dizajn i arhitektura. Pritom treba imati na umu da ni te djelatnosti ne smijemo mjeriti isključivo ekonomskim kriterijima, već i prema kriterijima njihove kulturne i opće društvene vrijednosti. Potrebno je dobro balansirati procese komodifikacije kulture i zaštite kulture od komodifikacije, što je jedan od fundamentalnih zadataka održive i društveno korisne kulturne politike.
Kako biste prokomentirali ulogu trenutnih kulturnih vlasti u zaštiti spomenika kulture od neprimjerene komercijalne potrebe, recimo u Dubrovniku? Znamo da je u vezi s njime UNESCO prošle godine apostrofirao Ministarstvo kulture RH.
Ni prirodne resurse koji čine naše nacionalno blago, kao ni kulturnu baštinu, ne smijemo svoditi na gole ekonomske funkcije. Koncepcija održivoga razvoja poziva na pronalaženje primjerene mjere između krajnosti na koje s jedne strane poziva slijepa ekonomska logika, a s druge – potencijalno podjednako slijep konzervacionistički pristup. Obje krajnosti, naime, mogu predstavljati ugrozu nacionalnim i lokalnim interesima. Kada i ako postoje objektivni razlozi da se neko zadano stanje zaštiti, potrebno ga je uistinu i zaštititi i od komercijalne devastacije. Zaustavljanje svakoga vida intervencije pritom ne mora biti jedini mogući način zaštite, no isto tako treba reći da je svako interveniranje prate i rizici koji se ni u jednoj fazi ne smiju podcjenjivati, pogotovo kada su u pitanju komercijalne svrhe.
Možemo se, dakle, samo nadati da će na Srđu, s obzirom na uočene opasnosti i prijetnje, sve potrebne mjere zaštite prirodnog i kulturnog dobra biti uistinu poduzete i da će biti i učinkovite, s obzirom na to da je taj proces – koji nisu uspjele zaustaviti poduzete građanske inicijative, Nadajmo se da veliko kašnjenje u odnosu na najave donošenja strategije medijske politike znači da autori te buduće strategije tome poslu pristupaju ozbiljno i temeljito. Čekamo rezultate s velikim zanimanjempa ni održani referendum – nezaustavljivo pokrenut… Nadzor svjetskih organizacija zbog toga smatramo više nego dobrodošlim i svakako potrebnim. Nadamo se da će i javnost dobiti na uvid službena izvješća o razvoju stanja na terenu i o mjerama zaštite okoliša koja UNESCO zahtijeva od Ministarstva kulture, što bi svakako poslalo umirujuću poruku.
Ministarstvo kulture je prije više od tri godine najavilo izradu medijske strategije/politike, čiji službeni nacrt dosad nije objavilo. Kako biste prokomentirali takvo odgađanje? Kakvu medijsku politiku namjerava provoditi ORaH, bude li u prilici?
Mi smo u ORaH-u proveli veći dio pripremnih radnji za izradu medijske politike koja bi trebala ponuditi, kolikogod je to moguće, cjelovitu viziju razvoja medija u Hrvatskoj. Ta bi nas strategija trebala pripremiti za transformacije u samoj medijskoj industriji, od audiovizualne do nakladničke, no podjednako tako i za snalaženje u digitalnome društvu koje sa svojim brojnim funkcijama svakim danom postaje sve prisutnije. Osobito kompleksnom ovu temu čini činjenica da mediji danas ruše sve granice, da na neki način svi postajemo kreatori ili sukreatori, podjednako kao i adresati medija. Nova medijalizirana stvarnost već je promijenila ne samo načine na koje komuniciramo, nego i načine na koje mislimo. Ona ima, a imat će i sve više upliva na hrvatsko gospodarstvo, na pravosudni sustav, na javnu i privatnu sigurnost, na sustav zdravstva, na sve javne službe kao i na brojne i raznolike privatne servise… Pravne i etičke reperkusije svih tih promjena su ogromne, i medijska ih politika treba nastojati sagledati. Za to postoje oslonci u EU direktivama, no važno je s velikom pomnošću analizirati i trenutno stanje medija u Hrvatskoj, uključujući i suodnos onih digitalnih i tiskanih, kako bismo uzmogli postaviti ciljeve primjerene hrvatskoj situaciji i donijeti mjere koje mogu pomoći da te ciljeve i ostvarimo. Ako želimo opstati i biti uspješni u svijetu koji se nevjerojatnom brzinom mijenja, moramo držati korak s tim promjenama, anticipirati situacije koje slijede, fokusirano se za njih pripremiti.
Sastavljanje takve politike je izuzetno kompleksan posao, no držimo da smo našom kulturnom politikom dio pripremnih radnji za to odradili. ORaH-ova će medijska strategija svakako implementirati načela održivoga razvoja: preispitat će dotoke globalnih utjecaja, ali i mogućnosti medijske diseminacije nacionalnih i lokalnih vrijednosti; potaknut će pripremu hrvatskog obrazovnog sustava za radna mjesta za koja će se tek ukazati potrebe; osmislit će načine i pokušati zacrtati željene smjerove razvoja medija u Hrvatskoj, te ponuditi i smjernice gospodarstvu za nove načine medijskoga predstavljanja. Jedno će njezino poglavlje u tome programu za bolje pozicioniranje u virtualnoj okolini biti svakako posvećeno i okolišnim temama.
Što tim povodom reći o kašnjenju Ministarstva kulture? Nadajmo se da veliko kašnjenje u odnosu na najave znači da autori te buduće strategije tome poslu pristupaju ozbiljno i temeljito. Čekamo rezultate s velikim zanimanjem.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).