Radi se o rušilačkom nasrtaju koji u ime tržišta razdire sve napredne tekovine u prosvjeti i kulturi stvorene od Prosvjetiteljstva do danas, s konačnim ciljem "privatizacije društva", što bi nas vratilo u "najmračniji srednji vijek", kakav možda nikada nije niti postojao. Već se godinama pod parolom restrikcija protura najgora neoliberalistička pljačka općeg društvenog rada i njegovih proizvoda, a odnedavno se ta pljačka pretvorila u rasturanje temelja samog društva, odnosno u rasturanje obrazovnog sistema (univerziteta i školstva općenito). Utoliko, kako po formi tako i po svojoj suštini, protesti koji su se odvijali u Velikoj Britaniji nisu bitno različiti od onih koji su se odigrali ove zime u Italiji. Protesti su imali isti povod. Međutim, dok se u Velikoj Britaniji radilo od direktnom smanjivanju budžeta za znanost i prosvjetu, u Italiji je to isto bilo zamaskirano i pojačano zakonskim dekretom koji namjerava "reformirati" školski i univerzitetski sustav.
Zašto se bune studenti i profesori u Italiji?
Novim reformama, predstavnici privatnog kapitala uvode se u upravne odbore javnih univerziteta
Koja je suština tog zakona (Dekreta 1905-B)? Njime se ne samo smanjuje broj univerziteta putem zajedničkog stapanja (čitaj: ukidanja) manjih univerziteta i fakulteta te smanjenja diplomskih smjerova, već se uvode i predstavnici privatnog kapitala u upravne odbore javnih univerziteta. Odsjeci bi, osim što bi se nastavili baviti znanstvenim radom, preuzeli od fakulteta i tehničko organiziranje studija, što bi za njih predstavljalo dodatno opterećenje i direktno utjecalo na znanstveni i nastavni rad. Predviđa se da mnogi fakulteti budu zamijenjeni "školama" prema američkom modelu. Implicitna posljedica je ostvarenje principa divide et impera, uz smanjenje autonomije univerziteta.
Također se uvodi funkcija "generalnog direktora". Nije jasno što bi "generalni direktor" trebao raditi pored rektora, osim da pod krinkom bavljenja pitanjima "upravljanja i organizacije usluga i resursa", zajedno s predstavnicima privatnog kapitala, radi na komercijalizaciji znanosti. Nepotrebno je naglasiti da su načela tržišta pogubna, u prvom redu, za društvene i humanističke znanosti. Dovoljno je zapitati se tko će financirati studiranje latinskog i grčkog. No, niti prirodne i tehničke znanosti ne bi mogle izmaći negativnim posljedicama komercijalizacije, budući da bi njima pripala uloga sluškinja industrije i biznisa. Toliko o slobodi istraživanja i pravu na znanje.
U članku zakona koji uspostavlja "Fond za uspješnost" (Fondo per il merito) jasno piše da će Ministarstvo ekonomije i financija vlastitim dekretima, "prema kriterijima tržišta", određivati kvote za taj fond. Fond će moći puniti kako privatna lica i fondacije tako i poduzeća, ali u zakonu nije posve jasno određeno koliki bi bio udio privatnog, a koliki državnog novca u tom fondu. Pritom je zakonodavac naravno zaboravio uvrstiti među kriterije za dodjelu financijskih sredstava studentima kriterij dohotka, odnosno kriterij vrednovanja financijskog stanja studenata ili njihovih roditelja. Samim time je dovedeno u pitanje ustavno pravo na studiranje. Zakon predviđa uvođenje studenskih bonusa, odnosno kredita za studente, koji bi bili vraćani po principu: što se bolje studira, to se manje novaca mora vratiti. Suština je da studenti postaju klijenti banaka već sa 18 godina, a univerziteti više ne stvaraju mlade stručnjake i znanstvene radnike već nove klijente bankarskih institucija.
Isto je tako paradoksalno da tek 1 posto iz fonda tekućeg financiranja za univerzitete (glavne proračunske stavke za univerzitet) ide na nacionalne znanstvene projekte (tzv. PRIN), a upravo iz tog fonda bi se trebala financirati nova tijela koja bi služila za vrednovanje rada nastavnika.
Uvodi se i funkcija "generalnog direktora". Nije jasno što bi "generalni direktor" trebao raditi osim da, zajedno s predstavnicima privatnog kapitala, radi na komercijalizaciji znanosti
Zakonski dekret također predviđa uvođenje "istraživača na određeno vrijeme" koji se nakon tri godine ostaju bez posla te bivaju bačeni na tržište rada da se snađu kako znaju. Dakle, zakon provodi daljnju prekarizaciju znanstvenika, a pri tom u samom zakonu državni univerziteti nisu navedeni kao primarna sjedišta znanstvenih istraživanja i univerzitetske naobrazbe. To je naprosto zaboravljeno, ali nije zaboravljeno izjednačavanje privatnih poluučilišta s državnima.
To su samo neki od elementa takozvane Gelmini-reforme (prema Berlusconijevoj ministrici obrazovanja, sveučilišta i istraživanja Mariastelli Gelmini), koja se već koju godinu implementira u prosvjetni sustav Italije pod krinkom boljeg vrednovanja, tj. efikasnosti i usavršavanja meritokracije. Odgovor talijanskih znanstvenih i sveučilišnih radnika te studenata na takav zakon bio je parafraza poznate Minine pjesme: To su samo "Parole, parole, parole"! Konkretan odgovor bile su demonstracije i različiti drugi oblici protesta.
"Banda u kapuljačama, rulja koju treba premlatiti"
Više od mjesec dana kontinuiranih studentskih protesta prethodilo je uličnim borbama u Rimu 14. prosinca 2010., borbama čije su slike obišle svijet. Nekoliko mjeseci prije toga počele su blokade univerziteta, no stvari su se zahuktale kada su političke strukture ubrzale proceduru donošenja spornog zakona.
Istraživači i profesori, koji su zajedno sa studentima već mjesecima blokirali 40 od 66 univerziteta Italije, 22. studenoga su odlučili simbolično zauzeti krovove svojih institucija. Tako su u Rimu mreže akademskih radnika i studenata - Rete 29 aprile (Mreža 29. travanj), Unione degli studenti 2 (Unija studenata 2) i Rete dei precari (Mreža prekarnih) - zaposjele krov Arhitektonskog fakulteta, koji se nalazi u
mariastella_gelmini.jpg
Narednih dana popelo se na taj krov mnoštvo opozicijskih političara koji su izrazili podršku studentima i akademskim radnicima, obećavajući da će se boriti za njihove interese. Osim mnogo lijepih riječi, opozicija nije, naravno, mogla ništa postići. Studentski protesti su se nastavili, a 23. studenoga su kulminirali naletom studenta na Senat, bacanjem jaja na zgradu Senata, uz povike "Ostavka, ostavka!".
Desničarski dnevnici vikali su da je to skandal, napad na pravnu državu, "da je to banda u kapuljačama, rulja koju treba premlatiti", iza koje stoji ljevičarski ekstremizam. Igrom slučaja, novinara koji je napisao te riječi je, u jednom milanskom restoranu, par puta odalamio jedan industrijalac. No, vjerojatno bi i dotični novinar radije tvrdio da se u tom slučaju radilo o kamufliranom "crvenom ekstremistu".
U danima božićne šoping-groznice Rim je bio podijeljen i blokiran permanentnim studenskim manifestacijama
U danima božićne šoping-groznice Rim je bio podijeljen i blokiran permanentnim studenskim manifestacijama. Istovremeno, zbog urušavanja zida u Pompejima, studenti su tražili ostavku ministra kulture, te zaustavljanje rasprodaje kulture baštine. U to ime, tih dana su studenti simbolično na rimskom forumu gradili zidove od kartonskih kutija, koje su potom rušili uz povik "Nemamo povjerenja u ministra!". Naravno, Rim nije bio izuzetak, jer isto se zbivalo u svim gradovima Italije. Koordiniranom studenskom akcijom 25. studenoga bili su okupirani poznati kulturni spomenici diljem Italije.
U Rimu je povorka krenula od Arhitektonskog fakulteta kroz centar grada, pored zgrade Vlade i Parlamenta, prema neodređenom cilju. Barem je tako izgledalo mnogima u povorci. Uz zvukove bubnjeva i izvikivanje parola, povorka je ometala turiste i građane obuzete šopingom. Nakon više od sata hoda, kada se broj prosvjednika već smanjio te se povorka našla u blizini Rimskog foruma, studenti su, na iznenađenje policajaca, odjurili u Koluseum. U trenutku je policija ostala bez povorke. Studenti su, preskočivši blagajne, uletjeli u arenu te se izmiješali s turistima, tako da izbezumljeni policajci, koji su trčali za njima uzdignutih pendreka, nisu znali što da čine, koga da zviznu. U međuvremenu je sa Koloseuma, uz paljenje crvenih "bengalki", izvješen transparent "Nećete profitirati na našoj budućnosti", te je odjekivala pjesma "Danas smo lavovi mi", kao i razni slogani protiv privatizacije univerziteta.
Radilo se o mirnom i simboličnom činu, pa su se studenti nakon kratkog vremena povukli. Isti dan su bili okupirani toranj u Pisi i druge značajne građevine diljem Italije.
Book Blocs
Sukobi su kulminirali 14. prosinca, na dan kada se izglasavalo povjerenje Vladi. U toj manifestaciji studentima su se priključili učenici srednjih škola, radnici Fiata, stanovnici L'Acquile, kao i oni iz okolice Napulja kojima su htjeli nametnuti odlagalište otpada ispred kuća, te brojni drugi građani. Ogromna povorka krenula je s Univerziteta La Sapienza prema centru grada, a u nju su se slijevale manje povorke iz drugih dijelova grada s drugih rimskih univerziteta. Radilo se o rijeci ljudi koja je brojila više od milijun ljudi. Prvi dio manifestacije prošao je relativno mirno, uz manje sukobe s policijom, razbijanje bankovnih poslovnica i grafitiranje bankomata. Sukobi su eskalirali kako se povorka približavala centru grada, pri čemu je ulogu odigrala i vijest da je Vlada dobila povjerenje u Senatu. Uski centar je bio zabarikadiran policijom i njenim oklopnim vozilima, vjerojatno kako bi demokracija mogla nesmetano funkcionirati (nesmetano od svojih građana).
Kad se počela širiti vijest da je Vlada, za koju su svi očekivali da će pasti u Parlamentu, dobila i u toj instituciji podršku (zbog tri kupljena glasa), frustracija je ovladala masom koja se osjećala neuvaženom i ignoriranom. Pritom valja imati na umu da jedan od tih prebjega koji je spasio Vladu - žena koja je imala obiteljske interese u izglasavanju novoga zakona o univerzitetima, jer je u bliskom srodstvu s vlasnikom jednog privatnog poluučilišta koje tim zakonom postaje izjednačeno s državnim univerzitetima. Dakle, u trenutku kad se pročula vijest da je Vlada dobila parlamentarnu većinu potkupljenim prebjezima i kad je postalo teško logički razlučiti između parlamentarizma i prostitucije, eksplodirala je nesaslušana i revoltirana masa.
Pri svom povlačenju prosvjednici su sve što im se našlo na putu - stolice, ukrasne borove, aute i manja vozila čistoće - pretvarali u barikade. Kada je policija odbila prosvjednike i vratila ih natrag na trg, "Molotovljevi kokteli" su pretvorili policijske automobile i kombije u baklje iz kojih je sukljao crni dim koji se nadvio nad gradom. Nastala je borba između dva bloka. Mnogi su prosvjednici imali kacige (što u Rimu i nije tako čudno, s obzirom na to da mnogi voze motore), a našao se i pokoji limun za ublažavanje posljedica suzavca. Pored bacanja petardi i kamenja, glavno sredstvo kojim su se prosvjednici branili od policijskih naleta bili su takozvani Book Blocs, novi izum i simbol talijanskog studenskog protesta. Ovi "knjižni blokovi" su od samoga početka bili na čelu svih povorki.
Radi se o obojenim pravokutnicima na kojima su napisani naslovi knjiga (npr. Brave New World, Huxley; La Storia, Morante; Politeia, Platon; Satyricon, Petronije itd.). To su, dakle, knjige koje hodaju u prvom redu, kao znakovita poruka, a u slučaju sukoba služe kao štit. Po potrebi mogu formirati blok štitova po principu rimske legije, štiteći prosvjednike u pozadini. Pritom se događa i paradoks, također znakovit, da predstavnici aparata reda i prisile tuku po knjigama. Kako izraditi takav štit od pleksiglasa i stiropora može se vidjeti na Youtubeu, a izum je postao popularan i izvan Italije, jer su ga prekopirali engleski studenti.
Možda nije slučajno da je više vozila zapaljeno pred hotelom De Russie, simbolom luksuza i bogatstva neoplutokracije.
Giordano Bruno - svetac zaštitnik
Ipak, dok je dio Rima gorio, s druge strane barikade su dame u krznenim kaputima i gospoda u luksuznim odijelima kupovali božićne poklone. Jedva malo zbunjeni jurnjavom blindiranih policijskih vozila, tek su se malo prepali kada se oblak dima nadvio nad gradom. Tako je u jednoj shizofrenoj atmosferi Parlament vijećao blindiran i štićen kordonima policije. Kako god bilo, nakon ne malo žrtava (ukupno 97 ozlijeđenih s obje strane) i borbi na trgu, povorka se povukla kroz centar grada sve do svog polazišta.
Idućih su dana na studenskim plenumima smišljani novi oblici i strategije mirnog protesta, da bi se izbjegli sukobi i preventivna hapšenja, što je zagovarala desnica, te da bi se pokazalo javnom mnijenju da studenti ne jedu ljude.
Jedan od takvih mirnih protesta bio je flash mob organiziran 21. prosinca na Campo de' Fiori (Cvjetni trg!) pod statuom Giordana Bruna. Pred hrpom novinara i policije, na mjestu gdje je Inkvizicija 1600. godine spalila filozofa Giordana Bruna, studenti Orijentalnih studija, koji su već danima štrajkali glađu, odslušali su javno, skupa s građanima, predavanje svog profesora o ulozi posta, asketizma i mirnog otpora u indijskoj kulturi od Buddhe do Gandhija. Potom je uslijedila izgradnja zida od knjiga, "zida u obranu znanosti", te polifono čitanje knjiga. Svatko je čitao knjigu koju ponio sa sobom. Sve to uz animaciju i nastup s gitarom glumca Andree Rivere. A sve je to započelo motom Giordano Bruno - naš svetac zaštitnik i skandiranjem "Giordano, Giordano".
Upravo u to vrijeme, zakon (koji je već prošao u Parlamentu) bio je na čitanju u Senatu. Kad se pročula vijest da su poslanici greškom izglasali amandmane opozicije, pa se zato zakon morao vratiti u Parlament, zavladalo je opće oduševljenje. Tim više što je postojala opravdana sumnja da postojeća koalicija neće imati ponovo potrebnu većinu da ga izglasa. Nažalost, uzbuđenje je trajalo kratko, jer je već iste večeri predsjednik Senata proglasio to glasanje nevažećim, s izgovorom da "zbog gungule u Senatu poslanici nisu znali za što glasaju". A ta gungula je, naravno, suprotna odredbama pravilnika o radu Senata. Tako je jednim potezom razriješio krivnje svoju zamjenicu, koja je, očito u stanju rastrojstva, a u želji da se zakon izglasa što prije, učinila da bude izglasano oko pet od preko 600 opozicijskih amandmana.
Dana 22. prosinca zbila se i posljednja manifestacija, koja se odvila potpuno mirno i bez sukoba. Njena parola bila je "Vi zatvoreni u crvenoj zoni, a mi po cijelome gradu". Od 9.30 ujutro sve do 17 sati, krenuvši opet iz Univerzitetskog grada, nakon što je izvješena parola "La Sapienza je crvena zona za novi zakon", ogromna se povorka uputila ulicama i radničkim predgrađima, blokirajući prometnice i pozivajući građane na štrajk. U toj povorci, kao i u onim prethodnima, nisu bili samo studenti i profesori, već i mnogi drugi građani, zahtijevajući javno školstvo i univerzitete. Po putu se izvikalo onima koji su zbunjeno gledali povorku "Evo, vidiš što se dogodi kada glasaš za Silvija", "Ako nam blokirate budućnost, mi ćemo blokirati grad", "Režite plaće političara, a ne sredstva za znanost i kulturu", itd. Radnike i građane koji su sa prozora ureda i kuća gledali povorku pozivalo se: "Izađite na cestu i pristupite protestu".
Mlaćenje i paljenje knjiga
Na čuđenje samih prosvjednika, većina je građana, iako su se našli zarobljeni u prometu, podržavala demonstracije. Uzvikivali su studenske parole, a na pitanja novinara da li se ljute što su se našli blokirani u prometu masovno su odgovarali da nemaju problema s tim, jer su studenti u pravu. Primjerice: "Vrijeme da se nešto učini, ovako više ne može dalje. Politika se previše udaljila od ljudi". Istovremeno su se učenici srednjih škola, uzdignutih bijelih ruku, pojavili pred Ministarstvom tražeći ostavku ministrice. Dirljivo je bilo kada se jedna starica, ganuta tolikom masom koja joj se našla pod prozorom, toliko razmahala svojim crvenim puloverom da su se mnogi pribrojali da će od uzbuđenja skočiti u povorku.
Dok je dio Rima gorio, s druge strane barikade su dame u krznenim kaputima i gospoda u luksuznim odijelima kupovali božićne poklone
Sam put povorke nije bio najavljen, niti je za njega bilo traženo odobrenje od policije. Ni mnoštvo u povorci nije znalo koji je plan kretanja, ali usprkos tome što su bile blokirane glavne prometne arterije koje vode u centar grada, pristupi autocesti i glavni nadvožnjaci, nije bilo nikakvih sukoba niti incidenta. Vladala je opuštena atmosfera uz muziku, u duhu podrugivanja vlasti. Dok su se studenti i drugi prosvjednici "zabavljali" diljem grada, tisuće je policajaca čučali u centru, čuvajući blindirane i zatvorene moćnike.
Nažalost, zakon ministrice Gelmini ipak je usvojen, ali to ne znači da je borba završena. Po svemu sudeći, knjige će nastaviti hodati. Nastavit će svoju borbu protiv neoliberalističkog napada na znanost, obrazovanje i kulturu. Ostati ravnodušan pred takvom politikom nije samo moralni delikt, već i znak društveno-političke kratkovidnosti. Samo slijepac može misliti da sudbina edukatora (profesora) i onih koji se educiraju (učenika, studenata) nije jedna te ista sudbina, jedna te ista nerazdvojna sudbina društva kao cjeline.
Kao što su poručili glumci u Teatro Valle: "Nije kriza ta koja stvara prekarnost, već politike koje 'razrješavaju' krizu. Rezovi u znanosti, školstvu i kulturi ugrožavaju zapošljavanje i radna mjesta. Rezovi u znanosti i kulturi prije svega znače manje prava za sve. Napad na kulturu je napad na samu demokraciju i zato se on tiče svih građana. Danas je svijet kulture pod opsadom i protesti koji se odvijaju tiču se čitavog društva, svih vas. Zato vas sve pozivamo da sudjelujete u ovoj borbi, da zauzmete stav, da aktivno i direktno prihvatite odgovornost demokracije."
U suprotnom riskiramo da bezglava i poslušna gomila, koja danas mlati po knjigama, možda već sutra počne paliti knjige, a što slijedi nakon toga poznat je scenarij...
Luka Bogdanić, autor ovoga priloga, rođen je u Zagrebu 1978. godine. Studirao je, diplomirao i doktorirao filozofiju na Sveučilištu La Sapienza u Rimu. Suradnik je više znanstvenih projekata u Italiji i Hrvatskoj, kao i vanjski suradnik Odsjeka za filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Bavi se poviješću političkih doktrina, marksizmom, jugoslavenskom filozofijom prakse i filozofijom odgoja. Pored većeg broja znanstvenih i stručnih radova o toj problematici, objavio je dvije knjige: Nazione e autodeterminazione (2009) i Praxis - Storia di una rivista eretica (2010). (op. ur.)
