... Ovakve nasilne, pa i genocidne promjene, kakve su izvršene i po okončanju Drugoga svjetskog rata, donose uvijek dvostrane posljetke. S jedne strane, neizbježno produbljuju povijesne razdore, razjaruju međunacionalnu mržnju i potiču osvetničke porive, pa sa svime time pridonose održavanju međunarodne zategnutosti i izbijanju sve novih i novih sukoba. S druge strane, dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i potrese. (Bespuća, poglavlje 4, Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe, stranica 164, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1989.) To što je tragedija za čovjeka, za obitelj, za pojedine krajeve, najveća tragedija što može biti, u stanovitom smislu u razgraničenju između naroda stvara čak i neke povoljnije okolnosti za opstanak (Franjo Tuđman, 21.9. 1993 u razgovoru s delegacijom Hrvata iz BiH) U gornja dva citata nije teško primijetiti zapanjujuću sličnost: genocid, piše Tuđman u Bespućima, neizbježno produbljuje povijesne razdore ali, s druge strane, može biti i koristan jer dovodi do većeg sklada nacionalnog stasva pučanstva i smanjuje razloge za nova nasilja i povode za nove sukobe i potrese. U istom sintaktičkom složaju Tuđman opisuje svoju realnu politiku predstavnicima HVO-a: To što je tragedija za čovjeka u razgraničenju između naroda stvara čak i neke povoljnije okolnosti za opstanak! Na ovaj neshvatljivi intelektualni skandal u Hrvatskoj godinama nitko nije reagirao. Razlog tomu je, vjerojatno, činjenica da Tuđmanova Bespuća nitko nije ni pročitao. TISUĆGODIŠNJI MIR U razgovoru sa izaslanstvom HVO-a Posavine te općina Ravno, Čapljine i Stolca, održanom u Predsjedničkim dvorima 21. rujna 1993. godine, Franjo Tuđman, dakle, ne zamuckuje i ne okoliša. Ovoga puta na djelu vidimo čovjeka čija je ideja stekla legitimitet, čovjeka lišena sumnji. Nama bi bilo u interesu, kaže Tuđman bez zamuckivanja, da te prognane ljude, Hrvate iz Bosanske Posavine, pametno naselimo u onim hrvatskim područjima gdje bi se najlaganije prilagodili i gdje nam trebaju zbog demografske politike... Samosvjesni državnik sada već vrlo detaljno navodi pravce razmjene. Vidi se da je Posavinu razmijenio za etnički čistu Krajinu. Prema informacijama s kojima smo raspolagali, oko 140 tisuća Hrvata je bilo u Bosanskoj Posavini, ali se govorilo o tome da je u tim ratnim okolnostima već oko 100 tisuća protjerano, napustilo Posavinu. Je li to točno ili nije – ne znam. A Srbi govore da su oni već primili u ta područja Bosanske Posavine oko 40 tisuća Srba iz Hrvatske. I sada kažu: hoćete li da vam ih vraćamo?...
Logika ovo pitanje svrstava u tzv. retorička. Želimo li nazad Srbe? Pa jesmo li ludi da ih primimo opet? Pa naravno da nismo... Pa što je onda Posavina za taj dobitak... Oni moraju ostati, tamo, makar i na hrvatskim prostorima. Jer, riječ je o geopolitičkim prekrajanjima koja će napokon dovesti do onoga što nijedan hrvatski Vođa u povijesti nije uspio: velike, trajno održive i kompaktne hrvatske države, ne protiv volje Srba, nego uz njihovu suglasnost, dapače, i aktivnu pomoć. Hrvatska više neće biti kiflica, nego će dobiti i zadebljanja kod Une, u Turskoj Hrvatskoj, Cazinu i Bihaću, u Hercegovini. Ja sam kazao našim ljudima, kaže Tuđman, - Izvolite ove izbjeglice naseliti u ta područja, Tasovčića, Stolca, da bude hrvatski čovjek, hrvatski narod tamo prisutan, pa ćemo onda vidjeti u praksi razgraničenja i budućnosti, i onda će biti važno tko je tamo... Tuđman iznosi i filozofski temelj svoje politike. Jer, on nije tek puki političar, on je državnik, mislilac, filozof - on je po samorazumijevanju hegelijanski Agent svjetskoga uma, instrument umne povijesti koja, kako kaže njemački filozof, nije tlo sreće. Taj užasan rat, to što je tragedija za čovjeka, za obitelj, za pojedine krajeve, najveća tragedija što može biti, u stanovitom smislu u razgraničenju između naroda stvara čak i neke povoljnije okolnosti za opstanak pojedinih naroda u budućnosti..., kaže Tuđman. «Tih 100-200 tisuća Hrvata učvrstit će hrvatski teritorij, ovdje od Istre do Baranje, razumijete, kada završimo to itd. Tako da nije svako zlo samo za zlo ali ga moramo i ovdje iskoristiti. Još detaljnije: «Ma koliko god nam ta Bosanska Posavina politički ekonomski značila, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, i ako dobijemo za to očićenu Baranju, mi možemo odustati od većeg dijela Posavine» (Zapisnik sa sastanka predsjednika republike dr Franje Tuđmana sa mr Matom Bobanom, predsjednikom Hrvatske Republike Herceg Bosna održanog dana 28. 11. 1993 godine) Tuđmanu, vidimo, nije stalo do ideje Svi Hrvati u jednoj državi nego Što više Hrvata u što hrvatskijoj Hrvatskoj. JEDNU TREĆINU PUČANSTVA POČISTITI, ŠTO BI BILA NEKA LOGIKA... Shvatite da je ovo revolucija koja ima sve komponente revolucije! (Gojko Šušak predstavnicima HVO-a u Zagrebu 1993.) Jure Radić, vidjeli smo, savršeno shvaća i savršeno provodi tu politiku. On u novinama izlaže da se Srbi u Lapac mogu vratiti kada se Hrvati budu vratili u Kakanj, iako je na VONS-u i u Uredu predsjednika već čuo da se Hrvati tamo ne trebaju vraćati, jer je takva hrvatska državna politika. Radić, dakle, obilazi terene, učvršćuje novim stanovnicima Hrvatske vjeru u trajnost postignutih rješenja, smišlja konstrukcije koje će tu trajnost jamčiti, daje javne izjave koje će, u granićevskoj formuli - zadovoljiti svijet a ostvariti zacrtane ciljeve - sačuvati i ovce i novce. Je li Jure Radić Tuđmanov Eichmann? U nekom smislu dva su čovjeka odrađivala isti posao. Rješavala su problem etnički nepoželjne manjine. U smislu kaznenog zakonika taj se posao, međutim, supstancijalno razlikovao: Adolf Eichmann je odgovoran za kazneno djelo genocida, Radiću se može staviti na teret humana razmjena stanovništva odnosno, prema optužnici Tribunala, cilj udruženog zločinačkog pothvata bio je trajno uklanjanje srpskog stanovništva s oslobođenih područja silom, zastrašivanjem, prisilnim raseljavanjem, oduzimanjem ili razaranjem imovine. Slobodna Dalmacija piše, pak, da je Jure Radić, bivši ministar graditeljstva, obnove i razvitka i stručnjak za mostove, u dosluhu s državno-vojnim vrhom, navodno, organizirao mehanizaciju za "sravnjavanje" terena i uklanjanje dokaza o zločinima.
Jednom prilikom, Marija Todorova apelirala je na intelektualce zapada da ne trivijaliziraju zločine izjednačavanjem Miloševića i Hitlera, inače vrlo popularnom usporedbom. Ako je Milošević Hitler - onda je Hitler Milošević, napomenula je Todorova. Ako su Miloševićevi zločini ravni Hitlerovima, onda su Hitlerovi zločini ravni Miloševićevima - no tko bi razuman rekao da su Židovi ili Romi u Drugom svjetskom ratu pod Hitlerom prošli onako kako su Hrvati ili Muslimani prošli s Miloševićem? Tko bi, dakle, položaj Srba pod Tuđmanom mogao izjednačiti s onim pod Pavelićem? Ili pod Hitlerom? Onda ne bi bilo valjano ni Radića izjednačiti s Eichmannom. Takve su, presnažne metafore, kontraproduktivne jer stvaraju efekat suprotan željenom. Htijući potencirati neko zlo iznad granice koje ono objektivno doseže, trivijaliziramo neko drugo zlo u onim granicama u kojima se ono doista dogodilo. Kako, dakle, Tuđman nije Hitler, ni Radić nije njegov Eichmann. Istini za volju, pod nekim okolnostima možda bi zlo Drugoga svjetskog rata i poraća bilo usporedivo sa zlom našeg vremena. Shvatite, rekao je Gojko Šušak predstavnicima HVO-a u Zagrebu osmog ožujka 1993. godine, da je ovo revolucija koja ima sve komponente revolucije koju je svatko imao u povijesti, samo u svakoj revoluciji u povijesti su izdajice kažnjene, ubijene, a najviše je heroja poginulo. Heroj u ratu je destruktivna osoba u miru, ne zna se snaći. Kod nas su svi preživjeli i s time treba izaći na kraj. Mi sebi nismo mogli priuštiti ponovno 1945. pa jednu trećinu pučanstva počistiti, što bi bila neka logika... Vidi se da bi po nekoj logici Šušak počistio trećinu stanovništva, samo to ne bi mogao priuštiti. Naša je logika, dakle, ostala ista, samo se međunarodni kontekst promijenio. Na žalost, pomislio bi Šušak. No, puki umišljaj ipak ne možemo tretirati ravnim izvedbi. DON'T WORRY, BE HAPPY! On u svakoj situaciji nalazi neki nov, skriven, zdravom razumu i priprostom puku - ali i zluradim farizejima - nedokučiv razlog bezbrižnosti i optimizma. Radić, dakle, nije Eichmann - osim u činjenici da je njegov pristup Zlu jednako banalan kao i Eichmanov. Zlo je banalno kada su motivi za njegov nastaak suvišni, kaže jedna definicija Hannah Arendt. Nema metafizike. Nema dubine. U Radića nema ni mržnje - samo koristoljublje; ako je u jednoj konjunkturi poželjno Srbiju zamišljati kao prometno slijepo crijevo, a u drugoj kao veliko gradilište, Jure Radić će zagovarati oba rješenja, dakako u trenutku kada je taj zagovor isplati, jer u obje konstelacije on želi izvući neku korist... I to je, čini se, jedini subjektivni motiv njegova djelovanja.
Albanci nisu nama prijatelji, kaže on u jednoj prigodi Tuđmanu. Tu neki krivo razmišljaju. Nama su puno više prijatelji Srbi nego Albanci. (Novi list, 3.06 2000) U drugoj prilici, Radić traži načina da se od Evrope do Azije putuje ne prelazieći Srbiju; u trećoj iskazuje sreću jer u Slunju prije rata nije bilo puno Srba. Koji je pravi Jure Radić? Sva tri. Promatrati Juru Radića kao konzistentnog političkog mislioca ćorav je posao. Jure Radić je klaun, ili nešto što u Rusiji ostentativno precizno zovu konjunkturista. No on je vrlo opasan klaun. Opasan, jer je na sve spreman, a spreman je na sve jer mu ništa ne predstavlja prepreku. Naročito ne savjest. Svatko je, kaže Hannah Arendt, za sebe mogao odlučiti hoće li biti dobar ili zločinac u Auschwitzu. I ova odluka ne ovisi o tome je li netko Židov, Poljak ili NIjemac, niti je ikada ovisilo o tome je li član SS-a. Da je, kojim slučajem, rođen i pola stoljeća prije, a rođen je 15. rujna 1953. u Baškoj Vodi, dr. Jure Radić, predstojnik Ureda predsjednika Republike, sveučilišni profesor, bivši ministar i još više bivši ministrant, te brižni otac petero djece, bio bi predodređen za vodeće položaje. Dobre su mu vile, pri rođenju, podarile orijaški stas, tjelesnu snagu i blagu narav, a sve su te vrline, po istraživanjima E.B. Godwina, iz 1915.godine, izvrsne preporuke pri izboru vođa, piše u fenomenološkom tekstu o Radiću, ispisanom davne 1993. godine, dr Slaven Letica. Juru Radića Letica prikazuje kao Vidovnjaka - orijaša kojemu se Hrvatska svakoga dana ukazuje kao idealizirana Djevica ili Gospa iz metaforičkog Međugorja ili mladalačke mašte. Na tu metaforu, veli Letica, upućuje već i sama pojava našega junaka: impozantnog, gotovo gorostasnog, Izaslanika, čija svaka misao, gesta i osmijeh kao da hoće kazati: Don't worry, be happy! Bez obzira na to govori li na kakvu lokalnome sijelu Hadezea, kao Izaslanik Predsjednikov na jednome od mnogobrojnih i svakovrsnih pokroviteljstava ili kao aktivist - masovik, dr. Jure Radić uvijek zrači istim, dobrodušnim, simpatičnim, djetinjastim i pomalo površnim optimizmom.
Pjevnom, sakralnom i teatralnom retorikom, koja sudionika neodoljivo podsjeća na prigodne svećeničke propovijedi, pune nepretencioznoga prosvjetiteljskog truda, stvarne ili glumljene dobrote i pobožnosti, on u svakoj situaciji nalazi neki nov, skriven, zdravom razumu i priprostom puku - ali i zluradim farizejima - nedokučiv razlog bezbrižnosti i optimizma.
U tome pogledu njegov javni diskurs na izvanredan način obogaćuje pluralističko i stilsko šarenilo hrvatskoga postkomunističkoga govorništva. CRVENI I CRNI Taj neimar najzaslužniji je što Hrvatska na udaljenosti od 800 metara ima čak dva mosta u području Maslenice. (Slobodna Dalmacija) Mi danas s potpunim pouzdanjem možemo navesti razloge bezbrižnoga smiješka koji se Slavenu Letici prije četrnaest godina činio tako zagonetnim. To je smijeh čovjeka koji igra na sigurno, koji ne može izgubiti, koji se spreman prilagoditi svakoj situaciji. U Letičinom tekstu već je ispisan odgovor, no on je formuliran pomalo pitijski pa ga Letica ne zna dešifrirati. On, naime, navodi da Radić sluša i tri godine laičke teologije i Više bogoslovne škole" dok je na fakultetu "predsjednik Socijalističkog saveza studenata i delegat svoje ćelije SSRN-a u Gradskom odboru... Radić nadalje, 1988. godine objavljuje knjigu Sedam tisućljeća gradnje mostova u Jugoslaviji... Godine 1990. postaje predsjednik SIZ-a za znanost, a 1991. predsjednik je Skupštine zagrebačkog sveučilišta. U međuvremenu je imenovan pomoćnikom ministra znanosti, tehnologije i informatike, a vrlo skoro i samim ministrom istog ministarstva... I na kraju riječ-dvije o javnim priznanjima koje je primio: u socijalističkoj Jugoslaviji odlikovan je Ordenom rada, a u nezavisnoj Hrvatskoj nositelj je i Spomenice Domovinskog rata... I gle . Jure Radić doista je vlasnik Ordena socijalističkog rada; dođe li vrijeme, možda će ga opet o kačiti na svoj rever. Jure je Radić, dakle, jedno tijelo a dvije duše: on je kaptolski laik koji sjedi u socijalističkim organizacijama, on je i gvelf i gibelin, crveni i crni, Montechi i Kapuletti... Kako izgubiti s takvom podjelom karata? S figom koja se neprestano drži u džepu? Na toj ruleti njegova je boja stalno na dobitku. Jure Radić sam pokriva cijeli spektar hrvatskog političkog mainstreama u zadnjih sto godina: on je kršćanin, radićevac, socijalist, heroj socijalističkog rada, historik jugoslavenske i pionir hrvatske mostogradnje, on je Tuđmanovo rješenje koje pomiruje desnu i lijevu struju u HDZ-u...
Stručnost? Što će mu uz takve političke epitete stručnost. Evo što o Radiću piše Davorka Blažević iz Slobodne Dalmacije: Taj neimar najzaslužniji je što Hrvatska na udaljenosti od 800 metara ima čak dva mosta u području Maslenice. Novi betonski, izgrađen 1997. na distanciranoj lokaciji, s nikad precizno neobznanjenom cijenom (službeno je, navodno, koštao 9 milijuna dolara), i burobranima, usprkos kojima je prosječno godišnje most zatvoren zbog vjetra čak 600 sati. Drugi, alternacija buroosjetljivom 'Radićevom, preko Novskog ždrila, obnovljen je i ponovo otvoren u lipnju 2005., a taj je 'luksuz' državu koštao ukupno 62 milijuna kuna. Ta 'razigranost' našeg prekaljenog mostograditelja s iznimnim senzibilitetom za klimatske (ne)prilike u građevinarstvu (naselje u Karinu gdje ni trava ne raste), spada u njegove referencije koje ga trajno kvalificiraju kao br. 1 u dizajniranju nacionalnog infrastrukturnog 'nakita'.. Danas vidimo, da je Jure Radić i čovjek koji gradi nove mostove suradnje na Balkanu. U tom smislu Radić je ideal tip Junaka našeg doba iz epohe balkanskih ratova: inteligentan, prilagodljiv svakom režimu, lišen čvršćih uvjerenja, suglasan sa zlom, u srcu pomalo šovinist ali nipošto ne pod svaku cijenu, spreman - ako se to dobro plaća - premošćivati Jarun kao i Adu Ciganliju, svjetove kao i svjetonazore, ideale kao i idealiste... Jure Radić i ostali likovi njegove epohe ipak nisu nikakvi autonomni zločinci, individualno kriminogeni karakteri, lombrozovski rođeni zločinci. Ideja o preseljenju stanovništva ideja je dviju zločinačkih kolektivnih pameti, srpske i hrvatske, pa je njeno ostvarenje nadindividualan čin. S Radićem ili bez njega, ta bi epoha okončala jednako - seobom stanovništva. Svi smo mi Jure Radić, reklo bi se. U tom je smislu fair da ga srpska čaršija tirulira velikim neimarom; pa to je posao na kojemu su zajednički i zdušno radili. I da nije Haškog suda, nitko se više ne bi sjetio da u toj raboti vidi išta zločinačko. Jer, temelji konsenzusa na kojemu je ona nastala čvršći su od bilo koje konstrukcije neimara Radića...
Premošćivanje prošlosti - 1. dio Premošćivanje prošlosti - 2- dio
