Ugledni neimar. Tim su riječima, dobrohotno, čaršijski toplo, politički korektno, srpske dnevne novine u ljeto 2007. godine dočekale dr Juru Radića. Tvrtka kojoj je na čelu u zadnjih pet godina šezdeset je puta povećala svoju vrijednost. Dionice Instituta građevinarstva Hrvatske danas na Zagrebačkoj burzi vrijede poput suhog zlata. Nitko se u ovom neizmjerno propulzivnom businessu ne uspinje brzo poput njega. Poznati mostograditelj sa svojom je arhitektonskom supersilom bez poteškoća prešao rijeku Drinu, uletjevši u širom raširene ruke srpskih prijatelja. Nakon što u Zagrebu premosti Jarun, u Beogradu će savladavati Adu Ciganliju. Jure Radić danas nesmetano dobija velike konstruktorske poslove od Pelješca na Jadranu do Elbrusa na Kavkazu. Ekonomski Drang nach Osten prati i primjerena aksiologija. Nije desno, filozofira danas Radić, onaj tko mrzi tuđu domovinu, nego onaj tko ljubi svoju. A ne možete ljubiti svoju domovinu ako ne ljubite i do kraja ne poštujete i tuđu. Na ironično novinarsko pitanje: U svakom slučaju, ljubiti svoju domovinu ne isključuje graditi mostove, primjerice, u Beogradu?, Neimarova se usta razvlače u širok osmijeh. Po mom mišljenju, jedno s drugim ide jako i duboko...
Foto: Most za Pelješac, Radićev životni projekt
Naša je nada s druge strane mudruje dalje Radić. Naša je nada povezati ono prijeko, i preko Dunava, i preko Drine, i preko Save, i preko Neretve, i preko Kupe, preko svake rijeke. Uz takve ideje mirne bi se duše mogao kandidirati i za Orden Junaka socijalističkog rada. Srpski su mu domaćini iskazali srdačnu dobrodošlicu; još jedan posao je izgledan. Zašto ne? Ovo su, bit će, njegovi zvjezdani trenuci - naš junak nikada nije bio tako hvaljen, skoro kao Aristotel u Danteovu Paklu: Kad malo digoh vjeđe vrh množine,
ugledah meštra onih koji znaju,
gdje sjedi usred mudre družbe njine;
svi mu se dive, svi mu časti daju... Samo, jedna stvar u ovoj ružičastoj priči o uspjehu ipak izaziva stanovito podozrenje. Nije li lik koji traži nadu s druge strane baš onaj čovjek čije se ime prije samo nekoliko mjeseci našlo na aneksu haške optužnice za ratne zločine, zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu? Grupni portret s tamom U osamnaestom stoljeću živio je u Francuskoj jedan od najgenijalnijih i najodvratnijih likova epohe koja nije oskudijevala genijalnim i odvratnim likovima. Ovdje treba ispričati njegovu povijest... Patrick Suskind, Parfem Naša epoha oskudijevala je genijima kojima je obilovalo francusko osamnaesto stoljeće. Odvratnih je likova, međutim, bilo u nepodnošljivom izobilju. U širokoj galeriji Radićevo lice jedno je od najmarkantnijih; ono je idealno utjelovljenje jedne vizije svijeta i jedne politike, u sumrak jedne epohe. Zato ovdje treba ispričati njegovu povijest. Javni dio te povijesti nije posve sablažnjiv. U epohi koja je kao na serijskoj traci izbacivala najzločinačkije i najmonstruoznije izjave, one Radićeve djelovale su tek kao licemjerni jezuitizam. Gadno, ali ne najgore od sviju. Vrijeme ih dodato razblažuje. Jure Radić davao je nadu doseljenim bosanskim izbjeglicama, oduzimajući je, perfidno, srpskima, ali nije bivao brutalan: njegove izjave, uspoređene s Tuđmanovima, doimaju se poput kamilice. Bosanski Hrvati, govori Radić odmah nakon 'Oluje', neće ostati na ulici jer oni za Hrvatsku niti nisu problem. Oni su problem te međunarodne zajednice koji ide deklaratorno u nekakve programe bez stvarne brige što će biti s ljudima. Ako oni hoće da se Srbina vrati u Lapac, onda isto takvo pravo povratka u Bosanski Brod ili Derventu ima i Hrvat. Osobno se zauzimam da pravo povratka bude pravo svih jer nije Hrvat iz Bosne došao u Lapac svojom voljom.
Ipak, između te dvije skupine ljudi postojji po Radiću fundamentalna razlika. Hrvat iz Vukovara otišao je iz svoje kuće s vrećicom u ruci, pobijeni su mu članovi obitelji, a Srbin iz Knina, koji je bio pozvan da ostane u Hrvatskoj, traktorima je i kamionima, ukradenima najčešće od Hrvata, imao vremena odvesti svoju imovinu. A sada od nas traže da tome koji je odvukao i ukrao iz Hrvatske, otišao iz nje svojom voljom, damo potpuno jednako pravo kao onima koji su otišli iz svoje srušene ili zapaljene kuće, ranjeni, osakaćeni. Ne možemo im dati jednako pravo! (Glas Slavonije, subota, 14.lipnja 1997.)
U tom je citatu sadržan obrazac postolujne Radićeve političke retorike. Radićeva je taktika sadržana u jednoj jedinoj riječi: insinuacija. Tu nema teških riječi (tipa pobjegli su ostavivši svoje prljave gaće i novce i sretan im put) nego se sve to radu u bijelim rukavicama. No sadržaj zato nije manje monstrozan. Hrvatski su Srbi, proizlazi iz Radićevog opisa ako ga se raščlanjuje po stvarnom sadržaju, uglavnom kolektivni pljačkaši (jer nisu imali svojih traktora); oni su de louxe izbjeglice (imali su vremena za pakiranje) otišli su doborovoljno (a bili su pozvani da ostanu), očito im nitko nije pobijen i sad bi još htjeli ista prava. E, ne može! grmi Radić, ostavljajući razmišljanja o mostovima koji spajaju ljude za neka bolja vremena. Na komentare Milana čukića, prema kojima je njegova politika šovinistička, Radić je uzvraćao jednako hladno. «Ne mrzim nikoga, pa ni njega. Svu svoju djelatnost nastojao sam usmjeriti tako da pomognem ljudima koji su u nevolji. Naravno da u okviru ograničenih sredstava moraju postojati prioriteti, a po njima su djeca poginulih, invalida, branitelji i prognanici ispred čukića (koji je dobio stan u Zagrebu) i njemu sličnih. (Nedjeljna Dalmacija, 14. 07 2000). Nigdje, pojašnjava on, nije stajalo da je Hrvat imao prednost pred Srbinom, ali je prednos imao invalid, branitelj i stradalnik. Tisućama takvih izjava Radić je stekao reputaciju Tuđmanove etničke metle (Novi list, 3.6.2000) i arhitekta etničkog čišćenja. Na pitanje novinara Obzora: Kako komentirate kvalifikaciju da ste 'arhitekt etničkog čišćenja', Radić odgovara: To je razlog zbog kojeg moram pokrenuti sudske tužbe protiv onih koji na takav način kvalificiraju, ne mene kao osobu, nego ministra hrvatske vlade. Jer onome tko provodi etničko čišćenje mjesto je u Haagu a ne u hrvatskoj vladi. (Obzor, 13. runa 1997.) Privremena konačna rješenja Povratka većeg broja Srba u kratkom razdoblju neće biti, jer će u skladu s Vladinim programom taj povratak teći odredjenom dinamikom, odnosno postupno i organizirano, istaknuo je Radić. Također je poručio bosanskohercegovačkim Hrvatima doseljenima u Knin da će hrvatska vlast štititi njihove interese. (Slobodna Dalamcija, 1995.) Mogu posvjedočiti da nitko u vrhu nije spominjao etničko čišćenje Srba. Takve optužbe jednostavno nisu povijesna niti pravna istina. Nikica Valentić, Večernji list, 1.9. 2007
Jure Radić dobio je svoje mjesto u Haagu, ali ne u ćeliji - Sud se nalazi u izlaznoj strategiji, pa više ne može primiti sve zaslužnike - nego u aneksu generalske optužnice za ratne zločine. Osmoga svibnja 2002. godine zagrebački tjednik Nacional objavio je članak iz kojega je vidljivo zašto se njegovo ime našlo i tamo i u hrvatskoj vladi, na oba mjesta jednako neslučajno. Jure Radić kao hrvatski ministar obnove bio je, naime, zadužen za terensku izvedbu tzv. humanog preseljenja Srba i Hrvata i za javnu obranu te politike, dakako, ne otvorenu obranu. A iza te je politike stajala - Tuđmanova vlada, preciznije, sucesivne Tuđmanove vlade kojima su predsjedali fikusoidni premijeri. Radićevo ministarstvo preuzelo je nakon Oluje svu imovinu izbjeglih Srba, uz zadatak da im trajno onemogući povratak te imovine i povratak u tu imovinu. Zakon je bio sročen tako da se izbjeglice u roku od 15 dana moraju javiti da potvrde vlasništvo - inače će im ono biti oduzeto. Podzakonskim aktima i naredbama iz sfere graničnog i viznog režima osigurano je, pak, da se nitko ne može vratiti u roku od 15 dana. Sustav je bio besprijekoran, uspostaljen je zatvoreni krug. Otimačina je izvedena pod okriljem države, data joj je pravna forma a akterima priče, izbjeglicama, ostavljena je formalna sloboda izbora: oni su proglašeni optantima. Trebalo je još samo naći formu u kojoj će cijela operacija biti legitimirana u svijetu. U lipnju 1995., prije 'Oluje', Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti problematizira lošu demografsku situaciju" piše Jasna Babić u Nacionalu. Govori o potrebi da se 'sačuvaju ljudi u prostorima od strateškog značenja. Krajem kolovoza 1995., dakle nakon Oluje, isto društvo raspravlja o razmjeni stanovništva. Predsjednik Tuđman ističe kako sa hrvatskim Srbima zbog međunarodne zajednice moramo biti vrlo fleksibilni. Predlaže da im se među nama rečeno, ponudi zamjena s Hrvatima u Vojvodini i u Srbiji, te dodaje: .... ali to ne smijemo napisati. Ivan Milas ne vidi razloga za dvostruku igru. Kaže: Opcija se vršila uvijek nakon rata. On je za to da se razmjena Srbima otvoreno ponudi. Tuđman je ipak uporan: Bolje je da ne kompliciramo život ni sebi ni njima. Nikica Valentić je uvjeren da će većina Srba otići. On se ne boji da će ih puno ostati, ali nije za to da se odmah i otvoreno predlaže razmjena, nego tu igru, kaže, treba odigrati rafinirano, na dugu loptu. Milas se ne da. Srbi će pristati, tvrdi on. Potrebna im je koncentracija u Vojvodini gdje etnički ne stoje baš najbolje, ali slaže se da to treba dogovoriti s Beogradom bez međunarodne zajednice. Mate Granić ima rješenje kako pred svijetom ispasti čist, a istodobno ostvariti zacrtane ciljeve. Diplomatski se to može reći da svatko može izabrati opciju, a već je time sve rečeno, kaže on. Predlaže da se s Beogradom o istoj stvari direktno razgovara, vjerojatno manje diplomatski. Ivić Pašalić upozorava da će se Hrvatska sa Srbima mnogo lakše nositi kad su razasuti nego kad su koncentrirani. Smiljko Sokol, danas član, a donedavno predsjednik Ustavnog suda, također je odlučan da treba ići na razmjenu stanovništva. Gojko Šušak upozorava da nitko iz međunarodne zajednice neće prihvatiti da mi ne damo svojim građanima živjeti gdje oni hoće. Razlikuje ono što će se ponuditi na papiru i ono što će se stvarno događati. Napominje da preseljenje nije moguće staviti na papir, ali je uvjeren da se u tome interesi naših Srba poklapaju. Iste godine" piše dalje Jasna Babić, kad je u Saboru po hitnom postupku upućen zakon o 'de facto' konfiskaciji srpske imovine, Jure Radić na sjednici VONS-a izvještava da će Hrvatska postati vlasnik više desetaka tisuća kuća, vikendica i kompletnih imanja. Vlada će, kaže ministar etničkog čišćenja, 'stvoriti strategiju kako u te objekte vjerojatno u ovom trenutku zbog međunarodnog prava, uz privremena rješenja, ali i privremena koja će silom prilika i tijekom vremena postati trajna, dovoditi naše ljude, one iz BiH', a nada se Radić i Hrvate iz Australije.(...) Nakon oslobađanja zemlje HDZ hitro raspisuje izbore, s ciljem da se pobjednička euforija kapitalizira preko glasačkih kutija. Uvodi se lista za dijasporu, Tuđman je jasan, samo s jednim ciljem: 'Intencija je da se preko te lista osigura za HDZ deset zastupnika jer sasvim je sigurno da ćemo u iseljeništvu dobiti 95 posto glasova'.
Problem je što sa Srbima. Tuđman traži da se provede popis pripadnika nacionalnih manjina. Milas mu suflira da je bolje reći 'utvrđivanje broja'. Predsjednik se slaže: 'Da, utvrđivanje broja. Da.'
Netko domeće: 'Radi zaštite njihovih prava'.
Upadica je popraćena općim smijehom.
U sljedećem nastavku 3. studenog čitajte nastavak feljtona: Jure Radić - Grupni portret s tamom
