Jer za djecu treba imat' dušu. A ne fontane

Mjesto radnje: Zagreb, Klaićeva ulica.

Vrijeme radnje: rano prijepodne.

Pločnikom mi ususret ide žena koja u naručju nosi dijete od otprilike deset godina, dječaka. Maleni je nepokretan, ruke mu i noge vise sa svake strane majčinih ruku. Žena pod težinom djeteta teško hoda, probija se kroz ljude koji žure pločnikom i potom skreće prema dječjoj bolnici. Meni se grlo stišće...

A propos "bolnice prijatelja djece", moram spomenuti činjenicu da u Klaićevoj ni toplomjer za bebe i malenu djecu nemaju. Već sestre temperaturu pokušavaju izmjeriti živinim toplomjerom(!). I "pravdaju" to riječima: "Pa ovo je bolnica, znate da mi nemamo ništa"

Nerijetka je to slika u Klaićevoj, ulici u centru Zagreba, u kojoj se nalazi najveća dječja bolnica u Hrvatskoj. Na web-stranicama te ustanove ponosno se koči: "…položaj u središtu hrvatskoga glavnoga grada, u neposrednoj blizini Hrvatskoga narodnog kazališta i muzeja Mimara, nije samo zemljopisna odrednica nego i više od toga. On je metafora položaja 'Klaićeve' u hrvatskoj pedijatrijskoj medicini. Zaista, najveća i jedina samostalna bolnica namijenjena djeci ujedno je i središnji, glavni čimbenik u promidžbi i ustroju programa za zdravlje djece…".

Taj je "središnji položaj", međutim, i jedan od golemih problema za roditelje pacijenata u Klaićevoj. Naime, uz one iz Zagreba i okolice, bolnici gravitiraju i mali pacijenti iz cijele države, upravo zbog njenog statusa. U godinu dana u Klaićevoj se hospitalizira više od 11 500 bolesnika i obavi više od milijun medicinskih postupaka. Usto, kroz ambulante poliklinike prođe 230 000 bolesnika. Golem je to broj, doista.

A za tako golem broj pacijenata i posjetitelja osigurano je točno 12 (dvanaest) parkirnih mjesta u ulici! Dvanaest.

Ne biste li bili sigurni da vam komunalci neće opalit' kaznu ako vam se i posreći pa uspijete parkirati na neko od tih mjesta, morate u bolnici, odnosno u čuvarskoj kućici koja se nalazi uz kolni prilaz tražiti potvrdu za parking te je istaknuti na vidljivom mjestu u vozilu.

Oni koji sreću nisu imali, kao što je očito nije imala gospođa koja je dijete nosila na rukama, osuđeni su na kruženje okolnim ulicama i ganjanje parkinga. Da, zaboravih istaknuti – Klaićeva i ulice u neposrednoj blizini u prvoj su zoni parkiranja, što znači da se vozilo ondje smije ostaviti samo na sat vremena. A svatko tko je ikada trebao u ijednu bolnicu zna da je nemoguća misija iz nje za sat vremena izaći obavljena posla. Zbog toga se prešutno tolerira praksa u kojoj se vozila ostavljaju na kolniku blizu bolnice uz uključena sva četiri pokazivača smjera. Jedan je kolnički trak Klaićeve tako praktički okupiran parkiranim automobilima, što svakako nisu ni super uvjeti za sigurnost prometa. Zamislimo, primjerice, i moguću situaciju da se dijete pri izlasku iz bolnice otrgne iz ruku roditelja i otrči na cestu. Zbog parkiranih automobila vozači koji se kreću Klaićevom vrlo bi ga teško mogli na vrijeme ugledati i tragedija bi bila neizbježna.

Bolnica u Klaićevoj diči se titulom "bolnice prijatelja djece", no holistički pristup liječenju koji proklamira ništa ne znači ako dijete do same bolnice ne može doći, ili mu je to u tolikoj mjeri otežano da za dolazak treba cijeli logistički sustav. A što je pritom i sa samohranim roditeljima?

U godinu dana u Klaićevoj se hospitalizira više od 11 500 bolesnika i obavi više od milijun medicinskih postupaka. Usto, kroz ambulante poliklinike prođe 230 000 bolesnika. Golem je to broj, doista. A za tako golem broj pacijenata i posjetitelja osigurano je točno 12 (dvanaest) parkirnih mjesta u ulici!

Kako će oni organizirati dolazak s djetetom u bolnicu? Parovima je nešto lakše, jer jedan partner može dovesti drugoga s djetetom pred bolnicu pa potom u safari stilu loviti neko parkirno mjesto, ali ni tada nema gdje stati vozilom, osim na samoj prometnici.

Moram, a propos "bolnice prijatelja djece", spomenuti činjenicu da u Klaićevoj ni toplomjer za bebe i malenu djecu nemaju. Već sestre temperaturu pokušavaju izmjeriti živinim toplomjerom(!). I "pravdaju" to riječima: "Pa ovo je bolnica, znate da mi nemamo ništa". O slučaju odjela za hematoonkologiju, koji je zbog nemara države ostao bez 20 milijuna kuna za obnovu pa djeca oboljela od malignih bolesti i dalje dane provode sama u premalim, zagušljivim sobama, u koje je njihovim roditeljima zapriječen ulaz, već su napisane kartice i kartice teksta. Uzalud. Također, zgrada u Klaićevoj ne može se nadograđivati jer je stara više od sto godina pa ne ispunjava uvjete za adekvatnu protupožarnu zaštitu. Dakle, uvjeti će biti samo još gori.

Protesti roditelja zbog svega ovoga ne jenjavaju, pa se nedavno i gradska vlast malo trgnula. Ovog je proljeća tako najavljen pompozni projekt kojim bi se po modelu javno-privatnog partnerstva u Klaićevoj izgradila podzemna garaža. Projekt bi počeo za tričave dvije godine, dakle 2016., a gradnja bi bila, po starim dobrim hrvatskim uzusima, okončana za "najviše godinu dana". Garaža bi tako, de facto, najranije bila dovršena 2017. Za tri godine. A dotle valjda neka jedu kolače (i parkiraju u najskupljoj zoni), što bi rekla, kakti, Marija Antoaneta.

Ponukani tom megaažurnošću u rješavanju ovog višegodišnjeg problema, poslali smo Gradu Zagrebu nekoliko pitanja:

• zašto je za pokretanje projekta potrebno čak dvije godine, a radi se o gorućem problemu s obzirom da je riječ o najvećoj dječjoj bolnici u Hrvatskoj,
• nije li moguće do ostvarenja projekta garažne kuće prenamijeniti više parkirnih mjesta u Klaićevoj i okolnim ulicama, za čije bi jeftinije dnevno korištenje pritom trebalo predočiti potvrdu bolnice,
• po kojoj osnovi prednost u realizaciji imaju drugi projekti, npr. izgradnja novih fontana, nad osiguravanjem sigurnijeg pristupa najosjetljivijih članova našeg društva bolnici,
• općenito, kako se rangiraju projekti u Gradu Zagrebu i na temelju čega se određuje potreba za žurni(ji)m realiziranjem nekog projekta.

Odgovor, treba li isticati, ni nakon nekoliko dana nije stigao. Vjerojatno se ne radi o problemu čije bi rješavanje bilo od vitalne važnosti za Grad. Valjda.

Valja biti pošten pa reći da je "kvaka" upravo u lokaciji bolnice, jer iz toga proizlaze i ostali problemi, a tu Grad ne može učiniti ništa jer to nije u njegovoj domeni. Tako ćemo i dalje gledati u zidove desetljećima nedovršene Sveučilišne bolnice na ulazu u grad, goli spomenik propaloj inicijativi, čiji je kostur danas skladišni prostor, dok u Klaićevoj majke nose nepokretnu djecu do bolnice, jer nemaju gdje u blizini ostaviti vozilo. Prava je to slika brige društva za one najslabije i najnezaštićenije.

S druge strane, Grad MOŽE promijeniti naplatu parkinga u toj zoni za korisnike bolnice odnosno njihove roditelje, MOŽE za njih "rezervirati" veći broj parkirnih mjesta, MOŽE pokazati da ima i dušu.

A ne samo fontane.